Branko Ćopić

Branko Ćopić
1915.-1984.

Branko Ćopić bosanskohercegovački književnik.rođen je u Hašanima , Bosanska Krupa, 1. januar 1915, godine.
Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banja Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj Krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organizovanju kulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme je bio i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imaće veliki uticaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd gdje je do 1949. godine bio urednik dječijeg časopisa “Pioniri”. Od 1951. godine pa sve do smrti profesionalno se je bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. godine napisao je nekoliko pripovijedaka ( Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovoga pisca. Dobri poznavaoci bosanskog jezika smatraju da pripovijetke iz ciklusa “Nasrudin – Hodža u Bosni” spadaju u red književnih djela koja na najbolji mogući način afirmišu snagu, izražajnost i autentičnost bosanskog jezika. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 naslova bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine prošlog vijaeka u bivšoj Jugoslaviji.Djela su mu prevođena na: albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine). Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

Mjesec i njegova baka

U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta;
kad bliže priđeš- od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta;
nad krovom plavi vije se dim;
tu živi Mjesec i baka s njim.

Od sinoć Mjesec kod kuće nije,
A baka čeka...prolaze sati...
Moraće,bogme, i da ga bije
Kada se zorom u dvore vrati.
Niti je sluša, niti je pita,
Čitave noći po nebu skita.

Ala će sjutra šiba da radi!
Svrbi me ruka.
Baka se sladi.

Dremljiva ponoć po šumi lunja,
a stroga baka na pragu kunja,
drži u ruci od breze prut.
a nebom dotle, po modroj vodi,
skitnica Mjesec pučinom brodi,
u moru zvijezda dukat žut.

U samu zoru maglica pade,
ozeblom šumom zaigra kos,
umoran Mjesec domu se krade,
oprezno ide, plašljiv i bos.

Šulja se Mjesec, utvara prava,
kad, gle, na pragu- bakica spava,
spustila glavu, srebri se kosa,
na prutu trepti jutarnja rosa.

S drveta u tom, hitra i laka,
pred kuću skoči brbljiva svraka,
zakrešta zlobno repati vrag;
Držte ga! Ua! S neba je pao!
Čitave noći zvijezde je krao!
Pogledaj za njim- blista se trag!

Potrča Mjesec brže neg oči,
kroz vrata šmugnu, u krevet skoči,
a svraka opet galamu stvara:
Pobježe skokom! Drži ga,stara!

Jadna se baka iz sna trže,
zbuni je dreka i rumen sjaj,
pa svraku pita što može brže:
Otkuda? Šta je? Da nije zmaj?!

Kradljivac zvijezda u tvojoj kući!-
povika svraka-
Treba ga tući!

Pogađam ko je!
baka se sjeti,
u dvore upravi korak svoj-
Kradljivac koji s neba leti
niko je drugi, beć unuk moj.

Prilazi baka krevetu tajno
i gleda lice zlaćano, sjajno,
u plavoj kosi zvjezdani prah.

Kuda li noge njegove jezde!
isine voli, nebo i zvijezde,
kako ga nije u noći strah?

Moram ga tući, tu druge nije!
i baka uze sandale sive,
brezovim prutem po njima bije.
Vi ste za skitnju njegovu krive!
Zašto nosite unuka mog
širinom neba zvjezdanog?!

Sandale trpe batine mnoge
i složno škripe:
Krive su noge!
Noge se bune:
Kriva je glava,
noću je budna a obdan spava!<<

Baka se ljuti
Pogledaj vraga!
Zar ova glava rođena, draga?!
Prije ću za brk Bauka vući,
nego li snenog unuka tući.
Izmaltiću ga, ali drugi put.
To reče baka i baci prut.


U dvore stare, pred sami mrak,
ubaci Sunce posljednji zrak
i tiho reče:
Ustaj, Mjeseče!

