Kultovi..misterije..

M A Y E - robovi kulta krvi


Maje su bili robovi kulta krvi. Vadili su je u svim prilikama: na državnim ceremonijama, vjenčanjima, religioznim i narodnim svećanostima... Bila je to civilizacija bez presedana.

To je bio narod koji nije poznavao ni korist, ni trgovinu, ni novac; narod koji je sve vrednovao kakaom. Od 2oo. godine prije naše ere naseljavali su sadašnji teritorij Gvatemale, jedan dio Hondurasa, Belizea i Jukatana.

Prvo revolucionarno otkriće jest da Maje nisu bili dobroćudan narod, kao što se vjerovalo, sastavljen od poljoprivrednih mitova i svećenika kojima su strani okrutnosti i barbarstva i koji nikada nisu ratovali. Stoljećima, od 200. prije naše ere do 900. naše ere, Maje su vodile neprestane ratove, poput Grka i Rimljana.

Dešifriranjem hijeroglifa saznalo se da kraljevi 40 gradova-država Maja nisu ratovali da bi osvojili nove teritorije ili došli u posjed tuđih bogatstava, nego da bi zarobili protivničke ratnike. I to samo s jednim jedinim ciljem da bi ih mučili i polako ubijali, služeći se najrafiniranijim tehnikama!
U izvjesnom smislu, Maje su bili narod fanatika. Drukčije se i ne može objasniti zašto su ratnici Maja izbjegavali da ubijaju neprijatelje u bitkama, nego su - nakon strašnih borbi prsa u prsa - nastojali da ih uhvate žive kako bi ih ponudili mučiteljima. Iz čitanja hijeroglifa vidi se da je za Maje bilo najvažnije da vade krv zarobljenicima. Mjesecima, a ponekad i godinama, poraženi kraljevi i plemići hranjeni su kao životinje za klanje, kako bi im polako uzimali krv. Njihova krv je zatim rasipana po zemlji ili sušena zajedno sa mirisnim smolama.

Krv, prema religiji Maja, bila je u stvari hrana za kojom su imali potrebu kako bi preživjela zemlja, sam svemir i bogovi. Da bi stvorili čovjeka, prema Popol Vuhu, svetom tekstu ovog zagonetnog naroda, pripremili su smjesu od kukuruza i vode, simbole mesa i krvi. Imali su potrebu za "nekim spremnim da ih prizna, imenuje i hrani”, ukratko za ljudima. Zadatak ljudi bio je da se mole bogovima i da ih hrani vlastitom krvlju, počevši od kralja. Na terakoti i reljefima na kamenu koji se nalaze u muzeju Kimbel, uz plesove i pjesmu, kralj reže sebi kožu a kraljica jezik. Preko vlakana uvučenih u rane kraljevska krv kaplje u kotao pun smokvine kore i smole pod koji će biti potpaljena vatra. Iz kotla se izvija duga zmija iz čijih usta izlaze glave i figure ljudi i životinja. To su slike božanstava, polubogovi, demoni i preci (kult predaka je veoma važan), proizvodi "zmija iz vizija” često prisutnih u religioznim ceremonijama Maja.
Da li su priče iz majanske mitologije isprazne legende?

U to se vjerovalo sve do prije nekog vremena. Novo čitanje hijeroglifa dalo je drugačije rezultate. Za Maje je ceremonija zmija bila neka vrsta putovanja izvan ovog svijeta. Povod da bi se dovelo do stanja religiozne ekstaze i puštanja krvi, koji bi prethodili postu, seksualnoj apstinenciji, kupanju i saunama što je služilo za fascinantna mistična iskustva.

Ali zašto krv?!
Ovdje su odgovor dali fiziolozi: kada se gubi mnogo krvi naš mozak reagira sa superprodukcijom endomorfina i encefalina, kemijskim supstancijama sličnim opijumskim koje, između ostalog, izazivaju halucinacije. Puštanje krvi, kao neke droge, bilo je za Maje najbolji način da prijeđu "prag poimanja".

Kada su 1542. španjolski osvajači došli u Jukatan našli su brojne biblioteke knjiga ispisanih na kori smokvinog drveta sličnoj papiru. Ali Diego de Landa, prvi biskup Jukatana naredio je da se sva poganska literatura spali. Bio je to prvi čin kulturnog genocida Maja i njihovih potomaka.
To je utjecalo na definitivni nestanak civilizacije Maja, koja je oko 900. godine zauvijek iščezla. Moguće da je nestala zbog demografskog booma, neočekivane krize u poljoprivredi, zbog pobuna i krvavih ratova.

Civilizacija Maja, sazdana na krvi, mozda je i okončana u krvi.

ATILA (Bič Božji; Atila The Hun)


Jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. Postoji legedna koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da ga druge barbarske vođe nisu mogle kralja Huna pogledati izravno u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama.
Bio je dojmljiva osoba "velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lubanju, ravnog nosa, s nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog tijela, nervoznih pokreta." kako je opisano i knjizi "Povijest uspona i pada Rimskog Carstva".
Poslije smrti svog ujaka Ruasa vladao je zajedno sa svojim starijim bratom Bledom od 434. pa sve do 445. godine kada je ubio brata. Nakon toga vlada sam i ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije.
Došavši u sukob sa zapadnorimskim carem Valentijanom III, koji koji mu je odbio dati svoju sestru Honoriju za suprugu, pokušao je 451. osvojiti Galiju kada ga je pobijedio zapadnorimski vojskovođa Aecije zajedno s Teodorikom I, kraljem Vizigota na Katalunskim poljima.
Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je vjerovatno bila trudna, izolirana je iz javnog života. U bijesu poslala je poruku Atili u kojoj ga je zamolila da postane njezin vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovicu Zapadnorimskog Carstva za njezin miraz. Nakon obilnih prirema Atila je prešao Rajnu s velikom armijom Huna i savezničkih barbarskih plemena. U toj vojsci bio je velik broj Ostrogota i drugih germanskih ratnika, uključujući tu Burgundincei i Alzašane koji su živjeli s barbarske strane granice. Franci su bili podijeljeni na prorimsku i proturimsku frakciju.

Sliku okrutnosti Atile i njegovih ratnika daje opis rimskih izaslanika koji su se kanili naći s njim. Na putu k njemu prošli su rijekom Nišavom kroz mjesto u koje je Atila nekoliko godina prije toga provalio. Mjesto je bilo toliko uništeno da su izaslanici morali noćiti izvan grada. Razlog je bio taj što su obale rijeke bile prekrivene ljudskim kostima, a zadah smrti je bio toliko jak da nisu mogli ući u grad. Mnoga mjesta kroz koja je Atila prošao zadesila je slična sudbina, naročito za vrijeme invazije na Galiju. O hunskom pohodu na Trakiju slikovito govori jedan zapis: Bilo je toliko ubijanja i krvoprolića da nitko ne može prebrojati mrtve. Huni su pljačkali crkve i samostane, te u roblje odvodili svećenike i djevice... Toliko su devastirali Trakciju da ona više nikada neće biti ono što je bila nekad.

Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao velik broj žena. Uzeo si je novu, mladu, mladenku. Zvala se Idilco. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan kada je pala noć mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhatala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. Mjesto njegova pokopa je nepoznato. Pretpostavlja se da je pokopan na području današnje Vojvodine zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga, no za to ne postoje nikakvi konkretni dokazi. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoni i druga njemačka plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.
Glasine o Atilinim kanibalističkih sklonostima nikada nisu potvrđene, a navodno je pojeo dva svoja sina.

K O N K V I S T A D O R I

Izvor: Wikipedija



Konkvistadori (španj. conquistador osvajač), španjolski vojnici, istraživači i pustolovi koji su u službi svoje vlade, vršeći strahovita nasilja nad domorocima, osvojili za Španjolsku u 16. stoljeću golema područja u Srednjoj i Južnoj Americi.

Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492. godine španjolska je kruna pokrenula brojne ekspedicije radi konkviste (španj. conquista osvajanje) novootkrivenih područja. Krajnji je cilj bio kolonizacija Amerike, tj. Sjeverne, Srednje i Južne Amerike te karipskih otoka. Čitavo područje je nazvano Zapadnim Indijama, pošto su istraživači isprva pretpostavili da su stigli na (nepostojeću) atlantsku obalu azijsko-pacifičkog Dalekog istoka, koji je otkriven i ubrzo koloniziran pod imenom 'Istočne Indije', posebice arhipelag Filipina i Guama.

Vođe španjolskih ekspedicija u Novi svijet nazivali su se konkvistadorima, naziv koji je izražavao sličnost nedavno dovršenoj rekonkvisti, kršćanskim križarskim ratovima čiji je cilj bio (ponovo) osvajanje Iberskog poluotoka pod vlašću muslimanskih Maura (711-1492). Oni su također zazivali ime Santiaga Matamorosa ("sv. Jakova ubojice Maura") prije nego što su kretali u borbu protiv paganskih domorodaca Amerike, koje su smatrali bez ikakvih prava sve dok nisu prihvatili katoličanstvo. Konkvistadori su s papinskim blagoslovom anektirali njihove zemlje kao ničiju zemlju (terra nullius). Jedini ozbiljni suparnici konkvistadorima bili su Portugalci, koji su naselili Novi Svijet nakon papinske arbitraže u sporazumu iz Tordesillasa iz 1494. godine. Mnogi su konkvistadori bili siromašni, uključujući neke plemiće (hidalgos) koji su tražili sreću na Zapadnim Indijama zbog ograničenih mogućnosti u Europi. Isti uzrok pokrenuo je i križarske ratove u Starom Svijetu. Časna pravila zabranjivala su plemstvu ručni rad. Mnogi su također bježali zbog religijske represije koju je uzrokovala španjolska Inkvizicija.

Novi svijet

Prvo španjolsko osvajanje u Americi bio je otok Hispaniola (danas podijeljen između Haitija i Dominikanske Republike). Otuda je Juan Ponce de Leon osvojio Puerto Rico, a Diego Velázquez zauzeo Kubu. Prvo naselje na kopnu bio je Darién u Panami, kojega je 1512. godine naselio Vasco Núñez de Balboa. Budući da u karipskim područjima nije bilo nikakvog velikog blaga ili beskrajne ponude neprocjenjivih začina, 'razočaranje' je motiviralo daljnje istraživanje umjesto ozbiljne potpore da se od 'djevičanskih' kolonija napravi najbolje, što je bila slutnja lošeg upravljanja golemom ekonomijom.

Prvi beskrajno uspješni konkvistador bio je Hernán Cortés. Između 1520. i 1521. Cortés je uz pomoć nekih domorodačkih saveznika osvojio moćno Aztečko Carstvo. Tako je današnji Meksiko (tada nazvan Nova Španjolska) došao pod upravu španjolskog carstva. Od usporedne važnosti bilo je Pizzarovo osvajanje južnoameričkog carstva Inka. Obojici su pomogle boginje i ostale europske pošasti koje su oslabile domorodačko stanovništvo. Bolesti su također ubile tadašnjeg vođu Inka za vrijeme rata koji je omogućio da Pizarro napadne pri svom dolasku. Pizarro i Cortes masakrirali su mnoštva Inka i Azteka kako bi zastrašili i terorizirali stanovništva što nije ni u kojem slučaju bilo uspješno. Udružen s daleko većim snagama domorodačkih saveznika, Cortesove snage uspjele su opsjesti i uništiti aztečki glavni grad.

Glasine o zlatnim gradovima (Cibola u Sjevernoj Americi i "El Dorado" u Južnoj Americi) uzrokovale su još nekoliko ekspedicija da napuste Europu i krenu u Ameriku. Mnoge su se vratile bez zlata ili su pronašle manje zlata nego što su očekivale, dok su neke pronašle zlato za budale. Otkupninu koju je Sapa Inka Atahualpa platio za svoju slobodu uzeli su Španjolci koji su pokrenuli dodatne ekspedicije konkvistadora u Južnoj Americi i na Pacifiku.

Carska vlast i nerazumna upotreba krunskog dijela kolonijalnih prihoda kasnije je dovela državu više puta do bankrota, dok je priljev plemenitih metala uzrokovao uspinjajuću inflaciju u Europi. Španjolska je zato izgubila u ratu protiv protestantizma što je oslabilo španjolsku domaću ekonomiju i naposljetku carsku nadmoć prebacilo suparnicima.

Španjolsko osvajanje Azije i Pacifika

Nakon što je Ferdinand Magellan 1520. godine otkrio Magellanov prolaz na samom južnom vrhu Južne Amerike, Španjolska je pokazala interes za Pacifik. Prvi konkvistador koji je plovio bespućima Tihog oceana bio je Miguel López de Legazpi 1564. koji je stigao na filipinski arhipelag 1565. Legazpi i njegovi ljudi uništili su domorodačka naselja i osvojili su otoke za Španjolsku. To je utrlo put španjolskim naseljima na Tihom oceanu.

Rasprava o ljudskim pravima domorodaca

Većina konkvistadora okrutno je postupala s naseljenicima regija koje su posjetili ili osvojili; ubijajući, porobljujući, silujući i na druge ih načine zlostavljajući. Neki Španjolci, kao istaknuti svećenik Bartolomé de Las Casas, branili su Indijance od zlostavljanja konkvistadora. Godine 1542. Bartolomé de las Casas je objavio Kratki prikaz o razaranju Indija (Brevísima relación de la destrucción de las Indias). Njegov prikaz je uvelike odgovoran za prolazak novih španjolskih kolonijalnih zakona poznatih kao Novi zakoni iz 1542., koji su štitili prava domorodačkog stanovništva. Godine 1615. Felipe Guamán Poma de Ayala poslao je 1200 stranica Nove kronike i dobre vlasti (El primer nueva corónica i buen gobierno) kralju Španjolske. To je bila povijest Inka, njihovog osvajanja i okrutnog postupanja koju je napisao bivši plemić Inka koji je imao grižnju savjesti u svojoj kasnijoj dobi zbog pomaganja konkvistadorima, pa je želio obavijestiti kralja o problemima. Knjiga je bila izgubljena u povijesti sve do 1908. kada je otkrivena u osobnoj knjižnici Danske kraljevske kuće.

Izvještaji o ponašanju španjolskih konkvistadora bili su dio izvornog materijala za stereotip španjolske okrutnosti koja je postala poznata kao Crna Legenda.

A S T E C I


Izvor: Wikipedija


Asteci (MexSp Aztecas, Aztecos; AmerEng Aztecs /sing. Aztec/) [1]. Nekad moćan indijanski narod koji je u 15. i 16. stoljeću vladao velikim carstvom u južnom Meksiku. Oni su bili narod iz grupe Nahua-govornika koje je sebe nazivalo imenom Mexica. Sebe su označavali i kao Culhua-Mexica, povezujući se s Culhuacánom, središtem najciviliziranijeg naroda u Dolini Mexica. Ime Tenochca (Tenočki; u pl. Tenochcas) dobili su prema svome središtu Tenochtitlán. Asteci su u stvari bili savez od 3 plemena koje je prema van djelovalo kao jedan narod pod astečkim imenom. Ova plemena bila su Acolhua iz grada Texcoca, Tenochca ili Mexica iz Tenochitlana, i najmanji Tlacopans (Tlakopanci) s glavnim gradom Tacuba (ili Tlacopan). Od 1426-1520 konfederacija se angažirala u ratovima kojima su savladana plemena od Doline Mexica do Pacifika. Carstvo je osvojio Hernan Cortes 1519.
Ime

Sa značenjem imena Asteka se dosta spekulira, došla je od riječi Aztlan, legendarne zemlje njihovog porijekla koja se nalazila negdje na sjeveru ili sjeverozapadu, neki znanstvenici njihovo ime prevode kao 'white land' (ili bijela zemlja), drugi kao 'near the cranes', navodno od 'aztatl', u pl. 'azta' =ždral + 'tlan', u označavanju blizine. Postoji i spekulacija, nekima draga, da je ime Atlantskog oceana također došlo od njihove riječi 'atl', označava 'vodu', tražeći u Astecima potomke stanovnika Atlantide, koji su nakon katastrofe uspjeli doći do Meksika i tamo izgraditi novu civilizaciju.

