Johhan Wolfgang Goethe

Johhan Wolfgang Goethe
1749.-1832.

Johhan Wolfgang Goethe,Njemački književnik i mislilac,rođen je 1749. godine u Frankfurtu na Maini. Podrijetlom iz ugledne i obrazovane obitelji (otiac carski savjetnik, Ijubitelj znanosti i umjetnosti; mati duhovha i vesela "Frau Aja"). Zarana, posredstvom kućnih učitelja, stječe solidnu naobrazbu. U njemu se rano budi interes za književnost, slikarstvo i kazalište, pri čemu je značajan utjecaj franc. kulture s kojom još u djetinjstvu dolazi u doticaj. God. 1765. polazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. do 1771. studira u Strassburgu" 1772. je pravnik-praktikant u Wetzlaru. U Frankfurtu radi kao odvjetnik. Prihvaća poziv vojvode Karla Augusia da prijeđe u Weimar, gdje ubrzo postaje tajni savjetnik, 1780. slobodni zidar weimarske lože "Anna Amalia", dobija plemstvo i postaje Kammer-prasident. Dugo vremena je bio i upravitelj weimarskog kazališta. U tom razdoblju putuje po različitim mjestima Njemačke i Švicarske, bavi se znanstvenim studijama (anatomija i osteologija). Druži se s Herderom. God. 1876. izdaje u Leipzigu prvo izd. svojih Spisa u 8 sv. Iste godine putuje u Italiju (gdje ostaje do 1788). God. 1791. vodi novo dvorsko kazalište. Kao legitimist, G. reagira protiv Francuske revolucije u nekoliko slabih tendencioznih drama. Pratio je svoga vojvodu na bojištu u Francusku (Valmy). G. je bio okružen i dolazio u dodir s mnogim značajnicima toga doba, a od osobite je važnosti njegovo poznanstvo sa Schillerom (Die Horen, Musenalmanach), i kada Schiller 1805. umire, to Goethea teško pogađa. God. 1808. G. je u audijenciji kod Napoleona, kojemu se divi kao "demokratskom geniju". Od 1816 (kada umire Christiane Vujpius) G. sve se više posvećuje znanosti. God. 1823, u njegovu službu ulazi J. P. Eckermann (autor glasovitih Razgivora s Goetheom'). Posljednje godine života G. provodi na dovršenju svojeg Fausta, na kojem je radio gotovo šest desetljeća, od 1775 (Urfaust, slučajno pronaden poslije više od 100 godina), i djela Pjesništvo i zbilja (Dichtung und Wahrheil). - Goetheovo životno djelo zahvaća gotovo sve knjiž. rodove i nekoliko znanstvenih područja. Uzori i utjecaji su mnogobrojni, obuhvaćaju djela svjetske klasike (Homera, Shakespearea, Bibliju), književnost rokokoa, pučku poeziju različitih naroda i njem. autore kao Wieland;
Humboldta, Herdera, Schillera, zarim široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Goetheova knjiž. djelatnost počinje vrlo rano; ali je tih početničkih radova malo sačuvano (npr. Poetske misli o Kristovu silasku nad pakao) jerkad šesnaestogodišnji G. polazi na studij, on spaljuje većinu svojih prvijjenaca. God. 1767. nastaje knjig pjesama Annetie i pastirska igra Zaljubljenikova ćud, kojima se podjednako ogleda autorova lektira (Wieland) kao i intimni osobni doživljaji. Slijedećih nekoliko godina G. se okušava u različitim književnim rodovima pišući i anonimne knjiž. i umj. kritike Frankfurter gelehrte Anzeigen; 1773. objavljuje sturm unddrangersku dramu Gotz von Berlichingen, koja du življava velik uspjeh, a označava Goetheov prekid s klasicističkom estetikom, i po svojem novom tonu a izrazu (odnjegovanom na Shakespeareu) predstavlja epohu u njem. književnosti. God. 1774. pojavljuju se Palnje mladog Werthera (Die Leiden desjungen Wenhers} a djelo koje doživljava još veći uspjeh, prvi njem. roman evr. formata, s rousseauovskim kultom osjećaja i snažnim osobnim doživljajem svjetskog bola (Goetheovi doživljaji iz Wetzlara). God. 1787. dovršava drame u stihovima Ifigenija na Tauridi i Egmont, slijede (1790): Faust (Ein Fragment), Tasso, Rimske elegijejer je G. u prvom weimarskom razdoblju (1755-86) bio i suviše zauzet državničkim i dvorskim poslovim a i zaustavljen u svojem pisanju procesom unutarnjeg sazrijevanja (odnos sa gospođom von Stein). U Tassu G. u slobodnim stihovima iznosi dramu bolesnog genija, dok se Elegije odlikuju poganskim senzualizmom i klasičnom dotjeranošću strofa. Na Schillerov poticaj G. dovršava 1796. Naukovanje Wilhelma Aieislera (Wilhelm Meister Lehrjahre), djelo koje je trebalo biti kazališni roman, a uobličeno je kao "Bildungs-roman", i po tome posebno značajno i utjecajino. G surađuje u Schillerovu časopisu Die Horen i zajedno s njim izdaje zbirku satiričkih distiha Xenien (1796) ,Epos u heksametrima Hermann i Dorothea izlaz'i 1797 i i osobito podiže Goetheov ugled u očima njegovih sunarodnjaka. God. 1806. dovršava prvi dio Fausta, a 1809. roman Srodne duše i koji je isto toliko važan po razvoj psihologije romana u početku XIX st. kao što je to Werther za kraj XVHI st. Kao ishod desetogodišnjeg studija optike pojavljuje se 1810. djelo Nauk o bojama. God. 1811-14. izlazi ' tri dijela njegove autobiografije Pjesništvo i zbilja i nižu se zatim djela (kao O umjetnosti i starini; Zapadno istocni divan; Izreke), koja govore o autorovoj punoj stvaralačkoj snazi i u dubokoj starosti. God. 1830. G. dovršava i drugi dio Fausta, a 1831. Pesništvo i zbilja. Vrhunac svojeg knjiž. djela, Fausta, G. pred samu smrt završava u simboličko-optimističkom duhu. Goetheov knjiž. izraz se mijenja u toku njegova dugog i plodnog života. U leipziškom razdoblju on odgovara pomodnom stilu rokokoa, a kako niegovo djelo sazrijeva, izraz sve više dobiva na neponovljivoj samosvojnosti (od izražajnog dinamizma u Wertheru preko realističnosti Gatsa von Berlichingena do jedrog uobličenja u Egmontu), da bi u kasnijem razdoblju - Srodne duše, Faust II i prozne pjesme - stekao onu glasovitu goetheovsku vlast nad mislima i osjećajima.
Umro je 1832. godine.

