Zen priče

First topic message reminder :

Moja ljubav prema Zen pričama započela je još u gimnazijskim danima sa Šalicom čaja,a traje i danas.
Iako ih znam gotovo napamet,svaki puta kad ih čitam doživim ih na drugačiji način,ali su mi uvijek posebne.
Nadam se da će se svidjeti i vama.

Šalica čaja


Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912) posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj.
Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
- Prepuna je! Više ne stane!
- Baš kao i ova šalica - reče Nan-in - i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki.
Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?

Katane

U staro vrijeme, majstori koji su kovali katane bili su često slavniji od samuraja koji su te mačeve nosili. Od dvojce najboljih nikako nisu mogli da izaberu prvog. Tako se dogovore da svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će se ispitati, nakon čega će proglasiti najboljeg.
Ispit je bio u tome da se katane pobodu u korito jednog potoka sa oštricom okrenutom uzvodno. Tako i učine.
Bila je jesen i riječicom je plovilo otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog majstora tako je bivao raspolovljen.
Međutim, na katanu drugog kovača nije naišao ni jedan list

Cilj

Mladi učenik Zena priđe svom učitelju i upita:
„Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?“
Učitelj promisli i onda odgovori: „Deset godina.“
Tada učenik upita:
"Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da naučim brzo,
koliko dugo onda?“
Učitelj odgovori: „Onda dvadeset godina.“
„Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?“, upita opet učenik.
„Trideset godina“, odgovori učitelj.
Ne razumijem“, reče razočarani učenik. „svaki puta kada kažem da ću učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to kažete?“
A učitelj mu odgovori
„Kada uvijek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu

Da li je vrabac mrtav ili živ?

Jedan dječak dodje do poznatog učitelja zena koji je važio za velikog mudraca. Dečak je držao ruke tajnstveno iza ledja. Nastojao je zauzeti što važniji stav.
I teško prikrivajući pogled u kom se krila želja da ga nadmudri, najzad upita učitelja zena:
- "Da li vrabac što ga držim u ruci mrtav ili živ?
- "Mrtav je", poslje kraćeg razmišljanja odgovori mudrac.
Dečak otvori ruku, i smijući se ispusti vrapca da odleti
- "Vidiš… pogrešio si", reče dečak, samozadovoljno se smješeći.
- "Istina je. Pogrješio sam, odvrati mu učitelj; Ali, da sam rekao da je vrabac živ, ti bi stisnuo šaku i zadavio ga, što nisam želio da se desi. Odgovor je ipak bio u tvojim rukama.

Vatra koju raspiri lagani zamah lepeze

Jednoga dana kada je zen-majstor Ta-hui Tsung-kao med-itirao u planini, prisao muje jedan umirovljeni general i izvjestio ga o svojoj namjeri da postane redovnik.
- Cim iskorijenim svoje lose navike vratit cu se i biti vas ucenik.
- Dobro.
- Majstore, sad sam spreman. Rijesio sam se svih svojih losih navika.
- Zasto si ustao tako rano? Zena ti je kod kuce s drugim u krevetu.
- Idiote celavi kako se usudjujes.....?
- Mislim da je jos prerano za tebe da po stanes redovnik. Bolje je da se vratis kuci i jos vezbas samokontrolu.
Rijeci i djela su dvije vanjske manifestacije nasih nutarnjih misli; ali kod vecine ljudi rijeci premasuju njihova djela.

Kameni most Chao-Choua

Govorilo se kako u blizini samostana Ku-an-yin, u provinciji Hebei, postoji neki cuveni most kojeg su zvali kameni most Chao-choua.
- Cuo sam za kameni most Chao-chuoa, ali kad sam dosao, sve sto sam vidio bio je jedan most nacinjen od debla.
- Ti si vidio samo deblo, a nisi vidio kameni most.
- Tako je. Sto je zapravo kameni most Chao-choua?
- To je most koji omogucuje prelazenje magarca, konja i svih zbunjenih bica na ovom svijetu.

