Hrišćanstvo

Hrišćanstvo (grč. χριστιανισμός, lat. christianitas) je jedna od tri najveće monoteističke (jednobožačke) religije koja je nastala na prostoru nekadašnjeg Rimskog carstva.
Religija je zasnovana na učenju i životu Isusa Hristosa iz Nazareta (Isus Nazarećanin) u Galileji, opisanog u Novom zavjetu. Svi koji su se okrenuli Hristosu i vjeruju u njega i slijede njegovom učenju su njegovi slijedbenici i zovu se hrišćani. Svi hrišćani zajedno čine Hristovu crkvu koja, po Novom zavjetu Svetog pisma, predstavlja Isusovo tijelo.
Hrišćani vjeruju da je Isus Božiji sin i Mesija (Hristos) za koga su proroci rekli da će doći na Zemlju (Stari zavjet) da spasi ljude. Za hrišćane, Isus Hristos je učitelj, model za pravi način života na Zemlji, inkarnacija Boga, spasilac čovjeka, koji je na krstu dao svoj život za sve ljude, da bi se ljudi mogli iskupiti za svoje grijehe i na taj način spasiti. Hrišćani vjeruju da je Isus ustao iz mrtvih, treći dan po raspeću, kasnije se podigao na nebo, i na taj način pobijedio smrt. Većina hrišćana smatra da će Isus ponovo doći na Zemlju uzeti svoju Crkvu i suditi svim ljudima (živima i mrtvima) koji su ikada živjeli na Zemlji.
Isus Hristos je propovijedao o Božjem (nebeskom) carstvu i značaju njegova boravka na Zemlji. Mnogi pobornici su ga smatrali Mesijom. Grčka riječ Χριστός u prevodu znači mesija, pa su tako prve Hristove slijedbenike u Antiohiji nazvali hrišćanima (χριστιανοί), imenom koje je ostalo do danas. Hrišćanstvo je predstavljalo prvu univerzalističku religiju, nasuprot dotadašnjim nacionalnim religijama, i propovijedalo jednakost svih ljudi pred Bogom: Jevreja, Grka, Rimljana, siromašnih, bogatih, žena, muškaraca. Zbog svega što je Isus propovijedao, a što je dosta opširno opisano u četiri jevanđelja (koja su prve četiri knjige Novoga zavjeta), broj Isusovih učenika i slijedbenika je brzo rastao, posebno među siromašnim ljudima.
Hrišćani zovu poruku Isusa Hrista jevanđeljem („dobra vijest“) i tako se knjige gdje su zapisana Isusova propovijedanja i život, zovu jevanđelja (četiri jevanđelja u Novom zavjetu).
Po porijeklu, hrišćanstvo je srodno judaizmu, sa kojim ima dosta zajedničkih tekstova. Hebrejska Biblija, je u hrišćanskom kontekstu poznata kao Stari zavjet. Hrišćanstvo se smatra za Avramsku religiju, zajedno sa judaizmom i islamom. Najranije svjedočanstvo o hrišćanima i hrišćanstvu nalazi se u Apostolskim djelima (jedna od biblijskih knjiga Novoga zavjeta) Djela 11:26: „I oni se cijelu godinu sastajaše sa Crkvom, i učaše mnogi narod; i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani hrišćani.“
Kasnije kada je postalo zvanična, državna religija, hrišćanstvo je vezalo svoje interese sa interesima vladajuće klase i udaljilo se od ideala zapisanih u Svetom pismu (jevanđelja). Dogmatske rasprave, kao i političke prilike i razni interesi su doveli do toga da je danas hrišćanstvo razdijeljeno i razjedinjeno. Među velikim brojem ljudi, koji se izjašnjavaju da su hrišćani, mnoga hrišćanska načela se danas ne primjenjuju i ne poštuju. Veliki broj hrišćana u raznim denominacijama sveli su svoje „hrišćanstvo“ na nekoliko rituala — obreda, kojima prisustvuju nekoliko puta godišnje (na tzv. crkvene praznike).
Hrišćanstvo je igralo vitalnu ulogu u oblikovanju Zapadne civilizacije, bar od 4. vijeka nove ere. Danas, hrišćanstvo prestavlja teritorijalno najrasprostranjeniju i brojčano najveću svjetsku religiju (od 1.5 do 2.1 milijarde ljudi se izjašnjava da su hrišćani). [1][2][3]

Rani period


Riba — stari simbol hrišćanstva (i danas u upotrebi).
Zvanično, hrišćanstvo je religija koja nastaje u prvom vijeku Nove ere među slijedbenicima Isusa Hrista (Isus Nazarećanin). Rođenje Isusa Hrista prestavlja početak nove ere i novog računanja vremena.
Pod vodstvom Apostola Petra i Pavla, nastajale su hrišćanske zajednice od Jevreja koji su napustili judaizam i okrenuli se Isusovom učenju; te hrišćanske zajednice od nevjernika (ne Jevreja). Može se reći da su temelji hrišćanstva postavljeni 2000 godina prije nove ere, pojavom Avrama, Isaka i Jakova. Avram, Isak i Jakov su predstavljeni kao proroci koji su vjerovali u boga Jehovu (hebrejski: יתזח odnosno jahvh- pravilan naziv je Jahve, a ne Jehova ali se ovaj drugi pojam odomaćio od XIV vijeka). Oni su propovijedali božije riječi među ljudima i tako je narod znao o postojanju Jehove.
Rano hrišćanstvo se pojavljuje na tlu Izraela, koji je tada bili osvojili Rimljana. Za samo tri vijeka, postalo je zvanična religija mnogih država i naroda. Hrišćanstvo se raširilo preko Mediterana, sa progonima od strane rimskih imperatora. Od početka, hrišćani su bili izloženi raznim vrstama terora, uključujući spaljivanja, mučenja, progone itd. Rimski imperator Neron je 64. godine optužio hrišćane za veliki požar u Rimu. Crkva smatra, da su tada pod Nerom, apostoli Petar i Pavle ubijeni u Rimu. Dalje proganjanje hrišćana i crkve se nastavlja i pod devet drugih rimskih imperatora, najviše pod vladavinom Deciusa i Diokleciana.
Nekako od 150. godine hrišćanski učitelji, u svrhu odbrane svoje vjere, počinju sa pisanjem teoloških i apologetskih djela. Ovi autori su znani kao crkveni oci. Posebno znani su bili: Ignjatije antiohijski, Polikarp, Justin, Irinej, Tertulijan, Klement aleksandrijski i Origen.
Na hrišćanstvo su u to vrijeme imale uticaj druge različite vjere kao, gnosticizam i mitraizam. Isto tako hrišćanstvo je apsorbovalo razne elemente od paganskih religija, posebno misternih kultova. O nivou ili stepenu uticaja na hrišćanstvo, mišljenja među naučnicima se dosta razlikuju.
Imperator Konstantin Veliki (4-ti vijek) je 313-te godine ozakonio Hrišćanstvo, a Teodosij I ga 380-te god. proglasio za religiju Rimskog carstva. Konstantin je sazvao Prvi vaseljenski sabor (ili Prvi nikejski sabor) koji je održan u Nikeji u Maloj Aziji tokom maja i juna 325. godine. To je bio prvi vaseljenski sabor Hrišćanske crkve, a njegovom najznačajnijom posljedicom se smatra, donošenje prve objedinjene hrišćanske doktrine tzv. „nikejskog simbola vjere“.
[uredi]Milanski edikt
Za više informacija pogledajte Milanski edikt
Car Konstantin Veliki koji je vladao od (306. – 337.) 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono 387. godine (74 godine poslije) postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu. Car Konstantin je bio ambiciozan čovjek koji se za Hrišćanstvo vezao postepeno. U tom postepenom prelazu, udaljavajući se od paganstva, već 315. godine odbija da se popne na kapitol kako bi prinio žrtve pred paganskim hramom boga Jupitera. 319. godine, car je toliko odstupio od paganstva, da je te godine objavio edikt o poništavanju paganskih vjera. Ipak, unekoliko pomirljiva politika prema paganima ostaje na snazi, sve do 323. godine, kada pobjeđuje svog zeta Licinija u borbi za vlast, i kada postaje jedini vladar Imperije.
Poslednjih godina, pred smrt, Konstantin je naredio gradnju ogromne crkve Svetih Apostola u Carigradu, na jednom uzvišenju koje nadvisuje cio grad. Imao je želju da bude kršten na rijeci Jordanu, ali ga je loše zdravlje u tome spriječilo. Neposredno nakon Vaskrsa 337. godine, kršten je u Nikomediji, od strane Jevsevija Nikomedijskog, a umire 22. maja 337. godine na sam praznik Pedesetnice (50 dana po krštenju).
[uredi]Srednji vijek
U to vrijeme razvijaju se i prvi oblici monaštva. Oko 500-te god. Benedikt je postavio monaška pravila, sa čime je osnovao sistem po kojima su se upravljali manastiri. U 8. vijeku dolazi do problema oko ikona, koje je vizantijska strana promovisala. Konačno, 787. god. na drugom nikejskom saboru, borbe su se okončale u korist ikona i ikonografije.
Izvan granica Rimskog carstva hrišćanstvo se proširilo na Jermeniju, Etiopiju, Persiju i Indiju i među keltska plemena. Za vrijeme Velike seobe naroda, razni germanski narodi su prihvatili hrišćanstvo (Arijska vjeroispovijest (među Gotima i Vandalima)) ali kasnije je Rimokatoličko Hrišćanstvo nadvladalo, počevši sa Francima. Istočnoevropski Sloveni generalno su prihvatili Vizantijski oblik hrišćanstva (kao npr. Rusija 988 god). Kulturne i druge razlike su razdvojile Istočnu i Zapadnu crkvu i napravile Veliku Šizmu (1054 god).
Dolazi do podjele Hrišćanske crkve na Zapadnu (latinski jezik) sa sjedištem u Rimu, i Istočnu (grčki jezik) sa sjedištem u Konstantinopolju, sa značajnijim zajednicama u Egiptu i Siriji. Zapadna i Istočna crkva se ne slažu u mnogočemu prije svega u vezi brojnih administrativnih, liturgijskih i doktrinalnih stvari, od kojih istupa posebno položaj pape u crkvenoj hijerarhiji. Šizma je ostala i do današnjih dana.
Od 7. vijeka, hrišćanstvo je na udaru od Islama koji je osvojio Bliski istok, sjevernu Afriku i većinu Pirinesjkog poluostrva. Slijedili su mnogi vojni konflikti, uključujući: Krstaške ratove, španska Rekonkvista, pad Vizantijske imperije i jugoistočne Evrope pod tursku vlast.
[uredi]Protestantska reformacija
Zapadno hrišćanstvo u srednjem vijeku karakterišu sukobi lokalnih vlasti i Papa, razvoj teologije i filozofije. Zbog velikog nezadovoljstva i korupcije u Crkvi, pojavila se potreba po reformaciji. Rimokatolička crkva uspijeva da se obnovi sa Trentskim Savjetom (1545-1563, nakon izdavanja 95 teza 1517 god. od strane Martina Lutera. Ovo je jedan od ključnih perioda u istoriji hrišćanstva kada dolazi do reformacije (Protestantska Reformacija), koja je dovela do pojave brojnih ogranaka u hrišćanstvu iz rimokatoličke crkve. Tako 1534. god. engleski kralj Henri VIII, proglašava sebe poglavarem Anglikanske crkve. A 1536. god. ukidaju se manastiri u Engleskoj, Velsu i Irskoj.
Kao rezultat kolonijalne ekspanzije od strane moćnih država, kao i zbog misionarskog žara, hrišćanstvo se u raznim oblicima proširilo na područja Sjeverne i Južne Amerike, Okeanije, istočne Azije i podsaharske Afrike. U Evropi dolazi do ratova gdje je religija igrala veliku ulogu.
[uredi]Novo doba
Sa sve većim prosvjetiteljstvom, hrišćanstvo se suočava sa novim naučnim tumačenjima (npr. heliocentrični sistem i teorija evolucije), tako i sa pojavljivanjem biblijskog kriticizma, skepticizmom i savremene političke ideologije, liberalizmom, nacionalizmom i socijalizmom (komunizmom). Dolazi do pojava dehrišćanizacije tokom Francuske revolucije, Španskog građanskog rata te posebno Oktobarske revolucije.
U 19. i 20. vijeku, razvija se ekumenizam, Harizmatični pokret i fundamentalističko hrišćanstvo. U novije vrijeme privrženost hrišćanstvu u Evropi (posebno zapadnoj) je prilično opalo, gdje se modernizacija i sekularizam učvršćuje.
[uredi]Hrišćanske opštine

Za više informacija pogledajte Rano hrišćanstvo
U prvom vijeku Nove ere, hrišćani su se zbog proganjanja morali tajno okupljati. Zajednice hrišćanskih vjernika zvale su se hrišćanske opštine. Bilo ih je u svim dijelovima rimskog carstva, i u njima je imovina bila zajednička. Ali samo u početku, hrišćanstvo je bilo religija ugnjetenih i potlačenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašću, pristupalo novoj vjeri. Hrišćanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišćani mijenjaju svoje učenje i od svojih pristalica počinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti. Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti među hrišćanima. Krajem drugog vijeka Nove ere, sve hrišćanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu čiji je poglavar postao rimski episkop (rimski biskup), kasnije nazvan papa (grčki: πάππαρ, latinski: papa - otac). Danas je sjedište pape u Vatikanu. Rimski papa ima zvaničnu titulu biskupa grada Rima, nadbiskupa i mitropolita rimske crkvene provincije, primasa Italije i patrijarha Zapada, dok mu je službeni naziv Pontifex Romanus ili Pontifex maximus. Tako je stvorena vjerska organizacija rimokatolička crkva.
[uredi]Crkva i širenje hrišćanstva

