Aleksa Šantić

Aleksa Šantić
1868.-1924.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Aleksa Šantić,rođen 27. maj 1868. godine u Mostaru,
je bio je bosanskohercegovački pjesnik srpskog porijekla i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar. Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista „Zora“ kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima. Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.
Umro je 2. februara 1924. godine.

Ako hoćeš

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!

Želja

Bože, kad jednom mine život ovi
I ti u slavi budeš onaj isti
Bog pravde vječne, svega izvor čisti,
I tvojom voljom bude svijet novi,

O, tada mene u leptira stvori,
A žene divne nek su ruže mile,
I mome srcu vrelom tvoje sile
Podari ognja i raj mu otvori:

Sa jednog cvijeta da drugome hrlim,
Da pijem slasti i da silno grlim
Stvorove nage što ih sjaj obliva,

Pa ljubeć tako dušom, srcem strasnim,
Neka izgorim na ružama krasnim
I nek mi puhor u njima počiva...

U snovima

Još i sad, sveto, na duše oltaru,
Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.

Oživi mene noći

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Kô tice kad ih gone iz gnijezdâ,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čekô na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lútke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Čežnja

Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti’o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S’ ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. al’ moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko’!…

Tvoj uzdisaj

Kad s uzdahom duše tvoje
Vjetrić digne laka krila,
I sa tihim lepršanjem
Stigne sjaju neba mila,

Više nije lahor blagi
Što nebeske traži vise -
S uzdisajem duše tvoje
U anđela pretvori se.

Moja Ljubav


Ovdje sam ljubav sahranio svoju
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje školjke leže. Ona sada mirno
Počiva na dnu… U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi… Njezin se grob svagda
Preliva sjajem čistoga smaragda,
I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone
I svaki dršće, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga…

Dok ovdje gori, više njena groba,
Trepti i kruži bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir – moja tuga.

I opet mi duša sve o tebi sanja


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizreka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gled'o ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...

Duša

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada.

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće.
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće.

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju.

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju.

HRIZANTEMA


Noć je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa
Po obali ovoj gdje nikoga nema.
I dok srebrn mjesec u moru se kupa,
Ja u duši ćutim miris hrizantema.

Po ovome kraju ona često hodi,
Ispod ovih grana sinoć sam je sreo,
I kada sa lica smače tanki veo,
U mome se srcu nova vatra rodi.

Smijući se na me, sve slađe i slađe,
Niz mramorne skale lakoj barci sađe,
I stari je mornar odveze daleko.

Od onoga časa ja mira ne steko',
No lutam i sanjam nju, što ravne nema,
I u duši ćutim miris hrizantema

MIRNA NOĆ


Popijeva slavuj međ' lišćem, u gaju,
I slatkim glasom mirni zračak puni;
Rosica pada i biserjem drobnim
Svilena njedra cvjetićima kruni.

Sa gustog granja, što se nježno svilo,
Prolijeće vjetrić i dolinom bludi,
I traži cvijeće i, pun slatkog milja,
Ispija miris sa svježih mu grudi.

I ti si cvijetak, pun čistote blage,
I punan raja i anđelske draži,
A moja duša vjetrić je što bludi
I samo tebe, milo cvijeće, traži.

PROLJEĆE


Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

ČEKANJE


Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

ELEGIJA

Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izda’ne.

ANĐEO LJUBAVI


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.

POD MAGLOM
SLIKA IZ GORNJE HERCEGOVINE
MARKU CARU


LICA:

Joksim - seoski knez
Stanko - seoski učitelj
Bojana - seljanka, Stankova sestra
Rogan - seoski knez
Gligor - seoski knez
Mrgud - seoski knez
Vučić - seoski knez
Bećir-beg
Tahir-beg

Mnoštvo seljaka. Žeteoci, žetelice i
seoska mladež. - Doba sadnje.


