Vesna Krmpotić

VESNA KRMPOTIĆ
1932.-



Rođena 1932. u Dubrovniku, živjela u Splitu, Zagrebu, New Delhiju,Kairu, Washingtonu, Akri, Beogradu.
U Zagrebu diplomirala psihologiju i engleski jezik.U Delhiju studirala bengalski jezik.Stanuje u Beogradu.
Piše poeziju, romane, pripovijetke, drame, eseje. Prevodi s engleskog.

Najplodnija spisateljica na ovim prostorima,dobitnica nekoliko književnih nagrada je neponovljiva i čudesna
Vesna Krmpotić.
Napisati o njoj uvod,biografiju a ne spomenuti duhovnost i Bhagavana Shri Sathya Sai Babu je samo pusto nizanje činjenica.
Sa suprugom, jugoslavenskim veleposlanikom, živjela je u Egiptu, SAD-u i Gani, a najveću je pozornost čitatelja
privukla njezina knjiga "Brdo iznad oblaka", originalna posveta njezinu sinu Igoru, koji je s četiri
godine obolio od leukemije. Dok se u SAD-u borila za sinov život,upoznala je učenje Sai Babe, koje je presudno
utjecalo na njezin život i pisanje.


Objavila 76 knjiga,većina od njih prevedena je i na strane jezike : naengleski, talijanski, njemački,
slovenski, litvanski, ruski i slovački jezik.

Autor je jedinstvene i dosad u svijetu najobimnije zbirke pjesama podnaslovom 108 X 108, koja sadrži 11.664 pjesme,objavljene 2006. godine.
Unatrag tridesetak godina sva su se njezina vanjska putovanja sustiglai prepoznala ,po riječima same
Vesne..." u jednomu jedinom mjestu - umjestu kojegadonedavno nije bilo ni na jednomu zemljovidu - u
Prashanti Nilayamu..."Indija.

Napisala je pet knjiga "zbornika-antologija" posvećenih ljudskimvrijednostima, s ciljem da budu oruđe
učiteljima i roditeljima.Navedeni zbornici su po riječima autorice u službi koncepcije :da je
obraz cilj obrazovanja.Sadrže priče, poslovice,pjesme, igre i odlomke životopisa širom
svijeta i vremena. Ova je koncepcija već prihvaćena u mnogim školamaEngleske, Amerike, Meksika,Brazila,
Argentine, Venezuele, Italije,Indijske Azije, Japana,Saudijske Arabije, Kazahstana, Zambije,Australije i drugdje,
ukupno,u školama 46 zemalja),
Autor je ovoga pristupa po riječima Vesne Krmpotić je Bhagavan ShriSathya Sai Baba

O Vesni Krmpotić, autorica svojim osebijnim riječnikom,govori puno
bolje od mene.
Citiram:

"...Moj životopis ne nalazi se samo u knjizi "Dijamantni faraon". U
knjizio Ozirisu. Moj životopis ne nalazi se samo u knjizi "Brdo iznad
oblaka". U knjizi "Bhagavatar". U knjizi "Put jednote". Moj se
životopis čita u svakoj mojoj knjizi. U svakoj rečenici. U svakomu
stihu.
Sve ove godine, njih šezdesetak, sav moj napor bio je jedan
jedini:kako otpustiti grč - kako pustiti stup duha svetoga da uzađe u
svijest
i riječ. To je sve što sam uistinu "radila" - pisanje je bilo tek
brzometna posljedica opuštanja od nevjerice u nemoguće.
Moj suštinski životopis je priča o naporu kako se predati nečemu za
što ne treba ni napor, ni trud, ni znanje.


Pusti da ti kroz kralježnicu prosuklja
stup duha svetoga -
a Ja ću čekati na vrhu tjemena
s upaljenom žigicom.

Progovorit češ svim jezicima,
i znat češ što misle anđeli.

Ali moraš pustiti stupu duha svetoga
da uzađe kroza te -
pustiti, otpustiti grč i otpor,
to je sve što trebaš učiniti..."



Većinu podataka za prikaz života i rada Vesne Krmpotić-Petković,"posudila" sam sa njene internetske stranice,koje vam s poštovanjem prema autorici i njezinom radu i djelu prenosim.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Mnogostruki život

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.