Za više informacija pogledajte Crkva
Crkva prvih hrišćana formirana je oko apostola u Jerusalimu. Posle Pedesetnice (Pentekoste) (dan kada je, po Isusovom predskazanju, Sveti duh sišao na apostole), oni objavljuju vijesti o Isusovom vaskrsenju. Osnivaju crkvu po cijelom Sredozemlju koje je tada bilo pod vlašću Rimljana. Prema spisama apostola Petra (15.-67. g. n. e), mnogi judeisti okreću se hrišćanstvu. Oni bivaju isključeni iz jevrejskih zajednica.
Raspadom Rimskog carstva 476. godine, hrišćanstvo će postati jedina veza između dvije novonastale države – Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva. Raspadom zapadnog i razvojom istočnog carstva, Sredozemljem se razvija briljantna hrišćanska kultura, koja će prve značajnije sukobe imati 650. g. sa novoosnovanom islamskom religijom.
[uredi]Podjele

Brojne nesuglasice između istoka i zapada rimske imperije, kao i različitost filozofskih orijentacija i tumačenja teoloških pitanja (na primjer tumačenje dogme o svetom trojstvu) u različitim delovima carstva prouzrokovale su raskol, odnosno podjelu hrišćanske crkve. Velika podjela (grč. šizma) se desila 1054. godine čime je završen spor između rimskog pape Lava XIX i carigradskog Patrijarha Mihajla Kerularija. S jedne strane je ostala Pravoslavna crkva (ona koja poštuje i čuva kanone i odluke sedam Vaseljenskih Sabora), koja odbacuje i ne priznaje univerzalni autoritet pape, i koja je danas organizovana uglavnom na nacionalnom nivou. Na drugoj strani, nastala je Rimokatolička crkva, nad kojom Papa ima potpunu jurisdikciju.
U hrišćanstvu postoje razne grupe sa raznim vjerovanjima koje se prilično razlikuju od kulture do kulture i od mjesta do mjesta. Od vremena reformacije, hrišćanstvo se dijeli na tri glavni grane:
Katolicizam: Rimokatolička crkva, najveća od svih — u koju se ubrajaju nekolike Istočno katoličke zajednice — kao i manje zajednice (kao npr. Starokatolici), oko jedna milijarda krštenih članova.
Istočno Hrišćanstvo: Istočna Pravoslavna crkva, Asirska crkva i Pravoslavne crkve, sa ukupno oko 240 miliona krštenih članova.
Protestantstvo: Ima raznih grupa i denominacija kao što su: Anglikanci, Luteranci, Reformisti, Evangelisti, Harizmatici, Prezviterijanci, Baptisti, Metodisti, Anabaptisti, Adventisti, Kvekeri, Pentekostnici ili Pentekostalci itd.
Kasnije grupe su nastale odvajanjem od starijih. Jedni protestanti jednostavno se izjašnjavaju kao hrišćani ili nanovo rođeni hrišćani. Drugi, posebno u anglikanizmu i neoluteranizmu, se izjašnjavaju kao „i katolici i protestanti“. Postoje i tzv. nedominacijske hrišćanske crkve, koje ne spadaju ni u jednu od gore navedenih grupa. Manje hrišćanske denominacije predstavljaju monofizitstvo (jermensko-gregorijanska, jakobitska, koptska i etiopska crkva) i nestorijanstvo. Druge crkve koje su se proglasile za „hrišćanske“, ali koje se udaljuju od gornje klasifikacije broje oko 275 miliona članova su afrička domorodačka crkva sa oko 110 miliona članova (gruba procjena), Mormoni sa oko 12 miliona članova, Jehovini Svjedoci sa oko 6,6 miliona članova i druge grupe. Sve ove grupe su nastale iz raznih protestantskih grupa. Između jednih grupa – zajednica, vladaju velika nesuglasja – neslaganja, dok među drugima postoje simpatije. Krajem 20-og vijeka, javlja se među nekim hrišćanskim ograncima želja za saradnjom, pomirenjem i međusobnim zbližavanjem. Ekumenski pokret započeo je među protestantskim crkvama gdje je problem zajedničkog djelovanja bio najizraženiji. Ideje o pomirenju pravoslavaca i katolika su posebno ojačale među teolozima posle II vatikanskog sabora i pomirenju rimskog pape i carigradskog patrijaraha (posjeta Pavla IV Carigradu 1967. godine).
[uredi]Podjela rimokatoličke crkve
U šesnaestom vijeku u zapadnom hrišćanstvu se javlja snažan vjersko-politički pokret reformacije čiji je vođa bio Martin Luter. Reformacija je zapadno hrišćanstvo podijelila na dvije osnovne struje: rimokatolicizam i protestantizam (latinski: protestatio - protest). Povod za pobunu Martina Lutera bila je prodaja indulgencija, odnosno opraštanje grijehova, čak i budućih, vjernicima za novac. Indulgenciju je odobrio papa Julije II. Pokret reformacije i protivreformacije, rascjep do kog je došlo u zapadnom hrišćanstvu, bili su povod za mnoge duge i teške vjerske ratove (Hugenotski rat, Stogodišnji rat). Kasnije je Žan Kalvin stvorio svoju interpretaciju protestantskih učenja. Ono što razlikuje protestantizam od rimokatoličanstva je odbacivanje svih crkvenih odluka, neprihvatanje pape kao posrednika između Boga i vjernika i odbacivanje kulta svetaca, ikona i relikvija. Savremeni protestantizam se dijeli na Luteransku, Kalvinističku i Anglikansku crkvu.

[You must be registered and logged in to see this image.]
storijski razvoj tradicionalnih hrišćanskih zajednica

Vjerovanja



Najrašireniji simbol hrišćanstva danas u upotrebi je krst
Mada postoje velike razlike u mišljenjima i tumačenjima među hrišćanima, dobar dio hrišćana ima zajedničke temelje koji su potrebni za njihovu vjeru.
[uredi]Simbol vjere
Simbol vjere (lat. credo «ja vjerujem») predstavljaju doktrinalne izjave, obično na religioznoj osnovi. Počelo se sa formulom krštenja da bi se kasnije to raširilo na izjave vjere. Apostolski simboli vjere (Symbolum Apostolorum) su bili razvijeni između 2. i 9. vijeka n. e. Apostolski simboli vjere nisu se ni do danas promijenili i više ili manje su prisutni u većini denominacija.
vjera u Boga oca, Isusa Hrista kao sina Božijega i svetog duha
smrt, spuštanje do pakla, ustajanje iz mrtvih, i Hristov uskrs
svetost crkve i pričešće svetih
ponovni dolazak Isusa, sudnji dan i spasenje vjernih.
Nikejski (Nikea) simbol vjere, koji je bio odgovor na Arijanizam, je formulisan na Nikejskom saboru 325. godine i u Konstantinopolju 381. godine. Potvrđen je kao univerzalni simbol hrišćanstva efeskim saborom 431. godine.
Mada je Bog izvor sve ljubavi i dobrote i sam savršena ljubav i savršen dobar, Bog je isto svepravedni i savršeni Sudija koji čovjeku mora da sudi po njegovim djelima, jer smisao čovjekove egzistencije, nije samo ovdašnji život, nego i život vječni.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Najrašireniji simbol hrišćanstva danas u upotrebi je krst

Isus Hristos
Osnovno načelo hrišćanstva je vjera u Isusa, sina Božijega i Mesiju (Hrista). Isus je rođen je u Vitlejemu u Izraelu (Palestini). Hrišćani smatraju da je Isus Hristos došao na zemlju da propovijeda Jevanđelje, Božiju dobru vijest, i narod poučava. Ključno vjerovanje je vjerovanje o Isusovovom raspeću, koje predstavlja otkup svih ljudskih grijehova, i njegovo ustajanje (vaskrsenje) iz mrtvih. Dan Isusovog rođenja hrišćani praznuju kao Božić, a dan njegovog ustajanja iz mrtvih (vaskrsenja) kao Vaskrs (Uskrs). Dan Hristovog stradanja – raspeća, obilježen je kao Veliki petak. Hrišćani vjeruju u vaskrsenje mrtvih i u novi život. Godina Isusovog rođenja predstavlja godinu početka Nove ere i novog načina računanja vremena. Isus Hristos, Božiji sin, širi svoje učenje o spasu među ljudima, da bi se konačno mučeničkom smću žrtvovao za ljudski rod i ustao iz mrtvih te u vidu duha uskrsnuo i otišao na nebo. Isus je prema hrišćanskom vjerovanju širio svoju veru, ljubav, razumevanje, skromnost, snishodljivost po Galileji, Judeji i okolnim provincijama zbog čega je osuđen na smrt razapinjanjem na krst, da bi trećeg dana vaskrsao iz groba u koji je bio smješten poslije smrti na krstu. Do nedavno se smatralo da su Isus i same biblijske priče mit ili legenda. Najnovija istraživanja samo potvrđuju da je Isus postojao (djela nehrišćanskih književnika iz prvog vijeka Nove ere – Josifa Flavija i Tacita). Neki autori i istraživači ranog hrišćanstva tvrde da istorijsku pozadinu za legendu o Isusu Hristu predstavlja Ješua, prorok male jevrejske sekte Ebionita, drugi tvrde da je pripadao sekti Nazareja. Osnovni izvor o životu i radu Isusa Hrista predstavlja Novi zavjet, drugi dio svete hrišćanske knjige, Biblije (grč. Biblija u prevodu „Knjiga“) ili Svetog pisma.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Besjeda Isusa Hrista na gori od Karl Hajnrih Bloha (Carl Heinrich Bloch), Danski slikar, d. 1890.

