Melem za dušu-poučne priče

First topic message reminder :

Jednog dana, moj prijatelj je otvorio jednu od fioka koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak u ružinom papiru i rekao: "Ovo nije bilo šta, ovo je nešto specijalno."

Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, pre otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".

"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan."

Još uvek se sećam njegovih reči... one su promenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čase svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rečnika. Ako nešto vredi videti, slušati ili raditi, onda ja to želim videti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi svi verujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.

Upravo ove neuradjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao da vidjam moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" hteo nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan specijalni dan... Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.

Posebna mama

Zamišljam si Boga kako leti iznad zemlje i s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik, Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica i tako dalje.
Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smješkom:
- Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju.
- Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!
- Upravo zbog toga - kaže Bog sa smješkom - mogu li jednom djetetu sa teškoćama u razvoju dati mamu koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno.
- Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?
- Ja ne želim da ga ima odveć, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kada prođu poočetni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Ima smisao za samostalnost i neovisnost koji su u majke tolika rijetkost. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako.
- Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe!
- Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma.
- Kako egoizma? Pa zar je to vrlina?
- Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene.
- A njezin svetac zaštitnik?
- Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog.

Anđeli

Dva putujuća anđela su se zaustavila kod bogate porodice, da prenoće.
Porodica je bila bezobrazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umesto u sobu za goste, smestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu.
Kada su raspremili krevet, stariji andjeo je video rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mladji andjeo pitao zašto je popravio rupu. Stariji andjeo je odgovorio:
"Stvari nisu uvek takve kakvima se čine."

Sledeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena su sa njima podelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro naspavaju i odmore. Kada se sunce probudilo sledećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije mleko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na njivi.
Mladji anđeo je bio istinski besan i pitao je starijeg kako je mogao to da dozvoli!
"Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao. Drugi domaćin je imao vrlo malo i uprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio, čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava umre."
Drugi anđeo je opet odgovorio:
"Stvari nisu uvek takve kakvima se čine."

"Kada smo bili u hladnom podrumu, primetio sam da je u onoj rupi u zidu, bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan da deli svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu da ne bi mogao da nađe to zlato.
Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu, i dao sam mu kravu umesto nje."

Ovo je simboličan opis, stanja svijesti odrasle osobe:*


*Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna.
Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve.
Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema
banani.

Čim dodirne ljestve, poprskajte sve druge majmune hladnom vodom.
Nakon nekog vremena, pokušat će neki drugi majmun, uz isti rezultat -
svi drugi majmuni bit će poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama,
drugi majmuni pokušat će ga spriječiti.

Sada izbacite hladnu vodu.
Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim.
Novi majmun vidjet će bananu i pokušat će se popeti ljestvama.

Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni.
Nakon još kojeg pokušaja i napada,
znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti.

Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga
novim.

Pridošlica će krenuti prema ljestvama i bit će napadnut.
Prethodni pridošlica entuzijastično će sudjelovati u kažnjavanju! ^

Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, i
naposljetku petog.

Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, bit ce
napadnut.

Većina majmuna koji ga tuku
nema pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama
ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna.

Nakon što zamijenite sve izvorne majmune,
nijedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom.

Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako
bi pokušao uzeti bananu.

Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!

[You must be registered and logged in to see this image.]
sve u pricama biva

Stvaranje

Stvori Bog magarca i reče mu: Biti ćeš magarac, raditi ćeš od zore do mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve sto ti stave i živjet ćeš 30 godina.

Magarac odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali..... 30 godina je previše, zar ne bi bilo bolje 10?

Usliši Gospodin magarca i načini ga takvim.

Zatim stvori Bog psa i reče mu: Biti ćeš pas, čuvat ćeš kuću čovjekovu, jest ćeš sto ti stave i živjet ćeš 25 godina.

Pas odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 25 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 10?

I usliši Gospodin psa i učini ga takvim.

Onda stvori Bog majmuna i reče mu:

Bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ćeš 15 godina.

Majmun odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 15 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 5?

I usliši Gospodin majmuna i načini ga takvim.

Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu:
Biti ćeš čovjek, najinteligentnije stvorenje na zemlji, gospodarit ćeš svijetom i svime u njemu (osim ženom - to ti nikada neće uspjeti) i živjet ćeš 30 godina.


Čovjek odgovori: Hvala ti i neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali...30 godina je premalo, zar mi ne bi mogao dati 20 godina sto neće magarac, 15 sto ih odbije pas i 10 sto ne htjede majmun?

I usliši Gospodin čovjeka i načini ga takvim.
I tako čovjek živi 30 godina kao čovjek,
zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac,
radeći od zore do sumraka i tegleći na svojim leđima teret obitelji.

Potom ode u mirovinu i živi 15 godina poput psa, čuvajući kuću i jedući sto mu daju.

I na kraju, živi još 10 godina kao majmun, skačući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke.