(Vedar julski dan. U dnu vide se visoka brda i planine. U njihovom podnožju raštrkane kolibe, među kojima se diže jedna crkvica i džamija. Pred kolibama polje, po kome se talasa zrelo žito i turčinak. U polju s lijeve strane, na jednoj ledini, pod brijestom, seoska mladež baca se kamena s ramena. Žetva je. Žeteoci i žetelice žanju. Neki nose snopove i slažu ih u stogove. S desne strane diže se stara kuća kneza Joksima a do nje razgranato dubovo drvo. Pred kućom, u hladu, jedan stari drveni sto, a okolo njega tronožne niske stolice. S lijeve strane, u dnu, zeleni se ljeskov šumarak, iz koga niz žlijeb teče voda i pada u staro drveno korito. Na vodu dolaze sa žbanjima žetelice i toče vodu i vraćaju se u polje. Dublje od šumarka staro obraslo groblje a blizu njega stogovi sijena. Prema kući kneza Joksima, na lijevoj strani, diže se velika koliba Stankova. Kad se zavjesa počne dizati, iz polja se čuje pjesma žetelica i žetelaca:)



Poljem se vija, oj, zor delija!
Po ravnom polju na vranom konju!
Gleda ga Ajka s tanka čardaka:
"Oj, zor delija i perje tvoje!
Tvoje me perje na čardak penje!"
"OJ, dušo Ajko, i kose tvoje!
Tvoje me kose po polju nose!""
(Kad se otpjevaju prva dva reda pjesme, Stanko izađe iz kuće; u zanosu neko vrijeme sluša pjevanje i gleda u polje, pa zatim počne govoriti. Međutim pjesma postaje sve tiša, dok sasvim ne prestane.)

Stanko:
O, pjesmo otaca. Pjesmo zemlje ove,
Kako si svijetla i kako si blaga!
Kada čujem tebe vrati mi se snaga
I klonula duša, puna vjere nove,
Proslavlja nebesa; i k'o ptica, što je
U krletci dugo zatvorena bila,
U svijetlom suncu domovine svoje,
Raduje se, pjeva i razvija krila!
Al' sad, pjesmo moja, na tvoj poziv sveti
Moja duša dršće k'o sirota bona;
Ti si meni danas glas pogrebnih zvona,
Ili crni gavran što iz magle leti.
Jer te mila polja, po kojima sada
Trepti zlatno klasje, grli se i njiše,
Polja, gdje nam pasu sviloruna stada,
Tebe, možda, skoro neće čuti više.
Plodove će zlatne tuđa ruka brati,
A nas će da goni praotaca kletva;
Pjesmo, ti me nemoj više sebi zvati,
Naša polja plaču, pošljednja je žetva...
Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno.
A naša budućnost, gdje je ona?...Spava...
Vjerovasmo u nju k'o u vječni život
Vasilija svetog što klonule snaži!
Vjerovasmo u nju k'o u sveti ćivot,
Vjerujući u vas, o, orlovi naši!
Ali naša vjera umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka;
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...
Jadna zemljo moja! Preko tvojih krša
Mutan oblak plovi sve brže i brže;
Sa bedema tvojih tuđ stijeg leprša,
Drumovima tvojim tuđi konjic rže...
U tvome oltaru plamenovi trnu -
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe k'o robinju crnu, -
Plači, zemljo moja! Plači, majko, plači!

(Bojana, vraćajući se s drugaricama s vode, spazi Stanka.)

Bojana:
Ja te svuda gledah, a ti ovđe! 'Odi,
Odi i ti s nama!

Stanko:
Neka sada, neka!

Bojana:
A šta tu sam radiš? Družina te čeka!

Stanko:
Ko je tamo?

Bojana:
Eno, sve sami junaci!
Pogledaj ih, Stanko, pod brijestom tijem!
Ajde, ajde i ti kamena se baci,
Jer ja znadem dobro, preturićeš svijem!

Stanko:
Ja ću ostat' ovđe!

Bojana:
(Sjeti se.)
A, znam! Biće zbora
O seobi, je li?

Stanko:
(Gleda u polje na desno.)
Već se, eno, vide!
Sa Mrgudom starim sva družina ide!

Bojana:
(Čudeći se.)
Koliko ih ima!