Život Isusa Hrista - po Bibliji
Prema Bibliji Isus je Božiji sin koga je rodila djevica Marija. Naime, njegov dolazak najavio je anđeo Gavrilo kojeg je poslo sam Bog. Gavrilo je objasnio Mariji da je ona izabrana da rodi Božijeg sina i da će ubrzo biti oplođena svetim duhom. To je objasnio i Josifu - budućem Marijinom mužu. Rekao im je da djetetu daju ime Isus. Tako je i bilo. Isus ubrzo postaje mudar propovjednik. Sakuplja narod i prenosi im poruke od Boga date, učeći ih hrišćanskom moralu i principima. Ubrzo zatim, počinje da čini čuda: liječi bolesne, hrani gladne, oživljava mrtve, poji žedne... Oko 30. godine svog života biva kršten kod Jovana Krstitelja. Potom bira dvanaest apostola: Petra (Simona), Andriju, Jakova Zevedejeva, Jovana, Filipa, Vartolomeja, Mateju, Tomu, Jakova Alfejeva, Simona, Leveja zvanog Tadija i Judu Iskariotskog. Poslije tri godine propovijedanja biva uhapšen i doveden pred Sinedrion (jevrejski sud), a potom je predat rimskom guverneru Pontiju Pilatu. Isus je osuđen da umre kao rob razapet na krstu. Na tajnoj večeri, uoči svoje smrti, govori učenicima ko će ga izdati. Takođe im govori da će, trećeg dana poslije svoje smrti, vaskrsnuti i pridružiti se svome ocu na nebu. Za hljeb koji su jeli na toj večeri, Isus je rekao da je to njegovo tijelo, a za vino koje su pili, da prestavlja njegovu krv. I da tako treba i da ostane. U trenutku kada je podlegao u mukama razapet na krstu, spustio se mrak, iako je bilo podne. Poslednje riječi su mu bile: „Oprosti im oče, jer ne znaju šta čine.“
[uredi]Spasenje
Spasenje od „grijeha i smrti“ se postiže samo preko Isusa Hrista. Ko vjeruje taj će biti spašen, a ko ne taj je već, s tim da ne vjeruje u Hrista, sam sebe osudio. Najveći broj hrišćana vjeruje da spasenje podrazumijeva odlazak u raj (izbjegavanje pakla) poslije ovozemaljske smrti, mada ima teologa koji se po ovom pitanju ne slažu.
[uredi]Sveto trojstvo
Pravoslavni, rimokatolički i monofizitski hrišćani i većina protestantskih hrišćana vjeruju u Isusa Hrista kao jednu od tri ipostasi (ličnosti), jednog jedinog Boga. Bog je jedan, u liku Oca, Sina i Svetog Duha, Sveta Trojica (Sveto Trojstvo). Ima hrišćana koji ne prihvataju sveto trojstvo. Oni vjeruju da je Isus Božiji sin ali da nije isto što i Bog.
[uredi]Biblija – Sveto pismo
Za više informacija pogledajte Biblija
Biblija (drugačije: Sveto Pismo, eng. Bible) je hrišćanska sveta knjiga. Hrišćani vjeruju da su cijelo Sveto pismo napisali ljudi nadahnuti Svetim duhom. Sastoji se iz dva dijela: Starog zavjeta, u kojem je opisan nastanak Neba i Zemlje i ljudi na njoj, prošlost čovječanstva, do rođenja Isusa Hrista, i Novog zavjeta, u kome je opisan život Isusa, kroz četiri jevanđelja, i budućnost ljudi na Zemlji. Originalno, Novi zavjet je napisan uglavnom na grčkom jeziku u prvom i drugom vijeku Nove ere. Inače, sam Isus je govorio aramejski. Ovaj jezik danas je skoro mrtav. Govori se samo u Siriji u Maaluli i u nekoliko manjih enklava. Novi zavjet sadrži ukupno 27 spisa kanonizovanih u nekoliko faza zaključno sa četvrtim vijekom, iako su svi tekstovi bili dovršeni do sredine drugog vijeka. Sadrži četiri jevanđelja (grčki: evangelion - dobra vijest) i to po Mateji, Luki, Marku i Jovanu. Prva tri jevanđelja su sinoptička. Novi zavjet takođe sadrži ranu crkvenu istoriju (djela apostolska), dvadesetjednu poslanicu i jednu apokalipsu (otkrivenje Jovanovo). Upravo četiri jevanđelja predstavljaju izvještaj o Isusovom životu, o njegovim kazivanjima i djelima. Prema Bibliji, Isus je začet bezgrešnim začećem. Ideja da je Isusa rodila djevica trebalo bi da ispuni vjerovanje iz Starog zavjeta da je on Sin Božiji. Prema istorijskim podacima rođen je u 31. godini vladavine rimskog imperatora Avgusta, u Vitlejemu, u Judeji, od majke Marije, u siromašnoj jevrejskoj porodici, koja se sklonila u Galileju. Galileja je planinska oblast zapadno od rijeke Jordan i Galilejskog jezera. Prema Josifu Flaviju, kod Jevreja su u to vrijeme postojale tri filozofske struje: fariseji, sadukeji i takozvani esenci. Treba napomenuti, da je Isus bio poput rabina (hebrejski: učitelj, poznavalac pisma), odnosno jevrejski sveštenik i da je on ustvari iznutra reformisao jevrejsku religiju. Jevanđelja (što u prijevodu sa grčkog znači „Dobra vijest“), napisana su između 65. i 100. godine n. e. A napisali su ih Mateja, Marko, Luka i Jovan, po kojima su i dobila imena. Smatra se da je Biblija pisana između 100. i 300. godine nove ere. Danas Biblija predstavlja ne samo hrišćansku svetu knjigu, nego i najprodavanije djelo svih vremena prevedeno na oko 1500 jezika. Pored hrišćanske Biblije, koja se razlikuje kod katolika i pravoslavaca, postoji i Hebrejska biblija (eng. The Hebrew Bible, hebrejski: Tanakh).
[uredi]Život poslije smrti
Hrišćansko gledanje na život poslije smrti obično podrazumijeva vječni raj ili vječni pakao, s tim da Rimokatolici dodaju i međuvarijantu - čistilište. Čistilište je za one koji nisu imali smrtni grijeh na sebi. Među Pravoslavnim hrišćanima postoji debata oko ove teme.
Mnogi hrišćani nisu u suglasnosti da li život poslije smrti počinje neposredno po smrti ili po sudnjem danu; i da li to podrazumijeva fizičko vaskrsenje (i pretvaranje u duhovni oblik). Najveći broj hrišćana smatra da svijest i duša produžava da živi po zemaljskoj smrti. Jehovini svjedoci vjeruju, da će pravednici imati mogućnot da vječno žive u rajskim uslovima koje će Bog da uspostavi na Zemlji. Veliki broj hrišćana vjeruje da će, prilikom ponovnog dolaska Isusa na Zemlju (u poslednja vremena), svi koji su umrli da ustanu tjelesno iz mrtvih za poslednji sud (strašni sud). Univerzalisti smatraju da pakla nema, te da će svi ljudi na kraju biti spašeni. Međutim, ova teorija Univerzalista nije u skladu sa biblijskim učenjem.
[uredi]Bogoslužja i organizacija

Hrišćani su od samog početka bili organizovani u jedinstvene hrišćanske zajednice, crkve.
[uredi]Svete tajne
Svete tajne (grč. μυστήρια – tajna (misterija)), sakramenti (lat: sacramentum) su hrišćanski obredi. Njihov broj se razlikuje kod različitih hrišćanskih denominacija. Većina hrišćana međutim priznaje sedam svetih tajni, koje su priznate u sljedećim crkvama: stara katolička, rimokatolička, nezavisna katolička, istočna pravoslavna (istočna ortodoksna), orijentalska pravoslavna, i donekle anglikanska: krštenje, miropomazanje, pričešće, pokajanje, sveštenstvo, brak i jeleosvjećenje.
Većina drugih denominacija tipično primjenjuje samo dva obreda tj. krštenje (baptizam) i pričešće. Neki protestanti, kao npr Kvekeri, sve obrede zavraćaju. U Pravoslavnoj crkvi, krštenje, miropomazanje i sveštenstvo ne mogu se ponoviti, dok se ostale tajne ponavljaju. Po hrišćanskom vjerovanju, sveta Tajna je čin koji preobražava. Preobraženje je istinski cilj Gospoda Boga u njegovim spasiteljskim djelima. U Hristu, Bog ne samo da spasava čovjeka, ne samo da ljudima oprašta grijehe nego, takođe, i preobražava ljudski život. Svete tajne su sveštene radnje kojima Crkva preobražava život čovjeka, „osvećuje ga“. Bog je stvorio materiju kao i duh, a stvarni grijeh čovjeka je što je razdvojio i podvojio materiju i duh da bi se podredio materiji, postao njen rob. Svete tajne ponovno spajaju razdvojeno. Obično se kaže da u Crkvi ima sedam svetih tajni, jer broj sedam označava savršenstvo. Međutim, u Crkvi ima bezbroj svetih tajni.
[uredi]Simboli


Rani kružni ihtis simbol, napravljen kombinacijom grčkih slova ΙΧΘΥΣ u kolo. Efes, Mala Azija.
Prvi hrišćani su, za simbol vjerovanja u Isusa Hrista, Božijega sina i spasitelja, odabrali znak ribe. „Isus Hristos, Božiji sin, Spasitelj“, se na grčkom piše Isu Histu Teu Ios Sotir, a prva slova daju reč „IHTIS“, što u prevodu sa grčkog, znači riba.
Danas najpoznatiji i najrašireniji hrišćanski simbol je krst, koji može da se nađe u mnogim oblicima, uzavisnosti od toga koja crkvena organizacija ga je izdala: raspeće kod Rimokatolika, pravoslavni krst kod Pravoslavnih i jednostavni krst kod nekih Protestantskih crkvenih organizacija, gdje nekih posebnih pravila nema. Neke hrišćanske zajednice upotrebljavaju znak ribe, kao što su to radili hrišćani u rano doba hrišćanstva.
[uredi]Hrišćanski sabori

Za više informacija pogledajte Vaseljenski sabori
Sinodi ili koncili (grčki σύνοδος, latinski concilium) u hrišćanstvu označavaju skupštine kojima prisustvuju visoki crkveni dostojnici, radi savjetovanja o važnim teološkim pitanjima i donošenja zaknjučaka i propisa. Razne biskupske sinode bilježi crkvena istorija već u 2. vijeku. Najšire značenje ima ekumenski ili vaseljenski sabor kome prisustvuju patrijarsi, biskupi, kardinali, Primasi (nekadašnja titula između mitropolita i patrijarha), nadbiskupi... i sazivaju se u izuzetnim prilikama, a zaključci su im obavezni za čitavu crkvu. Prvih sedam ekumenskih sabora (325-787) priznaju i istočna i zapadna crkva, dok ostale priznaje Rimokatolička crkva, iako su u njima učestvovali nekad i neki carigradski patrijarsi. Drugom Vatikanskom koncil, u inspirisanom ekumenskim idejama pape Jovana XXIII, prisustvovali su i predstavnici protestantske i pravoslavne crkve. Pregled ekumenskih sabora:
Nikejski I (325): posebno osudio Arijevu jeres.
Carigradski I (381): posebno osudio Makedonijevu jeres.
Efeški (431): osudio Nestorijevu jeres (odvojeni nestorijanci) i Pelagijevu jeres (pelagijanizam.
Halkidonski (Halkidonski sabor) (451): osudio Evtihijevu monofizitsku jeres, potvrđeno vjerovanje da su u Isusu dvije prirode: božanska i čovječija.
Carigradski II (553)
Carigradski III (680-681): osudio monotelete.
Nikejski II (787)
Carigradski IV (869): osudio i svrgnuo patrijarha Fotija. Ovaj sabor zapravo predstavlja početak prve šizme između istočne i zapadne crkve. Dalji sabori se odvijaju na zapadu umjesto ovog istočna crkva kao vaseljenski računa sabor u Carigradu (879-890) koji je osudio sabor iz 869. godine i rehabilitovao patrijarha Fotija.
Lateranski I (1123): sankcioniše Vormski konkordat.
Lateranski II (1139)
Lateranski III (1179)
Lateranski IV (1215): definisao nauku o transupstancijaciji.
Lionski I (1245)
Lionski II (1274) (donosi odluku o reformi crkve i za kratko vrijeme uspostavlja jedinstvo istočne i zapadne crkve, radi zajedničke borbe u krstaškim ratovima.
Vieneski (1311-1312): ukida red templara.
Konstantski (1414-1418): počinje šizma u zapadnoj crkvi, osuđeni Jan Hus i Jerolim Plaški.
Sabor u Bazelu, Ferari i Firenci (1431-1445): bazelski sabor je trebalo da ponovo ujedini istočnu i zapadnu crkvu, ali zbog protivljenja pape tome sabor je papa premjestio u Feraru 1438. i Firencu 1439. godine. Na saboru u Firenci su se složili izaslanici cara Jovana VIII Paleologa sa prihvatanjem novog vjerovanja (creda) koje je kasnije odbacila carigradska crkva, tako da od unije nije ništa bilo. Unija sa jermenskom crkvom je proglašena 1439. godina, a sa jakobitima 1442. godine.
Lateranski V (1512-1517)
Tridentski (1546-1563): osudio Lutera, Kalvina i Cvinglija, podjela na rimokatolike i protestante.
Vatikanski I (1869-1870): definiše se dogma o papinoj nepogrješivosti.
Vatikanski II (1962-1965): raspravlja o ekumenizmu, o slobodi vjere i o uvođenju narodnog jezika u liturgiju.

Rasprostranjenost



Najbrojnije religije sveta. Zemlje, u koje su hrišćanske religije najbrojnije, označene su ljubičastom (Rimokatolici), plavom (Protestanti) i crvenkastom (Pravoslavci) bojom.
Hrišćanstvo je danas najrasprostranjenija religija na svijetu, uz islam, sa najvećim brojem vjernika. Hrišćani čine većinu u Evropi, cijeloj Americi, Australiji, a ima ih i u Aziji i Africi. Samo rimokatolika ima čak 980 000 000 po podacima iz 1991. godine. Crkve rimokatoličke ispovijesti djeluju u Španiji, Francuskoj, Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, južnoj Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj, gotovo celoj Latinskoj Americi. Anglikanska crkva razvijena je u Engleskoj. Protestantske crkve pokrivaju sve skandinavske zemlje, sjevernu Njemačku i Holandiju. Kalvinizam dominira u Škotskoj, Švajcarskoj i Holandiji, dok Luteranstvo preovlađuje u Skandinaviji, Njemačkoj i Baltičkim zemljama. Manji broj protestanata živi u Istočnoj Evropi i Francuskoj.
Pravoslavlje je zastupljeno u Evropi (Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka, Rumunija, Republika Makedonija, Moldavija, Rusija, Ukrajina, Belorusija i Gruzija, dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Albanije, Jermenije, Estonije, Letonije, Kipra) te na bliskom istoku, a sada u porastu i u zemljama zapadne evrope, Amerike, dalekog istoka.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Najbrojnije religije sveta. Zemlje, u koje su hrišćanske religije najbrojnije, označene su ljubičastom (Rimokatolici), plavom (Protestanti) i crvenkastom (Pravoslavci) bojom.

Izvor vikipedia

Blagoslov

Blagoslov - radnja kojom se Gospod priziva da izlije svoju milost na nekoga. U prvom redu izricao ga je otac. On je bio ujedno i sveštenik kuće i njegov blagoslov utvrđuje kuću. Blagoslov, takođe, određuje sudbinu čovekovu, jer jednom izrečen blagoslov ne može se opozvati. To se vidi iz Jakovljevog blagosiljanja Isaka i Isava (1 Moj 27). Naročito je delotvoran blagoslov roditelja (1 Moj 9,25; 27,28-29). Blagosilja se u raznim prilikama: pri rastanku ili udaji - Reveka npr. (1 Moj 24,60), kad se dobijaju pokloni, za nečiju pomoć (1 Moj 9,26; 1 car 1,31), kad se nešto želi ili moli (1 Sam 1,17 - pr. Ilije Anu). Naročito moć ima sveštenikov blagoslov.
Bog je zapovedio Aronu i sveštenicima da blagosiljaju narod (4 Moj 6,22.27), i to ovim rečima:
„Da te blagoslovi Gospod i da te čuva!
Da te obasja Gospod licem svojim i bude ti milostiv!
Da Gospod obrati lice svoje k tebi i dade ti mir!"
(4 Moj 6,24-26; 3 Moj 9,22-23).
To je aronovski blagoslov. Posle vavilonskog ropstva sveštenici su izgovarali blagoslov svako jutro i veče posle prinete žrtve. To isto vrši se i u sinagogama. Samo se u Hramu bez prekida izricao blagoslov. Učitelji su blagosiljali đake, a Hristos svoju duhovnu decu pri evharistiji hrišćana (1 Kor 10,16). Najviša zapovest je Hristova poruka: „Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu" (Mt 5,44).