Povijest

Dolazak Asteka

Acosta koji je posjetio Meksiko 1585. i čije je djelo izdano 1589. zapisao je njihovu tradiciju o seobi 7 plemena iz zemlje Aztlan ('bijela zemlja'), nalazio se negdje na Sjeveru. -Prvo od 7 plemena Nahuatlac (tako su se kolektivno nazivali) došlo je u Dolinu

* Xochimilca (Sochimilca) 'narod cvjetnog sjemena' (‘nation of the seeds of flowers’), koji se nastanio na jugu Doline.
* Chalca 'narod usta' (‘people of mouths’), dolaze u Dolinu mnogo poslije Xochimilca i nastanjuju se na jezeru Chalco.
* Pleme Tepanec 'narod mosta' ili ‘people of the bridge’ dolazi treće u Dolinu i nastanjuju se u Azcapotzalcu, zapadno od jezera Texcoco.
* Četvrti su Acolhua 'snažni narod' ('strong people'), kasnije poznati kao Texcocans, nastanili su se na istočnoj obali jezera Texcoco.
* Peti dolaze Tlatluicans /Tlatluikanci/ 'Ljudi s planine' (‘Men of the Sierra’) koji prelaze Sierru.
* Šesti su Tlaxcalteca /Tlaškalteki, Tlaskalteci/ 'ljudi kruha' (‘Men of Bread’), živjeli su jedno vrijeme sa Tepanekima, pa su se nastanili u današnjoj Tlaxcali.

* Posljednji dolaze Asteci ili Mexica koji zauzeše područje današnjega grada Meksika. Pleme Mexica u svojoj se seobi prvo zaustavilo 1163. u mjestu Coatepec, blizu Tollana, grada kojega su 1168. razorili Čičimeci (Chichimecs). Legendarni toltečki kralj Quetzalcoatl te godine bježi iz grada, a Tollan je 1200. potpuno razoren. Dolinom tada zavladaše dva grada, tepanečki Azcapotzalco, zapadno od jezera Texcoco, i Colhuacan (Culhuacan) plemena Culhua, jugoistočno od jezera. 1323. Asteci su na jezeru Texcoco pronašli mjesto gdje će 1325. utemeljiti svoj grad Tenochtitlan. 1358. niknuo je novi grad, Tlatelolco, podigli su ga migranti iz Tenochtitlana. Nakon ratova s Tepanecima i pada Azcapotzalca 1428, rodio se savez 3 grada. Nezahualcoyotl (Gladni Kojot) iz Texcoca, tlatoani Itzcóatl iz Tenochtitlana i Totoquihua iz Tlacopana osnovaše astečki savez. -Kasnije ovaj savez postaje dominantna sila koja je ovladala područjem od preko 200,000 kilometara kvadratnih (80 tisuća kvadratnih milja) i 5-6,000,000 stanovnika. U njezin sastav je ušlo 400-500 državica. Sam grad Tenochtitlan imao je preko 140,000 stanovnika, a prostirao se na 13 kvadratnih kilometara. -Svoj svijet Asteci su nazivali Cem-Anáhuac Tenochca tlalpan ili 'svijet, Zemlja Tenočka'. Vladar je nosio titulu Cem-Anáhuac tlatoani, ili 'Gospodar svijeta'.

Društvo kod Asteka

Asteci, kao i sjevernoamerički Irokezi (Iroquois), su prema svim ostalima izvana djelovali kao jedan narod. Svako je pleme unutar konfederacije bilo nezavisno u onome što se odnosilo na lokalnu samoupravu. Svako pleme imalo je savjet poglavica i glavnog ratnog poglavicu. U izboru vrhovnog astečkog ratnog poglavice sudjelovala su sva 3 astečka plemena, Tenočki, Tezkukanci (Acolhua) i Tlakopanci.

Zemljom je, prema Diegu Duranu, na čelu sa 'kraljem', upravljao kraljevski savjet bez čijeg se mišljenja nije moglo ništa učiniti. Duran ih titulira imenima Tlacachcalcatl (tlakačkalkatl), Tlacatecal (tlakatekatl), Ezuauuacatl (ezuauakatl), i Fillanealque (filanealkve). Naziv položaja koji je imao Montezuma II bio je 'teuctli' (ratni poglavica) ili kao član savjeta zvao se 'tlatoani' (govornik).

Zakoni su bili objavljivani i zapisivani slikovnim pismom. Bili su strogi. Ubojstva i preljub kažnjavali su smrću.
Asteci su svoju djecu školovali u posebnim školama zvanim 'calmecac'. Školovanje i odgoj djece bio je jedan od glavnih zadataka astečkog svećenstva. U 'calmecac'-u se omladina pripremala za život, tu su se upućivali u tajnu pisma, narodnu tradiciju, religiju i nauku. Iz ovih škola odlazili su uz velike ceremonije. Najsposobniji, su uz preporuku odlazili na odgovorne položaje.

Kod Asteka nije bilo trgovina nego su svaki peti dan održavali sajmove. U velike gradove slijevala se masa ljudi iz raznih krajeva donoseći poljoprivredne proizvode i rukotvorine. Platežno sredstvo bile su vrećice kakaa, s određenim brojem zrnja, ili komadići kositra rezanih u obliku slova T. Ova trgovina vodila se dijelom i trampom ili zamjenom.

Mnogoženstvo se dozvoljavalo, vjerojatno se ograničavalo samo na bogatiju klasu. Asteci kasta nisu imali, ali postojalo je ropstvo. Trgovina robljem smatrana je kod Asteka časnim zvanjem.

Običaj je bio da sin nastavi zanimanje svoga oca. Ovi zanatlije udruživali su se u neku vrst cehova. Zanat je uživao osobito poštovanje. Trgovanje robljem kod njih smatralo se časnim poslom.

Privreda

Zemlja je kod Asteka pripadala 'calpulli'-ma /neki to smatraju klanovima; ili plemenima/, svaki calpulli sastojao se od više 'calli'-ja (ili domaćinstava). Ovu zemlju zajednički su obrađivali, a prinos od nje plaćali su državi i svećenstvu kao porez. Dio calpulli-jske zemlje pripadao je 'calpulli-ju, i bio je razdijeljen po domaćinstvima, već prema potrebi. Zemlja koju calli obrađuje nasljeđivala se s oca na sina, u slučaju izumiranja obitelji vraćala bi se calpulliju.

Od pokorenih zemalja Asteci su ubirali poreze. Iz raznih provincija dolazile su kože, kakao, zlato, raznobojno perje, smaragdi, ambra, pamučna odijela i drugi proizvodi.
Asteci se slade pjenastim pićem chocolatl, poslasticu i ime posudili smo od njih
Asteci se slade pjenastim pićem chocolatl, poslasticu i ime posudili smo od njih

Pokorena plemena bila su obvezna raditi i na javnim radovima, kao izgradnji putova ili građevina. Asteci su imali, a imaju i njihovi potomci danas, vrstu plovećih vrtova (na jezeru Xochimilco) poznatih kao 'chinampas ' sing. 'chinampa', na kojemu su seljaci uzgajali razne kulture koje bi zatim završavale na tenočtitlanskoj tržnici. Između chinampasa nalazili su se plovni kanali kojima se roba u čamcima mogla dopremati. Danas ovi kanali još postoje a služe za vožnju dokonim turistima. Po njima danas plove veliki dekorirani kanui 'trajineras', i prevoze turiste dok ih zabavljaju meksički pjevači 'mariachis' (marijaši). Pleme koje je nekada živjelo u području jezera Xochimilco zvalo se Xochimilca. Ovo pleme bilo je podložno Astecima. Glavni ratarski alat bio je štap za kopanje, zvan u njihovom jeziku 'coa'.

