Zanimljivosti

Kubanka proslavila 126. rođendan
Najstarija Kubanka Huana Bautista de la Kandelarija Rodriges proslavila je svoj 126. rođendan. Na svet je došla 2. februara 1885, u gradu Seiba Hueka u kojem još uvek živi. BETA/AP/Javier Galeano
[You must be registered and logged in to see this image.]

Krokodil..drug coveka...

[You must be registered and logged in to see this image.]

11/11/11: Dan za velike stvari ili običan dan, kao svaki drugi?

U petak nakon 100 godina bit će 11. 11. 2011. Mnogi ga tumače kao poseban dan ''uravnoteženih brojeva'', a datum je iskoristio i Hollywood za snimanje horora..

Ovog petka, 11. 11. 2011 u 11 sati i 11 minuta datum i vrijeme bit će savršeni dvostruki palindromi. Mnogi tvrde kako je to dan koji treba posvetiti razmišljanju i važnim životnim odlukama poput vjenčanja. Zaista je poseban, jer se ovakvo poklapanje zbiva samo jednom u sto godina, piše Daily Mail.

Jedanaestog dana u studenom Britanci obilježavaju Dan primirja, a Amerikanci slave Dan vojnih veterana. Na taj dan 1918. završio je Prvi svjetski rat. U Hrvatskoj je 11.studenog Dan Svetog Martina ili Martinje.

Posljednji put palindrom s brojkom 11 pojavio se 11. studenog 1911. SAD je tada pogodio nezapamćeni pad temperature. Val hladnoće, poznat i kao Veliki plavi sjevernjak, u Kansas Cityju je u samo jednom danu spustio temperature sa 24 Celzijeva stupnja na vrlo neugodnih minus 12.

Poklapanje broja 11, kojeg neke skupine drže spiritualnim, popunilo je kapelice u gradiću Gretna Green, gdje će se u petak na vječnu ljubav obećati više od 50 parova.

Vidovnjak Uri Geller vjeruje kako je 11.11 uravnotežen broj i ključ koji otkriva tajne svemira. Poseban dan u studenom iskoristio je i Hollywood. Redatelj Darren Bousman svoj horor jednostavnog naslova 11-11-11 temelji na čovjeku kojeg progoni broj 11 nakon što mu je obitelj poginula u automobilskoj nesreći u 11 sati i 11 minuta.

Stručnjaci ipak ''spuštaju na zemlju'' i pojašnjavaju kako je davanje posebnog značenja datumu koji sadrži tri ista broja - jednostavno apofenija ili ljudska potreba da pronalazi uzorke i poveznice tamo gdje ih nema.
24 sata.hr

Mališani zastidjeli lopova i otjerali ga iz kuće :143505 smeje s



Naoružani mladić koji je nedavno upao u jednu kuću u Švanvedeu, u Njemačkoj, pobjegao je postiđen kada mu je dvoje mališana ponudilo svoj džeparac.

Neimenovani muškarac, star oko 20 godina, provalio je u kuću dok su u njoj bila djeca sama sa bejbisiterkom.

Prvo je naletio na bejbisiterku u koju je uperio pištolj, tražeći da mu preda sve dragocjenosti, a onda su se pojavila dječak i djevojčica i ponudili mu svoj džeparac kako bi spasli djevojku koja ih čuva.

"Djeca koja su bila na spratu čula su šta se dešava i sišla sa svom svojom ušteđevinom", ispričao je jedan policajac lokalnim medijima.

"Lopov mora da je shvatio da je to što radi užasno, sklonio je pištolj i otišao", kazao je on.

Policija je saopštila da su dječak i djevojčica mlađi od sedam godina, ali je iz bezbjednosnih razloga odbila da otkrije njihov identitet.


:143505 smeje s

Najgluplji čovjek ikad: Amerika je u Rusiji, Australija u Africi...

Natjecatelj britanskog Celebrity Big Brothera Kirk Norcross kaže da nikad u životu nije pogledao zemljopisnu kartu. Zato ne čudi što nema pojma koji je koji kontinent

Zvijezda reality showa The Only Way Is Essex Kirk Norcross (29) očito uživa biti pred kamerama pa se prijavio u britanski Celebrity Big Brother. Promotor jednog noćnog kluba u kući je s nekoliko Playboyevih zečica, natjecateljima raznih talent showova i ostalima. Među svima njima Kirk se pokazao najglupljim.

Big Brother dao mu je priliku da znanjem o pokrajini Essex, u kojoj inače živi, svim ukućanima osigura ludi tulum. To mu baš i nije pošlo za rukom. Dobio je zadatak da na karti svijeta označi gdje je Essex.