Jeres
Jeres (grč. αἵρεσις, haíresis; од αἱρέομαι, haireomai - изабрати) se u hrišćanstvu, a posebno u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, označava sva mišljenja o verskim dogmama, koja se razlikuju od zvaničnog učenja crkve. U širem značenju, jeres je učenje u filozofiji, politici ili nauci, koje se razlikuje od onog koje je opšte prihvaćeno kao autoritet. Lična mišljenja o hrišćanskim dogmama, a posebno o Isusu Hristu, se nazivaju "hristološke jeresi". Broj gledišta koja su tokom istorije okarakterisana kao jeretička je popriličan.
Jeretika, čoveka koji o verskim pitanjima drukčije misli, vekovima je osuđivala zvanična crkva. Uvek se o jereticima širila zastrašujuća, odbojna predstava. Već se i sama optužba za jeres u istoriji crkve pokazala kao užasno oružje, kojim je svaki neugodan protivnik mogao da bude uništen.
Crkva nikada imala blakonaklon stav prema slobodi izbora u pitanjima vere. Tertulijan ističe da izbog ne valja jer uništava jedinstvo grupe. Jeretik je onaj koji bira. Vernici ne smeju postavljati pitanja jer „pitanja čine ljude jereticima“.[1]
U počecima hrišćanstva su glavni jeretici bili ljudi koji su čitali grčke filozofe. Tertulijan je to precizno odredio: "filozofi su patrijarsi jeretika", a njegov stav je kroz istoriju crvke bio široko prihvaćen. J. Majendorf dokazuje da su, po ocenama prvih sabora, „klasični filozofi bili jeresiarsi“, odnosno da su sve glavne hrišćanske jeresi rezultat njihovog uticaja. (Vizantijsko bogoslovlje, 77.)
Jeretik je po pravilu čovek istrajavan u svom uverenju, koji se pre okreće protiv crkvene zajednice nego što će se odreći vlastitog ubeđenja. Zbog smelog i često junačkog zalaganja za drukčija shvatanja vere, jeretici se ubrajaju u velike preteče novih ideja. Kako je Hristovo učenje odstupalo od zvaničnog toka jevrejske religije, on je bio doživljen kao reformator i, konačno, kao jeretik.
Jeretik ima sličnosti sa prorokom, sa svecem, jep žrtvuje sve i ispunjen je verom. On je najjači antipod religiozno ravnodušnom, crkvenopolitički orijentisanom čoveku. Jeretik odlučno prihvata posledice svog delanja, a njegova unutrašnja životnost pretpostavlja postojanje izuzetno snažnog religioznog interesovanja, koje je kod jeretika natprosečno.
[uredi]Spisak ljudi koji su smatrani jereticima

Avgustin je govorio: „Ne verujte da nekoliko malih, slučajno zalutalih duša mogu da stvore jeres". Veliki jeretici su religiozni stvaraoci, koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji hrišćanstva. Oni su stvorili novo i neprolazno, i hrišćanstvo ih se, uprkos početnom sablažnjavanju, više ne može odreći. Danas se za jeretike koji su osnivači novog učenja koristi pojam jeresijarsi.
Simon Vrač (1. vek)
Markion (85-?)
Vasilid (2. vek)
Irinej (140-202)
Origen (185-254)
Mani (oko 216-276)
Arije (280-336)
Car Julijan Otpadnik (331-363)
Evnomije († 393)
Pelagije (360-420)
Nestorije (oko 386-451)
Monah Gotšalk
Johan Skot Eriugena (oko 810 - oko 877)
Pop Bogomil (10. vek)
Pjer Abelar (1079-1142)
Majstor Ekhart (oko 1260-1327)
Arnold iz Breše (kraj XI veka - 1155)
Djed Rastudije († oko 1230)
Džon Viklif (oko 1324-1384)
Jan Hus (1370-1415)
Jovanka Orleanka (1412-1431) (spaljena)
Martin Luter (1483-1546)
Tomas Mincer (oko 1490-1525)
Sebastijan Frank (1499-1542)
Hans Denk (?—1553)
Migel Serveto (1511-1553)
Sebastijan Kastelo
Đordano Bruno (1548-1600)
Galileo Galilej (1564 - 1642)
Blez Paskal (1623-1662)
Baruh Spinoza (1632-1677)
Gotfrid Arnold (?—1714)
Gothold Efraim Lesing (1729-1781)
Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910)

Hrišćani
Hrišćanin je čovjek koji vjeruje u Isusa Hrista i slijedi njegovo učenje.

Etimologija (porijeklo riječi)

Riječ hrišćanin je izvedena iz grčke riječi Χριστιανός (hristianos), od Χριστός (hristos) što znači " pomazanik."
U Septuagint verziji (Hebrejska biblija na Grčkom jeziku) Hebrejske biblije, izraz hristos je upotrebljen za prevod Hebrejski מָשִׁיחַ (Mašíaḥ,) (mesija), što znači "[onaj što je] pomazanik." [1]
Prva znana upotreba Χριστιανός (hristianos) može se naći u Novom zavjetu, u Djelima apostolskim 11:26-31: "... i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani Hrišćani.“ Hrišćani su učenici ili slijedbenici Isusa Hrista. U Novom zavjetu piše da je car Agripa rekao apostolu Pavlu: «... još malo pa ćeš me nagovoriti da postanem hrišćanin» (Djela apostolska 26:28). Dalje u 1 Petar 4:15-16, apostol Pavle kaže: „Samo da niko od vas ne postrada kao ubica ili lopov ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove. No ako li kao hrišćanin, neka se ne stidi, već neka slavi Boga zbog tog udjela“. Najranija zapisana upotreba naziva hrišćanin izvan Biblije je zapis Tacitusa da je Nero okrivio "Hrišćane" za veliki požar u Rimu AD 64. [2]
"Hrišćanin" isto znači član ili pristalica crkve – organizovane grupe ljudi unutar hrišćanstva.
Ko su hrišćani?
Po američkom rječniku (The American Heritage Dictionary) hrišćanin je "čovjek koji propovijeda vjeru u Isusa Hrista; koji slijedi učenju Isusa Hrista; koji živi prema učenju Isusa Hrista“. [3] Veoma različita mišljenja se sreću širom svijeta među onima koji sebe smatraju za hrišćane.
Istraživanje u SAD, 2007. godine, je ukazalo na postojanje sljedećih tipičnih kategorija:[4]
Aktivni hrišćani: Oni koji idu na crkvenu skupštinu (crkvu), čitaju redovno Bibliju, propovijedaju svoju vjeru da spasenje dolazi kroz Isusa Hrista.
Prorokujući hrišćani: koji su primili Isusa za svoga spasioca, koji je Gospod, i smatraju, da je to ključ na osnovu čega je neko hrišćanin, koji su se usmjerili na lični odnos do Boga i Isusa, više nego na crkvu, čitanje Biblije ili širenje vjere.
Liturgijski hrišćani: Visoki nivo duhovne aktivnosti, koja se uglavnom izražava preko prisustvovanja i priznavanja crkvene vlasti (ljudi koji su na vodećim položajima u crkvenoj hijerarhiji-strukturi), te preko služenja u crkvi ili u lokalnoj zajednici.
Privatni hrišćani: Vjeruju u Boga i u dobra djela (činiti dobra djela) ali ne unutar sadržaja crkve. U američkoj anketi ovo je bila najbrojnija i najmlađa grupa.
Kulturološki hrišćani: Ne smatraju da je Isus neophodan za spasenje. Njihova vjerovanja su najmanje u skladu sa učenjem Biblije. Oni se radije okreću ka univerzalnoj teologiji, koja vidi više puteva ka Bogu. Oni mogu biti i Ateisti ili Agnostici koji su odrasli u „hrišćanskoj“ religiji i još uvijek rado prisustvuju ceremonijama – ritualima i vezama lokalne zajednice sa religioznim odgojem.
Druge zemlje mogu pokazati druge vrste hrišćana, posebno tamo gdje su hrišćani proganjani.
Postoje ljudi koji vjeruju u Isusa ali se oprijedjeljuju različito. Mesijski Jevreji smatraju da su sekta judaizma te da je Isus jevrejski Mesija i da je božanski spasioc. Oni nastoje da žive u poslušnosti i skladu sa hebrejskim svetim spisima uključujući Toru i Halaku.
[uredi]U drugim jezicima

U drugim evropskim jezicima riječ je slična kao npr. Chrétien na francuskom. Pošto oprijedjeljenje „Hrist“ sa Isusom u Judaizmu nije prihvaćeno, u talmudskom hebrejskom hrišćani se nazivaju "Nazareni", jer je u Novom zavjetu zapisano da je Isus iz grada Nazareta.[5] Među Arapima (bilo da su hrišćani, muslimani ili pripadnici neke druge religije), kao i drugim jezicima koji su pod uticajem arapskog, (uglavnom u muslimanskim kulturama pod uticajem arapskog kao liturgijskog jezika, jezika Islama), dvije riječi su najčešće upotrebljavane za hrišćane: Nazrani (نصراني), and Mazihi (مسيحي) što znači slijedbenici Mesije.[6][7] Tamo gdje je razlika, izraz „Nazrani“ se odnosi na ljude hrišćanske kulture dok „Mazihi“ se odnosi na one koji vjeruju u Isusa.[8] U nekim zemljama Nazrani je generalno u upotrebi za nemuslimane bijele ljude.[8] Druga arapska riječ koja se ponekad upotrebljava za hrišćane, posebno u političkom kontekstu, je Salibi; to se odnosi na Krstaše i ima negativno značenje (konotaciju).[7][9] Smatra se da je izraz „Nazrani“ izveden od Nazaret.[6] U nekim područjima arapskog svijeta tradicionalno se smatra da je izvedena iz nazr ("pobjeda"), i znači "pobjednici" u vezi sa ranim uspjesima hrišćanske religije ili početnu podršku etiopijskih hrišćana Muhamedu za vrijeme njegoovih ranih sukoba u Arabiji. Takođe se ponekad smatra da je izraz Nazrani izveden iz ansar, što znači "učenik" ili slijedbenik. Sirijski Malabar Nazrani su hrišćanska etno-religiozna rupa iz Kerale (Indija).
[You must be registered and logged in to see this image.]
Riba – stari simbol hrišćanstva (i danas u upotrebi).

Krscanstvo

Krscanstvo se temelji na stovanju Isusa Krista, Mesije, kao Sina Bozjega, u kojemu se Bog na jedinstven nacin objavio covjeku. Pritom krscanstvo u Isusu istovremeno vidi stvarnu povijesnu osobu.

Isus se rodio u Betlehemu, u Judeji, a odrastao je i najvise javno djelovao u Galileji. Zidovi su u Palestini bili podanicki narod koji je iscekivao dan Gospodnji, kada ce Bog osloboditi svoj narod od ropstva.

Malo se zna o Isusovom zivotu od djetinjstva do tridesete godine. Poceo je javno djelovati u misiji svog rodaka Ivana Krstitelja u Judeji. Evandelja ukratko iznose Isusovu djelatnost kao propovijedanje, ucenje i iscjeljivanje. Okupio je skupinu sljedbenika. Dok je u pocetku bio omiljen medu obicnim ljudima u Galileji, ubrzo je izazvao protivljenje voda. Nije htio prihvatiti drustvene podjele medu ljudima. Jednako tako bio je radikalan u vjerskim pitanjima, jer je starozavjetni zakon tumacio tako da je naglasak stavljao na sadrzajnu, a ne na formalnu stranu, odnosno da ne treba samo stati na vanjskom pridrzavanju pravila, nego treba ici prema dubljoj i zahtjevnijoj etici (kao npr. da je obredno ciscenje manje vazno od cistoce srca). Protivljenje Isusu dostiglo je vrhunac na blagdan Pashe u Jeruzalemu. Namjerno je u grad ujahao mesijanski, doduse na magarcu a ne na konju, ali nije pokazao nikakav znak djelovanja protiv Rima, samo se upleo u ostre rasprave sa zidovskim vjerskim vlastima.

To je dovelo do toga ga konacno uhapsile zidovske vode i bilo mu je sudeno prema zidovskom zakonu zbog klevete, jer za sebe tvrdi da je Mesija i Sin Bozji. Osudili su ga na smrt i bio je pogubljen raspecem na kriz. Dva dana kasnije njegovi ucenici pronasli su prazan grob i kasnije ga u nekoliko navrata susreli.

Evandelja iznose osnovne ideje koje je Isus propovijedao. Kao prvo, to je ideja da se ispunilo vrijeme, odnosno da je dosao cas kada ce se sve Izraelove nade i Bozja obecanja ispuniti. Druga ideja je da je kraljevstvo Bozje blizu. Isus poziva ljude da udu u kraljevstvo Bozje, prihvate njegovo vodstvo i zive kao njegovi podanici. Treci stup evandelja je poziv na obracenje. Isus poziva Izrael da se vrati svojoj istinskoj odanosti Bogu. Cetvrti poziv je "Vjerujte Evandelju". Isus propovijeda vrijeme spasenja, ali ne u politickom smislu, vec u smislu obnove istinskog odnosa s Bogom. To je srz ucenja, poziv na obracenje i ukljucenje u novi Bozji narod, kojemu ce biti oprosteno i koji ce se obnoviti u njegovoj iskupiteljskoj smrti.