Žena



Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno. Anđeo je došao i upitao ga: “Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovori: “A jesi li ti vidio sve specifikacije, koje sam napravio da bih je formirao? Evo, vidi: Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost zamjene, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi sa samo dvije ruke.”
Anđeo se začudio svim tim zahtjevima: “Sa samo dvije ruke?… Nemoguće! I ovo je samo standardni model?!" Pa će Bogu: “To je puno posla za jedan dan… pričekaj sutra, pa je dovrši“.
"Ne želim to!" protestirao je Bog. "Tako sam blizu dovršetka ovog bića, meni toliko dragog. Zamisli, kad se razboli, biti će sposobna sama se izboriti za svoje ozdravljenje, a moći će raditi 18 sati dnevno."
Anđeo se približio i dotaknuo ženu. “Bože, kako meku si je napravio?”
“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”
“A može li misliti?" pita Anđeo.
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."
Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice.
“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."
“Nije to nikakav propust… to je jedna suza”, ispravi ga Bog.
“A zašto to, - čemu služi?" upita Anđeo.
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos”, reče Bog.
Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela: “Ti si genijalan, Bože. Na sve si mislio! Istina je, žena je sjajno biće! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi; ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije - kad želi vrisnuti; žena pjeva - kada želi plakati; plače kad je sretna i smiješka se kad je nervozna; bori se za ono u što vjeruje. Ona je protiv nepravde. Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje; sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji. I žena voli bez granica... Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja. Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce."
"Ima li uopće manu", upita Anđeo?
"Da", odgovori Bog, "ponekad zaboravi Mene, to je jedino što je može uništiti."

Hvalisvost

Tri žene sretoše se kod bunara gdje su došle po vodu. Zapričaše se o svojim sinovima.
“Trebale biste čuti moga sina! Kako samo prekrasno pjeva, kao slavuj!” – reče prva žena.
Druga žena se isto pohvali: “A da samo vidite moga sina, kako je visok i snažan! Kada baci kamen uvis, on skoro da dotakne oblake.”
Treća žena je samo ću...tala. Na to je druge dvije počeše zadirkivati: “A tvoj sin?. Kakav je on?!”
“Ne znam šta bih vam pričala. Moj sin je mlad, običan dječak, kao i mnogi drugi.”
Na to se žene uputiše nazad kući noseći teški teret vode na glavi.
Treća žena je i dalje ćutala osjećajući se neugodno pored druge dvije žene.
Sunce je sve žešće pržilo, teret je bio sve teži. Odjednom žene ugledaše na ulazu u selo svoja tri sina.
“Poslušajte kako moj sin lijepo pjeva!”, uskliknu prva pokazujući na svog sina koji je sjedio na zidiću i zaneseno pjevao.
“Pogledajte moga sina”, ushićeno će druga “kako samo visoko baca kamen. Divota!”.
Treći sin potrči prema svojoj majci i uze joj teški teret s glave.Vidi više

Samo se javljam


Svećenik prolazi kroz Crkvu usred dana,ugleda kako čovjek ulazi na sporedna vrata crkve.
Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio po njegovom mišljenju sumnjivca.
Čovjek se nije brijao neko vrijeme,košulja je bila nekako otrcana i njegov kaput je
bio pohaban...
Čovjek je kleknuo, sagnuo je glavu,ubrzo je ustao i otišao.

U danima koji su uslijedili,svaki dan u podne došao je isti čovjek,čineći iste radnje.
Svaki put je kleknuo samo za trenutak,a u rukama mu je bila posuda s ručkom.
Svećenikova sumnja je rasla,a najviše se bojao pljačke.
Jednog dana on odlučno zaustaviti čovjeka i upita ga :
'Što ti radiš ovdje,kad je Crkva zatvorena,vidiš da nema mise?'

Čovjek je odgovorio, da radi daleko u tvornici daleko od Crkve,pauza za ručak mu traje pola sata,
a vrijeme ručka je vrijeme njegove molitve.
Budući da je tvornica tako dalekokada kleknem ovdje govorim Gospodinu,kažem mu nekako ovako:


"Samo sam došao da ti kažem Gospodine kako sam sretan,
odkad smo našli jedan drugog i postali prijatelji.
sretan sam da si uzeo moje grijehe.
Ne znam puno o tome kako moliti,ali mislim svaki dan na tebe.
Zato Isuse ovo je Mike,koji ti se javlja danas."


Svećenik se osjećao glupo,rekao je Mike-u da je sve u redu,
da je uvijek dobrodošao ineka dođe moli se u bilo koje vrijeme.

Vrijeme je za čas prošli , Mike se morao vratiti na posao,nasmiješeno reče
"hvala"i požuri do vrata.

Svećenik klekne pred oltarom,
i izmoli jedinu Mike-ovu molitvu:

"Samo sam došao da ti kažem Gospodine kako sam sretan,
odkad smo našli jedan drugog i postali prijatelji.
sretan sam da si uzeo moje grijehe.
Ne znam puno o tome kako moliti,ali mislim svaki dan na tebe.
Zato Isuse ovo je svećenik,koji ti se javlja danas."

U podne jednog dana, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao.
Kad je nekoliko dana prošlo bez Mike-a,on se zabrinuo.

U tvornici se raspitivao o njemu i saznao da je bolestan i da je u bolnici.
Dijagnoza je bila loša,nalazi još gori i bolničko osoblje je bilo zabrinuto za Mikeovo izlječenje,ali ne i Mike.
On im je donio radost,naprosto ju je širio oko sebe.

Tjedan u kojem je Mike bio s njima,
Njegov smijeh i radost bili su zarazni.Mijenjao je ljude oko sebe.
Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Mike bio toliko sretan.
Nije imao posjeta,ni poziva ni poklona ni cvijeća...
Svećenik je jedini dolazio ponekad i sjedio uz njegov krevet.
Nije imao prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo.
Ostao je bez posla,bez stana a obitelji i prijatelja nije ni imao koji bi pokazali da brinu,da im je stalo.

Sve to ona je Mikeu i rekla ,upitavši ga odakle mu tolika snaga i optimizam.