- Uh, nema smisla, past ću ovaj zadatak i svi će me mrziti i rugati mi se nemam pojma o zemljopisu - mumljao je Kirk, no na kraju je pogodio gdje se na karti nalazi pokrajina u kojoj živi.

Sljedeći zadatak bio je da na karti svijeta pokaže Ameriku. Ne neki grad u Americi, već SAD.

- Uh, nema šanse da ovo pogodim!. Što je ovo trokutasto sra... ovdje - mumljao je Kirk kružeći rukom oko Afrike.
Dok je on u ispovjedaonici pokazivao izvanredno

neznanje zemljopisa ostali stanari sjedili su ispred televizora i gledali ga. Nisu mogli vjerovati da ne zna koji je koji kontinent.

- Je.. ga, moram ovdje staviti zastavicu jer ću se inače morati ispričavati ostalima - rekao je Kirk koji je nakon pomnog razmišljanja odlučio da se Amerika na karti svijeta nalazi točno na mjestu Rusije, a Jamajku je smjestio u unutrašnjost kontinenta Južne Amerike.

- Nikad u životu nisam pogledao kartu. Zadnji put sam se pokušao snaći uz pomoć karte kad sam išao k prijatelju, no to nije dobro završilo - kukao je Kirk.

Australiju je smjestio na jug Afrike, a južnu Afriku na kontinent Sjeverne Amerike. Kanada mu je u Rusiji, odmah blizu Amerike. Kad je na kraju na drugoj ploči vidio gdje se koji kontinent nalazi samo je ispuhivao.

- Baš sam pošteno zeznuo, nema šta - uzdahnuo je, a zatim si pogledao noge da vidi izgledaju li dobro.

Izvor: 24sata.hr



Jojjjjjjj tuci me do zore a pred zoru dotuci tuzan

Teorija pakla !

Ovo je navodno istinit dogadaj i odgovor na testu iz Terme (Nauke o toplini) na FSB-u u Zagrebu.Odgovor jednog od studenata je bio toliko "dubok", te je profesor odlucio podijeliti ga sa svojimkolegama preko Interneta.
...
Pitanje: "Je li pakao egzoterman (predaje toplinu) ili endoterman(apsorbira toplinu)?"
Vecina studenata je napisala svoje pretpostavke na osnovu Boil-Mariottovog zakona (plinovi se hlade kad se sire i zagrijavaju kad se skupljaju) ili neku drugu varijantu...

Jedan od studenata je napisao slijedece:

Prvo moramo znati volumen u kojem duse ulaze u pakao i izlaze iz njega.
Smatram da odmah možemo pretpostaviti, da dusa koja jednom ude u pakao vise ne izlazi.
Znaci, broj dusa se povecava. Da bi dobili ideju o tome koliko je u paklu dusa, osvrnimo se na razlicite vjere koje danas postoje na svijetu. Vecina tih vjera tvrdi da onaj tko nije pripadnik bas te odredene vjeroispovijesti ide u pakao. Dakle, zakljucak je da
ce sve duse zavrsiti u paklu. Ako tome dodamo odnos nataliteta i mortaliteta, mozemo ocekivati da broj dusa eksponencijalno raste.
Dakle, obratimo pažnju na odnos promjene zapremine pakla, jer prema Boilovom zakonu za zadržavanje istog tlaka i topline zapremina mora
rasti proporcionalno s brojem pristiglih dusa. To nam pruža 2 mogucnosti:
1) Ako se zapremina pakla povecava manje od potrebnog prosjecnog broja dusa koje stignu u pakao, temperatura i tlak pakla ce toliko porasti da ce pakao eksplodirati.
2) Ako se pakao siri brže od prosjeka koji mu je potreban da primi sve duse, temperatura i tlak ce toliko opasti da
ce se pakao smrznuti.

Koja od mogucnosti je ispravna?
Ako uzmemo u obzir izjavu, koju je prosli semestar kategoricki iznijela Ivana s cetvrte godine, a koja glasi: "Prije ce se pakao smrznuti
nego sto cu ja s tobom spavati" i s obzirom na to da je sa mnom spavala jucer, mora biti ispravna teorija br. 2, dakle pakao je sigurno
egzoterman i smrznuo se.
Zakljucak ovog izlaganja je, da ako je pakao smrznut, ne prima vise duse i preostalo je samo nebo, sto je dokaz postojanja Boga, a to objasnjava i zasto je Ivana sinoc vikala "Ah moj Bože!"