Stanko:
Kao bor do bora!
K'o livanski kedri, k'o gordi odlomci
Granitnih vrhova, što vjekove broje.
Izgledaju oni!

Bojana:
Divni li su momci
I sijedi starci!
(Bojana ode žetvi, a ispod brijesta seoska
mladež lagano se počne razilaziti.)

Stanko:
(Gledajući u polje.)
Divno pleme moje!
Pa zar zemlju ovu da umori tama,
Da izgubi 'nake zatočnike vrsne,
Da postane tuđa i bez slave krsne?
Bez molitve svoje i bez svoga hrama?
Zar da noći naše nemaju zvijezda,
Da ostanu gluhe bez vaskrsnih zvona?
U timoru našem viš' orlovskih gnijezda?
Čuj, ti Bože, što si kroz v'jekove davne
Vodio taj narod, na nj milost obrati!
I pogledaj ove zatočnike slavne -
Moju milu bvraću materi povrati!
(Dolazi s desne strane: Rogan, Mrgud, Gligor, Vučić,
Bećir-beg, Tahir-beg, i mnoštvo seljaka.)

Rogan:
Pomozi bog, Stanko!

Stanko:
Bog ti dobro dao!
(Pristupi Roganu, rukuje se s njime i sa ostalim knezovima.)

Rogan:
Šta radiš? Je l' živo sva na domu?

Stanko:
Eto,
Živo je i zdravo.

Mrgud:
Kako nosi ljeto?
Imate li ploda?

Stanko:
Kneže, grad je pao,
Pa se bojim e će loša biti žetva!

Mrgud:
E, baš ovu zemlju goni neka kletva!
Sve je crnja muka iza muke bije!
(Gleda oko sebe.)
O, Joksime, kneže!
(Kao u šali.)
Dela se probudi!

Joksim:
(Odaziva se iz kuće.)
Eto odmah! Eto!
(Izlazi na kućna vrata.)
Pomaže Bog, ljudi!

Svi:
Bog pomog'o, kneže!

Joksim:
(Rukuje se s knezovima.)
Jeste li svi zdravo?

Mrgud:
Zdravo, 'vala Bogu!

Joksim:
(Spazi begove i pristupi im.)
Gle! Zar i vi došli
Na zborište ovo!
(Rukuje se s njima.)

Bećir-beg:
Šta se čudiš more?
Zar nijesmo i mi list sa ove gore?!

Joksim:
(Udara Bećir-bega po ramenu.)
Jest! Tako je, beže! Krv uvijek steže!
Brat sa bratom pjeva, brat sa bratom strada!
(Okreće se ostaloj družini.)
De, sjedajte, ljudi! Evo dobra hlada!
(Doziva glasno.)
O, nevjesto! Janjo! Živa bila, dela
Družinu posluži!
(Svi knezovi i begovi, a sa njima i Stanko, posjedaju oko stola, a ostala družina spusti se okolo njih na travu. Knezovi i begovi pune lule i puše. Izlazi Janja, pa poljubi u ruku najprije Joksima, pa ostale knezove i begove. Zatim begove posluži kavom, a pred Joksima stavi veliki bardak pun vina pa ode kući.)

Rogan:
(Joksimu.)
Kako su vam sela?
Sad mi Stanko reče da je bilo tuče.

Joksim:
Jest, Rogane, bogme! Stradala su polja!
Baš kada sam njive obišao juče
I vidio štetu, skamenih se čisto!

Rogan:
Šta ćeš, brate? To je, zar, božija volja,
A nama je reda sve trpjeti isto!

Joksim:
(Uzme bardak i pruži ga Roganu.)
De, Rogane, malo osvježi se, evo!

Rogan:
(Primi bardak.)
E, zdravi ste, braćo, desno i lijevo!
Sretan bio ovi naš sastanak kao
Hristu i Jovanu na vodi Jordanu!
Domaćin nas vazda na sklad bratski zvao,
A Bog prokl'o svake narodne ubice
I svakoga što se kao krvnik sili!
Dok mi jedan drugog ljubili u lice
Kao, biva, sretni a i Bogu mili
Srbi, ako Bog da!