Gledajući iznenađeno, stari Mike je osmjehnuvši se rekao

" U krivu ste sestro,nisam sam ,vi ne znate ali On je ovdje sve vrijeme.Svaki dan u podne On je ovdje,
Dragi prijatelj moj, vidite,On sjedi desno dolje, uzima moje ruke,Nagne se preko i kaže mi:


"Samo sam došao da ti kažem Mike,
kako sam sretan od kad smo pronašli jedan drugog i postali prijatelji.
I da sam uzeo sve tvoje grijehe.Uvijek volim čuti tvoje
molitve.Ja mislim svaki dan na tebe.
Zato Mike ovo je Isus koji ti se javlja danas."


Mnogi će ljudi ući i izići iz tvog života, ali samo pravi prijatelji će
ostaviti tragova u tvom srcu.

Neka te Bog drži u dlanu svoje ruke i anđeli bdiju nad tobom.


Dakle, PRIJATELJU, to sam JA ... "Samo se javljam danas"

Tamo gdje je majka



Djetetov dom je tamo gdje mu je majka. Jednom sam pronašla dijete i donijela ga u našu kuću za djecu. Okupala sam ga, odjenula u čisto i dala mu sve što treba, ali dijete je sutradan pobjeglo. Netko ga je pronašao, no opet je pobjeglo. Tada sam rekla sestrama: «Molim vas slijedite to dijete. Jedna od vas neka bude stalno u blizini da vidimo kamo ono bježi.» Dijete je pobjeglo i treći put. Negdje dolje ispod stabla bila je njegova majka. Stavila je zemljanu posudu na dva kamena i kuhala nešto što je našla na otpadu. Sestra je upitala dijete: «Zašto si pobjegao od kuće?» Odgovorilo je: «Ovo je moja kuća, ovdje je moja mama.» Majka je bila tamo, zato je to bila njegova kuća. I hrana s otpada je dobra kad je kuha majka.
Majka ga je milovala, majka ga voli.
On je imao svoju majku.

Iz knjige Misli - Majka Terezija

Ljubav se uči


Kad je Stvoritelj završio sa stvaranjem muškarca, bio je svjestan da je iskoristio sve sastojke, koji su mu bili na raspolaganju. Nije bilo više ničega trajnog, stabilnog, čvrstog od čega bi mogao stvoriti ženu.
Stvoritelj je dugo vremena razmišljao i na kraju uze:

mjesečevu puninu,
savitljivost vinove loze i treperenje trave,
vitkost trstike i cvjetanje cvjetova,
lakoću listića i svjetlost sunčevih zraka,
plačljivost oblaka i nestalnost vjetrova,
zečju plašljivost,
paunovo šepurenje,
mekoću ptičjeg perja i tvrdoću dijamanta,
slatkoću meda i okrutnost (ljutinu) tigra,
žar vatre i hladnoću snijega,
brbljavost papige i pjev slavuja,
dvoličnost lisice i vjernost majke lavice.

Pomiješavši sve te netrajne elemente, Stvoritelj stvori ženu i dade je muškarcu.
Nakon tjedan dana dođe muškarac i reče:
"Gospodine, stvorenje koje si mi dao jako me unesrećuje.
Toliko govori i tako me nemilosrdno muči da ne mogu odahnuti.
Hoće da se neprestano brinem oko nje i tako gubim vrijeme.
Plače za svaku sitnicu i živi besposleno.
Došao sam da Ti je vratim, jer ne mogu s njom živjeti."
"Dobro" - odgovori Stvoritelj i uze je natrag.
Nakon tjedan dana vrati se muškarac i reče:
"Gospodine, od kad sam vratio ono stvorenje, život mi je postao tako prazan.
Stalno mislim na nju - kako je plesala i pjevala, kako me je ispod oko gledala,
kako me je zadirkivala i kako se naslanjala na mene.
Bila je tako lijepa i tako nježna u dodiru. Obožavao sam slušati njezin smijeh.
Molim Te, vrati mi je natrag.
"Dobro" - odgovori Stvoritelj. I muškarac je opet uze k sebi.
Nakon tri dana opet dođe i reče:
"Gospodine, ne razumijem i ne znam to objasniti, ali nakon svih mojih iskustva s onim stvorenjem, došao sam do zaključka da mi pravi više problema nego radosti.
Preklinjem Te, uzmi je natrag! Ne mogu s njom živjeti!"
"Ali ne možeš živjeti ni bez nje" - odvrati Stvoritelj.
Zatim se okrenu leđima do muškarca i nastavi svoj posao.
Muškarac sav razočaran reče: "Što da radim? Niti mogu živjeti s njom, a niti bez nje!"

Ljubav je osjećaj koji treba učiti.
To je napetost i ostvarenje.
To je velika čežnja i neprijateljstvo.
To je radost i bol.
Nema jednoga bez drugoga.

Sreća je samo dio ljubavi - onoga što treba naučiti. Patnja također spada u ljubav.
Ona je tajna ljubavi, njezina ljepota i njezin teret.

Ljubav je osjećaj koji treba učiti.

Iz Indijskih legendi

Naučio sam :

-da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo.
-da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
-da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
-da je važnije biti ljubazan,nego biti u pravu.
-da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
-da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
-da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
-kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
-da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
-da je osmjeh jedini jeftin način da popraviš svoj izgled.
da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
-da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
-da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
-kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
-što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Andy Rooney

Želim se ponovno nadati-ispovjest
pod tim naslovom dobila sam danas mailom ovaj tekst
potpisa autora nema,a mislim da je vrijedna za podjeliti i pročitati


Želim se ponovno nadati
Ispovjest

Odgojen sam u općim moralnim principima:
Kada sam bio mali majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi, susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda. Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.
Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.
IMAO SAM POŠTOVANJE.
Imali smo povjerenje u starije, jer su bili roditelji, majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu...
Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.
Danas sam beskonačno tužan za sve ono što smo izgubili, za sve ono čega će se moji unuci jednog dana bojati. Za strah u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih
Ljudska prava za kriminalce.?
Neograničena prava za poštene građane.?
Platiti dugove i biti budala.?
Amnestija za prevarante.?
Pošteni su glupi.?
Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala.?