Noćne misli

Žao mi je vas, o jadne zvijezde,
Koje divno tako jasno sjate,
Nevoljenome svijetleći brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, što je ljubav,
Niti ste za ljubav ikad znale!
Bez prekida vode vječni sati
Nebesima povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!

Blizina dragog

Mislim na tebe kad se od sunca zapali
pučina sva,
Mislim na tebe kad mesec ustreptali
kladencem tka.

Vidim te kad na putu dalekom spazim
uzvitlan prah,
sred noći, kad čoveka na uskoj stazi
obuzme strah.

Čujem te kad se sve more uskoleba
uz mukli huk.
Slušam u lugu kad ispod celog neba
zavlada muk.

Ti si uz mene,bliskošću svojom rasplinu
daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro će zvezde da sinu.
O, da si tu !

Dobrodošlica i rastanak

Na konja! srce burno reče;
poleteh skoro isti tren.
Ljuljuškaše već zemlju veče,
gorom se plela noćna sen;
ramena hrasta-ispolina
već zaogrnu maglen skut,
iz žbunja gledaše me tmina
stotinom očiju uz put.

Mesec se mutni tužno njih’o
zasevši na oblačka hum,
mahaše vetar krilom tiho,
stravičan slušah njegov šum;
noć čudovišta bezbroj stvori,
al’ bodra radost svlada strah:
o, kakvom vatrom krv mi gori!
U srcu kakav oganj plah!

Spazih te i tvoj pogled mio
ozari svaki damar moj;
svim srcem svojim tvoj sam bio,
svakim sam dahom bio tvoj.
Prolećni rumen ćuv je lako
obavijao tebe svu,
pa nežnost za me – Bože! Kako,
čime zaslužih sreću tu?

Al’, avaj! mlado sunce sinu,
rastanak srce steže tad:
u poljupcu ti pih milinu,
u oku tvome čitah jad!
Ja podjoh; vlažan, bolom skoljen,
pratio me pogled tvoj:
pa ipak, sreće biti voljen,
sreće voleti, Bože moj!

Klaričina pesma

Poplavljen
srećom
i jadom i snom,
strepeti
nadom
i grcati njom,
klicati
s nebom,
nemeti pod njim –
voleti! – Bože,
šta ima nad tim!

Morska tišina

Mir duboki vodom vlada,
nepomično more ćuti;
niz pučinu glatku svuda
gleda lađar zabrinuti.
Nigde vetra s jedne strane!
Smrtni pokoj, strašan, ledan!
U daljini grdnoj tamo
ne miče se val nijedan.

Posveta

iz Fausta

"...
Priđoste opet, lelujna stvorenja,
kao pred davni mutni pogled moj.
Da vam sad čvrsta dam uobličenja?
Zar još sam srcem sklon zabludi toj?
Vi navirete svud iz isparenja
i magle – lepo! vas nek vlada roj!
Kako mi dušu mladički potresa
čarobni dašak oko vaših lesa!

Vi donosite slike vedrih dana
mnoge su drage seni usred vas;
javlja se, ko iz zamrlih predanja;
ljubavi i drugarstva prvi čas;
pominje zbrku životnih putanja
obnovljenoga bola zalan glas
i dobre duše koje, prevarene
od kobi zle, uminuše pre mene.

Buduće pesme oni ćuti neće
kojima nekad svoje prve slah;
rasu se krug što ljubazno saleće,
utihnu onaj prvi odjek, ah!
Moj bol sad mnoštvo neznano presreće
od koga me je i kad pljeska strah,
i što sam negda pesmom razgaljivo
ko zna kud luta, ako je još živo.

čeznja me, već zaboravljena, goni
tim duhovima, u mir, ozbiljnost, sklad,
kao da s harfe Eolove zvoni
pesma i šapće polujasan jad,
ježim se, suza za suzom se roni,
strogo se srce sve razneži sad;
što imam, to se u daljini skriva;
što nestade, za mene stvarnost biva...."