Ovaj student je jedini dobio 10 bodova.

Namaqualand – Afrički pustinjski vrt



[You must be registered and logged in to see this image.]


Svake godine, na kratkotrajnom prijelazu između hladne zime i vrelog suhog ljeta, cvjetaju svi mogući cvjetovi na mjestu na kojem se takva ljepota ne očekuje.

Dokle god pogled seže, prostrana ravnica prekrivena je cvjetovima svih boja. Posjetitelji često ne mogu prikriti uzbuđenje kad ugledaju taj čudesan prizor koji se u Namalandu može vidjeti jednom godišnje. Jedna je žena zadivljeno rekla: ”Na prvi pogled cvjetovi izgledaju poput užarene lave koja polako curi iz pukotina u stijenama, prekrivajući čitava polja svojom žarko narančastom bojom.“

No zbog čega je ova proljetna preobrazba tako zadivljujuća?

Namaland je golemo sušno područje na jugu Afrike, a jedan njegov dio, koji se naziva Mali Namaland, nalazi se na sjeverozapadu Južnoafričke Republike. Iza planina koje se nalaze na sjeveru teče rijeka Orange, koja je krajnja sjeverna granica tog područja. U tom sušnom kraju temperature gotovo cijele godine danju dosežu i do 40 Celzijevih stupnjeva, a noću zahladi i temperatura se zna spustiti 8 stupnjeva ispod nule. Na području Namalanda gotovo da i nema površinskih voda, a podzemna je voda bočata i ima je vrlo malo. S obzirom na sve to, Namaland može djelovati vrlo neprivlačno — izuzev u vrijeme čudesne preobrazbe koja se događa jednom godišnje!

Ubrzo nakon kišnog razdoblja, koje traje od početka kolovoza do sredine rujna, bezvodne ravnice Namalanda iznenada procvatu i zablistaju u punom sjaju. Na poljima procvate bezbroj narančastih, žutih, ružičastih, bijelih, zagasitocrvenih, plavih i ljubičastih cvjetova. Budući da ta cvjetna parada traje svega nekoliko tjedana, posjetitelji iz cijelog svijeta s nestrpljenjem očekuju vrijeme kad će moći uživati u raskošnoj ljepoti cvijeća.



Za takve uistinu spektakularne prizore zaslužna su dva faktora: odgovarajuća količina kiše i obilje sunca. Kad biljke procvatu, svi se nadaju da neće zapuhati vrući istočni vjetrovi, jer bi u tom slučaju nježne latice cvijeća ubrzo uvenule i izgubile boju.

Čudesnoj ljepoti Namalanda doprinosi i to što biljke koje tamo rastu imaju mnogo sjemena. No mnoge vrste cvjetnica ne niču svake godine — njihova ljepota dolazi do izražaja samo u specifičnim klimatskim uvjetima. Dok neke vrste sjemena prokliju već za godinu dana, druge leže u tlu po nekoliko godina, čekajući idealne uvjete za rast. ”Neke vrste sjemena“, objašnjava jedan posjetitelj, ”imaju zaštitni mehanizam koji sprečava prijevremeno klijanje. Zahvaljujući tome sjeme ne proklije kad u vrijeme velikih vrućina slučajno padne kiša, već onda kad dovoljno zahladi i kad u tlu ima dovoljno vlage — što su idealni uvjeti za rast i opstanak u ovoj surovoj sredini.“

Ovisno o količini oborina i o tome pušu li vrući vjetrovi, cvjetna polja svake godine imaju drugačiji izgled, koji nije uvijek jednako raskošan. ”Budući da svaka vrsta sjemena proklije na drugoj temperaturi te da prve kiše mogu pasti u razdoblju od travnja do srpnja (a to su mjeseci s različitim temperaturama), svake godine prokliju neke druge vrste sjemena.

Možete li zamisliti da ovdje raste preko 4 000 biljnih vrsta, koje se razlikuju po izgledu i boji cvjetova te načinu klijanja sjemena? U nekim predjelima na samo jednom kvadratnom metru raste 10 do 20 vrsta cvijeća!

Mnogi likovni umjetnici, pjesnici i pisci pronalaze inspiraciju u tim zadivljujućim cvjetnim prizorima. ”Bio je to veliki dan za Zemlju“, rekao je Diederik Johannes Opperman, pjesnik iz Južnoafričke Republike, ”kad je kroz rupicu na Gospodnjoj vreći s najboljim sjemenjem procurilo dragocjeno cvjetno sjeme.“ Jedan drugi umjetnik koji se divi ljepoti Namalanda napisao je: ”Izgledalo je kao da je duga prošla iznad pustinjskog prostranstva, prosipajući posvuda kapljice raznih boja.“

izvor: Čudesna preobrazba Namalanda

Sami-Narod koji prati sobove



[You must be registered and logged in to see this image.]