Što nam se to događa???
Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.
Rešetke na našim prozorima.
Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Kakve su to vrijednosti?
Auto koji vrijedi više od zagrljaja,
djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.
Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?
Vrijedi više jedan Armani od diplome.
Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.
Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.
Više vrijedi IZGLEDATI od BITI.

Kada se je to dogodilo, da je sve to nestalo ili postalo smiješno?

Hoću skinuti rešetke sa prozora, da tamo stavim cvijeće!!
Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima..
Hoću poštenje kao motiv ponosa.
Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči
Hoću sram i solidarnost.
Hoću nadu, veselje, povjerenje..
Hoću da se vratim stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.
Dolje "IMATI"
Živjelo "BITI"

Obožavam moj zajednički i jednostavan svijet,
Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu
Prezir pred nedostatkom etike, morale i poštovanja..
Vratimo se biti "LJUDI",
Izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija.? Ne..? Da..? Možda..?
Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.
Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

Bio jednom jedan pupoljak

Bio jednom jedan pupoljak, ali bila je i ruža u njemu, još neviđena, nerascvjetana. Taj je pupoljak odlučio ne cvjetati, ne rascvasti se, ne razmirisati se, ruži na volju ne učiniti.

Ruža ga je iznutra nagovarala da se predomisli.
“Ja ne želim umrijeti da bi ti živjela,” objašnjavao je pupoljak svoj stav. “I kakva drskost takvo nešto od mene tražiti?! Nisi, zbilja, vrijedna moje žrtve. Stoga, nemoj mi više dosađivati, odlučio sam ne procvasti, i gotovo.”

Ruža je u njemu plakala.
“Oh pupoljče, ne razumiješ...”
“Utaman cmizdriš,” jetko će pupoljak. “Nađi neku drugu budalu da umre za tebe.”
“Koga? Pa ja sam ti. Komu si zabranio procvat, ako ne sebi?”


Tko što o komu, uvijek o sebi i sebi.

Vesna Krmpotić

TI JEDINI
Znamo se vec mesecima.
Nakon jedne svadje smo se jos bolje razumeli.
Postali smo najbolji prijatelji.
Kada sam ti rekla, da sam bolesna, plakao si zamnom.
Usla sam u avion, da se izlecim, ali ti prijatelju nisi dosao da mi kazes:
"vidimo se opet".
Imala sam srecu, nasli su novo srce za mene.
Kada sam se vratila opet, trazila sam te svuda; ali mi nitko nije reko, gde si ti?!
Pitala sam svoju majku: gde je moj najbolji prijatelj?

"Kceri draga, zar ti nisu rekli, od koga si srce novo dobila?!

Tezi da budes srecan!
Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji
možeš naći u tišini.
Koliko je moguće, budi
u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge,
čak i glupe i neuke;
i oni imaju svoju priču.
Izbegavaj bučne i nasilne osobe,
one su teret duhu.
Ako uporediš sebe s drugima, možeš postati
ogorčen ili ponosan; jer će uvek biti većih i manjih od tebe.
Raduj se svojim dostignućima i planovima.
Održi zanos za svoj lični poziv, ma koliko on skroman bio;
to je prvo blago u promenljivim vremenima
Budi oprezan u svojim poslovima; jer svet je pun prevara,
ali neka te to ne ometa da vidiš vrline koliko je ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi. Budi svoj!
Pogotovu nemoj glumiti ljubav.
A nemoj biti podrugljiv prema ljubavi,
jer uprkos ogorčenosti i razočarenjima, ona je večna kao trava.
Spokojno primi iskustvo godina, skladno napustajući stvari iz mladosti.
Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.
Ti si dete svemira, ništa manje nego sto je drveće i zvezde.
Imaš pravo biti ovde.
I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
Dakle budi u miru s Bogom, ma kako ga zamisljaš, i bez obzira kakav ti je posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo je ipak divan svet.
Budi pažljiv!

Teži da budeš srećan!

Tekst je pronadjen krajem
prošlog veka u napuštenoj crkvi.
Autor je nepoznat.