Mlinski kamen zamjenjivali su 'metate' i 'mano', sastojao se od udubljenog kamenog postolja i oblog kamena, kojim se udaralo po kukuruzu dok se ne pretvori u brašno.

Astecima danas zahvaljujemo na čokoladi. Oni su proizvodili jedno piće od kakaa i vanilije (rasla je u ograničenim primorskim predjelima Meksika) i zvali ga chocolatl, bilo je pjenasto, a uzimalo se hladno.

Religija


Zid lubanja, Tenochtitlan.

Asteci su prinosili ljudske žrtve kakve po ranim izvjestiteljima svijet nikada nije vidio. Na slici se vide lubanje žrtvovanih ratnika ugrađenih u zid.
Zid lubanja, Tenochtitlan. Asteci su prinosili ljudske žrtve kakve po ranim izvjestiteljima svijet nikada nije vidio. Na slici se vide lubanje žrtvovanih ratnika ugrađenih u zid.

Astečka religija bila je mnogobožačka, Asteci su svojim dolaskom pokupili mnoge elemente drugih mezo-američkih kultura i ranih naroda. Najvažniju ulogu u vjerskom životu imali su Huitzilopochtli, bio je bog rata. Tonatiuh je bio bog Sunce. Suncu su se prinosile ljudske žrtve, zbog njega su vođeni neprekidni ratovi (takozvani 'rat cvijeća') kako bi se moglo doći do novih zarobljenika. Njihova srca biti će žrtvovana Suncu, tijela će se raskomadati i podijeliti narodu da budu pojedena. Prema vjerovanju Asteka samo duše ratnika koji su pali u borbi i bili žrtvovani odlaze na nebo. Duše žena umrlih pri porođaju također.

Tlaloc bio je bog kiše, a Quetzalcoatl ili 'Pernata Zmija' bio je dijelom bog, dijelom kulturni heroj. On je bog-prosvjetitelj koji je širio kulturu i nauku.

Kultura

P i s m o

Asteci su usvojili sistem pisanja (logografsko♠, odnosno pojmovno) koje je u središnjem Meksiku bio u upotrebi najmanje tisuću godina. Kada su Asteci u ranom 15 stoljeću pokorili susjedne države prihvatili su njihovo pismo. Danas nemamo preživjelih astečkih dokumenata koji su porijeklom iz doba prije Kolumba, nastala su tek nakon osvajanja. Postoji samo par 'kodeksa' (codices, codex) iz regije Puebla poznat kao 'international' Mixteca-Puebla stil. Ovaj isti stil mogao bi biti izvor atečkom pismu koje se satoji od obojenih sličica (glifova, 'glyphs'). Mixteca-Puebla stil potekao je od mikstečkog (Mixtec) pisma. ♠ostali sistemi pisanja su silabičko, piktografsko, ideografsko i alfabetsko. [[2]]

KALENDAR

Azteci su imali svoj kalendar, ustvari dva kalendara. Jedan je bio ritualni, imao je 260 dana i zvao se tonalpohualli. Bio je podijeljen u 13 perioda po 20 dana. Drugi sunčani (xiuhpohualli) imao je 365 dana. Ovaj kalendar dijelio se na 18 mjeseci po 20 dana. Ovome se treba pridodat i 5 dana nazivanih nemontemi. Svakih 52 godine poklopili bi se datumi kalendara, tada su nakon 'pet nesretnih dana' priređivali 'Novu vatrenu ceremoniju'. –Dani i mjeseci imali su svoja imena. Kalendar Asteka bio je bazaltni kamen težak 25 tona i promjera 3,7 metara ili 12 stopa. Pronađen je 1790. i smješten u Antropološkom muzeju u Meksiku.

Mjeseci

* I. Atlacacauallo
* II. Tlacaxipehualiztli
* III. Tozoztontli
* IV. Hueytozoztli
* V. Toxcatl
* VI. Etzalcualiztli
* VII. Tecuilhuitontli
* VIII. Hueytecuihutli
* IX. Tlaxochimaco
* X. Xocotlhuetzin
* XI. Ochpaniztli
* XII. Teoleco
* XIII. Tepeihuitl
* XIV. Quecholli
* XV. Panquetzaliztli
* XVI. Atemoztli
* XVII. Tititl
* XVIII. Izcalli

Nemontemi. pet nesretnih dana, tada nisu održavana nikve ceremonije.

Nazivi dana su: Cipactli (Aligator), Ehecatl (Vjetar), Calli (Kuća), Cuetzpallin (Gušter), Coatl (Zmija), Miquiztli (Smrt), Mazatl (Jelen), Tochtli (Zec), Atl (Voda), Itcuintli (Pas), Ozomatli (Majmaun), Malinalli (Trava), Acatl (Trska), Ocelot (Ozelot; zvijer iz porodice mačaka), Cuauhtli (Orao), Cozcauauhtli (Jastreb), Ollin, Tecpatl (Kremen), Quiahuitl (Kiša), Xochitl (Cvijet).

Običaji

Rat cvijeća i kanibalizam

Da bi došli do ratnih zarobljenika Asteci, a izgleda i neki njihovi susjedi, organizirali bi ratne pohode zvane xochiyaóyotl ili 'rat cvijeća' ('war of the flowerrs'). Prema kronikama, na inauguraciji najratobornijeg astečkog vladara Ahuitzotla žrtvovano je 80,000 zarobljenika. Asteci su ljude žrtvovali prilikom mnogih prigoda, kao ustoličenja vladara, ili posvećivanja hramova. Obred su vršili svećenici na vrhovima hramova, na žrtvenom kamenu. Zabijanjem noža od vulkanskog stakla u prsa, iščupali bi žrtvi srce i bacili u vatru. Ove vatre stalno su gorjele pred idolima.

Udove bi odsijecali i davali narodu za gozbu, trupla bi bacali psima. Prema drugoj verziji (Precott) svećenici bi predali tijelo žrtvovanog ratniku koji ga je zarobio. On bi tada priredio gozbu na koju bi pozvao svoje prijatelje.

Novac i trgovina. Asteci nisu imali klasičan novac, za standardnu valutu uzimao se kakao za koji se nešto moglo kupiti. Roba se najviše razmjenjivala trampom.
Vladar Axayacatl prikazan na kodeksu Azcatitlana
Vladar Axayacatl prikazan na kodeksu Azcatitlana

Premda su bili u vječnom ratu sa srodnim plemenom Tlaxcalteca, u kratkim periodima mira ova dva plemena također su trgovala. Izolirani od mora Tlaškalteci nisu imali soli, Asteci su im sol velikodušno poklanjali.