Na sjeveru Norveške, Švedske, Finske i Rusije živi narod osebujnih karakteristika. To su Laponci ili Sami, njih oko 70.000, raštrkanih na površini od oko čak milijun i sto tisuća četvornih kilometara! Taj autohtoni narod ima dugu povijest, bogatu narodnu baštinu i živi na specifičan način.

Sami sami sebe smatraju “Indijancima sjevera”, a njihov je narod jedan od najstarijih naroda Europe. Kultura im se razvijala pod utjecajem činjenice da su se prvobitno bavili lovom i ribolovom, a kasnije, u 16. stoljeću, postaju nomadi i uzgajaju vlastita stada sobova.

Sami su se oduvijek naseljavali na velika područja i bavili su se pretežno lovom i ribolovom. Obitelji su imale veliko područje za lov oko svoje naseobine. Veze s drugim ljudima bile su rijetke iako su imali smisla za društveni način razmišljanja kada se radilo o podjeli područja za lov među obiteljima. Ta raštrkanost Sama vjerojatno je najveći razlog što ne postoji jedna Sami kultura i jedan jezik već više njih. Kulture su bile formirane kako pod utjecajem različite okoline i životnih uvjeta, tako i zbog utjecaja ostalih kultura. U Švedskoj i Norveškoj to je bila germanska kultura, u Finskoj finska, a na poluotoku Kola ruska i karelska kultura.

Na sjevernim prostranstvma ruskog poluotoka Kole te manjim dijelom na sjeveroistoku Finske i Norveške žive tri skupine. Na krajnjem sjeveroistoku Kole nalaze se terski Sami – to je malobrojna skupina koja izumire. Na Koli živi najviše kildinskih Samija koji su u nekoliko sela uspjeli sačuvati stara obilježja i jezik. Čak imaju i nekoliko škola u kojima se uči i specifični kildinski jezik. Imaj karakteritična narodna kola. Zapadnije od njih živi skupina skoltskih Samija. Njih je vrlo malo, ali im je očuvana narodna baština s ugroženim jezikom koji se uči u nekoliko škola.

Na sjeveru Finske, Švedske i Norveške još žive tri skupine. Najmalobrojniji su inarijski Sami koji održavaju živu narodnu tradiciju (glavno sjedište naselje Inari). Na samom sjeveru Norveške, uz fjordove, živi malobrojna skupina pomorskih Samija. Na njihovu teritoriju nalazi se i znameniti sjeverni morski rt Nordkapp, a gotovo su ih asimilirali Norvežani. U sjevernoj Finskoj i dijelom Norveškoj živi jedna od najpoznatijih laponskih skupina davvijski Sami. Sačuvana je narodna tradicija i jezik, postoje samijske škole, izdaju se knjige, časopisi i udžbenici, djeluju posebne radijske postaje i slično.

U sjevernoj i srednjoj Švedskoj i Norveškoj razlikujemo još najmanje četiri skupine. Na sjeveru Švedske, u kraju gromadnog gorja s velikim rudnim bogatstvima, žive lulejski Sami. Oni su razmjeno dobro sačuvali svoj jezik, dobri su obrtnici (posebno drvodjelci), imaju razrađen obrazovni sustav, nakladničku i informativnu djelatnost i druge kulturne djelatnosti. Pitejski Sami nastanjuju izduženi prostor oko Botničkog zaljeva na Baltičkom moru (i velike luke Luleå), pa sve do norveških obala prema južnim Lofotima na Sjevernom moru. To je i dalje polunomadski narod koji polako izumire. Prema srednjoj Švedskoj i Norveškoj živi manja skupina umejskih Samija koji su održali raznoliku narodnu tradiciju, ali im je jezik već posve ugrožen iako neke školske sate imaju na svom jeziku. Konačno, na granici Norveške i Švedske prema jugu živi skupina aarjelskih Samija koji imaju svoje škole na norveškoj strani, a u Švedskoj su gotovo asimilirani. Izdaju i svoje publikacije, uz sudjelovanje u obrazovnom sustavu na vlastitom jeziku.