Novozavjetna grcka rijec koju prevodimo kao Crkva zapravo znaci "skup pozvanih". Nakon pocetnog razdoblja, kada su Isusovi ucenici navijestali Krista samo Zidovima, prva Crkva je ozbiljno shvatila naputak da bude Kristov svjedok do kraja svijeta i da ucini sve narode njegovim ucenicima. Krajem 3. stoljeca krscanska vjera ukorijenila se u citavom rimskom Carstvu. Vecina vjernika u pocetku je bila iz nizih klasa. Proglasenje Konstantina carem 313. godine znacilo je prekretnicu, jer on krscanstvo proglasava drzavnom religijom, u kojoj vidi ujedinjujucu snagu za Carstvo.

Krscanska vjera potjece iz zidovske. U Isusovo vrijeme zidovska vjera imala je sljedeca obiljezja: vjerovanje u postojanje jednog Boga, Stvoritelja i Gospodara svemira koji vlada svime; vjerovanje da je covjek stvoren na sliku Bozju, ali da se pobunio protiv svog Stvoritelja; vjerovanje da se Bog objavio Izraelu i pozvao ga da bude njegov narod i da ce jednog dana uspostaviti svoju vlast u citavom svijetu.

Na ta je vjerovanja presudno utjecao Isusov dolazak, njegovo uskrsnuce od mrtvih i dar Duha Svetoga kojeg su primili njegovi sljedbenici. Tu je ostala osnovna slicnost sa zidovskom religijom, ali bilo je i temeljitih promjena, a najvaznija je krscansko shvacanje Isusa, odnosno da Isus jest Mesija kojeg su Zidovi ocekivali, a to sto su ga Zidovi odbili cini osnovnu razliku izmedu njih i krscana.

Krscanstvo napusta zidovsko stovanje Zakona, zrtvovanje zivotinja i bogosluzje u hramu. Isusovo uskrsnuce nosi srz krscanstva, a to je da je Isus, pobijedivsi grijeh i smrt, ustao od mrtvih. To je dokaz da ce Bog opet jednom djelovati u povijesti svijeta kroz Isusov povratak na kraju svijeta. Zatim, to je bio dokaz da Isusa treba smatrati bozanskim i da odnos krscana prema Bogu Sinu nije samo odnos vjere i povjerenja nego i pokoravanja i obveze.

Poslije rodenja i uskrsnuca, dolazi treci odlucni dogadaj koji je odredio karakter krscanstva. Zidovi su vec vjerovali u priopcavanje Bozje moci osobitim pojedincima djelovanjem bozanskog Duha. Rodendan Crkve racuna se od dana Duhova kada su svi koji vjeruju u Isusa postali svjesni dara Duha Svetoga danog svakom osobno. Duh Sveti je osobni Bozji djelatnik u zivotima pojedinca i krscanske zajednice. Duh je shvacen kao bozansko bice na isti nacin kao Otac i Sin, pa je krscanski koncept Boga morao priznati Trojstvo u naravi Boga kao jednog bica koji postoji u tri osobe.

Dva povijesna pokreta bili su temeljni uzrok stvaranja razlicitih ogranaka krscanstva koji postoje i danas. Prvi je bio tzv. velika shizma izmedu Istoka i Zapada koja se zbila 1054. godine, iako je rasprava izmedu grckog i latinskog krscanstva zapocela stoljecima ranije.

Istocna Crkva odbijala je zahtjeve rimskog biskupa za vrhovnom vlascu, a postojalo je i neslaganje oko pitanja je li Duh Sveti proizasao iz Sina kao i iz Oca, sto istocna Crkva i danas odbija. Najznacajnije u pravoslavnoj zajednici su grcka i ruska Crkva. Vlast ne pripada pojedincu, nego ekumenskom koncilu. Svaka nacionalna Crkva ima svog patrijarha, a carigradski patrijarh je prvi medu jednakima.

Rimokatolicka Crkva je najveca pojedinacna krscanska skupina, koja priznaje vlast Pape, koji kao Kristov namjesnik stoji na celu hijerarhije biskupa i svecenika. Papini sudovi smatraju se nepogresivima i obvezatnima za sve katolike.

Drugi raskol desio se u 16. stoljecu i poznat je pod nazivom reformacija. Tada se od rimokatolika odvajaju protestanti. Luteranska Crkva je glavna protestantska zajednica u Njemackoj i Skandinaviji. Samo negdje jos postoji biskup, a oblik vlasti je sinod. Prezbiterijanske Crkve slijede principe Jeana Calvina kako su tumaceni u vrijeme reformacije u Zenevi. Postoje jos baptisticke Crkve, koje odbijaju krstenje, metodisticke, pentekostalne i druge. Spomenimo i Anglikansku Crkvu, ciji je prvi medu jednakima nadbiskup od Canterburryja. Prekid s Rimom desio se u doba reformacije, ali su zadrzali katolicki tip sluzbe i liturgije, uz odbacivanje ideje o misi kao zrtvi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

HRIŠĆANSTVO

"Razlika između hrišćanstva i svih drugih religija
je u sledećem: U drugim religijama čovek traži Boga, dok u hrišćanstvu
Bog traži čoveka." - Tomas Arnold

H rišćanstvo govori o Bogu kojeg se ne može držati na dohvat ruke. Hrišćanstvo kaže da je Bog došao k nama i da je učinio nešto za sav ljudski rod: uklonio našu krivicu.

Krivica je, pored smrti, najveći čovekov neprijatelj. Krivica izjeda čoveka iznutra. Ona je instiktivna spoznaja o tome da ti nisi baš ono šta bi hteo da svet veruje da jesi i da zaista nisi spreman da staneš pred pravednog i Svetog Boga.

Ako hrišćanstvo nije ništa više od religije, onda nije vredno papira na kojem je štampan Novi Zavet. Pretražite gomile knjiga o religijama, kultovima i sektama; ni jedna od njih uistinu ne tvrdi da poseduje rešenje za problem greha i krivice.

Mnoge religijske grupe objašnjavaju krivicu jednostavno negirajući njeno postojanje - uče čoveka kako da gura glavu u pesak. U vezi sa krivicom ti sam moraš da stvoriš svoje sopstveno mišljenje i izbor, jer ona se tiče tvog unutrašnjeg zdravlja.

Pre svega, moraš analizirati činjenice: istoriju, posebno istoriju dva velika svetska rata i našu današnjicu, koja se manifestuje u međunarodnim igrama "žandara i lopova" ("dobrih i loših momaka"), samo sa stvarnim oružjem. Ili, pogledaj bilo koje dnevne novine. Zločini (crne hronike) nisu izašli iz mode. Ili, budi iskren prema sebi i obrati se sopstvenom iskustvu ili delima...
Hrišćanstvo
nije hladna religija

Prema Vebsterovom rečniku, religija je sistem verovanja i štovanja Boga... Religija je služenje i obožavanje Boga izraženo kroz štovanje... Religija je odanost, vernost, savestnost, svest ili uverenje o postojanju vrhunskog bića koje pobuđuje poštovanje, ljubav, zahvalnost, želja da mu se služi i da ga se sluša...

Hrišćanstvo je, bez sumnje, sve to ali i mnogo više od toga. Hrišćanstvo poseduje snagu.

Ta snaga nije nešto što hrišćanin izvlači iz samog sebe. On zna da je istina ono što tvrdi Biblija: čovečje srce je varljivo i stalno se menja. Hrišćaninova snaga dolazi od Boga koji je iznad njega. Religija stvara "nekog" ili "nešto" i prekraja to na meru koja joj najbolje odgovara. Religija proizvodi boga kojim se može tako rukovati i koji je pogodan da ga se, između nedelje i nedelje, može smestiti u noćni ormarić. Hrišćanstvo ne govori o takvom Bogu.

Dakle, ako želiš, možeš hrišćanstvo svrstati u religije. Možeš odbiti da veruješ u bilo koju od njegovih neverovatnih tvrdnji. Možeš ga svrstati među egzotične priče grčke mitologije. Možeš ga poistovetiti sa budističkim ili hinduističkim bekstvom od stvarnosti. Možeš biti "velikodušan" i reći da je puno mudrosti taoizma i konfučijanizma.

Sasvim je sporedno na koji način ispoljavaš tvoje neverovanje. Posledice su iste. Ti ostaješ gospodar svoje sudbine. Ti Boga svodiš na nivo koji ti odgovara, na nešto šta ti nikada ne postaje neprijatno. Zapravo, ti štuješ kopiju svog vlastitog boga - sebe samog. U stvarnosti ti Bogu kažeš: "Ne treba mi tvoja pomoć." I ne dobijaš je.

Hrišćanstvo je nešto mnogo više od religije, jer svaka religija ima jednu osnovnu karakteristiku, a to je da se njeni sledbenici "trude" da nađu Boga, dosegnu ga i ugode mu sopstvenim naporima. Religije pokušavaju da"uhvate" - shvate Boga a u hrišćanstvu Bog sam dolazi k čoveku - nisu ljudi našli Boga, nego je Bog našao njih. Za mnoge je ova činjenica vrlo iznenađujuća, jer oni više vole svoje religijske aktivnosti, koje im omogućavaju da sve "uzmu u svoje ruke" i da se tako osećaju dobro i sigurno.

Biti hrišćanin znači uzvratiti na sve ono što je Bog učinio za tebe. Hrišćanski život je odnos s Bogom, a ne religiozno stremljenje pa ipak se mnogi hrišćani ponašaju tako, kao da u to ne veruju. Formama i formalnostima, ritualima i zakonima, sistemima i formulama pokušava se hrišćanstvo svesti na nivo religije, na neku vrstu sistema, gde dela zamenjuju veru, poverenje i predanost, a zakon je važniji od milosti. Umesto da se čovek odazove Božjoj ljubavi, on je pokušava dosegnuti svojim sopstvenim trudom, zavaravajući se da je to sposoban učiniti.

Jedan od
mnogih puteva k Bogu?

Danas se pod plaštom "širokoumlja" ili "verske tolerancije" prodaje priča da je hrišćanstvo samo jedna od mnogih religija koje vode ka Bogu. Govori se za Isusa da je bio veliki učitelj, dobar čovek ili prorok, ali da On nije jedini put po kojem se čovek može spasiti. On nije ništa veći Bude, Muhameda, Konfučija ili bilo kog drugog religijskog vođe.

Tvrdnja da sve religije vode k Bogu, je toliko apsurdna da u nju mogu poverovati samo ateisti. Ni jedan iskreni vernik bilo koje religije se ne bi sa time mogao složiti.

Ako sve religije vode k Bogu na svoj način, i date su od Boga, onda se moramo zamisliti nad time kakav je to Bog. Očigledno da On u tom slučaju u sebi ne nosi nikakav apsolut istine i pravde, već pre liči na neku zbrkanu ličnost koja ne zna šta hoće i koja se stalno predomišlja, u svom otkrivenju čovečanstvu, ili se sa njime okrutno poigrava.

Poznata je činjenica da tamo gde postoje falsifikati postoji i original. Svaki falsifikat kao i original nosi u sebi pečat svog autora, na osnovu koje se može napraviti razlika između ova dva. Autoritet hrišćanstva je veoma lako proveriti pošto postoje čvrste istorijske činjenice i dokazi, ali i svedočanstva mnogih novorođenih sledbenika Isusa Hrista.

Postoji samo jedan Odgovor na sve izazove i teškoće života...

On neće trenutno rešiti sve tvoje probleme, ali će pomoći da se suočiš sa njima tako što će ti dati nadu za budućnost.

Tvoj prvi korak ka upoznavanju Boga i ulazak u zajedništvo sa Njime je razumevanje i shvatanje tri činjenice - istine...

TRI STVARI
KOJE BOG ŽELI DA ZNAŠ...





Tebi je potrebno spasenje

Sveto pismo kaže da je svaki čovek grešan pred Bogom: "Jer su svi sagrešili i izgubili su slavu Božiju." (Rimljanima 3:23)

Sveto pismo kaže da su svi okrenuli leđa Bogu - odbacili Ga: "Svi smo mi kao ovce zašli, svaki se od nas okrenuo svojim vlastitim putem." (Isaija 53:6)

Jednog dana će svako, zbog svog greha, odgovarati pred Bogom - daće mu račun za svako delo, motiv, reč ili pomisao. Jer stoji zapisano: "Ljudima je određeno jednom umreti, a potom dolazi sud." (Jevrejima 9:27)



Sam sebe ne možeš spasiti

Ispunjavanjem zakona (deset Božijih zapovesti) ili svojom moralnošću sam sebe ne možeš spasiti. To tvrdi Sveto pismo: "Delima zakona niko se neće opravdati." (Galatima 2:6)

Sleđenje nekog drugog duhovnog učitelja ili neke druge prakse, osim Isusa ne vodi u život. "Neki se put čini čoveku prav, a kraj mu je put k smrti. (Priče 14:12)



Jedino te ISUS HRIST može spasiti

Isus Hrist je jedini Spasitelj određen i poslan čovečanstvu od Boga. "Isus reče: Ja sam put i istina i život; niko neće doći k ocu do kroza me." (Jovan 14:6) "Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bi se mogli spasiti. (Dela 4:12)

Bog želi da te spasi, On je dao tu mogućnost: "Bog je tako ljubio svet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji veruje u njega ne pogine, nego da ima život večni. (Jovan 3:16)

Hrist je podneo kaznu i zbog tvojih greha. "Gospod je na njega položio bezakonja svih nas." (Isaija 53:6)

Bog je sve uradio. "Hrist je jedan put za grehe naše postradao, pravednik za nepravednike, da nas privede k Bogu." (1. Petrova 3:18)

Na tebi je da sve to prihvatiš kao dar, da u to veruješ. "Jer ste milošću spašeni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji. Ne kroz dela, da se niko ne pohvali." (Efescima 2:8-9)

Ovaj dar spasenja se prihvata pokajanjem pred Bogom i priznanjem Hrista pred ljudima: "Ako priznajemo grehe svoje, veran je i pravedan da nam oprosti grehe naše i očisti od svake nepravde." (1. Jovanova 1:9) "Ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod i veruješ u srcu svojemu da Ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spašen. Jer se srcem veruje za pravdu, a ustima se priznaje za spasenje." (Rimljanima 10:9-10)

ODLUKA -
ŠTA ĆEŠ TI UČINITI
SA ISUSOM HRISTOM?



