Romantika za moju dušu

Ljubav

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre. Godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i reštekastu lakoću
Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva,
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe,
Kroz blagi metalt voje krvi
Ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno,
Ti progorena zvezdom moga sećanja,
Izvan koje sve manje te ima,
Ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak

Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

Ivan V.Lalić

Kad bi čovjek

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznajem ne bih živio,
da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

Luis Cernuda

Bog mi je svjedok

Koračala si za
mojim stopama u
snjegu
tražeći smrznutim rukama
toplinu
u mojim prstima.
Vjetar je zanio
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svjedok

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka grižnje
savjesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svjedok

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pjesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svjedok

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gdje si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negdje, isti.
Bog mi je svjedok

Volio sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svjedok

Izmicali su pejzaži
djetinjstva,
prve mladosti
napaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govorili,
treća je sreća
povjerovao sam.
Bog mi je svjedok

Htjela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svjedok

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.


A ja,
ja sam te
volio
djetinje, iskreno.
Volio sam te
najsretnije, nježno.
Danas,
danas te volim
najnesretnije, tužno.
Bog mi je svjedok


Romualdo Miralles

Dodirni moje tijelo
nestrpljivim usnama svojim...
prekrij me uzdasima...
i lagano oboji moje snove...

Izmuči me svojim rukama i tijelom
dok u meni sve pulsira...
prati pokrete mog tijela...
osluškuj moju želju
i kako vrištim od užitka...
utopi u meni svoje želje...

Budi pohlepan
i zadovolji se na mome tijelu...
potraži moje usne i ugasi vatru...
potraži ih i ugasi moju žeđ svojom bujicom...
osluškivati ću tvoje dahtanje
zagrliti tvoju vrelinu
i ponovo osjetiti tvoj okus...

Za mene najdirljivija,najnježnija i najljepša "domaća" ljubavna balada svih vremena.