"Dok je sjedio sam za šankom u onoj kafani na drugom kraju ulice izvadio je iz džepa treću kutiju cigara. Ponovo mu je palo na pamet da previše puši. Ali, kako ostaviti cigare posle toliko godina, kako provesti veče sa čašom ispred televizora, a bez cigara.
Da, ona mu je govorila da previše puši. Ali ona je inače puno pričala. Nikad nije imao živaca da je sluša do kraja. Te ovo, te ono. Onda joj je, vjerovatno, jednom dosadilo da priča i jednostavno je otišla. Ima tome i pola godine.
Osmjehnuo se. Sjetio se. Imala je divan osmjeh. Mnogo ga je volio. Mada, smijala se običnim glupostima, a on ih nije razumio i nisu mu bile smiješne. Bile su to baš gluposti.
Ma, bolje je što je otišla. Sada, on može da spava na lijevoj strani kreveta, koju je stalno morao njoj da ustupa, da bi ona mogla ležeći da gleda mjesec i udiše svježi vazduh. Nesvjesno je zakolutao očima. Da, mnogo ga je nervirala. A tek ona njena potreba da nikud ne mrda dok ne popije dvije šolje kafe. Objašnjavala je to time, da je boli glava ako ne popije kafu, neki problem sa pritiskom, ili nečim već. Uostalom, to nije shvatao, pa nije ni slušao. Ali sami Bog zna, koliko je puta on žurio, a ona se ljutila, jer joj je trebalo vremena da popije tu svoju kafu lagano. Ne zna za nju, ali njemu je ta njena kafa definitivno dizala pritisak.
Sa druge strane, bez ikakvog razloga je mijenjala raspoloženja. Iz najboljeg je prelazila u najgore. Iz ljubavi u mržnju. Iz radosti u tugu. Nikad to nije razumio. Pričala bi mu nešto o svojoj nesigurnosti u njegovu ljubav, da je brine to da je možda prestao da je voli, da se boji da će mu se neka druga dopasti više od nje. Ali, on ju je volio, zaboga, pa zar bi bio tu, da to nije tako. Samo kad se sjeti. Njen pogled je znao da učini čuda, a kada je držao za ruku, osjećao se toliko lako i nevjerovatno dobro.
Naslonio je čelo na dlan i pogled mu je pao na čašu. Vidio je svoj odraz, onako iskrivljen, rubove usana opuštenе. Odavno se nije smijao, a ljude je izbjegavao, jer nije imao šta da im kaže. Ustvari, nije htio da priča sa njima. To ga je zamaralo, a on nije htio da se zamara. Rađe bi večeri provodio kod kuće, nego u velikom društvu punom neke sreće, njemu nepoznate. Bojao se da prizna sebi da je prazan, isto kao što se bojao da shvati šta mu je.
Bio je svjestan da je jedan od onih što ne umiju da rješavaju probleme. Često su se dešavale situacije kada se davio u njima, te je od čistog nedostatka snage jednostavno sjedio i čekao. Čekao je da jedan od problema nestane sam od sebe, da pukne. Ako bi čekao dovoljno dugo, i ako se ništa slično ne bi desilo, on je išao putem eliminacije. Sklanjao je sam jedan od njih i činilo mu se da bi počeo da diše. Tako je prije nekih desetak godina ostao bez prijatelja, prestavši da se druži sa njim, pošto je imao gomilu problema kod kuće. A i posao je promijenio iz nekih samo njemu jasnih razloga. A ko zna, možda i nije ona otišla, možda je on otjerao. Ko bi ga zna. Mora da je stvorio situaciju da ona ode. Ma sigurno je učinio sve. Jer baš tada je bila neka kolona neprijatnosti u njegovom životu, baš se tada osjećao loše, sve ga je nerviralo. Možda je baš tada prestao da se smije.
Pade mu na pamet kako je već peti dan u istoj majici, ali odmah pomisli kako je to nevažno. A tek njegova kosa. Mada, na kraju krajeva, on nikome nije potreban, stoga, što bi se uopšte mučio oko svog izgleda.
Šanker mu je sipao još jedan dupli gorki list. Učinjelo mu se da je ukus drugačiji. Koga briga.
Prija mu ovo. Dobro je kad ne mora ni sa kim da se priča. Mrzi kad mora ljudima da govori da je dobro. I nije stvar u tome da on nije dobro. On jednostavno nije znao kako je on. U posljednje vrijeme je bio prazan, pa i nije baš znao šta bi odgovorio onima, koji su ga formalno pitali kako je. Znao je da ih to u stvari ne interesuje. Sjeća se, jednom je provjere radi, svojoj koleginici, koja ga je svakog jutra pitala kako je, odgovorio da mu je umrla majka, a ona je u odgovor na to rekla da ni ona nije loše, iako joj ova kiša utiče na raspoloženje. Toliko o tome, pa, što bi se onda on zamarao. Mada, šta ima koga da interesuje kako je i šta radi, boli li glava, kako diše, osjeća li nemoć i iscrpljenost jer je cijelu noć proveo budan i povremeno plakao. Uvjek je znao da je njegovog oca zanimalo kako je on, ali, njegov otac je mrtav već 13 godina. Stoga... Ne, sjetio se, nije samo otac brinuo o njemu. Imao je i nju, ali ona je otišla. A ona je umjela da ćuti i da ga kao dijete gleda i pokuša da mu da savjet odrasle osobe. Često ga je ubijala njena naivnost rasuđivanja, njeni pogledi na svijet kroz naočare roze boje, i njeno dječje prkosno „šta me briga”. A opet, nekim dijelom joj je zavidio na tome, jer je on odavno prestao da bude takav.
Šta da se radi, ljudi dolaze i odlaze, na ovaj ili onaj način. Uvukao je dim, koji je izazvao bol u grlu i vidio da je tri ujutro. Dobro, još jedan dupli pa će poći. Ionako nije žurba. Ionako... Ionako je sada sam. Inbox mu je prazan. Kao i on. U odlaznim pozivima ima samo broj taksija i kolege sa drugog, i to je taj greškom okrenut.
Da li da je nazove? Tri je... pa šta? Juče je bilo podne, pa ipak je nije zvao. Sumnjao je da će biti srećna što ga čuje. Nekako to ne bi imalo smisla.
Ipak je on danima čekao da se ona javi. Jer, imala je taj običaj. Svađali bi se, vraćali se kućama, a onda bi ona zvala ili slala sms. Čekao je tada dva dana, pa deset, a onda je prestao da čeka. Shvatio je. Imala je drugog. Samo je on to kasno shvatio. Zatim je prošao mjesec. Dva. A danas pola godine. I njemu je jasno. Nema ona drugog. On je nju povrijedio. Poznavao je toliko. Ona se jednostavno zainatila, a to je umjela. I svim smrtima na zlo je ćutala. Zainat, bez obzira na bol. Kučka jedna, toliko mu je trebala. Baš je našla kad da se ljuti i vrijeđa. U njegovom životu je bio haos. A ona opet nije imala razumijevanja za to.
Lijepa li je bila tada, na jugu. Vidio je možda treći put u životu i osjetio se kao derle. Poželio ju je i dobio. Predala mu se bez trunke razmišljanja, bez sekunde kajanja. Željela ga je. Govorila je da voli svaki djelić njega. Da, bilo im je lijepo. Sve je zaboravljao, sve obaveze otaljavao da bi sa njom bio. I opet je pričala gomilu gluposti. I smijala se. I grlila ga. Pričala mu je o tome koliko ga voli. Pretvarala ga u svoj život. A onda je počela da plače, tuguje i priča gluposti koje ga ovaj put nisu uveseljavale. Ubijale su ga. Dovodile do ludila. Koliko je samo puta htio da je udari, jer riječi nisu pomagale.
Stavio je cigare u džep, platio račun i poslednji izašao. Napolju je bila kiša. Ona je nije voljela. Odjednom je osjetio bol u grlu, nemoć u nogama. Shvatio je ponovo ono što je oduvjek znao. On je voli kao što ju je oduvjek volio. Ona mu treba. Ona mu je neophodna. Šta je tu je. Nikada joj to neće reći. Ipak, ona je ta koja je otišla. Nikada je neće nazvati.
Te večeri je zaspao kao dijete. Sanjao je nešto lijepo.
Ujutro u šest i trideset je bio ispred njene zgrade, kao nekada, da je odveze na posao. I čekao je. Imao je tremu i gorio od nestrpljenja da vidi njenu reakciju. U deset do sedam je upalio auto i otišao. Sam."
__________________