Usta tajne

Rekla sam sve, i sve je
ostalo tajna: usta orhideje
šapuću neizmjerje
sve odzvanja,
i znano se s neznanim sklanja.

Rekla sam sve i sve je
ostalo tajna: ljubav nesaznana
što šuti do kraja,
i stoga,
samuje s dušom, do boga.

Jesam li rekla sve baš zato
da ostane skrito i nepoznato?
Da skuti Svarožića
pometu
cvjetiće divljih otkrića?

Rekla sam sve, ne znajuć
kako ne reći, kako tajnu
zadržat u rijeci;

i kako nju, slobodnu i sjajnu
munju mojih sanja,
svezati strahom od priznanja.

Kako smije val

Kako smije val, ma koliko kočoperan bio, proglašavati sebe samo valom, zaboravljajući da je more? Jer jedina priča koja se ne mijenja, koja ne dolazi, ne odlazi, koja je podloga svih priča-valova, jest more.

Drukčije rečeno – ne mijenja se jedino ljudska suštinska invencija, koja se prelijeva preko ruba zemalja i naroda, i koja na vje?no nov način ide ususret “vrlo starom otkriću” (Ujević).

Ne mijenja se jedino oceanska žudnja za nečim novim, pa još novijim, po mogućnosti konačnim. Ne mijenja se voda, kojoj nije do toga da širom svijeta i vremena pamti oblike čaša, koje puni.
Najviši vrh vala-i-čovjeka jest spoznaja njegove vlastite oceanske prirode.

Moj najveći strah

Tu i tamo zastrepim od ljudskoga ludila.
Tu i tamo zastrepim od Zemljina ludila.
A smatram, doživljavam da su ta dva ludila u savezu, u uskoj svezi.

Ljudsko ludilo - mržnja i bijes, slast i invencija pričinjavanja zla, pohlepa - izaziva Zemljino ludilo po istim silnicama po kojima se prenosi energija misli na daljinu ili intervencija ljudske misli u materiju, kad ju pomiče, uništava ili mijenja. Ljudsko ljudilo izaziva Zemljino ludilo - potrese, vulkane, orkane, nove viruse, znane i neznane sudare energijskih tokova. Idu ta dva ludila rukom pod ruku, sve do konačne (nulte) točke, pa ako ih nešto u hodu ometa, to je upravo naš nestrah, i naša molitva.

Ali moj pravi strah je strah od vlastite pogreške. Strah da ne popustim i da ne propustim. Da ne odem ista ili čak manja nego što sam došla. I da po odlasku ne kažem: moglo se drukčije, samo da se dovoljno htjelo.

Bio jednom jedan pupoljak

Bio jednom jedan pupoljak, ali bila je i ruža u njemu, još neviđena, nerascvjetana. Taj je pupoljak odlučio ne cvjetati, ne rascvasti se, ne razmirisati se, ruži na volju ne učiniti.

Ruža ga je iznutra nagovarala da se predomisli.
“Ja ne želim umrijeti da bi ti živjela,” objašnjavao je pupoljak svoj stav. “I kakva drskost takvo nešto od mene tražiti?! Nisi, zbilja, vrijedna moje žrtve. Stoga, nemoj mi više dosađivati, odlučio sam ne procvasti, i gotovo.”

Ruža je u njemu plakala.
“Oh pupoljče, ne razumiješ...”
“Utaman cmizdriš,” jetko će pupoljak. “Nađi neku drugu budalu da umre za tebe.”
“Koga? Pa ja sam ti. Komu si zabranio procvat, ako ne sebi?”


Tko što o komu, uvijek o sebi i sebi.

Kucaš mi na okno


Kucaš Mi na okno ti, promrzla ptico, zalijećeš se u staklo, kao
kamenčić cvrkuta. Otvaram ti prozor, grijem te, sav sretan, i pričam ti
priče zaboravljenog ljeta.

A možda sam Ja ta promrzla ptica, što kuca na okno tvoje pažnje i
topline, možda Ja čekam da Me pustiš u svoje srce, u tu krletku, koja bi
mogla udomiti cijelo Moje nebo.

Razmisli o tomu, kad čujes kucaj sjenice o staklo svojega prozora.

