Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges
1899.-1986.

Jorge Luis Borges rodio se, 24.8.1899. u Buenos Airesu nakon osam mjeseci majčine trudnoće. Otac mu je bio advokat po profesiji, no bio je takođe i predavač psihologije, a i pisac. Napisao je jedan roman i nekoliko zbirki poezije. U kući Borgesovih engleski se jezik govorio ravnopravno sa španjolskim jer je Jorgeova baka po ocu bila Engleskinja. Borges će čitavog života čitati velike engleske i američke pisce u originalu, ne smatrajući nikad engleski stranim odnosno naučenim jezikom (poput francuskog ili njemačkog kojima je takođe savršeno vladao) i držeći ga skoro drugim maternjim. (Na sličan je način i Danilo Kiš od ranog djetinjstva bio bilingvalan.) Borgesova majka bavila se takođe književnim radom i prevođenjem. Već u dobi od sedam godina Borges će napisati prvu pripovijetku na španjolskom te tekst o grčkoj mitologiji na engleskom jeziku, a dvije godine kasnije prevest će Wildeovog Sretnog princa. Kada je Jorge imao petnaest godina obitelj seli u Ženevu. U svojoj posljednjoj knjizi Borges će zapisati: Od svih gradova na svijetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću. Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga, ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija Hearna i čežnje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstava, poniženja, i napasti samoubojstva. Ovaj zapis Borges će završiti riječima: Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti. Borges je četrnaestog juna 1986. godine i umro u Ženevi gdje je i sahranjen. Tamo je i nakon tjelesne smrti. Osim u Ženevi obitelj Borges će tokom sedmogodišnjeg življenja u Europi neko vrijeme obitavati i u Luganu te u Španjolskoj. 1921. Borges se vraća u rodni grad, čežnju za kojim je otkrio u Europi. Po toj će čežnji i nasloviti svoju prvu knjigu pjesama dvije godine kasnije: Čežnja za Buenos Airesom. U narednih dvanaest godina objavit će nekoliko knjiga pjesama i eseja. 1935. objavljuje prvu zbirku pripovjedaka. Ovo je književna vrsta po kojoj je vjerovatno najpoznatiji. Nikada nije ni pokušao napisati roman i grozio se svakog žanra koji bi po opširnosti oponašao ep. 1938. godine vid mu počinje uveliko slabiti. Gotovo pola života bio je skoro slijep. Posljednjih trideset godina zabranjeno mu je bilo da čita i piše. Od tada je diktirao svoja djela. Štap za slijepe postao je neizostavan dio njegove odore. Ako je ruska književnost izišla iz Gogoljevog šinjela, a modernizam iz Joyceovog šešira, postmoderna je izišla iz Borgesovog štapa. Tokom četrdesetih i ranih pedesetih godina Borges objavljuje svoja najznačajnija djela, među ostalim: Vrt razgranatih staza, Aleph te Druga istraživanja. U vrijeme vladavine Perona i njegove žene Evite gradske vlasti smijenit će ga zbog njegove opozicije peronizmu s mjesta bibliotekara i postavit će ga na mjesto inspektora za živad na gradskoj tržnici. Borges će odbiti ovo ponižavajuće zaposlenje i jedno će vrijeme držati predavanja na Višem institutu engleske kulture. Nakon Peronovog pada 1955. nova vlada postavlja Borgesa za direktora Nacionalne biblioteke. 1961. zajedno sa Samuelom Beckettom dobiva nagradu Međunarodnog kongresa izdavača. (Te je godine Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.) Od ovog perioda počinje Borgesova svjetska slava. Knjige mu se prevode na sve jezike, dobiva mnoštvo doktorskih honoris causa titula (među ostalim: Oxford, Sorbonna, Columbia, Michigen), drži predavanja svuda po svijetu, postaje laureatom mnogih nagrada (Jeruzalem, Alfonso Reyes, Fondo nacional de las artes ; Nobela nikad nije dobio, bio je vječiti kandidat), po njegovim djelima snimaju se filmovi i postavljaju pozorišne predstave, o njemu se pišu studije i snimaju dokumentarci, putuje svuda po svijetu. U šezdeset osmoj godini Borges se po prvi put oženio. (Ivo Andrić oženio se sa šezdeset šest godina.) Oženio je Elsu Astete Millan koju je upoznao još u mladosti i koju je nakon mnogo godina ponovo sreo kao udovicu. Jedan od Borgesovih najljepših soneta zove se Elsa. No ovaj brak trajao je tek nešto više od tri godine kada je okončao razvodom. No Borges će se 1986. godine, tek koji mjesec pred smrt, oženiti po drugi put. Oženit će Mariju Kodama kojoj je posvetio nekoliko svojih posljednjih knjiga.