O prošlosti Sama ne znamo mnogo. Arheolozi su zaključili da su se Sami u Skandinaviju doselili s prostora Urala na kraju ledenog doba, prateći krda divljih sobova koja su se povlačila na sjever, usporedno s povlačenjem leda. Još otad Sami prate sobove. Tisuće godina bavili su se samo lovom na te velike jelene, i to uz pomoć kopalja, toljaga i zamki. Promjena se zbila oko 400. godine p.n.e. kada se u sjevernoj Europi pogoršala klima, a to ih je navelo da se prihvate pripitomljavanja sobova. Naime, lovom više nisu mogli osigurati dovoljno hrane. Tako su od lovaca nastali pastiri. Svaka obiteljska skupina, zvana site, pripitomila je vlastito stado sobova s kojim je putovala u potrazi za ispašom, slijedeći promjene godišnjih doba. Godišnji kalendar Sama ravna se prema seobama sobova – tako godina ima čak osam umjesto četiri godišnja doba!

U proljeće, ljeto, jesen i zimu Sami žive manje-više na jednome mjestu. No, u međurazdobljima neprekidno su u pokretu. Prva godišnja seoba počinje početkom proljeća – u svibnju! Obićno se zajedno seli nekoliko obitelji i njihovih stada. Tako si mogu bolje pomagati na dugom putu jer svaka skupina prosječno vodi čak 1500 sobova! Kada stado zastane radi odmora, obitelji postavljaju šatore koji su načinjeni od gruboga navoštenog platna. Svaki posjetitelj i putnik može ući u šator bez poziva jer naći zaklon na Arktiku često je pitanje života i smrti.

Ni na jednome mjestu Sami ne borave dugo jer se ženkama sobova žuri. Njihov su cilj planine na sjeveru Laponije gdje se tele. Čim tamo stignu, otele se, a stado tada treba još bolje čuvati jer su polarnom vuku, glavnom neprijatelju sobova, telad najdraži plijen. Kada otopli, Sami sagrade drvene platforme, zvane luovo, na kojima ostavljaju tešku zimsku krznenu odjeću i dio putnih zaliha. Stvari mogu potpuno bezbrižno ostaviti jer je među Samima krađa gotovo nepoznat pojam. Kada telad ojača, krenu još dalje na sjever gdje imaju svoje kolibe u kojima provode ljeto. To su građevine od busenja i debela sloja mahovine koja se kao toplinski izolator slaže preko drvenih greda prepletenih brezovom korom.

Dolaskom ljeta dan postaje sve dulji sve dok ne počne trajati puna 24 sata. Dana bez noći u ljetnim mjesecima može biti i 60-ak. Sunce nikad ne zalazi već samo dotakne horizont i opet se u svom sjaju izdiže polako. Polarna noć ondje traje gotovo mjesec dana – od sredine prosinca do početka siječnja.

To ‘ponoćno sunce’ dobro dođe Samima jer je ljeto kratko, a oni imaju mnogo posla: beru jestive biljke te love i suše ribe. Ipak, većina poslova vezana je uz sobove jer od njih Sami žive. Od njih dobivaju većinu hrane, a za odjeću je najbitnija sobova koža. Od kože prave i jake i udobne čizme koje su vječno pokretnim Samima toliko važne da se pri susretima pozdravljaju i pitaju: ‘Kako vaše noge?’.

Arktičko je ljeto kratko i kada se počne približavati njegov kraj, sobovi postanu nemirni, a to je znak za povratak na jug. Stada se vraćaju istim putem kojim su i došla. Nakon dolaska u južne nizine Laponci sobove zatvaraju u korale gdje uz pomoć lasa razdvajaju obiteljska stada. Kada je odabir završen, Sami se sele u stalna zimska boravišta. Tada idu i u gradove, na tržnice, gdje prodaju sobove, rukotvorine te se opskrbljuju za zimske dane. Priređuju utrke sobovskih saonica, a zima je i doba za ženidbu, stoga se tada po cijeloj Laponiji razliježe zvuk zvona. Tako taj plemeniti nomadski narod, odan životu predaka, čeka da im novo godišnje doba donese poziv visokih planina. Kada mu se velika stada sobova ponovno odazovu, slijedit će ih i njihovi gospodari.

izvor: wikipedia, nordicpoint

Fenomen: Na kakvu su svjetlost naišli planinari na Dinari?

[You must be registered and logged in to see this image.]


Prošlog su vikenda brojni planinari posjetili debelim snijegom prekrivene dalmatinske planine. Među njima bili su Ivan Zebić – Klepton, iz planinarske udruge Dinaridi iz Splita, te Jozo Vitić, iz planinarskog društva Svilaja iz Sinja.

