Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić
1898.-1925.


Pjesnik i esejist Antun Branko Šimić rođen je u Drinovcima Bosna i
Hercegovina 18. 11. 1898.godine.

Teško je obolio od tuberkuloze i umro u Zagrebu 2.05.1925.godine.
Bolujući je od od rane mladosti, bio svjestan prolaznosti života i
smrti i da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti.
Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je
postala legendarna.
Pjesnik svoje teme nije vidio u socijalnom nego isključivo u
individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je
trajnu tjeskobu i duhovni nemir. Prodirao je kao oštricom noža u
dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću.
Njegove pjesme blistaju dalekim astralnim sjajem.U kratko je vrijeme,
ni puno desetljeće, prešao put od matoševsko-wiesnerovskog
impresionizma do oslobođenog ekspresionizma. Znao je graditi pjesmu,
zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj,
znao je udahnuti punu izražajnost.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom
pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko
dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice".
Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić,
ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u
svijetu.

Opomena


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Pjesnici


Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al' ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg.

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete teška bijela krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žudno mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more.

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan
bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

Bilo je nekoć

Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečine, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve ne izeći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Ah, evo me opet

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipa svoj sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje davno .

Dođoh,i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe vjetar, kiša ,tmuša.

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada? ... Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.