Dim bez vatre

Bio jedan dim bez vatre - a zašto ne bi bio?
Evo jednoga od načina kako je mogao biti: postoji izvjesni dragi
kamen, topaz, podvrsta mu je dimni topaz. Unutra, u tomu kamenu,
koluta zlatni dim. Zaostao tko zna od kakve vatre u pravremenima
zemlje, uhvaćen još rastaljenim čeljustima tvari, i neprogutan,
stvrdnut u času kad se trebao rastočiti u nešto drugo i treće; i eto
ga u topazu, dim bez vatre, dim zauvijek, zauvijek dim.
Kad pogledaš, vidiš: sačuvao je svoju karakterističnu kretnju: savija
se, rijedi, i gusne, udara glavom o strop i stijene topaza, gasne i
svjetluca, i tako stalno: dim, pa dim, dimi li, dimi.

Vodoskok, koji je pršio nad topaznim dlanom u sultanovu vrtu, pitao je dim:
"A gdje ti je vatra?"
Dim je na pitanje uzvratio pitanjem:
"Vatra - što je to?"
"To je tvoj uzrok," objašnjavala je prskovita voda. "Vatra je moja
starija sestra, jedna od nas petoro braće-i-sestara - petoro od kojih
je sačinjen svijet. Bez vatre ti ne postojiš."
"Kao što vidiš, to nije istina, jer postojim. Nego, reci mi koja su to
braća-i-sestre od kojih je sačinjen svijet?"
"Jedna od sestara je zemlja. Ona je najmlađa. Ona najljepše miriše -
svi mi ostali zapravo smo bezmirisni."
"Hm. A braća?"
"Stariji od vatre je zrak."
"A najstariji?"
"Najstariji je eter, onaj, kojega za razliku od nas drugih ne možeš ni
vidjeti, ni čuti, ni opipati. On je u svima nama, prožima nas, drži
nas sobom; nema svoje korito, ni svoj lik, ni svoje međe, a ni svoja
posebna svojstva, kao mi ostali."
"Tako li je to," zamišljeno će dim, i zaiskri od svoje misli.
"Ti si nahoče," reče voda. "Znaš li što to znači? Tebe je mati vatra u
bijegu ispustila, pa te našla sestrica zemljica, i povjerila te
jednomu od svojih sporih izdanaka, dragomu topazu. Da te usvoji, do
daljnjega."
"Ja bih rekao da ja potječem izravno od etera. Ima nas takvih, vodo,
raspitaj se kod svojega najstarijeg brata."
"Koještarije i maštarije maloga sužnja," prskavo se nasmija voda, i
tako zažubori da se sultanija trgnula iz drijemeža.
Voda više ne htjede razgovarati s dimom. Smatrala ga je neukim i
drskim. Ipak, ostao je u njoj tračak radoznalosti, pa kada je jednom
ulučila zgodu, ona se tajom, putem vatre i zraka, obrati eteru,
najstarijemu od njih petoro:
"Brate, ovdje ima neki smiješni mali dim, koji tvrdi da mu vatra nije
mati, to jest, da potječe izravno od tebe."
Eter, ne služeći se ustima i ne obraćajući se ušima, otkuca svoj
posvudašnji, svoj neposebni, svoj svevremeni odgovor:
"Ima stvari, sestrice, koje je sâm red odredio da iskoče iz njega."

S druge strane drugoga


Uzeše se jedne noći vjetar i kiša, divlje a složno uzeše se, i svima se to na znanje dalo, da nitko ne ostane nezvan i za gozbu prikraćen. Svi su znali, jer se nije moglo ne znati, svi su istiha čekali da se vjetar i kiša izdivljaju, da se jedno od drugoga umore, pa da jedno sa drugoga spuznu, da se jedno drugomu oduzmu, i, naposljetku, da se razuzmu.
Kad se istok zabijelio, smalaksaše kiša i vjetar, pa se razuzeše. Na rastanku jedno drugomu rekoše, kiša šaptom, vjetar ćuhom:
“Tko će ikad uživati ovako, kao što smo nas dvoje jedno u drugomu? Jer toga ima sve manje na svijetu, i to je pravi razlog da svijet propada! Svi pomoću drugoga uživaju u sebi. A mi smo pošteno u drugomu drugo gledali, i drugo voljeli, dok nismo stigli na drugu stranu drugoga”.
Slušao je istok, slušao je zapad, a gluhi sjever upita:
“Ne dovršiste nam priču – ne rekoste što ste našli na drugoj strani drugoga”?
“Sebe – koga drugoga”?!