Dva su se planinara uputila u popodnevnim satima prema planinarskom skloništu “Rupe” na Dinari, na 1363 metra nadmorske visine. Na putu prema skloništu uhvatila ih je noć, a uobičajen zimski uspon na najvišu hrvatsku planinu zaustavio ih je nesvakidašnji prizor.

Pedesetak metara od planinarske staze bila je vidljiva udubina promjera oko pet i dubine do tri metra. Ovakve rupe normalna su pojava u dalmatinskom planinskom kršu, no ova rupa bila je posebna po tome što je iz nje dopirala svjetlost.

Dva planinara su bila u početku potpuno uvjerena da se radi o tome da netko logoruje upravo u toj rupi, te da je izvor svjetlosti vatra ili kakva lampa. Međutim, približavanjem samoj svjetlećoj udubini ostali su potpuno iznenađeni vidjevši da u rupi nema ničega osim snijega.

Planinari su ovaj fenomen promatrali od 18,15 do 18,30.

- Nismo uspjeli objasniti što smo vidjeli. Najlogičnije nam je “rješenje” bilo da ova rupa na neki način duže zadržava dnevnu svjetlost. Sa odmakom vremena svjetlost u njoj nije slabila. Snimio sam ovaj fenomen foto aparatom, ali on je loše rezolucije i nije dovoljno dobro “uhvatio” stvarno stanje koje u uživo bilo kudikamo izraženije. I nekoliko dana nakon što smo ga snimili, ovaj fenomen i dalje prepričavamo – rekao nam je Ivan Zebić – Klepton, očevidac i autor fotografija.

Donosimo vam fotografije ovog fenomena, od kojih je jedna obrađena da pojača kontrast, kao i ostale fotografije uspona na vrh Dinare po snijegu višem i od tri metra.

Fotografije neobičnog fenomena na Dinari Foto: Ivan Zebić – Klepton)



[You must be registered and logged in to see this image.]

Izvor:
crometeo.hr

Tajne lotosova cvijeta

[You must be registered and logged in to see this image.]


Lotos rođen u dubina mutnih močvara, cvjeta iznad vode kao čisti cvijet izrazite ljepote te tako, osim ljepote, simbolizira i duhovnu rast čovjeka, koji se iz tame neznanja diže prema svjetlosti spoznaje.

Lotosov je cvijet dugo skrivao tajnu svoje čistoće.

Površina lotosa, iako izgleda savršeno glatko, na nanoskopskoj i mikroskopskoj razini je potpuno neravna. Sastavljena je od velikog broja izbočina koje su prekrivene voštanom glazurom. Zbog tih malenih izbočina napravljenih od vodootpornih materijala, voda se oblikuje u gotovo okrugle kapi koje, kolutajući, skupljaju svu nečistoću s lotosova lista. Tako se lotos sam čisti, a voda vraća natrag u jezero. Na biljkama s drukčijim, ravnijim površinama kapljice vode se spljošte, dio sklizne s lista, a dio se osuši pa ga voda još više isprlja.

“Protivno svim znanstvenim mišljenjima, koja su sugerirala da se lakse čisti glatka povrsina, otkrili smo, da se lakše čisti mikroskopski hrapava površina”, kaže Wilchelm Barthlott koji je otkrio kako funkcionira samočišćenje lotosa.

Također, dok temperature padaju, lotosovi listovi mogu ostati iznenađujuće dugo neprekriveni mrazom. Neravnine zarobe zrak ispod bilo koje kapljice vode na površini, što ih sprječava da uspostave kontakt.
Zbog toga, kapljice vode koje se slabo drže na površini čija je temperatura ispod nule ne mogu izgubiti toplinu prema toj površini, te se zato sporo smrzavaju.

Ali, “samočišćenje” i obrana od mraza nije jedina umjetnost ovog cvijeta. Australijski znanstvenici sa sveučilišta u Adelaidi otkrili su da se latice griju do 35 °C i da ovu temperaturu konstantno održavaju, pa čak i kad vanjska temperatura padne na 10 °C.

Kratko pred cvjetanje prvo se naglo podiže temperatura cvijeta. Nakon sto noćni zrak ohladi zatvorene latice, lotos uzima vise kisika a kao rezultat razmjene materija emitira više ugljičnog dioksida.
Zahvaljujući zadivljujucih odlika cvijeta za vrijeme cvjetanja svaki lotosov cvijet emitira po 1 wat energije. Znanstvenici su izracunali da bi se sa energijom 20 cvjetova mogla osvijetliti cijela jedna prostorija!