Vladari (Tlatoani)

* Acamapichtli (1372-91).
* Huitzilihuitl (1391-1416) sin Acamapichtlija.
* Chimalpopoca (1416-27) sin Huitzilihuitlija.
* Itzcoatl (1427-40) sin Acamapichtlija.
* Montezuma I Ilhuicamina (1440-68)sin Huitzilihuitlija.
* Axayacatl (1468-81) sin Montezume I.
* Tizoc (1481-6) brat Axayacatlov.
* Ahuitzotl (1486-1502) brat Tizocov.
* Montezuma II Xocototzin (1502-20) sin Axayacatlov.
* Cuitlahuac (1502) brat Montezumin.
* Cuauhtemoc (1520-1) sin Ahuitzotlov

Kronologija

* 600.Pad Teotihuacana, porijeklo graditelja nije poznato.
* 856.Utemeljen Tollan (danas Tula) od naroda poznatog kao Tolteci (Toltecas), Nahua-govornika.
* 1111. (?) Nahuatlaca plemena napuštaju mitsku zemlju Aztlan.
* 1163. skitalačka plemena Mexica dolaze u Coatepec.
* 1168. Uništenje Tollana, Čičimeci (Chichimecas; u koje se ubrajaju i Asteci) razorili su grad.
* Legendarni kralj Quetzalcoatl bježi iste godine.
* 1200. Potpuno uništenje Tollana.
* 1250. Susjedni ratoborni Otomí utemeljuju grad Xaltocan.
* 1299. Mexica se naseljavaju kod Azcapotzalca, na brijegu Chapoltepec ('brdo skakavaca'), Tepaneki ih tada još toleriraju.
* 1300. Vladavina Akolhuanaca (Acolhuas).
* 1315. (ili još 1299) Tepaneki tjeraju Mexice s Chapultepeca.
* 1323. Colhua Indijanci tjeraju Mexice iz Tizaapan-a. Oni bježe na maleni otok Acatzintlan, gdje su ugledali orla na kaktusu (vidi meksičku zastavu). Pošto su postali neprijatelji Colhuacana, ponovno dolaze pod zaštitu Tepaneka.
* 1325. Mexice utemeljuju Tenochtitlan.
* 1358. Mexice utemeljuju Tlatelolco.
* 1372. politička reorganizacija, vladar Acamapichtli uzima si ženu iz svakog 'calpulli'-ja (ponegdje calpolli), prva mu je žena Ilancuetl, Colhua plemkinja, ali nije imala djece. Uvodi se titula 'tlatoani' (=govornik).
* 1375-1465, devedeset-godišnji rat sa Chalco Indijancima.
* 1395 (?), misteriozna smrt Huitzilihhuitl-ove prve žene, tlakopanske princeze.
* 1406, misteriozna smrt Huitzilihhuitl-ove druge žene, Miahuaxihuitl, princeze iz plemena Tlahuica, iz grada Cuauhnahuac-a (današnja Cuernavaca).
* 1407. (?), osvojen Xaltocan, grad Otomija.
* 1411. osvojen je Chalco, ali je ponovno oslobođen intervencijom drugih gradova-država, uključujući i tepanečki Azcapotzalco, pod čijim su bili patronatom.
* 1418. vladar Tezkukanaca, Ixtlilxochitl, protjeran je od Tepaneka iz grada Texcoca.
* 1418-72. Nezahualcoyotl, postaje vladar Texcoca.
* 1426. Umire tepanečki vladar Tezozomoc. Iste godine Nezahualcoyotl ponovno osvaja grad od Tepaneca. Vodstvo Tepaneka, nakon Tezozomocove smrti preuzeo je njergov sin Maxtla. Ubijeni su tlatoani Chimalpopoca i Tlacateotl, vladar Tlatelolca. Ubojice je poslao Maxtla iz Azcapotzalca.
* 1428. Nezahualcoyotl osvaja Azcapotzalco, uzima si zadovoljstvo iščupati Maxtlino srce. Nastanak saveza Asteka, ujedinjuju se gradovi Tenochtitlan, Texcoco i Tlacopan.
* 1445. osvajanje Oaxace.
* 1458. osvajanje Coixtlahuace i Veracruza.
* 1465. osvajanje Chalca.
* 1458-1465. ratovi tlatoanija Moteuczoma Ilhuicamina. Osvojio je zemlje Totonaka, Mixteca, Tepeaca i Huasteca.
* 1478. padaju zadnja uporišta Huasteca. Asteci poraženi u strahovitom ratu s Taraskima.
* 1486-1502. vladavina Ahuitzotla, daljnja ekspanzija Asteka i masovno žrtvovanje ljudi.
* 1491-1495. osvojena pacifička obala od Zacatule to Acapulca.
* 1492. Columbo je na Bahamima, misli da je u Aziji.
* 1498. osvajanje Tehuantepeca i dolazak prvih kolonista na Haiti.
* 1500. Španjolsko osvajanje današnjeg Soconusca (indijanski Xoconoxco). Amerigo Vespucci otkriva da Amerika nije dio Azije.
* 1503-1520 vladavina Montezume II.
* 1519. Dolina Mexica ima 1,000,000 do 1,600,000 stanovnika. Tenochtitlan raste 150,000-200,000 stanovnika. Cortés se iskrcava kod Veracruza. Nalazi saveznike u Totonacima, Huastecima i Tlaškaltecima.
* 1516.-1519. u Texcocu vlada Cacama.
* 1520. Noche Triste (tužna noć) Španjolci su potučeni na Tenochtitlanu, mnogo je mrtvih na obije strane. Četveromjesečna vladavina Cuitlahuac-a, umire od boginja.
* 1520-1521. vladavina Cuauhtemoca.
* 1521. Tenochtitlan pada.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Azteci su dali ime mnogo starijoj kulturi, oni su bili "narod sa oblaka" (Zapotek). Originalno ime im je Benezza.

Keramička figura šamana ("vrača") koji se upravo preobukao u tijelo jaguara; ratnik (ili svemirski putnik sa šljemom) u poluležećem položaju; kosooki mudrac sa kozjom bradicom (ponovo kineski utjecaji)... Sve to ne može ni približno da predstavi do kojih su visina uzletili Zapoteci (ili, možda točnije, s kojih visina su se spustili na pacifičku obalu Meksika).[You must be registered and logged in to see this image.]

Astečki kalendar

Maye su svoj kalendar podijelili na 13 baktuna od kojih je svaki imao 144 000 dana, ili otprilike 400 godina (točno 394 godine). Prvi batkun započinjao je 11. kolovoza 3114. g.pr.Kr., a zadnji će završiti 21./22./23. prosinca 2012. Mayanski i Aztečki kalendari su u mnogočemu slični, pa mnogi ljudi vjeruju da su te dvije civilizacije prorekle kraj svijeta za kraj prosinca 2012. godine. No, postoji i druga, ljepša mogućnost; neki smatraju da je kraj zadnjeg baktuna i kraj Petog Sunca zapravo kraj užasnog načina života kakvog imamo prilike iskusiti i da će nakon toga doći neko ljepše doba.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kalendar Aztecorum

[You must be registered and logged in to see this image.]
Duo pyramides Teotihuacanis

Zadnje veliko cesarstvo so ustanovili Azteki v 14. stoletju, le-to pa so dokončno pokopali španski osvajalci.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Antično mesto Teotihuacan

V bližini Mexico cityja je avenija piramid v Teotihuacanu, enem izmed najbolj fascinantnih antičnih mest. Teotihuacan pomeni prostor, kjer možje postanejo bogovi. Samo področje piramid je nekoč naseljevalo 125.000 ljudi in pokrivalo 20 kvadratnih kilometrov veliko področje. Dominantno mesto so po pol tisočletja porušili njegovi lastni prebivalci. Kasneje je postalo sveto za Azteke, ki verjamejo, da ga je zgradil velikan - orjak. Azteki izvajajo štiri letne rituale na tem področju. Zahvaljujejo se bogovom za ugodno življenje na Zemlji. Ob tem ritualu darujejo hrano in plešejo, s čimer posnemajo orla, in vse to pod močnim in vročim soncem. Ritual se zaključi točno takrat, ko je sonce v zenitu. Na aveniji izstopa znana piramida Sonca, na njenem vrhu lahko občutiš pozitivno energijo, pretakajočo se po telesu, kakor zatrjujejo Mehičani. Sedeš na tla in obrneš dlani proti soncu. Skozi dlani naj bi pozitivna energija prehajala v telo. Na Aveniji smrti, na vznožju pred glavnim stopniščem, stoji dvoglava kača, čuvaj templja. Dvoglava kača ponazarja tudi reinkarnacijo Coatepeca, kačjega hriba, znano sveto mesto azteške mitologije.