lekcija broj 1
Sedi vrana na drvetu i po ceo dan ne radi ama bas nista.
kada je mali zeka ugledao vranu, upita je:"Mogu li i ja da sedim kao ti i da po ceo dan ne radim nista?"
vrana odgovori: "Naravno, zasto da ne."
I tako zeka sedne na zemlju ispod vrane da se odmara i ne radi nista.
Nakon nekog vremena, iznenada se pojavi lisica, skoci na zeca i pojede ga!
poenta price: da bi sedeo i ne radio nista, moras da sedis jako, jako visoko!

lekcija broj 2
Razgovaraju curka i bik: "Volela bih da mogu da dohvatim vrh drveta", rece curka," ali nemam dovoljno snage".
Pa zasto ti ne bi grickala malo moje balege? odgovori bik.
Ona je prepuna hranljivih sastojaka.
Curka pojede jednu gromuljicu balege i shvati da joj je to stvarno dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta.
Sledeci dan, nakon sto je pojela jos balege, popela se na drugu granu. konacno, nakon dve nedelje, ona je ponosno sedela na vrhu.
Ali, ubrzo ju je ugledao farmer, vesto je upucao puskom i tako je smaknuo sa drveta.
poenta price: S*anje te mozda moze dovesti do vrha, ali te ne moze odrzati gore !

lekcija broj 3
Mala ptica je letela na jug nosena vetrom. Postalo je jako hladno, pticica se smrzla i pala na zemlju, na veliko polje. Dok je lezala na zemlji, prisla joj je krava i spustila nesto balege na nju. Dok je smrznuta pticica lezala u gomili kravlje balege, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega je u stvari otkravila! Lezala je tako topla i srecna, pa je od radosti pocela da peva. Prolazeci tuda, macka je cula pticiju pesmu i prisla da to istrazi. Prateci zvuk, macka je otkrila pticu ispod gomile kravlje balege, a zatim ju je spretno izvukla napolje i pojela!
poenta price:
1. nije svako ko te uvaljuje u go*na tvoj neprijatelj
2. nije svako ko te iz go*ana vadi tvoj prijatelj
3. a kada si u velikim go*nima, drzi jezik za zubima!

---------- Post je dodat u 09:39 PM ---------- Prethodni post je napisan u 09:37 PM ----------

TEBI KOJI NIKAD NEĆEŠ ZNATI
Nikada moja tugo nećeš znati kako mi je, nećeš saznati da su mi suze za tobom postale svakodnevnice. Polako i teško se navikavam na bol koji je odkad sam tebe upoznala, postao svakodnevan u mome životu, u kojem više nema ni trunke sreće. Jedini smisao pronalazim u svojoj porodici koja je uvek uz mene kad ih trebam.., ali ni njoj ne mogu objasniti zašto sam toliko tužna i povučena u sebe.. Najlepše i najbolje se osećam u kući, tad bar ne srećem ljude i ne moram da pred njima glumim tu sreću od koje nema ni traga a ni glasa. Taj osmeh koji tebi pokazujem, a kao i mnogima...je samo laž i gluma. Ne želim da bilo ko sazna kako i koliko mnogo patim zbog tebe. Lakše mi je malo jer smo daleko, pa ti ne vidiš kako "propadam" zbog tebe! Tražila sam od tebe tako malo, samo da me zavoliš, pružila ti svu svoju ljubav a zauzvrat dobila podsmeh tebe i tvojih drugova! Svima govorim da sam te zaboravila, da sam srećna i bez tebe...to radim da im ne moram stalno odgovarati na pitanje "Kako ljubav?" “Šta ima sa Nenadom?" "Da li ga još voliš?" Tim njihovim pitanjima stalno se vraćam u prošlost, setim te se stalno.., pa zato izbegavam da me to pitaju i govorim im da sam se ponovo zaljubila... da sam tek sad uvidela da si ti bio samo jedan hir i prolazna faza u mome životu. Oni mi i poveruju i tako ja nastavljam da im pričam o toj "Novoj Osobi u mome životu", i da mi ta osoba život znači. Ali...oni ne znaju i neće nikad od mene saznati da ja tebe iako me toliko povređuješ nikad neću zaboraviti a ni prestati voleti. Stranice dnevnika moga života su prazne. Svi oni koji su mi potrebni (ovde mislim posebice na Tebe), nalaze se u tuđim životima... a što je najgore i svi oni koji će doći već su nečije ispisane stranice. Stranice dnevnika moga života će zauvek ostati bele sa tačkom na kraju nečega čega nikad nije ni bilo....