“Nekoliko grama tkiva koje stvara toplotu posjeduje toliko mitohondrija kao jedan kilogram kukuruznog sjemena”, tvrdi Hanna Skubatz, biolog na sveučilištu u Seattle. Znanstvenicima je do sada poznato veoma mali broj biljaka koje svoju temperaturu mogu regulirati.

Mnoge sjemenke biljaka strpljivo čekaju kišu. Kada kiši one proklijaju. Velik broj lotosovih sjemenki nece odmah niknuti, vec će ostati na dnu bare ili u zemlji godinama, pasivno čekajuci na svoj red. Godine 1951., dvije 1000-godišnje sjemenke lotosa pronađene u Kini počele su pokazivati znakove klijanja. Godinu dana kasnije iz obje biljke nastali su veliki i krasni ružičasti cvjetovi lotosa!

Izvor:
Svijet oko nas

“Vilinski krugovi” pustinje Namib


[You must be registered and logged in to see this image.]


Nakon obilne kiše, pustinja Namib prekrivena je gustim tepihom trave. To je nekako isprekidano tisućama kružnih mrlja crvene boje. Ovi tajanstveni pješčani kružići pojavljuju se od Južnoafričke Republike pa do Angole. Nazvani su ‘vilinski krugovi’. Mještani kažu da su to otisci bogova.

No što je to zapravo? Jesu li neobični krugovi nastali zbog mineralnih spojeva ili otrovnih biljaka, ili čak zbog aktivnosti termita. Ili možda zbog meteorita?.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izvor:
Svijet oko nas

Grasse – svjetska prijestolnica parfema


[You must be registered and logged in to see this image.]

Grasse je mjesto naobičnog obrata, gradić u srcu cvjetnih brežuljaka čiji žitelji upijaju ljepotu krajolika ali i žive od njega.

Grasse je izgrađen na strmim liticama miomirisne Provanse. Taj neobično zanimljiv grad je u cijelom svijetu priznat kao „glavni grad lijepih mirisa”. Zato se u čast cvijeću koje simbolizira slavu i dobrobit grada organiziraju svake godine razne svečanosti.

Na prestižnu svibanjsku izložbu dolaze izlagači i ljubitelji cvjetova iz cijeloga svijeta. U kolovozu se organizira praznik jasmina koji cvjeta i širi svoj miris po mnogim dijelovima grada i često se smatra najvažnijim atributom Grassea. Prilikom obilaska tog živopisnog naselje valja prije svega posjetiti Muzeum Perfum i poznatu parfumeriju „Fragonard”- tvornicu koja omogućuje uvid u mukotrpni proces dobijanja cvjetnog koncentrata.

Između ostalog, vidjećete i čuti da u jednom kilogramu jasminovog cvijeta ima oko 10 000 latica, koje su dovoljne da se napravi samo jedna jedina bočica parfema!

Pored parfimerije Fragonard, svoje mirise predstavljaju i Galimard i Molinard, ali i mnoge druge porodične parfimerije čije ćete mirise moći da probate upravo u šetnji uskom centralnom ulicom.

Zanimljivo je da Grasse nije oduvijek bio poznat po proizvodnji parfema te se to dogodilo sasvim slučajno. Naime, Grasse je u prošlosti bio velik centar kožarstva i štavljena je koža smrdjela po cijelom gradu. Kako bi se riješio ružnih mirisa, jedan je proizvođač kožne damske rukavice, prije isporuke francuskoj grofici, namirisao eteričnim uljima, što se pokazalo vrlo dobro jer nakon toga su svi željeli mirisne proizvode od kože. Kako se kroz godine kožarstvo preselilo u drugi dio Francuske i nije više bilo tako unosan posao, tako se povećavala proizvodnja mirisa te je ostala u Grasseu do današnjih dana.

Parfemi se dobivaju destilacijom, a najstariji način destilacije izvodi se tako da se u kotao stavi potreban biljni materijal i dva do šest puta veća količina vode koja se zagrijava do vrenja.

Vodena para prolazi kroz cijev koja je hlađena vodom prilikom čega dolazi do kondenzacije vode i eteričnih ulja. Oni se zajedno skupljaju u posebnu posudu, a budući da se eterično ulje ne otapa u vodi, slojevi se odjeljuju.

Eterična ulja uglavnom su lakša od vode pa se skupljaju na površini, a voda koja se skuplja ispod eteričnog ulja naziva se hidrolat ili cvjetna vodica. Cvjetna vodica je u principu toaletna voda – miriše jako lijepo, ali je ipak blaža od parfema koji se dobiva od esencija.