Brzo se kradi iz tvojih dvora,
obasjaj zemlju u noći blagoj,
u srebro okuj vrhove gora,
a ja ću poći mamici dragoj.
Žurim se kući, baš mi se drijema,
a mama za me večeru sprema.

Tako se Sunce pozdravi s drugom,
u kola skoči, zavi se dugom,
za goru krenu četiri hata,
rumena magla za njim se hvata.

I Mjesec pođe pomalo sneno,
zvijezdama prvim u goste hita,
lice mu, vidiš, neumiveno,
al ko te za to na nebu pita.
Večeri svake on tako hodi
i nebom kolo zvjezdano vodi.


Baki se smješka lukavo lice,
pa na put krenu tiho ko sjena,
unuka prati nazorice
oblakom sivim obavijena:
kuda li skita i šta li radi,
kakva li čuda na nebu gradi.
Buljuk se zvijezda uz Mjesec jati,
oblak ih sivi pažljivo prati.


Dolje na zemlji staza se vije
i junak jezdi, Delija neka,
lopova četa uz put se krije:
Nebojšu hrabrog zasjeda čeka.


To Mjesec gleda, pa pusti zrak,
lopove otkri,rastjera mrak.
Nebojša pazi, oprezno gazi,
opasnost vreba na samoj stazi!


Junak se lati za sablju britku,
sluše toke kroz dugi brk,
i konj se prope, spreman za bitku,
a četa nagnu u ludi trk.


Proviri baka kroz oblak siv.
Unuče dragi bio mi živ!

Na zemlju Mjesec svjetlo toči,
poljanu malu zracima tače,
a onda stade i širi oči:
neki mališan u vrtu plače

Izgubio je srebrnu paru,
pa suza lije.čitavu baru.
Da ti posvjetlim-Mjesec mu kaže,
pa dolje spusti svoj fenjer plavi-
Vidiš li sada, nestašni vraže?


Veselo para sinu u travi,
a dječak skoči,povika:Stoj!
Ovo je cvancik srebrni moj
I opet ču se kroz oblak siv:
Unuče dobri,bio mi živ!


Razgleda Mjesec,kad blizu puta
grudvica bijela pašnjakom luta
i tužno bleji kroz noćni muk.
Be, ja sam jagnje, ime mi je Kudra,
gdje li je moja mamica mudra,
vreba me šuma i zubat vuk..


I njemu Mjesec pomože rado,
u bliskom toru osvjetli stado,
a Kudra skoči.
no mi kuće,
mamice eno i čika Žuće!
Odjuri jagnje ko čigra prava,
ostade vujo kratkih rukava.


Ponovo oblak prozbori siv
bakinim glasom:
Bio mi živ!

Mjesec nad rijekom sijati poče,
kad gledaj vuka nadut ko mijeh,
ledenu vodu marljivo loče.
Udari Mjesec u gromki smijeh.


Pogledaj vuka šta luda radi,
hoće iz vode mjesec da vadi,
ja se ogledah u modri vir,
a vujo misli:
Ono je sir!


Okrenu mjesec lice od vode,
i glupi vujo izbulji oči
i arlauknu:Sirac mi ode.
pa bržće bolje u vodu skoči.
Grabljivac tako okupa vir,
ne stiže jagnje,izgubi sir.


Smije se baka vedra ko dan,
ostavi oblak, i skoči van.
Unuče dragi, sila si, znaj!
Ovamo brzo,ruku mi daj!


Trže se Mjesec, bake se plaši,
sada će misli,početi boj,
pa brzim skokom niz nebo praši,
a za njim sipa zvjezdani roj.


Skitnica unuk leti bez krila,
niz brdo tutnje tabani vrući,
a za njim viče bakica mila:
Ne bježi, dušo, neću te tući!


Mjeseca noge junačke nose,
ne sluša bakin razgovor,
već bježi ravno do gorske kose,
tamo se sakri za zelen bor.
Kroz granje viri od straha žut
i pita:
Bako, nosiš li prut?