Zaboravljeni san


U nepouzdanu zoru usnih jedan san.
Znam da u snu behu mnoga vrata.
Ostalo sam zaboravio. Java je
jutros razvejala
tu intimnu priču, koja sad
nije manje neuhvatljiva
no Tiresijina sen ili Ur Haldejaca
ili Spinozini korolari.
Proveo sam život sričući
dogme koje izmišljaju filozofi.
Priča se da je u Irskoj neki čovek rekao
da pažnja Boga, koji nikad ne spava,
večno opaža svaki san
i svaki usamljeni vrt i svaku suzu.
Rađa se sumnja i raste polutama.
Kad bih znao šta je bilo sa onim snom
što sam ga usnio, ili koji san sam usnio,
znao bih sve stvari.

Danas

Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smjesta povjetarac
ušuljavši se izmedj´ zavjesa
nošen mojom željom…
i srebrnom trakom mjeseca

Druga pesma o darovima

Želim da zahvalim božanskom
lavirintu posledica i uzroka
za raznovrsnost živih bića
koja sačinjavaju ovaj čudni svet,
za razum, koji ce neprestance sanjati
o planu lavirinta,
za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
za ljubav koja nam omogućava da vidimo druge
kao što ih vidi božanstvo,
za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
za algebru, palatu od dragocenih kristala,
za mistični novac Angelusa Silezijusa,
za Šopenhauera,
koji je možda odgonetnuo svet,
za blesak vatre
koji nijedno ljudsko biće ne može gledati bez straha
iskonskog,
za mahagonij, kedar i sandal,
za hleb i so,
za tajnu ruže
koja nudi boju a ne vidi je,
za neke večeri i dane 1955,
za tvrdokorne gonice stoke što u ravnici
požuruju krdo u zoru,
za jutro u Montevideu,
za umetnost prijateljstva,
za poslednji dan Sokratov,
za reči koje su jednog sutona upućene
sa jednog krsta ka drugom krstu,
za onaj san Islama koji je obuhvatio
hiljadu i jednu noć,
za onaj drugi san, o paklu,
plamenoj kuli što očiščuje
i slavnim sferama,
za Svedenborga
koji je na londonskim ulicama sa anđelima razgovarao,
za tajnovite i drevne reke
koje se sustiču u meni,
za jezik kojim sam, pre toliko vekova, govorio u
Nortumbriji, za mač i harfu saksonsku za more,
što je blistava pustinja i znamen stvari koje ne znamo,
za muziku reči engleske, za muziku reči nemačke,
za zlato što se u stihovima presijava,
za epsku zimu,
za naslov knjige koju nisam pročitao: Gesta dei per Francos
za Verlena, nedužnog kao ptice,
za kristalnu prizmu i bronzani teg,
za tigrove pruge,
za visoke kule San Fransiska i ostrva Menhetn,
za jutro u Teksasu,
za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
a čije ime, kao što bi on i želeo, ne znamo;
za Seneku i za Lukana iz Kordobe koji pre španskog jezika
napisaše čitavu špansku književnost,
za geometrijski i otmeni šah,
za Zenonovu kornjaču, i Rojsovu mapu,
za lekovit miris eukaliptusa,
za jezik koji ume da oponaša mudrost,
za zaborav koji briše ili menja prošlost, za naviku
koja nas ponavlja i potvrđuje poput ogledala,
za jutro koje nam daje iluziju nekog početka,
za noć, njenu tamu i njenu astronomiju, za hrabrost i sreću drugih
ljudi, za otadžbinu, koja miriše u jasminu ili maču starinskom,
za Vitmena i Franju Asiškog, koji su već napisali pesmu,
za činjenicu da je pesma neiscrpna,
da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
da nikada neće stići do poslednjega stiha,
i da se menja prema ljudima,
za Frensis Hejzlem koja je molila decu
da joj oproste što tako sporo umire,
za trenutke pred san,
za san i za smrt, ta skrivena blaga,
za tajne darove koje ne nabrajam,
za muziku, tajanstven oblik vremena.