[You must be registered and logged in to see this image.]
This god is present among many of the Mesoamerican cultures, including Teotihucan and the Aztecs.

ASTECI


U 3 stoljecu n.e., plemena nomada u potrazi za zemljom iz sz pustinja Siera Madre pocela su nadirati u
dolinu meksika, zonu kojom je ranije dominirao Teotihuakan. Plemenske ratnicke vodje poduzele su
seriju velikih ratnih pohoda, a sa sobom su donijeli jezik Nahuatl i krvozedne vjerske obrede. Do 950.
godine iskristalisala se jedna dominantna grupa tih barbara. Bili su to Tolteci koji su brzo apsorbirali
prezivjele ostatke ostatke civilizacije Tehotiuakan.

Oni su usvojili arhitektonske stilove, tehnologiju grnicarstva, motive, legende i tradicije i prilagodili ih
kako bi proizveli hibridnu kulturu koja je postala model za sve buduce drzave Meksika sve do
evropskog osvajanja nekoih 500 godina kasnije.

Prijestolnica Tolteka bila je Tula. Centralno podrucje sastojalo se od planiranog kompleksa stepenastih
piramida i platformi koje su bile visoke oko 12 metara. U prvim decenijama postojanja Tule najvazniji
gradski bog bio je Kuetzalkoatl (Pernata zmija). Ali prema legendi iz Tule ga je protjerao tradicionalni
tolteski bog Teskatli poka (Ogledalo koje pusi), zastitnik vracara i ratnika.

Ovi i drugi plemenski bogovi mogli su se sprijeciti da ne unioste svijet samo cestim zrtvovanjem
ljudskih srca i krvi. U to vrijme ljudsko zrtvovanje je postalo centralna karakteristika starog vjerskog
americkog obreda. Bazaltne skulpture lezecih ljudskih figura bile su izrezbarene kako bi se ljudks srca
polagala na njihove suplje trbuhe, a police za skladistenje lobanja zrtvi imale su tacan zapisnik broja
zrtvi.

Sedamdesetih godina 12. stoljeca Tulu su opljackala plemena Cicmek koja su nadirala iz podrucja sve
vecih susa i gladi na sz Meksika.

Narod poznat kao Asteci konacno je zadobio prevlast medju tim razlicitim grupama i nastanio se u
dolini Meksika 1352. Sledece tri generacije Asteci su sluzili kao placenici u mocnim gradovima koji su
vec bili osnovani na obalama jezera i tako dobili dovoljno vojnog i politickog znanja da napadnu i
poraze svoje bivse gospodare 1428. Tepanke iz Askapotsalkoa.

Asteska prijestolnica bio je grad Tenohtitlan. Astesko drustvo bilo je militaristicki ustrojeno, kako
organizacijski tako i duhovno. Velika profesionalna vojska mogla je postati clan jednog od vojnih
viteskih redova, Orlova ili Jaguara. Hrabrost iskazana u borbi vodila je do viskog polozaja i moci. Vojnici su bili zasticeni podstavljenim pamucnim oklopom i stitovima u obliku diska, a borili su se strelicamam i macevima.

Jedan od ciljeva asteskog ratovanja bilo je sticanje sto vise zemlje.Pokoreni narodi morali su placati
visoke poreze. Ubirale su se ogromne kolicine graha, kukuruza i drugih zitarica i druga roba kao sto su
prekrivaci, stolice, odjeca, oruzje, luksuzna roba kao sto je tamjan, kakao, zlato, tirkiz, perje..

TEOTIHUACAN

Prijestolnica starog Meksika.
Grad novog svijeta s drevnim tajnama

Piramida Sunca, u drevnom meksičkom gradu Teotihuacan, se nalazi iznad podzemne pećine koju su Atlantiđani koristili prije 12500 godina za procese duhovnog prosvjetljenja. Piramida svojim dimenzijama, putem sakralne geometrije, “komunicira” sa Keopsovom piramidom u Gizi: stranice su im identične, po 225 metara; meksička piramida je točno upola niža od one egipatske; i, dok je u slučaju Keopsove piramide, korišten matematički broj “Pi” u njenoj izgradnji, isti arhitekta se služio kvadratnim korijenom broja “Pi” u kreaciji Piramide Sunca.

Kamene Piramide Sunca i Mjeseca po površini odgovaraju onima u Egiptu. Dosada je otkopano oko 600 manjih piramida u ovom Gradu u kojemu je nekada živjelo nekoliko stotina tisuća ljudi.
Tko ga je izgradio? Kada? Kojim alatima? Tko su bili njegovi stanovnici?

Znana literatura o Teotihuakanu je oskudna. Španjolski konkvistadori su prije petsto godina zatekli Azteke kako vrše svoje obrede u ovom Gradu. Prije tisuću tristo godina Grad su koristili Tolteci. Špekulira se, pak, da je podignut prije oko dvije tisuće godina od strane nepoznatog naroda. Pretpostavlja se da je Piramida Sunca građena trideset godina, a Grad barem dvije stotine godina. Danas su u upotrebi imena iz doba Azteka: "Grad Bogova" (Teotihuakan), "Avenija mrtvih" (glavna gradska ulica), Hram Kvecalkoatla (božansko biće Quetzalcoatl čiji se lik nalazi na trećoj, manjoj piramidi)...

Istina je negdje drugdje.

Atlantiđani su imali tri ciklusa koji su bili prekidani katastrofalnim događajima: prije 50.000 godina, prije 28.000 godina i prije 12.500 godina.
Kada se danas susretnemo sa ostacima sa periferije njihove civilizacije nađemo se u čudu: egipatske piramide i sfinga sa vidljivim tragovima tisućugodišnje vodene erozije; bolivijski lučki grad Tihuanaco na dvije i po tisuće metara nadmorske visine; kineske piramide odavno prekrivene zemljom i zarasle u biljni svijet; sjeme domaćeg kukuruza pronađenog pokraj Mexico City-a staro 25.000 godina (prema radiokarbonskoj metodi); britanski megaliti u Stonehenge-u koji ispod površine kriju jos devet slojeva...

Atlantiđani su dobro poznavali energetske čakre (čvorišta) naše Planete: Gizu (Egipat), Peru, Tibet, Sjeverni i Južni Pol, Stonehenge (Velika Britanija) i... Meksiko.

Točno ispod temelja današnje Piramide Sunca u Meksiku, Atlantiđani su otkrili podzemne pećine. Četiri postojeće komore su proširili, a svodove učvrstili teškim kamenim blokovima. Iznad njih, na površini zemlje, su podigli prvu, manju piramidu. Znatno pojačano energetsko strujanje su koristili prilikom duhovne inicijacije, prosvijetljenja, omogućavanja duši da se slobodno kreće kroz različite dimenzije.
Brižljivo su isplanirali, a onda i sagradili veličanstveni kameni grad sa stotinama objekata piramidalnog oblika. Astronomske opservatorije, raspored gradskih trgova, glavne piramide... oslikavale su pojave na nebu, kretanje brižljivo odabranih zvijezdanih sistema, uključivo našeg Sunca, Mjeseca i Zemlje. Sakralna geometrija, matematika, astronomija... su rukovodile arhitekte.

Usred srednjoameričke džungle nikao je Grad bez premca na oba američka kontinenta. Kameni blokovi teški po nekoliko desetina tona vađeni su i obrađivani laserskom preciznošću iz kamenoloma udaljenog osamdesetak kilometara od Teotihuakana. Tehnologija i nauka su bile drugačije u to vrijeme. Umjesto mehaničkih alata i kotača, Atlantiđani su superiorno vladali tehnologijom zvuka, primjenom različitih frekvencija za obradu, prijenos i ugradnju kamena.