Autorica: Aleksandra B., Teslić

Kad bih ponovo mogla proživjeti život


Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna, umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome tko nas ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

Erma Louise (Harris) Bombeck
(21. 02. 1927. - 22. 04. 1996.)

OZEOVE SANDALE – Božićna priča Paula Koelja



Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.
Kako je živjela u susjedstvu sa bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj uticaj da natjera direktora škole da prihvati njenog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse. Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Žozea, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Žozea. Sve se nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Žoze, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.
Bilo je Badnje veče. Svi učenici trebali su da prisustvuju misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni sveštenik bio na odmoru. Usput su dječaci i djevojčice sa oduševljenjem pričali o tome šta će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, trotinete, bicikla…Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane. Samo se je mali Žoze razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga ko je tako bijedno obučen i obuven. Ali pošto mali Žoze nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.
No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim porodicama i roditelje koji su grlili svoju djecu, Žoze iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.
Poslije pričešća, umjesto da se vrati sa ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka. I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…bačen sudbini na volju.
U tom trenutku Žoze ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje. Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga mnogo bole noge…..Daću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“ Jer, iako nije znao za ljubav, mali Žoze znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.
Žoze je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka. Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe. I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe. Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, šta se dešava. Žoze bunovan, otide u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli. Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, trotineti, odjeća…Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.
Tačno u tom trenutku sveštenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu. „Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.
U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Žozea ispuni se Ljubavlju i on spozna njen smisao.
***

Po priči Fransoa Kope iz 1903. godine.
Paulo Koeljo
[You must be registered and logged in to see this image.]

У једној босанској касаби у време турске владавине, живљаше један Бег, који беше добар и племенит и према Турцима и према хришћанској раји. Оптуже злобни људи овога доброг бега Султану у Стамболу и Султан одмах посла новога бега у ту варош са наређењем да казни доброга Бега.

Дође нови Бег у касабу, заведе строги ред и закон и доброга Бега окова и баци у тамницу. Не би то доста новоме Бегу него одлучи да доброга Бега јавно казни и понизи. Нареди да га посаде на једно магаре тако да он буде окренут натрашке. Један Циганин је водио магаре кроз цео град, а пролазници су по турском обичају ударали кажњеника на магарету чиме ко стигне – рукама, ногама, моткама итд. Водио је Циганин магаре кроз целу касабу, како би прошао сваку улицу и сваки сокак и како би свако могао ударити сиротог Бега. Од силних удараца овај беше сав у крви и ранама, болно јечећи од болова.

Пред само вече ступише у последње сокаче касабе. Одједном на крају сокака појави се грдосија од човека, који им иђаше у сусрет. Сажали се Циганин и реши да опомене Бега.

- Добри Беже! Спреми се и скупи снаге да примиш још један ударац, иде нам у сусрет најкрупнији и најјачи човек у вароши. Ако његов ударац преживиш, спашен си.

- Хвала Циго, али тај крупни човек ме сигурно неће ударити, - узврати Бег.

У том наиђоше поред грдосије. Огромни човек се повуче у страну, окрете се према Бегу и дубоко поклони. Циганин и Бег прођоше.

- Молим те, реци ми, Беже, како си знао да те овај крупни човек неће ударити, када су те сви по вароши тукли? – упита Циганин зачуђено.
- Знао сам, мој Циго, - одговори Бег горко, - јер ово је једини човек у овом месту, коме никада никакво добро нисам учинио.

Из књиге "Веронаука живота"

Grijesi kao kamenje

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet.
„Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac.
„A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen.
“Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.
„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. “Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.
„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“

Pustinjak

Neki se pustinjak, dobar i tih čovjek, povukao duboko u pustinju odrekavši se lagodna života koji su mu njegovi preci predali u baštinu. Trapio se i živio u krajnjoj oskudici, nastojeći svesrdno što potpunije prići Bogu.

I kad je njegovo srce već sve do dna bilo jednostavno i predano, on se, u ustrajnosti svoje nakane, nije prepoznavao u punini Bogom preobražen.

- Gospodine - molio je - optereti me mukama i nevoljama da se pročistim. I Bog mu usliša molbu.

Dođoše k pustinjaku nepoznati ljudi i predadoše mu silno bogatstvo. - Ovo je tvoj dio naslijeđa - rekoše mu.

Pustinjak se ne zbuni te, uzevši sa sobom sve to bogatstvo, pođe među gladne i gole, među siromašne što su živjeli po predgrađima bogatih gradova i sve im razdijeli govoreći: - Ovo su darovi Gospodnji.

Vrativši se u pustinju, nastavi moliti svoju molitvu. Ne prođe mnogo vremena kad ponovno dođoše neki nepoznati ljudi te mu javiše da je njegov rod izumro pa da njemu pripada palača njegove obitelji.