Ti se moraš odlučiti. Ispred tebe su postavljene samo tri mogućnosti:

Da kažeš Bogu DA, i da prihvatiš besplatan Božji dar spasenja tako što ćeš prihvatiti žrtvu Isusa Hrista za tvoje grehe i pouzdati se u Njega.

Da kažeš Bogu NE, i da odbaciš Božju ponudu spasenja koja ti se nudi kroz Hrista. Biblija kaže da će oni koji naprave ovaj izbor biti večno odvojeni od Boga na mestu zvanom pakao.

Da kažeš MOŽDA i da odložiš svoju odluku za neko zgodnije vreme. Biblija kaže da je Bog veoma strpljiv, i da može dugo čekati na svakog od nas da prihvati Njegov dar spasenja (2. Petrova 3:9). Ali, niko od nas ne zna da li će sutra još biti ovde, zbog faktora umiranja - smrti. Zbog odlaganja ove odluke može se desiti da budeš automatski stavljen među one koji su Bogu rekli NE.

Dakle, u stvarnosti postoje samo dva odgovora na postavljeno pitanje: "Šta ćeš ti učiniti sa Isusom Hristom?" Možeš prihvatiti Njegov besplatan dar spasenja, ili ga odbiti.

Ako nikad pre nisi prihvatio Božju ponudu spasenja i večnog života, onda za to ne postoji bolje vreme nego što je ovo SADA (2. Korinćanima 6:2). Odluči se i reci Isusu Hristu DA i to upravo sada, tu gde jesi - dok sediš pred računarom.

Bog ti upućuje poziv - prihvati dar spasenja i oslobodi se od tiranije greha i smrti u tvom životu. Nije važno šta si radio ili šta radiš - Bog prihvata svakog ko mu dolazi sa iskrenim pokajanjem i željom.

AKO SADA, TU GDE JESI, ŽELIŠ OD BOGA PRIMITI NJEGOV DAR SPASENJA, POTREBNO JE DA TO ZAMOLIŠ OD NJEGA...



Ako si došao do ove stranice, onda pretpostavljam da si shvatio i odlučio da doneseš najvažniju odluku u svom životu.

Isus govori: "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti." Takođe, On govori "i koji dolazi k meni neću ga isterati napolje."

Dakle, ako ga pitaš, ti ćeš biti sigurno i prihvaćeni.

Način na koji vernici pričaju sa Gospodom Isusom je molitva. Molitva treba da bude izrečena tvojim rečima, iz tvog srca. Ako se nikada nisi molio, sada navodimo jedan primer da bi razumeo kako to otprilike izgleda.

Molitva, na primer, može glasiti ovako:

Nebeski Oče,
ja znam i priznajem da sam grešan i da trebam Tvoj oproštaj.

Ja verujem da je Tvoj Sin Isus umro umesto mene, da je podneo kaznu zbog mojih greha, da je ustao iz mrtvih radi mog spasenja.

Ja želim da napustim moj grešan i poročan način života, i zato Te molim Gospode Isuse, da dođeš u moj život kao moj Spasitelj i moj Gospod.

U Ime Isusovo ja se molim. Amin.

Biblija tvrdi: "Da će svako ko prizove Ime Gospodnje biti spašen." Dakle, ako si Ga zamolio da uđe u tvoj život, i ako veruješ da je On umro da bi te spasio, onda si sada postao Hristov sledbenik i određen si za nebo.

Hristovi sledbenici se u ovom grešnom svetu suočavaju sa mnogim nevoljama. Zato je potrebno da odmah u svojoj okolini pronađeš druge iskrene sledbenike Isusa Hrista, da bi u zajedništvu sa njima istrajao u svojoj odluci da živiš svoj novi život. Za tvoj dalji duhovni rast neophodne su ove dve stvari: prijatelji hrišćani i hrišćanska zajednica koja je utemeljena na Reči Božjoj.

Ako si napravio ovaj važan korak predanja Hristu, onda...

Ti si sada napravio jako važnu odluku, kada si Bogu rekao DA i prihvatio Njegovu ponudu večnog života i žrtvu Njegovog Sina Isusa Hrista. Ovo je samo početak. Tvoj novi život je tek počeo i ti si zakoračio u predivnu avanturu upoznavanja Boga i večnosti.

Sam znaš da postoji nekoliko ključnih stvari kojih čovek treba da se pridržava da bi živeo zdravo i da bi njegovo telo bilo uvek u dobroj kondiciji. Slično tome, i duhovni život ima svoje ključne principe za održavanje, što znači:

1. Hraniti se.

2. Disati.

3. Vežbati se.

4. Odmarati se.

Dozvoli mi da ti sada ukratko objasnim ova četiri osnovna principa za održavanje tvog novog duhovnog života...

HRANI SE...



Jedan od osnovnih principa održanja fizičkog života jeste hranjenje - uzimanje hrane. Ako čovek ne bi uzimao hranu, veoma brzo bi izgubio snagu u telu. Ista zakonitost je prisutna i u duhovnom životu. Ako ne uzimaš duhovnu hranu, onda će tvoj novi život u Hristu postati slab i neuspešan, pa čak se može i ugasiti - umreti.

Duhovna hrana su istine Božije zapisane u Bibliji. Mi "jedemo" duhovno onda kada uzimamo za sebe ono šta je Bog za nas zapisao u Svojoj Reči.

Svakako, možeš se duhovno hraniti i tako što ćeš odlaziti u crkvu gde se mogu čuti dobre propovedi i učenja. Ustvari, ovo je veoma važno za tebe kao novopečenog sledbenika Isusa Hrista, veoma je važno da ovo praktikuješ.

Takođe, postoje i mnoge dobre hrišćanske knjige i kasete, koje možeš čitati ili slušati, i tako učiti i razumeti kako Bog želi da živiš svoj novi život. Mnoge pisane materijale možeš naći i na našem sajtu ([You must be registered and logged in to see this link.]

Ali, šta god čitao ili slušao nemoj zapostavljati svoje redovno čitanje Biblije. Biblija je tvoja najvažnija i jedina knjiga. Bog je u Bibliji zapisao sve što je potrebno da znaš i pomoću nje te On vodi kroz novi život u Hristu.

Sada mi dozvoli da sa tobom podelim neke male praktične savete u vezi čitanja Biblije...

Izaberi takav prevod Biblije koji ti je najrazumljiviji.

Čitaj Bibliju svakoga dana. Učini to svojom navikom. Pre čitanja uvek se pomoli Gospodu, traži da ti On otvori um i srce da možeš razumeti pročitano i da čuješ Njegov glas.

Reci drugima o tome šta si pročitao - podeli to sa drugima.

I ono najvažnije, a to je da činiš (živiš) ono što ti Reč Božija kaže da treba da činiš.

DIŠI...



Jedan od najprirodnijih procesa koji se odvija u čovekovom telu je disanje. Mi ne moramo o tome razmišljati, kako moramo disati, kada udahnuti i kada izdahnuti. Zamisli kako bi to izgledalo kada bi sam sebe na to morao podsećati? Za to ti nije potreban nikakav napor. Radiš to neprestano. Ponekad toga nisi ni svestan: 15 puta u minuti, 900 puta u jednom satu i 21600 puta na dan. Udišeš korisni kiseonik a izdišeš štetni ugljen dioksid.

Molitva za Hristove sledbenike treba da bude potpuno prirodna stvar, poput disanja. Mnogi hrišćani veoma često o molitvi razmišljaju kao o nekoj "zapovesti" ili "uvežbanom monologu", jer misle da Bogu mogu doći samo sa probranim rečima i frazama.

U stvarnosti, Bog je zainteresovan za ljudsku svakodnevnicu. On želi od tebe čuti o svemu šta misliš ili nosiš na srcu. Biblija kaže da Bog već unapred sve zna o svim tvojim potrebama ili željama. Ali, On želi to čuti od tebe lično - On želi da komunicira sa tobom.

Reci Bogu sve o svojim strahovima, problemima, bolestima, željama, nadama, radostima ili bolima... Traži od Njega pomoć... I zahvaljuj mu na svemu što On čini, ili će tek učiniti u tvom životu.

Učini da ovakva molitva postane tvoja svakodnevna navika.

VEŽBAJ SE...



Vežbanje tela je za ljude veoma važno, jer bez toga ono neće biti ni vitalno, ni zdravo. Ako čovek mnogo jede, a ne čini ništa da te kalorije i sagori, onda će postati debeo, trom i bolestan. Njegovo zdravlje će biti ozbiljno narušeno, čak i život doveden u opasnost.

Isti princip važi i za duhovni život. Ti možeš biti veoma dobar u uzimanju i konzumiraju duhovne hrane, kroz čitanje Biblije i slušanje propovedi u crkvi, ali ako ništa ne uradiš sa tom Rečju, ona će ti malo koristiti. Tvoje će duhovno zdravlje biti ozbiljno narušeno.

Ti, naravno, razumeš koliko je važno vežbanje tela i sticanje kondicije i kako to treba da radiš. Da li razumeš šta znači duhovno vežbanje?

Ono je krajnje jednostavna stvar, a to je uzimanje duhovnih principa i istina iz Reči Božije i njihovo izvršavanje. Ovi principi moraju da zažive u tvom životu - ne samo da ih znaš, već da ih živiš.

Božja formula za duhovni rast je veoma jednostavna. On pokazuje svoju volju kroz svoju Reč. Svaki čovek pojedinačno donosi odluku da tu Reč sprovede u svom životu. Kasnije Gospod opet pokaže šta želi, a na svakom pojedincu je da to opet posluša i izvrši. Ovaj proces se ponavlja iznova i iznova, i dok to čini čovek ustvari duhovno raste (vidi Kološanima 1:9-10).

Mnogi hrišćani često misle da je dovoljno da čuju ili znaju o čemu Biblija govori, ali Bog želi da činimo to o čemu Biblija govori.

ODMARAJ SE...



Tokom svakog dana čovek se fizički umara i oseća potrebu za odmorom. Svakom od nas je potrebna različita "količina" odmora, da bi ostao zdrav. Dakle, svakome je potreban odmor.

Odmor je preka potreba našeg tela. Barem nekoliko minuta sedenja u udobnoj stolici i onda možemo nastaviti svoje aktivnosti. Isto tako nam je potrebna određena količina sna tokom noći, da bi bili sveži i imali snage za naredni dan. A šta znači odmarati se u duhovnom smislu?

Za sledbenike Isusa Hrista, odmor su trenutci kada oni mogu biti ohrabreni od drugih vernika. Velika duhovna snaga se troši u svakodnevnom životu jednog iskrenog sledbenika Isusa Hrista, naročito ako on pokušava da živi za Hrista u svojoj vlastitoj snazi - bez pomoći drugih. Zato ti moraš pronaći način i mogućnost da ponovo "napuniš svoje baterije".

Bog je za svoju decu naumio da žive u bliskom zajedništvu. Živeti za Hrista ne znači nikako biti sam - u izolaciji, već u zajednici sa drugim vernicima u Isusa Hrista. Biblija govori, "da treba da ljubimo jedni druge", "da molimo jedni za druge", i da "nosimo bremena jedni drugih (da pomažemo jedni druge)".

Ovo je veoma važan princip održanja duhovnog života za tebe kao svežeg sledbenika Isusa Hrista. Zbog toga, potraži druge Hristove sledbenike i druži se sa njima, i uči od njih. Pronađi u svom kraju dobru biblijsku crkvu, gde se propoveda čista Reč Božija i gde možeš zajedno sa drugima slobodno proslavljati Boga.

Potraži svoju drugu braću i sestre u Hristu, i podeli sa njima ono šta Bog radi u tvom životu, i moli se zajedno sa njima. Nemoj pokušavati da živiš tvoj novi život u Hristu sam - jer postoji velika opasnost da u tome nećeš uspeti!

Na kraju, dozvolite mi da Vam se zahvalim da ste odvojili malo od svoga vremena i što ste pročitali sve ovo.

U svom novom životu sa Bogom uvek se nastojte držati principa: "Nije dobro samo znati šta je dobro, već to dobro treba i činiti."

Pouzdajte se potpuno u Božiju milost, shvatite da spasenje se kod Boga ne može zaraditi nikakvim delima, već da svojim delima Vi samo sebe čuvate u sigurnosti spasenja. Vaša dela, treba samo da nemo da govore o Vama da ste Vi osoba koja poznaje Njega. Zato proslavite Boga svojim delima.