Istorija noći

Tokom pokolenja
ljudi izgradiše noć.
U početku beše slepilo
i san i trnje što se zabadaše
u bosu nogu i strah od vukova.
Nikada nećemo saznati
ko je skovao reč za vreme
koje deli sumrak i osvit;
Nikada nećemo saznati
u kome je veku ona postala
znamen zvezdanog prostora.
Druga će stvoriti mit.
Načiniše od nje majku mirnih
Parki što sudbinu pletu i žrtvovahu
joj crne ovce i petla što predvidaše njen kraj.
Dvanaest kuća joj dadoše Haldejci;
beskrajne svetove, Galeriju sa stubovima.
Heksametri latinski je uobličiše i
Paskalova strepnja.
Luis de Leon vide u njoj otadžbinu
svoje ucveljene duše.
Sada osećamo da je neiscrpna
kao staro vino
i niko je ne može gledati bez vrtoglavice,
a vreme ju je opteretilo večnošću.
I kad pomislimo da ne bi postojala
bez tog nežnog oruđa, očiju.

Klepsidra

Ne od vode, od meda biće poslednja kap klepsidre.
Videćemo je kako blista i uranja u tminu,
ali u njoj će biti blaženstva koja crvenom Adamu dade Neko ili Nešto.
Uzajamna ljubav i tvoj slatki miris,
čin razumevanja vasione, pa makar i pogrešnog,
onaj trenutak u kome Vergilije sastavlja svoj heksametar,
voda žedi i hleb gladi, meki sneg u vazduhu,
dodir knjige koju tražimo u nemarnosti polica,
radost sablje u boju, more koje slobodno brazdaše Engleska,
olakšanje što kroz tišinu čujemo očekivani akord,
sećanje dragoceno i zaboravljeno,
umor, trenutak u kome nas rastače san.

Nisam siguran da postojim

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

Nostalgija za sadašnjošću

Tačno u tom trenutku čovek pomisli:
Šta ne bih dao za sreću
da budem pored tebe na Islandu
u velikom nepomičnom danu
i da delim sadašnjost
kao što se deli muzika
ili ukus voća.
Tačno u tom trenutku
čovek je bio sa njom na Islandu.

Čovjek koji obradjuje svoj vrt
kako je želio Volter.
Onaj koji je zahvalan što na zemlji ima glazbe
Onaj što sa zadovoljstvom otkriva neku etimologiju.
Dva službenika koja u nekoj kavani južnog predgradja
igraju šutljivi šah.
Keramičar, koji smišlja boju i oblik.
Štampar, koji lijepo komponuje ovu stranu
koja mu se možda i ne sviđa.
Žena i čovjek, koji čitaju posljednje tercine
izvrsnog spjeva.
Onaj što miluje zaspalu životinju.
Onaj što opravdava ili želi opravdati zlo koje su mu učinili.
Onaj koji je zahvalan što na zemlji postoji Stivenson.
Onaj što više voli da su drugi u pravu.
Te osobe, koje ne znaju jedna za drugu,
spašavaju svijet.

Horhe Luis Borges

Povijest noći

Tijekom pokoljenja
ljudi izgradiše noć.
U početkuI bijaše sljepilo
i san i trnje što se zabada
u bosu nogu i strah od vukova.
Nikada nećemo saznati
tko je skovao riječ za vrijeme
koje dijeli sumrak i osvit,
Nikada nećemo saznati
u kome je stoljeću ona postala
znamen zvjezdanog prostora.
Druga će stvoriti mit.
Načiniše od nje majku mirnih parki
što sudbinu pletu i žrtvovahu
joj crne ovce i pijetla što predvidaše njen kraj.
Dvanaest kuća joj dadoše Kaldejci,
beskrajne svjetove, Galeriju sa stupovima.
Heksametri latinski je uobličiše i
Paskal strepnja.
Luis de Leon vidje u njoj domovinu
svoje ucviljene duše.
Sada osjećamo da je neiscrpna
kao staro vino
i nitko je ne može gledati bez vrtoglavice,
a vrijeme ju je opteretilo vječnošću.
I kad pomislimo da ne bi postojala
bez tog nježnog oruđa, očiju.