Pustinjak se ne zbuni. Pođe k palači što mu je pripala, rasproda sve što je u njoj smatrao suvišnim pa je preuredi u bolnicu koju otvori svima jadnima i napuštenima. Novac koji je dobio od prodaje imetka svoje obitelji preda onima kojima je povjerio upravljanje bolnicom.

Potom se vrati u pustinju. I opet ne prođe mnogo vremena, kad mu glasnici javiše da ga je narod izabrao za kralja. Pustinjak, pokorivši se volji naroda, pođe u prijestolnicu gdje ga narod okruni. Vladao je mnoge godine mudro i zauzeto za dobrobit naroda. Sam je pak živio u tihoj skromnosti čineći svakome dobro. Glas o njemu proširi se cijelim svijetom i ljubljahu ga svi narodi.

Jedne večeri reče u svojoj molitvi: - Sve ove i mnoge godine svojega života molim te za muku i nevolje, a ti mi ih uskraćuješ. Usliši me bar sada, u ove stare dane.

Gospodin mu reče: - Kušao sam te mnogim i teškim mukama i nevoljama. No, budući da si čitav u meni, nisi ih osjetio niti prepoznao.

Stjepan Lice
Iz knjige "Putovanje kroz nebo"

JEDNA ŽICA

[You must be registered and logged in to see this image.]

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

izvor:malemudrosti

GORKA ISTINA SA SREĆNIM ISHODOM

Sjećam se jedne prilike kada sam putovao sa svojim Učiteljem. Upravnik
stanice u jednom gradu kroz koji smo prolazili prišao mi je i rekao:
„Gospodine, dajte mi nešto da vježbam, i obećavam da ću se toga savjesno
pridržavati."
Učitelj mi je rekao: „Daj mu da vježba nešto određeno".
Rekoh: „Zašto bi jedna tupan zavela drugu? Biće bolje da ga vi uputite".
Tako mu je Učitelj rekao: „Od danas nemojte lagati. Primjenjujte ovo pravilo naredna tri mjeseca".
Većina zaposlenih na željeznici u tom kraju su nepošteni i podmitljivi
ljudi. Ali, ovaj čovjek je odlučio da više ne laže i ne prima mito.
Iste te neđelje, inspektor iz uprave došao je da ispita njega i njegove
pomoćnike. Upravnik je iskreno odgovorio na inspektorova istraživačka
pitanja. Ova istraga je zaposlenima donijela grdne probleme. Svi koji su
primali mito, uključujući i samog upravnika stanice, optuženi su.
Pomislio je: „Prošlo je tek trinaest dana, a evo u kakvoj sam nevolji.
Šta će mi se tek desiti za tri mjeseca?"
Uskoro su ga žena i đeca napuštili. Za mjesec dana njegov život je bio srušen kao kula od karata, samo jednim dodirom.
Tog dana upravnik stanice je bio u teškoj agoniji, a mi smo bili nekih
trista milja daleko, na obali rijeke Narbada. Učitelj je ležao ispod
drveta, a onda odjednom počeo da se smije. Reče: „Znaš li šta se dešava?
Onaj čovjek kome sam rekao da ne laže, danas je u zatvoru".
Pitao sam: „Pa zašto se onda smijete?"
Odgovorio je: „Ne smijem se njemu, već blesavom svijetu".
Dvanaest ljudi zaposlenih u stanici tog čovjeka, udružilo se i reklo da
je on lažov, iako je govorio istinu. Jedino su njega optužili da je
primao mito. Odveden je u zatvor, a ostali su oslobođeni.
Kada je upravnik stanice došao na suđenje, sudija ga je pogledao i upitao: „Đe ti je branilac?"
„Ne", rekao je upravnik stanice, „ne treba mi branilac; želim da
go¬vorim istinu. Bez obzira koliko godina me bacili iza rešetaka, neću
lagati. I ja sam nekada primao mito, a onda sam sreo mudraca koji mi je
rekao da nikada, ma šta bilo u pitanju, ne lažem. Žena i đeca su me
ostavili, izgubio sam posao, nemam ni novca ni prijatelja, i u zatvoru
sam. Još dva mjeseca moram da govorim samo istinu, bez obzira šta se
desilo. Gospodine, bacite me u zatvor, nije me briga". Sudija je tada
odredio pauzu i tiho pozvao čovjeka u svoju sobu. Pitao je: „Koji ti je
mudrac ono rekao?"
Čovjek ga je opisao. Na sreću, sudija je bio sljedbenik mog Učitelja.
Upravnika stanice je oslobodio optužbe i rekao mu: „Na pravom si putu.
Ostani na njemu. Kamo sreće da mogu i ja to da uradim".
Nakon tri mjeseca čovjek nije više imao ništa. Onog dana kada je istekao
i treći mjesec, ćutke je sjeđeo ispod drveta kada je stigao sledeći
telegram: „Vaš otac je imao ogroman komad zemlje koji su vlasti davno
oduzele. Sada žele da vam to nadoknade" Dali su mu milion rupija (oko
100.000 dolara). Nije ni znao za to zemljište, koje je bilo u drugoj
provinciji. Pomislio je: »Danas je tačno tri mjeseca kako ne lažem i
tako sam bogato nagrađen«.
Dao je odštetu ženi i đeci, a oni su radosno rekli: »Želimo da ti se vratimo!«
»Ne«, odgovorio je. »Do sada sam vidio šta se dešava ako tri mjeseca ne
lažem. Sada želim da znam šta će se dogoditi ako ne budem lagao do kraja
života«.
Istina je krajnji cilj ljudskog života i ako se primjenjuje mislima, riječima i djelom, cilj se može postići.


Svami Rama – "Život sa himalajskim učiteljima"