ISTINE I LAŽI-debate

ISTINE I LAŽI

Svaka religija ima svoje iskrene vernike i one koji su licemerni u svojoj veri; one koji su predani i žive to šta veruju i one koji to shvataju kao folkorni deo njihove nacije - nasleđe predaka.

Zato se ne može na osnovu jednog pojedinca ili grupice nazovi vernika neke religije, okarakterisati cela ta religija.

Činjenica je da su ljudi veoma skloni da tokom vremena iskvare dobre stvari ili ideje. Tako je i sa religijom. Verodostojnost neke religije se proverava na njenom početku. Kao iskreni tragači za istinom, moramo se vratiti unazad ka njenim korenima i odatle je posmatrati. Jer, ako u njoj ima nečeg božanskog, onda to možemo naći jedino u njenom korenu, gde je ljudi nisu iskrivili tj. zagadili svojim idejama.

Hrišćanska vera ima svoje svoje istorijske činjenice koje je veoma lako proveriti, kao i zapisano učenje Isusa Hrista, koje nepogrešivo poput lakmus papira razotkriva prave od lažnih hrišćana.

MNOŠTVO
ISTORIJSKIH ČINJENICA

Mnogi se često pitaju: Kako mogu znati da je hrišćanstvo istinito?

Tvrdnje hrišćanstva se mogu lako proveriti, jer je ono istorijska religija. Zasniva se na životu, smrti i vaskrsenju Isusa Hrista. Postoji obilje čvrstih istorijskih činjenica. Evo samo jedan primer:

Tacit je bio Rimski istoričar, i 112. godine nove ere guverner Azije. Bio je zet Julija Agrikole koji je bio guverner Britanije 80-84. godine. Pišuću o Neronovoj vladavini, Tacit aludira na smrt Hristovu i postojanje hrišćana u Rimu:

"Ali ni ljudski napori, ni careve vrline, ni obredi očišćenja nisu izbrisali sramotu, nisu prekinuli priče da je požar zapaljen po naređenju. Da stane na put glasinama, Neron pronađe krivce i počne ih kažnjavati probranim mukama. To su bili omraženi ljudi zbog zlodela koja su činili, a koje narod nazvaše hrišćani.

Ime su dobili po Hristu koji je za vreme Tiberijeve vladavine pogubljen po presudi prokuratora Pontija Pilata; potisnuto samo za kratko, ovo gnusno praznoverje izbilo je i proširilo se ponovo, ne samo po Judeji, gde se to zlo rodilo, već i u Rimu, gde se stiču i neguju sve moguće sramne stvari i gadne vere sa svih strana sveta. Najpre su pohvatani ljudi koji su ispovedali tu veru, a zatim su oni potkazali čitavo mnoštvo drugih. Njima nije dokazana toliko krivica za podmetanje požara koliko mržnja na ljudski rod.

Pogubljenje hrišćana služilo je ostalima za zabavu; oblačili su ih u kože divljih zveri, puštali pse da ih rastržu, raspinjali su ih na krstove i palili, poput buktinja, kad bi se spustila noć. Neron je dao svoje vrtove za te predstave, priređivao cirkuske igre i odeven u kočijaško odelo, umešao bi se među svetinu, ili bi sa svojim kolima učestvovao na trkama. I mada su hrišćani inače bili krivi i zasluživali najtežu kaznu, rađala se u narodu samilost prema njima, jer su padali kao žrtve svireposti jednog čoveka, a ne za opšte dobro." (Anali XV, 44)



HRIŠĆANSTVO JE
JEDINA ISTINITA "RELIGIJA"

Mnogi pitaju: Da li je hrišćanstvo jedina i prava religija? Da, hrišćanstvo je jedina prava religija. Ovo može zvučati užasno dogmatski i uskogrudno, ali to je jednostavna istina da je hrišćanstvo zaista jedina i prava "religija".

Isus je rekao za sebe, da je On jedini put do Oca (Jn. 14:6), i da On sam otkriva Oca (Mt. 11:27; Lk. 10:22). Tako, hrišćani ne govore okolo da je hrišćanstvo jedini put, samo zato što su arogantni, zaslepljeni, glupi ili zato što žele da osuđuju druge. Oni to čine zato što veruju u ono što je Isus rekao za sebe. Oni veruju u Isusa, koji je tvrdio da je Bog (Jn. 8:58; 2. Moj. 3:14), koji oprašta grehe (Mk. 2:5; Lk. 5:20; 7:48), i koji je ustao od mrtvih (Lk. 24:24-29; Jn.2:19f).

Isus je rekao da je On jedini put. Ako ti neki "hrišćanin" tvrdi nešto suprotno od ovoga, taj više nema prava da se naziva hrišćaninom - što znači "Hristov čovek".

O ISUSU

On bijaše pjesnik. Gledaše umjesto naših očiju i slušaše umjesto naših ušiju, i naše neizrečene riječi bijahu Mu na usnama; a prsti Njegovi doticahu ono što mi ne možemo osjetiti. Iz srca Njegova bezbrojne raspjevane ptice razletješe na sjever i na jug, a cvijetići na obroncima brežuljaka ispratiše Njegov hod k nebesima.

Često ga vidjeh kako se prigiba i dodiruje vlati trave. I u srcu čuh riječi Njegove: "Zelene travčice, bit ćete sa mnom u kraljevstvu mojem, isto kao i hrastovi bašanski i cedrovi libanonski."

Volio je sve što je lijepo, plaha dječja lica, i smirnu, i tamjan s juga. Volio je šipak i pehar vina pružen Mu ljubazno, pa ponudio Ga kakav neznanac u svratištu ili neki bogat domaćin. I volio je cvjetove bademove. Vidjeh Ga gdje ih skuplja u ruke pa laticama posipa lice, kao da će Svojom ljubavlju zagrliti sve drveće svijeta.
Poznavao je more i nebesa; i zborio o biserju što sjajem drukčijim od našeg sjaji, i o zvijezdama onkraj naše noći. Poznavao je planine kako ih orlovi poznaju, a doline kako ih poznaju potoci i brzaci. I u šutnji Njegovoj bijaše pustinja, a u besjedi Njegovoj vrt.

Da, bijaše on pjesnik kojem je srce boravilo u nekoj sjenici onkraj visova, a pjesme Njegove, iako pjevane za naše uši, bijahu ispjevane i drugim ušima i ljudima neke druge zemlje gdje je život svagda mlad i uvijek caruje zora.
Nekoć se i ja držah pjesnikom, ali dok stajah pred Njim u Betaniji, spoznah što znači imati glazbalo tek s jednom žicom pred onim koji vlada svim glazbalima. Jer se u glasu Njegovu smijeh groma orio, kiša plakala, stabla radosno na vjetru plesala.

I otkako spoznah da moja lira samo jednu žicu imade, i da moj glas ne tka ni jučerašnja sjećanja ni sutrašnje nade, odložih liru svoju i zašutjeh. Ali ću u smiraje uvijek osluhnuti i slušati pjesnika, vladara nad pjesnicima.

Ruman, Grčki pjesnik

Preuzeto iz: Kahlil Gibran, Isus, Sin Čovječji