Vesna Parun

Vesna Parun
1922.-2010.




Vesna Parun rođena je 10. 04. 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika,
Djetinjstvo i mladost provela je u Splitu,Biogradu na moru ,Šibeniku..
Kao vrlo mala djevojčica upoznala je i onu težu stranu života,kao jedno od četvero djece,
u obitelji koja je živjela u dosta teškim uvjetima,seleći se često zbog očeve potrage za poslom.
Bila je odlična učenica Gimnazije u Šibeniku,a nakon toga i u Splitu,gdje je i maturirala.
Od svoje 14. godine izdržavala se dajući instrukcije.
U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Onda je došao 2.svjetski rat,prekinula je studij i živjela malo u Splitu malo u Zagrebu (Sesvete).
Po završetku rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.
1947. oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938.
Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala,
razvela i doživjela novi niz nedaća.
Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

Od prve objavljene zbirke pjesama "Zore i vihori", 1947.," ....do zbirki "Političko Valentinovo" i "Grijeha smrti",
objavljenih 2000..godine tekao je jedan nesretan i osamljenički život koji je urodio predivnim ljubavnim pjesmama,
ali bogat i plodan spisateljski rad.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Gong

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć
Kasni sjaj

Tražim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora,
i već sasvim umorni od huka noći,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

Anđeo ljeta

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine
i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta
zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.
Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.

Zavjet

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Čarolija jutra

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.
Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Prozori

Sanjam zelene brodove u tihoj luci
u kraju neznanu s onu stranu brijega.
negdje laje pas, vrlo daleko. Cesta čeka
pred kućom nestrpljivo. Konj zlatne grive rže
u zazidanom dvorištu. Nema vjetra.

Ako se popnem na toranj, vidjet ću okruglo nebo,
niske, niske oblake. Jednu lastu i dim parobroda.
Još dalje, svijet će biti velik, čudan.

Pod crvenim balkonom večer na ružama počiva.

Tri njene velike ljubavi

Upoznala ga je kad je imala samo šesnaest godina,na Braču,zvao se Bretković Pjer.
Odlaze u Zagreb na fakultet,započinje drugi svjetski rat.
Pjer postaje dezerter i skriva se u Sesvetama cijelo vrijeme rata.
Iz centra grada Preradovićeva ulica, u kojoj je u to vrijeme kao podstanarka živjela Vesna Parun, i danas vam treba dobrih sat vremena do Sesveta,ako nije gužva u to vrijeme.
Kako je ona stizala tamo u ratno vrijeme ne znam,ali je stizala,hranila ga skrivala,pokrivala i voljela.
Završava drugi svjetski rat,Pjer mora na svjetlo dana,osuđuju ga na Goli otok..
Vesna i dalje voli,hrani,moli,traži veze čupa ga van..Brešković završava Pravni fakultet,ljubav traje sad već skoro petnaest godina.
Godine 1953.,on upoznaje Vesnu sa ženom svog života,riječima:ovo je žena koju volim,nju ću oženiti..
Vesna pokušava samoubojstvo,spašavaju je ,liječi se u Zagrebačkoj bolnici Rebro,nakon oporavka odluči da toj ženi napiše pismo i napiše:

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Njena sustanarka Sofija Panić,ubijedila ju je da joj ne pošalje to "pismo",nego da ga objavi kao pjesmu.
Kad sam prvi puta pročitala tu pjesmu zaljubila sam se u ljubavnu poeziju,ta ljubav traje i danas.
Neke ljubavi ne umiru nikada,kao ni moja ljubav prema pjesniku,
ljubavnoj poeziji i ljubićima općenito.

Druga njena velika ljubav bio je Mićo Danojević,kažu Beograđanin,o njemu ne znam puno,osim da se trebala udati za njega..
On je 1960. pred samo vjenčanje,emigrirao ..i Vesna opet ostaje sama.
Čovjek koji im je trebao biti kum Branko M. izvršio je samo ubojstvo,malo prije dogovorenog vjenčanja ..tužna,slomljena i napuštena Vesna
piše,stvara,prevodi..
Bila je u neko vrijeme braku sa jednim Bugarskim glumcem,ali ga nikad nije svrstavala u svoje velike ljubavi.
Treća njena velika ljubav o kojoj se priča i pričalo se,a tek će se pričati,kad počne "tučnjava" oko njene oporuke, i ona postane pravovaljana,je Adnan.
Živjela je devet godina sa Sirijcem Adnanom Bazukijem,koji je od nje bio 36 godina mlađi.Adnan se vratio u Damask,ali veza između njih je ostala najveća poslastica bapskih priča.
Prirodu te veze ne zna nitko,ali se zna da je svu svoju pjesničku ostavštinu ostavila njemu.
Iza nje su ostale hrpe rukopisa,neobjavljenih i nesređenih,
pa će bitka oko kraljice ljubavne poezije tek započeti.

Vesnina nadraža pjesma bila je :


Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se niceg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Sto me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dodju oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, sto mi kaze, da me oseca,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vladislav Petković -Dis

Stari obred pred kojim blijedim


Leći ćemo oboje na zemlju
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju i zove
ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima
zagrljaja.

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće.
Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Molitva

Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.
Molim da ruže ne venu
kao sjećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.
Molim za tvoje riječi
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.

Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svijet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude vječnost.
Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vrijeme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.
Molim da ne živim od
sjećanja koja se gase,
da nikada postane zauvijek.
Molim,molim za ljubav.

Lice u sjeni


Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!

Gong

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć
Kasni sjaj

Tražim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora,
i već sasvim umorni od huka noći,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama počinka.

Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.

Anđeo ljeta

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine
i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta
zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.
Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.