Bakica ruke predano širi,
unuka zove,toplo se smješka,
a Mjesec, lukav, oprezno viri
i pirgav nosić lagano češka.
Zašto me nećeš da biješ, bako?
To mi je nešto sumnjivo jako.


bog tvoga srca, dobra i meka,
dok obnoć ideš nebeskim putom.
Ne boj se, nije podvala neka!
Neću te više taknuti prutom.
Slobodno odsad po nebu brodi,
svakome svjetli i kolo vodi.


Boji se Mjesec,nestaško puni,
pa starici veli:
Ajd se zakuni!

Kuni se bakom,Suncem i mamom,
i s kraja na kraj Kumovom slamom,
da nisi na me nimalo ljuta
i da se nećeš mašiti pruta.


Bakica priđe za korak bliže
i desnu ruku do zvijezda diže:
Kunem se bakom,Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom slamom,
da nisam na tebe nimalo ljut
i da se neću mašiti pruta.


Priskoči Mjesec,bjegunac laki,
poljubi ruku čestitoj baki
i krenu sa njom u srebrn dvor...


Taman se zavi zelen bor.........
U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta,
kad bliže priđeš- od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta...

Noseći kapu nevidljivicu
tamo sam stigo koraka laka,
našao pticu dugorepicu,
pa mi je bajku pričala svraka,
bajku o dvoru, Mjesecu, putu,
o dobroj baki i njenom prutu.

Za ovu priču, vedru i bajnu
svraki sam paru obećo sjajnu,
obećah tvrdo,zakleh se brkom
a ranom zorom-pobjegoh trkom.
Svraka me i sad po svijetu traži
A gdje se krijem- ti joj ne kaži.

Ježev odgovor

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

Kod lijine kuće

Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k’o bubanj ratni.

Mala moja iz Bosanske Krupe

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada iz mog sela,
tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Margita djevojka

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
ti si mi pod njom ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al’ tvoj mi je šapat u kosi ostao…
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona …

Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.

Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si prošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
Gdje li su ti pala trista i tri druga?

Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.

Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt’o dlana,
pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspjevana.
Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.

Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.

Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg’ prije, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.

Oživljeno djetinjstvo

Treperi suza. . . Tu je škola bila,
a sad — grob stišan u proljeće rano.
Pod mrkim zidom tuguje djetinjstvo,
djetinjstvo moje — bombardovano . . .

Imadoh dvore čarobnice vile,
dimom ih zavi tuđinska granata,
a mog Palčića, ni pedalj visoka,
strijeljali su iz automata.

Lupeži-vuci što djetinjstvo kradu
oteli su nam i puške od zova,
reflektor njihov opusti u noći
stoljetnu šumu Ćose i divova …

Proljeće danas ide pod barjakom,
stižemo, znojni, pod zidove gole,
surovi borci što djetinjstvo traže,
suzno i samo kraj srušene škole.

Evo ga, gledaj, već se smješka nujno
i jutro sija iz dva oka plava.
Oslušni, druže, srcem u tišini —
svijet nam njegov opet oživljava:

Divova šapat niz potok se krade,
iz gaja ruku Međedović pruža,
leteći ćilim putuje nad brijegom,
stazom se šulja strašni Pedalj-Muža.

Snježana sluša pjesmu iz kolone,
njiše se, plovi u pijanoj ljuljci,
očekujući četu pionirsku
postrojili se u šumi patuljci.

Na noge brzo, znanci iz djetinjstva,
nećete biti priviđenja blijeda,
oslobođeni i vječito mladi,
punite čete — do prvoga reda!…

Div se nespretno u kolonu gura,
leprša nad njim duga razvijena,
i Palčić trči, besmrtno dijete,
s ranjenom rukom — gorka opomena.

Proljeće novo, započeta bajko,
što nam se javljaš iz pupoljka sneno,
svrstavam, evo, u tvoje kolone
djetinjstvo moje, tobom oživljeno.