Osim postupka destilacije, ranije se koristio postupak dobivanja esencije iz životinjske masti. Svježe cvijeće se stavljalo na staklene ploče u drvenom okviru i premazivalo sa masnoćom, obično smjesom goveđe i svinjske masti, a mast bi upijala njihov miris. Latice su se dodavale sve dok se životinjska mast ne bi zasitila mirisom.

Proizvodnja parfema mijenjala se godinama, ali ključna osoba koja je zaslužna za mirisne mješavine je „Nos“, osoba koja ima sve mirise u glavi i može razdvojiti sve mirisne sastojke jednoga parfema.

Osim što je potrebno završiti školovanje koje traje 7 godina i specijalizirati se za raspoznavanje mirisa i proizvodnju parfema, osjetilo njuha „Nos“ mora njegovati čitav život. Rijetke osobe uspijevaju u ovom zahtjevnom poduhvatu.

Naime, ovaj zanat zahtjeva mnogo odricanja, a školovanje završavaju samo oni najstrastveniji. Potrebno je poštedjeti se od noćnih izlazaka, konzumiranja alkohola, cigareta i ostalih opijata, a na ulicu se izlazi samo s povezom preko nosa. Nepažnja, u protivnom, može naškoditi njuhu o kojem se stalno vodi računa.

Onih pravih “Nosova” koji stvaraju izuzetne kombinacije budućih parfema. na svijetu ima tek 300-ak. Nitko od njih ne smije raditi dulje od 3-4 sata dnevno (jer ne smiju opteretiti osjetilo njuha) i svi izuzetno dobro zarađuju.

Ranije su Nosovi uspijevali razaznati i tisuću mirisa, dok ih danas, zbog zagađenja zraka, raspoznaju duplo manje.

Izvor:
Svijet oko nas

U izoliranom području istočnog Kentuckyja živjela je obitelj čiji su potomci imali plavu boju kože

[You must be registered and logged in to see this image.]


U planinskom području istočnog Kentuckyja pronađeni su dokazi medicinskog fenomena koji je toliko neobičan da izgleda kao prijevara. Naime, početkom 19. stoljeća u izoliranom području Appalachia u američkoj državi Kentucky, počela su se rađati djeca koja su imala plavu kožu.

Riječ je naime o nepodobnom križanju gena koje je dovelo do toga da su članovi obitelji Fugate vidno obojeni. Misterija obitelji Fugates koja je godinama zbunjivala ljude, konačno bi mogla biti riješena. piše DailyMail.

Poremećaj poznat kao methemoglobinemia stanje je kada je smanjena sposobnost pojedinca za transmisiju kisika u krvi. Zbog toga krv takvih osoba je tamnija od „normalne“ krvi.

Tajna „plave“ obitelji otkrivena je 1958. kada je jedan od njihovih potomaka, Luka Combs, vodio suprugu u bolnicu. Liječnici su obratili pažnju na njega više nego na suprugu kojoj je bila potrebna pomoć.

Danas je gotovo nemoguće vidjeti pacijenta s takvim poremećajem. To je bolest o kojoj se uči u medicinskim školama i dovoljno je rijetka da se nađe na svakom ispitu iz hematologije, rekao je dr. Tefferi hematolog iz klinike Mayo u Minnesoti..

Tefferi tvrdi kako je genetski oblik methemoglobinemije uzrokovan jednim od nekoliko genetskih defekata. Obitelj Fugate vjerojatno je imala nedostatak enzima ‘cytochrome-b5′ poznatog i kao reduktaza met-hemoglobina, koji je vjerojatno odgovoran za recesivno prirođenu methemoglobinemiju.

Ljudi normalno imaju manje od jedan posto met-hemoglobina, vrstu hemoglobina koji je izmijenjen tako da se oksidira pa je beskoristan u dovođenju kisika u krv. Kada te razine narastu više od 20 %, događaju se abnormalnosti srca, napadaji pa čak i smrt, no na razini između 10 i 20 posto osoba može razviti plavu kožu bez ikakvih drugih simptoma.

Znanstvenici su pokušali pronaći rješenje kako bi smanjili plavičastu boju tena. Otkriven je sirup koji sadrži određene kemijske otopine koje pretvaraju krv u normalnu crvenu nijansu, što direktno dovodi i do promjene u boji kože. Problem je što ovo rješenje traje veoma kratko, samo jedan dan.


Izvor:
Svijet oko nas