Zašto Bog dopušta zlo?
dr A. E. Wilder Smith
PREDGOVOR

Mnogi smatraju da je čovekov problem patnje i bola jedan od najvećih dokaza postojanja Boga. Nije li ovaj problem veći nego ikad ranije, ili nam se takvim barem čini biti? Danas, se užasno stanje sveta, putem televizije, svako veče "donosi" pred oči miliona ljudi. Današnji svet se suočava sa pretnjom modernog rata, sa oružjem koje može uništiti celokupnu baštinu prošlih civilizacija, razoriti sadašnju delikatnu ekološku ravnotežu biosfere i putem radijacije uništiti sav genetski potencijal budućnosti. Zbog ovih i mnogih drugih razloga, pitanje zla u svetu je postalo jedno od najaktuelnijih.

Dok hrišćani citiraju Psalme o nebesima koja pokazuju slavu Božju, o zemlji koja je delo Njegovih prstiju i čoveku kao kruni Njegovog stvaranja. Dotle se savremeni čovek muči sam sa sobom i svađa sa Bogom zbog ovog i ovakvog sveta, koji za Njega, ne može skoro ništa reći u prilog slavi Božjoj. Današnji čovek, zapravo, poziva Boga na odgovornost; traži od Boga, ako ga uopšte ima, da opravda sebe zbog stanja u kome se nalazi Njegov svet. Oni koji su otvoreniji razmišljaju: "Ako postoji Bog i ako je dobar, On bi sigurno učinio svoja stvorenja savršeno srećnima; a ako je taj Bog svemoguć, On može onda uraditi sve što hoće. Ali, Njegova stvorenja nisu sretna. Dakle, Bogu nedostaje dobrota ili moć, ili i jedno i drugo, ili ga, na kraju, uopšte nema."

Autor ove knjige razmišlja upravo o ovim pitanjima. Pristupa im sa namerom, ne da bi zadovoljio neke stručno teološke principe, već da prosečnom čoveku pred kojim stoje ovakva pitanja, pokaže kako i pored toliko zla ipak ima nekoliko dobrih razloga za verovanje da iza ovog i ovakvog sveta postoji dobar i svemoćan Bog.
PRIGOVORI JEDNOG PROFESORA

"Čudim se", reče profesor svom kolegi, "kako razuman čovek može verovati u dobrog, sveznajućeg i svemoćnog Boga i još ga smatrati osobnim?" Tako mnogi ljudi reaguju, na veru iskrenog hrišćanina. I dalje bi verovatno nastavili:

"Još bi nekako mogao razumeti njihovo oduševljenje Bogom dok gledam prelep izlazak sunca u brdima, cveće dok cveta ili razdragane mladiće i devojke. Ali, postoji i druga strana medalje, stvarno su veoma ograničeni. Šta reći o mački koja ulovi miša, igra se sa njim, muči ga i na kraju pojede? Šta reći o mladoj majci koja umire od raka, čije telo ima miris raspadanja pre smrti?

Šta reći o smrtnoj borbi oca koji ostavlja nezbrinutu decu? Zar je i to mudrost i dobrota njihovog Boga koji 'sve vidi i sve zna?' Šta reći o starahotama rata, pogotovo modernog? Milioni ljudi mučeni u koncentracionim logorima, otrovani u gasnim komorama, a mnogi od njih su bili Jevreji, Božji izabrani narod. Takve zločine bi zabranili čak i bezbožni ljudi, da su mogli; a njihov svemogući Bog je to godinama dozvoljavao. Reci mi šta misliš?"

Nastavio je profesor dalje: "O stalnim mučnim situacijama koje vrebaju svuda u prirodi? Evo, na primer, prenošenje malarije. Zar to nije izmišljeno samo zato da se muči životinja koja hrani parazita? Iz svega ovoga se može zaključiti da je Bog Stvoritelj, ako uopšte postoji, istovremeno i dobar i loš, a to je besmisleno. U takve gluposti ne mogu verovati! Kad bi Bog bio svemoguć, i dobar, ne bi dozvolio toliko dobrote i lepote, a istovremeno toliko proračunatog zla na zemlji. To podriva temelje vere.

Još manje je verovatna stara bajka o Sotoni, i o tome da je on, navodno, izvor svakog zla. Svemoćni Bog bi sklonio Sotonu na samom početku. Ako ga ne možemo sprečiti, onda je i đavo nekakav bog. Tako dolazimo do jednostavnog zaključka da bogovi u nebu ratuju međusobno. Ove ideje su odavno prevaziđene, zbog stalnog napredovanja ljudske misli."

"Pre sam često govorio", nastavio je posebno ističući, "da sam agnostik i ne znam ništa o natprirodnim pojavama. Pošto sam sada stariji, uverio sam se da sam ustvari ateista. Ja uopšte ne verujem u Boga, bio on dobar ili loš. Verovanje u Boga donosi samo nove teškoće a ne rešava stare. Od danas se ne želim time uopšte opterećivati. Osim toga, ne mogu razumeti kako inteligentan i pošten čovek može misliti drugačije od mene."

Zar ne postavljaju danas sasvim ista pitanja mnogi ludi koji razmišljaju o problemu zla? Zašto je tako ako je Bog svemoguć? Ako je zaista Bog, Zašto ne zaustavi ratove, Zašto ne spreči laž, nepravdu, bedu i bolest u svetu? Pre nekoliko godina rekao mi je jedan student: "Verovao bi u vašeg boga kada bi stvorio neki bolji svet". Ako On voli ljude kao što Biblija kaže, zašto ne skloni svu ovu bedu, zašto ne uspostavi ravnotežu? Da je svemoguć, sve bi u trenutku promenio. Ako nije svemoguć, onda nešto nije u redu, onda nije Bog. Zašto bi smo se mi brinuli o Njemu, ako se On ne brine za nas.

Baš zato što Bog dopušta da pored dobra postoji i zlo, mnogi postaju ateisti, kao moj prijatelj, gore spomenuti profesor.

Ovakva pitanja nisu nova. To isto su se pitali Adam i Eva, kada im je, nakon pada u greh, počeo iz zemlje rasti korov. Zašto to Bog dopušta? Zar nas više ne voli? Jov je imao isto pitanje kada su ga snašle sve one nesreće.

On je Bog. Da je hteo mogao je sprečiti. Sigurno. On je svemoguć - zato što je Bog. Da li nas On još uvek želi? Hoće li se još brinuti za one poput Jova? Ako ne, zašto bi se Jov brinuo za Njega i služio Mu? Možda je bilo još mnogo znakova, u životu Adama i Jova, koji su ukazivali na to da se Bog za njih brine, iako im je iz zemlje raslo trnje i korov, iako su imali katastrofalan porodični život. Više nije bilo ni jedne jasne slike; samo dokazi za i protiv Božje ljubavi.

Tako se davno pojavilo pitanje koje se i danas postavlja: "Zašto verovati u dobrog Boga i pouzdati se u Njega iako je pun protivrečnosti?" Jedan fizičar postavio mi je to pitanje ovako:

"Zašto je Bogu toliko stalo do naše vere u Njega, da je čini najvažnijim uslovom za ulazak u Njegovo kraljevstvo? Vera nije ništa drugo nego posledica uveravanja samog sebe da se nešto prihvati kao istina, iako je to već dokazano kao neistina. Izgleda, dakle, da Bog veoma ceni to što se kosi sa ljudskom pameću i razumom. On, naime, ograničava jednu od naših najvećih sposobnosti: mogućnost izvođenja dokaza i postupanja prema njima. Vera se pouzdaje u nešto nevidljivo, dokazuje to što se ne može dokazati."

Drugačije formulisano, pitanje ovog fizičara bi glasilo: "Zašto Bog traži kao uslov za milost čovekovu veru, iako je puno dokaza o Njegovom nepostojanju?"

Vratimo se našoj prvoj misli koja glasi: Kada jedno te isto biće dozvoljava i planira dobro i zlo, isto tako i lepo i ružno, onda je ozbiljno razmišljanje o tom biću nemoguće sposobnostima koje su nam date.

Pre nego što nastavimo, evo šta Biblija odgovara na to. Prvo poglavlje poslanice Rimljanima kaže potpuno jasno i beskompromisno da u Božjem stvorenju nema nikakvih suprotnosti. Ono nam pruža jedinstvenu predstavu o Bogu. On je veličanstven, svemogući Bog Stvoritelj i ceo svemir govori samo o Njegovoj slavi:

"Jer što se može doznati za Boga, poznato je njima, jer im je Bog dao da to poznaju. Posle stvorenja sveta, nevidljiva savršenstva Božja, večna moć njegova i božanstvo njegovo, vide se zaista u delima njegovim. Oni se zato ne mogu opravdati." (Rimljanima 1,19-20)

Prema tome, Biblija uči da čovek koji posmatra svemir nema opravdanja, ako odbacuje istovremeno da iza toga primeti divnu moć večnog Božanstva. Jer dok posmatra vidljivo on ne zaključuje ništa o nevidljivom. Biblija ide još korak dalje kad u istom poglavlju (Rimljanima 1,21) uči da čovek koji vidi Boga u Njegovim tako slavnim delima, a ne zahvali Mu i ne slavi Ga, i ne oseća se nadvladan čudima koja govore o mudrosti Stvoritelja. Onda, takav čovek okreće svoje misli prema ništavilu i njegovo nerazumno srce biva potamnelo. To znači da, ako se neki čovek posmatrajući svemir, ne ispuni zahvalnošću prema Bogu i ne postane Mu veran, postaće nesposoban svojim razumom otkriti bilo šta u svetu, tj. poludeće. Osim toga potamneće njegovo srce, tj. otupeće njegov moral. Ako neko ne postane veran Bogu, može se smatrati da je zloupotrebio svoju sposobnost razmišljanja; a svaka zloupotreba umanjuje tu sposobnost.

Moglo bi se zaključiti da Sveto pismo ne pokazuje mnogo simpatije za ljude koje vlastiti razum sprečava da veruju u Boga, kao što je gore spomenuto. Prema Bibliji, pogled na svemir bi trebao biti dovoljan svakom prosečno inteligentnom čoveku da se uveri u Božje postojanje i uzveruje.

Ostaje pitanje zašto Biblija zastupa to gledište, iako je očigledno da pametni ljudi u svetu ne postaju vernici pogledom na nebo, nego imaju najrazličitijih teškoća i odvraćanja od Boga.

Istraživanje vidljivog (Rimljanima 1,19): "... što se može doznati za Boga" nije im otkrilo nevidljivo, nego ih je navelo da više uopšte ne veruju u nevidljivo, i zato odustaju od poštovanja nekog bića u nevidljivom. Razloge za neverovanje nalaze u vidljivom svetu, koji pokazuje mnoge suprotnosti i greške, oni nevidljivo prosuđuju po vidljivom, tako da je onda smešno i nepotrebno dalje ozbiljno razmišljanje. U mnogim sredinama, zato, biti hrišćanin, znači biti čovek manje vredan. Pretpostavlja se da je hrišćanin nesposoban shvatiti suprotnosti i greške koje sadrži njegova, prilično naivna vera.

KATEDRALA U KELNU I POREKLO ZLA

Odgovaraju li gore navedene teškoće činjenicama? Stoje li na putu vere u biblijskog Boga zaista nesavladive teškoće? Možda će moj lični doživljaj najbolje odgovoriti na ova pitanja.

Pre drugog svetskog rata često sam posmatrao katedralu u Kelnu. Bio sam zadivljen tom gotskom građevinom. Ponekad sam satima posmatrao te divne stubove, prelepi krov sa visokim svodovima, srednjevekovne šarene prozore i orgulje. Što sam više posmatrao tu građevinu, tim sam se više divio arhitektima i zidarima koji su tokom jednog veka projektovali i izgradili ovu lepu građevinu. Očigledno je da su sve te skladne i prelepe linije zamislili stručnjaci koji su, ne samo stvorili geometrijsku strukturu te građevine, nego su imali i smisao za lepotu. Ne samo da je katedrala bila prelepa, nego je i kvalitet izgradnje bio prvoklasan. Divio sam se našim precima dok sam posmatrao delo njihovih ruku. Ako znamo da nisu svoj rad mogli olakšati modernim građevinskim mašinama, onda je njihov rad pravo čudo.

Lepota ove katedrale, bez sumnje govori nešto i o duhu njenog projektanta. Besmisleno je pretpostavljati da je tako dobro smišljena građevina mogla izrasti sama od sebe, a da nije najpre nastala u duhu projektanta.

U drugom svetskom ratu Keln je bio meta žestokih vazdušnih napada, više nego bilo koji grad U Zapadnoj Evropi. Katedrala se nalazila neposredno pored teretne železničke stanice, koja je redovno bombardovana, pa je i ona mnogo puta bila pogođena i teško oštećena.

Još i danas se sećam razočarenja koje sam doživeo u jesen 1946. Kada sam posle rata video katedralu. Oba tornja su stajala, ali je zato sve oko njih bila velika gomila ruševina. Sve oko katedrale je bilo sravnjeno sa zemljom. Iz daleka tornjevi su još dobro izgledali, ali iz blizine su se na njima videle ogromne rupe. Masu betona i gomilu cigli je trebalo uzidati u samo jednu jedinu rupu, a bilo ih je mnogo. Krov je bio razrušen, orgulje uništene, prozori po ispadali, a svuda unaokolo je bilo građevinskog materijala pretvorenog u bezličnu prašinu, ogromni kameni blokovi su delimično pokrivali rupe nastale od bombi. Ova slika razaranja ostavila je na mene dubok utisak, jer sam se sećao pređašnje predivne lepote i sklada.

