Irena Vrkljan

Irena Vrkljan
1930.-

Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.

Čarolija zaborava

U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma
U ovom prostoru bez središta svijetla
bez okusa; bez glasova
U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
U ljubavi
ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
u ovaj dan neotrovani
blizinom vermena
u strahu prisutnom među oblicama
u ovaj moj plač
Neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje telo na zle i visoke borove
danas
na dan neprolazne osvete
nek umorne žene svežu moja stopala
i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata

Godine prolaze

Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti

Pred zidom vremena

Radi te boli od koje umiru prsti
Do juče još uronjeni u pjesak i šećer
Radi te boli
koja nagoni oblake na bjeg i smrt
u dugim ljesovima zore
Radi te boli u mekom tkivu sna
kad se propinje sve do ruba tjela
do izvora krvi
već omamljene dlanom
već budne za plač
radi ovih nepoznatih bića
koje nadgrizaju koru noći
ponosnu koru noći
sto čuva uspomene.
Oklop tako snažan i opet tako ranjiv
tamniji od tame
Radi ove boli
koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu
krotku od tišine
u osvetljenom oknu prozora
pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani
Stajala je nepoznata žena
i rukom već tuđom
i iglom već zarđalom
pretvorila vjerni sloj prašine
u onaj drugi svijet
opustošen drugom boli
od koje se ne umire
a da se ne zna zašto
a da se ne zna kako
Neprimjetno i neponovljivo

Vrijeme ljubavi

Kad prođe ova neobična mjesečina
Koja je provalila daleki put od mene do tebe,
Plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke,
i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo,
mojim otvorenim očima,
kad prođe ovo sporo i teško ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove,
poslije tople kiše,
kad sve prođe,
pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar
prema središtu usamljene zvijezde,
bit ću voda koja ispire šljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit ću prazan trg sa sjenom nećijih stopa
stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene,
samo sjećanje na samu sebe,
u času umiranja,
jednostavna riječ zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokušaj smješka koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni proživjeti.

Žeđ

Nebo upija moju površinu
gladna vatra
prži razinu mojih očiju
nebo upija moju mokru kožu
sastavljenu od prozirnih struja
Moje glatko telo ranjeno školjkama
moju dubinu i miris
slanog karjolika alga
Nebo traži vlagu mojih ostrva
i vuče me bezdan u usijani pjesak lave
i razdire mi put
Sunce je nezasitan nož
zaboden u središte žeđi
u ovo more pepela
Nebo upija moje krošnje
i pali lisnato meso
mog hrasta
na rubovima zemlje
nebo proždire moje sokove
i suši med u krvotoku debla
Razdire korjenje mojih stopla
moje prste
moj mrak
Nebo je gladno među haljina ljeta
i spaljuje moj potiljak
Sunce je nezasitan nož
zaboden
u središtu žeđi
u ovu šumu pepela
Oborena kao igračka strave
ja branim ovaj prag
i okus žita
Ja se savijam do mulja
do napukle kore mog čela
ja vičem
a nebo je nezasito
ono je crno srce na vratima sunca