Umjesto današnjih tipova transporta, ljudi i materijal su se prebacivali korištenjem energije Zemlje i Sunca. Naime, atmosfera i energetski naboj naše matične Planete je bio u to vrijeme znatno drugačiji. Danasnji tanani ozonski omotač bio je sedam puta (!) deblji. Atmosferski pritisak je bio dva puta veći nego danas. Atmosfera gušća. Majka Zemlja je bila zdravija, nezagađena, energetski snažna. Veći dio dnevnog transporta se odvijao po posebnim energetskim linijama na površini Zemlje.

I onda... prije 12.500 godina...ulazak zvjezdanog tijela u nas Sunčev sistem, sudar sa "desetom" planetom između Marsa i Jupitera, velike odlomljene gromade sjurile su se prema Zemlji, potapaju Atlantidu, dovode do promjene položaja polova, zatim zemljotresa, vulkanskih erupcija i potopa. Atmosfera se mijenja. Na suhim podrucjima kolonija Atlantide u sjevernoj Africi, zapadnoj Evropi i Mediteranu, srednjoj Americi... preživjeli Atlantiđani počinju mukotrpnu borbu za preživljavanje.
Duhovna nauka i materijalna tehnologija visokorazvijenih Atlantiđana se gubi; sjećanja na "crveni kontinent" ostaju u oralnoj tradiciji. Pisani dokumenti su sačuvani u Kartagini i Aleksandriji da bi tokom tisuća godina mraka nestajali u masonskim i inim knjižnicama "Iluminata".

Citadela, administrativni centar Teotihuakana. Gradskim trgom dominira hram Kvecakoatla izgrađen u obliku stepenaste piramide. Zidove krase likovi Vatrene Zmije (simbol dnevnog prolaza Sunca) i Pernate Zmije - Kvecakoatla, koji je simbol jedinstva zraka i kopna, neba i zemlje. Kapacitet trga je 150.000 ljudi.

Ni vodiči, ni turisticke karte, a niti zvanična pisana literatura ne pišu o funkciji ove prve, male piramide.
Prema Tolteckim šamanima, ovdje bi započinjao proces inicijacije. Studentu bi se objasnio koncept energetske prirode ljudskog bića. Tu bi se učio procesu izlaska duše iz fizičkog organizma i kretanju kroz različite dimenzije. Postoje tri postupka u razvoju čovjeka prema punoj slobodi. U prvom pred čovjeka se postavlja pitanje ko smo mi u stvari. Odgovor je da smo mi samo oblik svijetla (energije) koji je spojen sa svemirskom cjelinom. U momentu kada se nađemo zatvoreni u našem tijelu i umu, naša životna energija počinje slabiti zahvaljujući iluziji materijalnog svijeta.

Pernata zmija je simbol dualizma ljudske prirode. Polovina našeg bića pripada zemlji, dodiru, fizičkim željama (zmija). Druga polovina (duh) ima krila, živi na nebu, komunicira sa suncem i zvijezdama. Vječna borba između ove dvije polovine je vrlo zgodno prikazana na meksičkoj nacionalnoj zastavi gdje se orao i zmija bore na život i smrt.

U pravilnom smjeru sjever-jug proteže se glavna ulica "Avenija Mrtvih". Ovaj nemaštoviti Aztečki naziv ne odgovara prirodi ove gradske arterije. Hodajući kilometrima dugom i do 150 metara širokom avenijom lako se može zamisliti život kako buja u ovom Gradu. Ono što impresionira je simetričan izgled lijeve i desne strane. To neminovno upućuje na brižljiv planski pristup u izgradnji. U vodu padaju nagađanja povjesničara da se Grad dizao u etapama tokom dvijestogodišnjeg peiroda. Oni možda nastoje opravdati mogućnost da su primitivna plemena trebala mnogo godina da ovako nešto podignu. Ipak, očigledno je da primitivizmu ovdje nije bilo mjesta. Grad je isplaniran, a onda podignut u jednom dahu.

Na putu od Citadele do piramida je mostić koji nadsvođuje rječicu San Juan. Danas se taj detalj uopće ne spominje. Nekada je ova rijeka simbolično dijelila raj od pakla. Ali ne kršćanski raj i pakao. Naime, pakao je naše zajedničko iskustvo koje se naziva "planetarni san". Ili, još bliže, ono što mi nazivamo svakodnevni "život". Raj je, opet, naša kreacija koja nastaje kada prekinemo "planetarni san" i stvorimo "novi san".

Avenija Mrtvih je, duhovnim očima gledano, glavni dio tijela dvoglave zmije kroz koju inicirani mora proći.

(I u tradiciji tantrističke joge, student na putu prosvjetljenja također prolazi kroz tijelo zmije. Usput nailazi na pojedine čakre, močna energetska čvorišta. U našem fizičkom tijelu srčana čakra je mjesto ljubavi. U energetskom sistemu planete Zemlje Teotihuacan je također, srčana čakra. Piramida Sunca je njezin simbol i nesumnjivo da je imala, vjerujem da će opet imati, vrlo važnu ulogu za sudbinu naše Planete. Ponovno oživljavanje moći ljubavi je od vitalnog značaja za razvoj civilizacije.)

Avenijom Mrtvih prema piramidama nailazimo na tablu koja prikazuje raspored Grada. Na vrhu je piramida Mjeseca, niže, sa malim pomakom udesno, je piramida Sunca, a na dnu je, u istoj liniji sa piramidom Mjeseca, piramida Kvecakoatla. Na drugoj strani Atlantika, u Egiptu, ka nebu se dižu tri piramide: dvije velike (Keopsova i Kefrenova) i jedna mala. Raspored? Identičan onima u Meksiku! A oba piramidalna kompleksa odgovaraju zvijezdanom sistemu Oriona na nocnom nebu. Orionov pojas se, naime, sastoji od dvije zvijezde blizanca i jedne male zvijezde tzv. "bijelog patuljka".

Ovaj raspored nam očito otkriva potpis arhitekte. I njegovu domovinu.

Prostorije, krovovi, murali, freske, hramovi, opservatorije, sve ono što je ovaj grad činilo živim, je uništeno i zapaljeno. Planski, pedalj po pedalj. Od onog veličanstvenog izgleda je ostalo malo. Od stotina kipova ostao je u životu samo jedan; nalazi se u meksičkom Antropoloskom Muzeju (doduše nikakva oznaka niti znak sa informacijama je uz njega). Svi su im kipovi bili isklesani iz jednog komada kamena, a težina se kretala po 20-30 tona.

Piramida Mjeseca, sa impresivnim stranicama od 145 metara, se nalazi na sjevernom kraju Avenije, okružena sa 15 manjih piramida. Stojeći na sredini glavne ceste i posmatrajući vrh piramide uočava se da on poklapa sa vrhom obližnje planine Cerro Gordo. Očigledno je da se prilikom gradnje vodilo računa o ideji arhitkete da piramida predstavlja "svetu planinu" i kao takva je integralni elemenat gradskog plana.

Istraživanja unutrašnjosti piramide dovela su do nekoliko zaključaka; prvo, piramida ima unutrašnje strukture. Drugo, nađeni su ostaci života (kosturi, predmeti, i sl.) iz različitih povijesnih perioda. I, treće, informacije o rezultatima istraživanja su škrta i tajnovita. Malo se što daje u javnost.
Piramida Mjeseca je važna za drugu etapu inicijacije studenta.

