Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš
1873.-1914.

Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš rođen je 13.06.1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, podrijeklom iz sela Plavna u Bačkoj, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završeke pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred i to iz čak tri predmeta - propedeutike, fizike i hrvatskog jezika. Cijelo vrijeme školovanje glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet 1891. Za studij neće odveć mariti te će zbog loših rezultata izgubiti vladinu novčanu potporu za školovanje i biti primoran napustiti studij i vratiti se u Zagreb.
U časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć savjesti. Književni rad ipak mora prekinuti jer je 1893. unovačen i poslan u Kutjevo na odsluženje vojnog roka.
Godinu dana kasnije premješten je u Zagreb u vojnu školu, ali nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira jer ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po Hrvatskoj da bi ga austro-ugarske vlasti konačno uhvatile u Sremskoj Mitrovici i provele u zatvor na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu.
Odlučan da ne ostane ni po koju cijenu zatočen bježi iz zatvora u Šabac.
Ubrzo iz Šapca odlazi u Beograd gdje će provesti naredne tri godine.
U Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. U Beogradu započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost. Početkom 1898. napušta Beograd jer je objavio nepovoljnu kritiku o jednom romanu srbijanskog pisca Janka Veselinovića i time izazvao negativnu reakciju srbijanskih kulturnih krugova.
Nakon Beograda i kraćeg zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. U Ženevi je primoran prodati svoje violončelo. To je glazbalo neobično volio kao samo glazbalo, ali i kao svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. i tamo ostaje sve do 1904. U Francusku je ušao koristeći se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije redovito plaćao stanarinu stanodavac mu je skrivao cipele kako bi ga time natjerao platiti ono što je dužan.
Pariz ga je privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera.
Pišući iz Pariza jednom će se prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je duboko pekla - prodaju violončela. Nazočiti će koncertu Edvarda Griegaija u jednom trenu iz orekstra će se začuti violončelo kako plače i jadukuje te će kroz svoju svirku poručiti, kako je to Matoš opisao: "... Ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke dane..."
Poslije pet godina vraća se u Beograd (1904.), a već naredne godine tajno boravi u Zagrebu i potom se ponovno vraća u Beograd.
Austro-Ugarske vlasti odlučile su ga pomilovati 1908. te se on iste godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao.
Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije zapisao je: "Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom..."

Prvi znaci raka grla pojavljuju se 1913., a Matoš u nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje putuje u Italiju iste godine.Odlazak nije puno pomogao njegovom zdravlju. Vraća se u Zagreb i 27.12. hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. U Zagrebu i umire 17.03.1914. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Danas po njemu u Hrvatskoj mnoge škole nose njegovo ime baš kao i ulice, a postoji i nekoliko kulturnih društava s Matoševim imenom.
U Zagrebu mu je podignut i spomenik u obliku klupe na kojoj sjedi Matoš i gleda u Zagreb.

Najpoznatija djela:
Iverje,Novo iverje,Ogledi,Vidici i putovi,Umorne priče,Naši ljudi i krajevi,Tri humoreske,
Moralist i druge satire,Život za milijune,Pečalba

Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Maćuhica

Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

U vrtu

U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

Djevojčici umjesto igračke

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim klaunom iza katastrofe.

Živa smrt

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce,jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć,jao!Gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi,
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

Kraj druma

Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja,i danju mrak.
O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi
Val i valovi.

Menažerija

Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog veličanstva slava:
Pala veličina,to je on,
Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Dočim panter skače,strašan clown!
Očajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,
Ne znajući, lupež, što je tuđa tuga,
Bolima se tuđim bezbožnički ruga,
Praveći ko đavol paklene grimase.

Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć,
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si.
Udaljenost ima smrti tužnu moć.
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.
Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

Suza

Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.

Antun Gustav Matoš
PJESME

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

SERENADA

Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.

PRI SVETOM KRALJU

Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.
U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

19. SVIBNJA 1907

Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dačka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!
Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvu, ja—ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti….
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta

ŽIVA SMRT

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

BASNA

Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Capriccio


Vidio sam, snivo sam,svejedno:
Sred palazza, punog slave, vina,
Hihota, kostima, harlekina,
Divno čudo, divno čedo jedno,
Kraljevoga prvog sina vrijedno,
Ispod skrletnoga baldahina
Blista poput biblijskoga krina
Pored nje bi sunce bilo bijedno!
Na njoj svila, teška krinolina,
Kao na portraitu našeg sveca
(Naime Rodriga Velazqueza),
Pa dok bjesni bas i violina,
Niko ne zna ,skandal i blamaža!
Da pod suknjom neko skriva... paža.