Dok su mi misli prolazile kroz glavu, nikako nisam mogao povezati ruševinu ove, nekada tako lepe građevine, sa sposobnošću arhitekte ili graditelja koji su je gradili. Takođe nisam posumnjao u njihovo postojanje, zato što je sada njihovo delo predamnom ležalo u ruševinama. Ostaci građevine su čak mnogo jasnije pokazivali kako je ona bila dobro zamišljena. Još uvek su stajali moćni visoki stubovi, prelepi lukovi rađeni u gotskom stilu; čak su i rupe od bombi otkrivale kako su arhitekti dobro zamislili, a graditelji stručno sagradili. O tome su svedočili čak i unutrašnji delovi ove ruševine, koji su bili sakriveni ljudskom oku vekovima. Moglo bi se reći da je razorena građevina još bolje govorila o genijalnom planiranju i konstrukciji. Na njoj nije bilo ukrasa od gipsa koji spolja izgledaju lepo a iznutra su ružni, kao što se to može videti na drugim zgradama.

Verovatno niko ne bi optužio graditelje da su sagradili ruševinu. Sasvim je jasno da katedrala nikad nije bila zamišljena ovakvom, u ruševinama. Nije teško razlikovati ono što je planirano od ovih ruševina.

Iako je katedrala, u ovakvom stanju, istovremeno prikazivala savršenstvo i nered, ta činjenica nas ne može navesti na ovakve zaključke: (1) To što je katedrala razrušena govori da ne postoji njen graditelj i stvaralački duh. (2) Pošto je katedrala sada ruševina, više se ne mogu prepoznati karakteristične oznake stvaraoca koji ju je zamislio.

Bombardovana katedrala podseća me često na stanje u kome se nalazi današnji čovek. Zbrka reda i haosa, lepote i ružnoće, ljubavi i mržnje, sve je pomešano i nerazmrsivo povezano. Želim da vas podsetim kako bi bilo nelogično zaključiti da, zbog takvog stanja sveta, čovek nije delo nikakvog Stvoritelja. To je zaključak našeg ateiste. Setimo se kako je rekao da u svetu ne vidi ništa osim suprotnosti, i zato sasvim isključuje iz svojih misli pojam o Bogu.

Dakle, moguće je u takvom neredu prepoznati karakteristične oznake Duha koji je stvorio prirodu. Prilično je lako razlikovati planirani red od nereda koji je nastao u svetu. U ruševinama je često jasnija stvarna namera graditelja nego li na neoštećenoj zgradi. Naprimer, istraživanje kancerogenih ćelija otkrilo je mnoge neslućene tajne o izgradnji i strukturi zdravih ćelija, koje se inače najverovatnije ne bi otkrile.

Dakle, iako je čovek prožet i dobrom i zlom, ipak moramo zaključiti da postoji njegov Stvoritelj, i da su u čoveku vidljiva svojstva Njegovog Duha.

Ateisti i agnostici tvrde da se pogledom u svemir ne može ništa saznati o Stvoritelju, a navode kao razlog za to istovremeno postojanje i dobra i zla u svemiru. Očigledno je da je takva tvrdnja nelogična. O tome govori i prvo poglavlje poslanice Rimljanima, gde se govori da su bolest, smrt, mržnja itd. Spoljašnji znaci stanja "nereda" i da se vrlo lako razlikuju od zdravlja, života, ljubavi, lepote itd. Koje su karakteristike prvobitnog, nenarušenog stanja.

Ovo poglavlje poslanice Rimljanima govori da Božje stvorenje, pa čak i "palo" ili "razoreno" sasvim dovoljno govori o Bogu, da bi svakog poštenog čoveka, koji misli svojom glavom, navelo na zahvalnost i obožavanje, koje je logično i zasniva se na prihvatanju činjenica.

ZAŠTO TO BOG DOPUŠTA?

Nesavršenost našeg upoređenja sa katedralom je u tome što su njeni graditelji odavno mrtvi i zato nisu mogli sprečiti bombardovanje svog majstorskog dela. Bog nije mrtav. Zato se sa pravom postavlja pitanje zašto svemogući Bog koji, kako verujemo ljubi svoja stvorenja, ne spreči "bombardovanje", t.j. uništavanje svog dela?

Pitanja ove vrste postavljaju oni koji ne žele pažljivo razmisliti o tome kako se pojavljuje ljubav ili bilo koja druga vrednost. Razmišljanje o tome pomoći će nam da veoma lako i brzo rešimo problem - pitanje.

Zato ćemo kao uvod u razmatranje postaviti pitanje: šta je sadržaj ljubavi i vrednosti uopšte? Naravno, ne možemo ovde sve reći o Božjoj ljubavi, jer je ona beskonačna i neizreciva. Zato ćemo o njoj govoriti samo ako se tiče našeg glavnog problema.

Zbog svoje ograničenosti mi i ne možemo u potpunosti razumeti Božju ljubav koja ne poznaje granice. Zato nem je Bog objavio svoju ljubav u obliku koji možemo razumeti, dao nam je primer ljudske ljubavi verenika i verenice. Ljubav Isusa Hrista prema ljudima se često upoređuje sa ljubavlju mladića prema devojci. Hrist je u Bibliji više puta prikazan kao ženik a Crkva kao Njegova nevesta.

Kako se rađa ljubav između mladića i devojke? Jednog lepog dana ugleda mladić devojku i oseti naklonost prema njoj. Ona to u početku ne primećuje sve dok joj se on ne počne udvarati.

Pre nego udvaranje počne, ljubav je obično jednostrana, i mladića obično interesuje hoće li devojka odgovoriti na njegovu pažnju. Kada devojka primeti njegovu naklonost, mora da odluči da li će je prihvatiti ili ne. Ona će o tome vrlo pažljivo razmisliti i možda se posavetovati sa roditeljima ili drugaricama. Ako shvati da može odgovoriti na njegovu naklonost i da ga može voleti, uskoro će se oboje sastati i biće to velika radost dva srca koja su se u ljubavi predala jedno drugom.

Pogledajmo, na ovom primeru, šta je sve bilo potrebno da bi se rodila uzajamna ljubav:

(1) Mladić se morao udvarati devojci. Ako bi se umesto toga pojavilo nasilje, prestala bi sva radost i ljubav, i umesto toga došli bi bol i mržnja u srce. Po svemu sudeći ljubav počiva na slobodnom uzajamnom pristanku, i ona apsolutno poštuje slobodnu volju obe strane. Uslov za istinsku obostranu ljubav je sloboda i uzajamna odluka obadve strane.

Kad je Elijezer, sluga Avramov, dobio pristanak Rebekinih rođaka da ona postane Isakovom ženom (1. Mojsijeva 24), hteo ju je jednostavno povesti sa sobom. Ali njeni rođaci su znali da njihov pristanak nije dovoljan za ženidbu, i zato su zahtevali da se Rebeka sama izjasni pred čitavom porodicom hoće li Isaka za muža ili ne. Tek kad je ona sama odlučila da pristaje i njeni rođaci su pristali na ženidbu.

Taj isti uslov postavlja se i u civilizovanim zemljama. I mladić i devojka moraju javno potvrditi da su se slobodno odlučili na brak svojim "DA".

(2) Ako se zanemari ova jednostavna činjenica, doći će do teških posledica koje su očigledne u ljubavnoj priči o Amnonu i Tamari (2. Samuilova 13). Amnon se zaljubio u lepu princezu Tamaru, ali mu je nedostajalo strpljenja da joj se udvara i tako pridobije njenu ljubav. Pretvarao se da je bolestan i tako lukavstvom uspeo ostati sa njom nasamo, i tada ju je prisilio. Ljubav koja ne zna čekati i nije ljubav nego strast. Posledica takvog ponašanja bila je da se njegova vatrena "ljubav" u trenutku promenila u žestoku mržnju (2. Samuilova 13,15). Tamarino srce bilo je utučeno i "ona je ostala usamljena u kući svoga brata Avesaloma" (2. Samuilova 13,20). Mlada devojka u takvim slučajevima obično mnogo više trpi nego mladić. Zato je vrlo važno vaspitavati decu i omladinu toleranciji i poštovanju, a takođe i tome da žene i devojke nisu igračke, nego ličnosti koje treba poštovati.

Zaključujemo iz ovoga daje za ljubav potrebna potpuna sloboda. Kad kažemo ljubav, ne mislimo samo na fizičko sjedinjenje koje može biti posledica strasti, nego na sjedinjenje tela, duše i duha. Samo fizičko sjedinjenje bez sjedinjenja duše i duha je greh, koji je često uzrok mnogih duševnih bolesti. Ako jedan od partnera primeni silu, ubrzo prestaje iskrena ljubav i umesto nje se javlja mržnja. Može se reći da je uslov za pravu ljubav potpuna sloboda koja dopušta slobodan izbor.

(3) Biblija uči da je sam Bog ljubav. Zato što je On ljubav, traži za uzvrat čistu i iskrenu ljubav sa naše strane. Samo tako može biti ljubav zadovoljena ako je uzajamna. Govoreći slikovito, Bog kao ženik se udvara nama jer želi zadobiti ljubav svoje neveste, Crkve. On nam ne može nametnuti ljubav, ne može nas prisiliti na ljubav, jer je to protivrečno samoj prirodi ljubavi. Kao naš pravi prijatelj Bog je učinio sve da nam posvedoči o iskrenosti svoje ljubavi. U tom nastojanju poslao je svoga sina, Isusa Hrista, na zemlju, koji je postao čovekom i uzeo na sebe dobrovoljno smrt da bi nas oslobodio krivice i lanaca greha. Nema veće ljubavi od te da se položi svoj život za prijatelja. Isus Hrist u svojoj ljubavi prema čoveku čini još i više. On je položio svoj život za svoje neprijatelje i tako nam pokazao ljubav za koju čovek uopšte nije sposoban.

(4) Evo sada još jednog veoma važnog pitanja: Šta bi se dogodilo da je Bog stvorio čoveka tako da on nema moralnih obaveza, nego da samo automatski čini Božju volju, kao što se vrata otvaraju kada se upotrebi pravi ključ? Da je čovek tako stvoren da Bogu uzvraća ljubav na pritisak dugmeta da li bi to uopšte bila ljubav?

Pretpostavimo da nam je Bog oduzeo slobodu, da se odlučimo za ljubav i time osigurao našu ljubav. Pritisnuo bi dugme i mi bi smo mu iskazivali "ljubav" kao automati. Da li bi to zaista bila ljubav? Da bi bio sasvim siguran da ga volimo, Bog nam je dao mogućnost da se slobodno odlučimo na ljubav. Isto važi i za svaku drugu vrednost. Iako je Bog ljubav, on ipak ostavlja čoveku mogućnost da mu je ne uzvrati. Bog i danas želi učiniti kraljevstvo ljubavi na zemlji i na nebu, ali pri tome uzima mogućnost odbijanja ljubavi. Za ljubav je potrebna hrabrost, jer onaj koji prvi voli mora uzeti u obzir i mogućnost neuzvraćene ljubavi. Ljudi koji nisu ovako razmišljali o suštini ljubavi govore o Bogu kao diktatoru i misle da će On upotrebiti silu.

PORESKA OBAVEZA I DOBROVOLJNO DAVANJE

Razmotrimo još jednu vrlinu - davanje milostinje. Ako me siromah zamoli da mu dam novac za ručak i ja mu ga dam, činim nešto dobro. Ako se odredi da plaćam porez za zbrinjavanje siromaha i onih koji su u potrebi, i ja platim obavezni doprinos, tada to nije više nikakva vrlina, čak ako siromah i dobije isti novčani iznos posredno od mog doprinosa. U prvom slučaju dajem mu dobrovoljno tako da je to čin milosrđa. U drugom slučaju plaćam svoju poresku obavezu i to više nije nikakva vrlina, jer to moram uraditi.

Ako na primer, prisilim dete da bude "dobro" dok smo negde u poseti, ono će biti dobro, ali takva dobrota je površna.

Silom se ne može nikoga učiniti dobrim ili ga dovesti do vrline. Sila kao kazna za prestupnike je nužna i može koristiti, ali sama po sebi ne donosi ništa dobro.

U socijalizovanom svetu su sva "dobra dela" i dela ljubavi organizovana. Samim tim to prestaju biti dobročinstva, jer više nisu dobrovoljna. Treba još spomenuti da dobrovoljni davalac novca ili dobara dobija blagoslov. Sam Isus je rekao: "blaženije je davati nego uzimati".

Vežbanje u krotkosti i poslušnosti oplemenjuje i obogaćuje karakter i daje onome ko se u tome vežba, pravu radost i zadovoljstvo. Naprotiv, poreski obveznik plaća svoj porez jer mora a često to radi nerado i ne oseća nikakvu radost zbog toga, niti to oplemenjuje njegov karakter.

Domovi za siročad Džordža Milera izdržavani su dobrovoljnim prilozima, a osoblje je tamo radilo dobrovoljno. Bila su to utočišta puna ljubavi, radosti i mira za hiljade napuštene dece. To je bila privatna ustanova. Pošto su danas sirotišta uglavnom izdržavana od poreza, i u njima radi zaposleno stručno osoblje, u njima se oseća hladnoća.

Država koja se brine za dobro svoga stanovništva, često guši dobročinstvo koje je ranije pokretalo ljude da osnuju privatne ustanove. Kada izostanu dobrovoljni prilozi i dobrovoljna služba, postoji opasnost da na takvim mestima izostane i ljubav.