Materijalni most od debla mogao je pustiti samo jednu osobu preko sebe istodobno. Ali kroz milosrdze Chao-choua, njegov apstraktni most omogucavao je istovremeno svim bicima da mirno prelaze.

Zen - koan

Redovnik upita majstora:
- Tko sam ja?
- Ja
- Kako biste vi mogli biti ja?
- To si ti'

Um poput okruženja

Kako bi mogao postici da se planine, rijeke i citav svemir vrate k meni?
- Trebao bi ti sebe vratiti planinama, rijekama i citavom univerzumu!
Ako pokusavate sebi privuci Istinu, tada jos morate potpuno napustiti sebe, i tako nikada necete doci do potpune Istine.Samo u stapanju s prirodom i u iskrenom
zaboravu sebe mozete biti jedno s Istinom.

Posjetnica

Keichu, znameniti ucitelj zena iz razdoblja Meiji,
bijase takodjer i poglavar crkvenog hrama Kofuku,
jedne katedrale u Kyotu. Jednoga se dana vladar Kyota
uputi k njemu: bijase to prvi put da mu dolazi u posjet.
Uciteljev pomocnik preda mu vladarevu posjetnicu na
kojoj bijase ispisano: Kitagaki, vladar Kyota.
- Ja nemam sto raditi s tom osobom - rece Keichu.
- Reci mu da slobodno moze otici.
Pomocnik odnese posjetnicu natrag vladaru, uz duboke
isprike.
- Pogreska je bila moja - na to ce vladar, te uzme
olovku i na posjetnici precrta rijeci "vladar Kyota".
- Vrati se i najavi me svojemu ucitelju.
- Oh, to je Kitagaki? - usklikne ucitelj procitavsi
posjetnicu.
- Dovedi ga, zelim vidjeti tog covjeka.

Joshuov zen

Joshu je poceo uciti zen kad mu bijase sezdeset godina,
te nastavio sve do osamdesete, kad je jasno spoznao njegovu istinsku bit.
Poducavao je zatim od osamdesete pa sve dok nije navrsio stotinu i dvadesetu.
Jednom ga prilikom neki ucenik upita:
- Ako u mojemu umu nema nicega, sto sto bih trebao uciniti?
Joshu odgovori:
- Izbaci to van.
- Ali ako nicega nema, kako to mogu izbaciti?
- uporno ce ucenik.
- Pa dobro - rece Joshu - onda to ostvari.

Mladi i nadobudni učenik Zena priđe svom učitelju i upita: „Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?“ Učitelj promisli i onda odgovori: „Deset godina.“
Tada učenik kaže: „Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da naučim brzo, koliko dugo onda?“ Učitelj odgovori: „Onda dvadeset godina.“
„Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?“, pita opet učenik.
„Trideset godina“, odgovori učitelj.
„Ali ne razumem“, kaže razočarani učenik. „Svaki put kada kažem da ću učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to kažete?“
A učitelj kaže: „Kada uvek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu.“

Lakše je znati,nego ravnati se po tome

Jednoga dana, cuveni pjesnik Po Shu-i upita redovnika Niao-Woa o zenu:
"Kako moram voditi svoj zivot da bih bio u potpunosti jedno s taom."
"Čini dobro i izbjegavaj zlo."
"To zna čak i trogodisnje dijete."
"To može znati trogodišnje dijete, ali čak se ni sto-godišnjak ne može ravnati po tome."

Sokrat je rekao da kad bi ljudi znali što trebaju činiti onda bi to i činili,
ali čini se da je potcijenio sposobnost ljudi da iznevjere sami sebe.
Svi znaju što bi trebali činiti, ali koliko ih je u stvari koji to čine?