Duž Avenije, kroz mnoštvo hramova (manjih piramida) studenti inicijacije bi se učili vještini transformacije. Kulminacija bi bila ispred piramide Mjeseca. Ovdje bi student prelazio u druga stanja realnosti. Bio bi vođen u Hram Jaguara koji je simbolizirao Duh Zemlje. Kraj ovog hrama je bio na vrhu piramide Mjeseca. Student bi prilikom ovog procesa žrtvovao svog eteričnog dvojnika i time bi ovladao vještinom transformacije.

Završni proces oslobodjenja (ili treća etapa "prosvjetljenja") bi se dešavala na piramidi Sunca. Ovo je mjesto gdje ljudski limiti nestaju. Pojedinac gubi svoja zemaljska ograničenja. Njegova želja da postane božanstvom, svemirskim bićem ili Suncem, se ovdje konačno realizirala. Ova, prosvjetljena bića gube svoja fizička tijela u vatrenom bljesku i nestaju u vječnosti.

To je razlog što su Azteci nazvali ovu piramidu prema izvoru svega života ("Suncu"), a ovaj grad Teotihuakan (puni prijevod sa Nahuatl jezika bio bi "mjesto gdje su ljudi postali bogovi").
I kada se nađemo jednom ispred ove kamene ljepotice koja dodiruje nebo, onda se tek realizira grandioznost ovog objekta.

Stranice piramide su dugačke po 225 metara. To odgovara površini osam nogometnih terena. I, što je još indikativnije, to odgovara površini velike Keopsove piramide u Gizi. Ova meksička je, doduše, upola niža, ali preko 2500 tona kamenih blokova traže iznimno poštovanje.

Godine 1971. arheolozi su slučajno otkrili da se, 6 metara ispod površine piramide, nalazi ulaz u podzemnu pećinu. Prema njima, pećina je dugačka preko 100 metara i koristila se kao duhovni centar i prije nego što su piramide napravljene. Prema legendi, iz ovakvih podzemnih pećina su izašli preci današnje ljudske rase.

Naravno, ovo "slučajno otkriće" bila je poznata činjenica svim narodima prije Europljana. A to da su naši preci izašli iz pećina, i to nije nekakva novost (nakon potapanja Atlantide, preživjeli su oni koji su bili sklonjeni u podzemne pećine).

Ruševine vode kilometrima prema planinama na jugu. Nažalost, veći dio Grada jos nije otkopan. Pretpostavka da je u Gradu živjelo 150.000-200.000 ljudi je preskromna. Barem pola miliona ljudi je ovdje imalo svoj dom kada je Grad bujao.

Deset sa deset metara je špic piramide. Dignuti ruke prema nebu, zatvorenih očiju, osjetiti kako kroz noge struji energija i diže se prema prsima i rukama. Nekoliko bljeskova i slike daleke prošlosti...
Najveći praznik Azteca se dešavao svake pedeset dvije godine kada bi žrtvovali nekod od vođa uhvaćenih plemena. Upravo na ovom mjestu bi mu vadili srce iz grudi, bacali ga u kotao, palili novu vatru i započinjali novi ciklus. Pedeset dvije godine. Vrijeme potrebno da zvjezdani sistem Plejada opiše svoj krug na nebu.

Međutim, Azteci su ovdje bili nedavno. Prije petsto godina. Ono što nas stvarno interesira je kako je Grad funkcionirao u doba svojih originalnih graditelja.

Autor Peter Tompkins koji piše u svojoj knjizi "Mysteries of the Mexican Pyramids": "... Proporcije piramide Sunca demonstriraju preciznu distancu prema Suncu... Ova kamena struktura je locirana tako da njena sjenka služi kao sunčevi sat... Dizajneri Piramide su razumjeli relacije izmedju kruga i trokutaste piramide. Oni su ostavili poruku preko dimenzija piramide da fizički svemir ima piramidalnu strukturu, počev od mikroskopskog atomskog nivoa pa sve do makrosvemira... A čovjek, na odgovarajućoj skali vibracije, stoji točno na sredini tog puta od atoma do galaksije..."

Shirley Andrews, autor knjige o Atlantidi, piše o piramidi Sunca:"... Kao i za piramide u Gizi, niko ne može da shvati kako su kameni blokovi za ovu ogromnu građevinu prebacivani, a zatim ugrađivani na tu visinu. Meksikanci kažu da su giganti, koji su nestali u katastrofi poplava i potresa, bili njeni graditelji. Giganti su vjerojatno bića iz svemira, koji su se vratili vlastitim zvjezdanim kućama prije nepogoda na Zemlji..."

Mark Reynolds, istrazivač sakralne geometrije, postavlja slijedeću tezu: "Autori Velike Piramide u Egiptu koristili su matematički broj "Pi" (3,1415...) u njenoj izgradnji. Na taj način su ostavili poruku generacijama koje dolaze iza njih. Autori Piramide Sunca u Meksiku su, pak, koristili kvadratni korijen broja "Pi". Očito da ovi objekti komuniciraju jedan sa drugim preko istog arhitekte..."

Značaj broja "Pi" kao "božanske proporcije" je univerzalan. Geometrijski, broj "Pi" može prikazati sve, bukvalno sve, procese u prirodi: od spirale sjemenke biljke i kućice morske školjke do spirale zvjezdanog Mliječnog puta. Geometrijski, školjka ili zvjezdani sistem se razlikuju samo u veličini. Ali logaritamska spirala, bazirana na istoj proporciji broja "Pi" se ne mijenja.

(1001misterij.blog.hr)

Khufu (na grčkom: Keops)

je bio sin kralja Sneferua i kraljice Hetepheres. Za razliku od svog oca Khufu je bio upamćen kao okrutan i bezobziran faraon u kasnijoj tradiciji. Khufu je imao nekoliko sinova od kojih je jedan - [[Djedefra] - postao njegov neposredni nasljednik. Imao je kći kraljicu Hetepheres II.

Općenito se smatra da je Khufu došao na prijestolje u dvadesetim godinama života, te vladao oko 23 godina, što je broj koji mu pripisuje Torinski papirus. Ostali izvori iz mnogo kasnijih perioda sugeriraju mnogo dužu vladavinu: Manethon mu daje 65 godina, a Herodot tvrdi da je vladao 50 godina. Od 2000. godina dva datuma su pronađena koja pripadaju njegovoj vladavini. Natpis koji spominje njegovu najvišu vladarsku godinu, "Godinu 17. po računanju Khufua", prvi put spomenutu od Flindersa Petrieja u njegovoj knjizi iz 1883. godine a kasnije ignoriran od strane historičara, je ponovno pronašao Zahi Hawass godine 2001. u jednoj od pomoćnih komora kraljeve piramide. Nakon toga je godine 2003. "Godina nakon 13. prebrojavanja stoke" od Khufua pronađena na kamenom natpisu u oazi Dakhla u Sahari.[1] V. ovu fotografiju koja sadrži Khufuove ime u serekhu i gore navedeni datum.[1]

Započeo je izgradnju piramide u Gizi, prve koja je sagrađena u toj oblasti.[2] Prema dokazima iz natpisa, također je voerjatno da je vodio vojne pohode na Sinaj, Nubiju i Libiju.[3]

Papirus Westcar, koji je napisan davno poslije njegove vladavine, tj. za vrijeme Srednjeg egipatskog kraljevtsva ili kasnije, govori kako su kralju pričali magične priče njegovi sinovi Khafra i Djedefra. Ova priča pokazuje Khufua kao opakog i okrutnog, i konačno spriječenog u pokušajima da dinastiju očuva nakon njegova dva sina. Bio taj ciklus priča vjerodostojan ili ne, Khufuova negativna reputacija je trajala barem do vremena Herodota, kojemu su pričali nove priče o kraljevoj okrutnosti prema narodu i porodici kako bi sebi sagradio piramidu. Ono što se zna jest da je njegov pogrebni kult trajao sve do 26. dinastije, odnosno posljednje domaće egipatske dinastije, skoro 2.000 godina nakon njegove smrti.
[You must be registered and logged in to see this image.]