ANTLANTIDA

Grci su svojim legendama stoljećima očaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i stotine drugih čvrsto su se urezali u pamćenje čitatelja.. Postoji, međutim, jedna legenda čija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s kojim se o njoj priča s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada neće ni nestati. To je priča o Atlantidi. Ispričao ju je Platon. Njegova dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u Egipat 583. godine pr.n.e. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture. Vuklo ga je nešto puno vrijednije - znanje , znanje o proteklim vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svećenika ni sam nije mogao očekivati. "...O Solone, govorit ćemo Tebi i Tvom narodu iz zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poučila vaš grad prije tisuća godina, primivši vaše sjeme, rod od Gee i Hefesta… Dakle, govoriti ćemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuca godina i kazivat ćemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što su ih stvorili. Drugi put, govorit ćemo Ti detaljnije o istim događajima služeći se istim spisima i svjedočanstvima. Razmotri, stoga, njihove poredeći ih sa našim današnjim i naći češ da su tada u besprijekornom redu živjele klase svećenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija, s tim što se predstavnici različitih zanata nisu međusobno miješali, zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa ratnika imala je najveći ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od svih klasa, a zahvaljujući tadašnjim zakonima, nisu se ničim drugim bavili do stvarima rata… Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i uređenje smjestila vas je na lijepo mjesto računajući da će sretna umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi moglo dati ljude najsličnije onima. I živjeli ste tako sa takvim zakonima i još boljom upravom, nadvisujuci sve ljude u svim vrlinama, kako, i odgovara djeci i ucenicima bogova. Brojna su bila velika djela vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom veličinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala cijelu Europu i Aziju napredujući od Atlantika. To more je tada bilo plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar). Tada, dakle, o Solone, tada se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoći se tako sa najvećim opasnostima i porazi napadaće, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do Herkulovih stupova pa na ovamo! Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slično nestade i otok Altantida koji more proguta: stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki plićaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske dubine…"
Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije:
"Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji ce kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrcka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito. Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda !), a zemlji podario plodnost i raznoliko voće i povrće…"
Kasnije su Atlantidani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali "bijelo srebro".
Svojim vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru prstenova:
"…Otok, na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio različite boje : bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izradene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj. U samom središtu, sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve…"
Na žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveci vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende.
OTO HENRIH MUK
Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih stoljeća smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije... Postoji mnoštvo pretpostavki i naučnih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" (Timej) u kojima navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pne., čuo grčki filozof Solon.
Gdje se nalazila!?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje. Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim brončanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlatom i srebrom.
Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo – more ! "Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, čovjek veoma širokih pogleda. Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.
Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno oruđe Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba! Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa brončano obojenom kožom u pećinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetničkim vizijama čovjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su izrađeni vještije i sa znatno više umjetničkog ukusa od neandertalskih. Drugim riječima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo čemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života neandertalskog čovjeka!
Istražujući grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili stanovnici Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedeću činjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipotetične civilizacije bile su još prekrivene snijegom i ledom, jer su glečeri počeli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto!? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala!? Da je u tome nije možda spriječavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon!? Postoje li dokazi za takvu tvrdnju? Da, postoje!
Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajući svoj zavičaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upućuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus. Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeći odgovor : kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke riječne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utočište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvim blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje! Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih, srednjoameričkih i južnoameričkih piramida u dolini rijeke Moce. Zatim na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlično razumiju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje kao i njegov narod.
Šta je načinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima počeo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujući oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika. U području Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, čiji oblik i razmjere uveliko podsjećaju na, Platonovu Atlantidu.
Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjev-američkog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine načinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeća na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, čiji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku. To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumije se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara. Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtača na obali Južne Karoline ?
Katastrofa je došla s neba!
Platon spominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda riječ o asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovima zaključkom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju ! Slično gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema veličini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je prečnik kozmičkog giganta dostizao oko - 11 kilometara! Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika počeo sijati jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugačak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove. Dva divovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srušila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu. Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.
Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je iščezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistočni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete. Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga! Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznesena još ni jedna činjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrače slonova, niti se zna što je to što je utjecalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime, postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne količine vode koje su izazvale svjetski potop o čemu govore legende mnogih naroda. Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo!
Rađanje nove civilizacije
Prema Mukovim proračunima, čovječanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom. Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je čovječanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda. Sva dostignuća nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopće, bila su zbrisana. Čovječanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.
[You must be registered and logged in to see this link.]