Prošlost,sadašnjost i budućnost

Jednog dana, neki se čovjek, dok je šetao divljinom, namjerio se na razjarenog tigra.
Bježao je pred njim, ali ubrzo je došao do ruba provalije. Uhvatio se za neku puzavicu i počeo se spuštati. Ali na dnu ga je vrebao drugi tigar.
Zatim se pojaviše dva vrijedna miša i stadoše grickati baš tu puzavicu.
Iznenada spazi jednu zanimljivu jagodu ...
Ubere je i stavi u usta...
- mmmm... kako je dobra.
Ne zadržavajte se na prošlosti, ne brinite o budućnosti. Posvetite punu pažnju trenutku! Iskusite ga!
Sreća je u djelovanju u skladu s okolnostima kakve god one bile.

Želiš li znati istinu ili biti istina

Jednom je neki čovjek otišao do Petog Zen Majstora kako bi postao redovnik. Majstor ga je upitao: "Želiš li znati istinu ili biti istina?"
Čovjek je odgovorio: "Biti istina." Dali su mu nizak posao čišćenja i mrvljenja riže za samostan, no bez duhovnog vodstva i inicijacije. Polako, opustio se u svoje prirodno stanje i samo udarao po riži.
Majstor je bio na samrti i trebao mu je nasljednik. Rekao je stotini svojih redovnika da napišu pjesmu kako bi pokazali što su naučili dok su bili s njim.
Tko napiše najbolje stihove, primit će odoru kao šesti Majstor.
Glavni učenik, Shenxiu, bio je najobrazovaniji redovnik i najmarljiviji meditant.

Napisao je: Tijelo je Bodhi stablo savršene mudrosti. Um kao sjajno zrcalo. U svako vrijeme marljivo ga briši.I ne dopusti da se uhvati prašina.

Majstor je priču proglasio dobrom, no daleko od savršene.
Hui-neng, čistač riže, bio je nepismen pa je morao zamoliti nekoga da zapiše njegovu pjesmu.

Nikad nije bilo Bodhi stabla, Niti sjajnog zrcala,
U suštini, postoji "ne-um". Pa gdje onda skupljati prašinu?

Učitelj je odmah prepoznao čija je to pjesma i predao odoru Hui-nengu.

Ova priča otkriva dva osnovna stava prema duhu. Jedan je da možete, kroz disciplinu, sjedenje prekriženih nogu, prisustvovanje ritualima i traženje znanja pročistiti tijelo, um i dušu. Ili, kao što otkriva čovjek poput Hui-nenga, cijela zamisao traženja ili pokušaja da se učini nešto za pročišćenje uma nebitna je i zbunjujuća.
Nasa istinska priroda već je čista i svaki pokušaj da je se pročisti zapravo bi je onečistio. Svaka umjetna disciplina odvodi nas sve dalje od našeg prirodnog stanja koje se zove "ne-um". Rješenje leži na putu između dvaju stavova. Taj srednji put je prihvaćanje toga tko ste, savršeni u svojim nesavršenostima. Nema ničeg čemu treba težiti.
Vi niste ni vrijedni ni nevrijedni, ni svetac ni grešnik. Vaša prirodna suština je božanska.
A vaša stvarna priroda je već Buda.

Zen usahlog stabla


Bila jednom neka starica zena koja je podigla kolibu jednom redovniku i potpomagala ga dvadeset godina u njegovom samousavršavanju.
- Namah ambitabha.
Svakog dana jedna lijepa djevojka donosila mu hranu.
- Hajdemo ga iskušati,da vidimo dokle je otisao u svome samousavrsavanju. Kad mu odneseš ručak, lijepo ga zagrli i vidi kako će reagirati.
- Dobro.
- Kako ti se ovo čini? - ona ga zagrli.
- Kao sušeno stablo koje se naslanja na hladnu klisuru, kao pravi zimski dan bez tračka topline...
- Čuvsi što je redovnik rekao, starica se razbijesni i zapali mu kolibu.
- Dvadeset godina protraćeno za nitkova.
Svakako da bi jedan redovnik trebao odoljeti takvom iskušenju, ali nakon dvadeset godina samousavršavanja, mogao je isto biti i malo nježniji i samilosniji.