ALEKSANDAR IVANOVIĆ - LESO

[You must be registered and logged in to see this image.]

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO
(21.11.1911 — 13.10.1965)

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Posle završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili "stihovani đački akvareli" rađeni na odbljescima narodne pesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom "Vencu" Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvete i u "Narodnoj knjizi" na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu "Srž", u cetinjskom "Pregledu", "Zapisima", "Odjeku", i "Zetskom glasniku" štampao je još nekoliko pesama. Sledećih desetak godina nije ništa objavljivao.

Pred sam drugi svetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.

Posle 1945. godine povremeno sarađuje sa "Pobjedom", "Susretima" i "Stvaranjem". Godine 1950. cetinjska "Narodna knjiga" izdala mu je prvu zbirku pesama "Stihovi", a deset godina kasnije titogradski "Grafički zavod" štampao mu je drugu knjigu poezije "Čapur u kršu". Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u "Pobjedi". Umro je 13. oktobra 1965. godine.

izvor:riznicasrpska

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO O SEBI

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku... Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao "književnika".

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja...

izvor:riznicasrpska

Stihovi Aleksandar Ivanović Leso


DJEVOJCI IZ DJETINJSTVA

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.


LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima... ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

KARI ŠABANOVI

Sjećanje me lakom tugom mori
veče pada i miriše lipa.
Kroz sumrak se čula kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret potrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i tihom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima…

Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…


SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?

MILENKO RATKOVIĆ O LESU


BRUSIO JE LIRSKE MEDALJONE

Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše

Prva zbirka pjesama Aleksandra Lesa Ivanovića, sa nepretencioznim naslovom "Stihovi", pojavila se krajem 1950. godine. Upravo tada se i moja prva knjiga "Dioba Sunjine družine" nalazila u štampi. U Izdavačkom preduzeću "Narodna knjiga" kazali su mi da moj rukopis lektoriše Leso Ivanović. Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od hotela "Grand". Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata, za sve nas šahiste.

Leso je bio visok, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je sasvim tiho. Pokazao mi je na stolu moj rukopis, na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom — ja sam tada bio osamanestogodišnji književni početnik. Obećao je da ce brzo završiti lekturu i sljedećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka.

Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad — već je bi zašao u četrdesetu. Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović.

Mi koji smo se početkom 50-ih godina sa Lesom svakodnevno susretali na Cetinju znamo da je on pjesme dugo "nosio u sebi", slagao stih o stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno — Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje. Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka "Čapur u kršu" nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki ali je svaka pjesma pravi medaljon. Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše.

Neveselo djetinjstvo i kasniji težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu.

Rođen je na Cetinju 1911. godine, gdje je završio četiri razreda osnovne škole i nižu gimnaziju. Dalje nije mogao, suočen s teškim materijalnim problemima porodice. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Veoma rijetko je putovao, i to samo onda kada je tražio sebi lijeka. Kasnije je dobio bolji stan, u kome je mogao samo da prespava noć, dok je u toku čitavog dana boravio u Titogradu, radeći kao lektor u "Pobjedi". Svakodnevno putovanje od Cetinja do Titograda i obratno bilo mu je naporno. Uz to, bio je nezadovoljan statusom u listu i malom platom. Svoje razočarenje izrazio je stihovima posvećenim davno umrlom drugu Punju Lopičiću:

"Sa mnom druguju jedino munja,
vjetar i kiša, i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva — i mene živa!"

Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965, kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj dugoj bolesti.

U septembru 1996, kada je Božidar Ivanović postao šampion Jugoslavije u šahu, dobio sam pismo dr Ljubiše Rajkovića Kozeljca, filologa iz Zaječara i autora esejisticke knjige o mom stvaralaštvu, koji pored ostalog piše:

"Molim te da isporučiš moje najsrdačnije pozdrave velemajstoru Ivanoviću. Osvojio me taj čovek na televiziji, a možeš misliti kako sam se osećao kad sam saznao da je on sin Aleksandra Lesa Ivanovića, jednog od meni najdražih pesnika (u srcu mi živi). Poslušaj, molim te (hoću da te darujem poezijom):

PUTOVANJE NA KLINIKU

Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć, i magla, i kiša pada.
i nikog znanog da stisne ruku.

Samo mi nosač s perona priđe.
Poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.

Evo, tako je pevao besmrtni Leso!" — završio je svoje pismo moj prijatelj Kozeljac.

Morao sam njegov pozdrav prenijeti Božidaru Ivanoviću, tadašnjem ministru sporta. Boža je prekinuo neku sjednicu da bi me primio u svom kabinetu. Kad sam mu pročitao pismo, ganule su ga tople riječi njemu nepoznatog čovjeka.


izvor:riznicasrpska