Svi:
(Osim begova.)
Amin! Bog te čuo!

Rogan:
(Produžuje zdravicu jednako držeći bardak.)
Zdrav, Gligore kneže! Ovu ćemo sada
Za zdravlje i život domaćina brata!
Za njegove tvrde glave, dobre sreće!
Sve mu ona dobro primicala veće!
I za njegova visokog šljemena
I svakoga rodnog i plodnog sjemena.
Ako Bog da!

Svi:
Amin!

Rogan:
(Gligoru.)
Zdrav, i vazda sjao
Junačkim poštenjem!

Gligor:
Bog ti zdravlje dao!
(Rogan otpije i preda bardak Gligoru.)
Hvala na zdravici!

Rogan:
Bogu na milosti!

Gligor:
(Roganu.)
U čije ti, brate, danas zdravlje pio,
Bog ga i pomog'o i s njim vazda bio!
Svitalo mu svako jutro u radosti!
Svaka dobra, što se danas ovđe rekla,
Ta se i u Boga, ako Boga da, stekla!
(Okrene se Joksimu.)
Zdrav, Joksime kneže, od krajine krilo!
Što god poč'o sve ti u čas dobri bilo!
Široka ti stada po poljima pasla!
Na njivama tvojim sve pšenica rasla!
U domu ti bilo veselje i slavlje!
Vazda bio dičan glasom i poštenjem,
K'0 Đurđevo jutro žitnijem rođenjem!

Svi:
Amin!

Gligor:
Zdrav sokole!

Joksim:
Od Boga ti zdravlje!
(Gligor otpije i preda bardak Joksimu.)
Hvala na zdravici!

Gligor:
Bogu na milosti!

Joksim:
Sada ćemo ovu u zdravlje nas svije'
I sve srpske braće i svakog što strada!
Nek' nas milost božja od sad bolje grije
I u našem domu nek' berićet vlada!

Svi:
Amin

(Kada Joksim otpije, preda bardak najbližem do sebe. Ovaj isto otpije pa doda bardak drugom, te sve tako, dok se svi vinom ne obrede osim begova, koji ozbiljno ćute i puše na čibuke. Govor lica se ne prekida.)

Gligor:
(Joksimu.)
Pa sad, kneže, ova družina bi šćela,
O seobi ovoj da ti čuje koju.

Joksim:
A jesu li sva tu zastupljena sela?

Mrgud:
Jesu, kneže! Evo, svi smo tu na broju!

Joksim:
Pa, Gligore, dela! U tebe su svježe
Riječi i misli, ti počni!

Gligor:
E, kneže, Stub od stabla prave a nigda od mrva!
Ti si, brate glava! Na tebi je prva!

Svi:
Tako je!

Joksim:
Pa dobro! Kada nije druge,
Poslušati treba mudrije i bolje!
(Malo se premišlja.)
Na grbači mojoj godine su duge.
Znam dušmanska ruka kako steže, kolje
I krvlju se kupa! Pamtim silne jade
I crno prokletstvo, što nam na dom pade;
Al' ovoga jada, što nas sada bije,
Niko nigda ovđe zapamtio nije!

Tahir-beg:
Pravo veliš, kneže. Ovakog zemana
Nigda nije bilo otkô je insana!

Joksim:
Gdje su naše muke! Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve više i jače
Krv naših otaca kako ovud plače,
I kako se tresu one kosti mrtve?
Teško nama! Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara!
I Bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni narod crna hljeba želi!
Pa kad je ovako, govorite, ljudi,
Možemo li ostat' u gorama ovim,
Da nas svako jutro kukavica budi
I raspinje dušu u ranama novim?!

Svi:
Ne! Nikada kneže! Selićemo listom!

Vučić:
I tražiti sebi postojbinu drugu!
A još ima zemlje đe krv naša vlada,
Ona će nas ovih oprostiti jada;
Primiće nas svakog k'o rođena mati
I u svome domu ognjišta nam dati!

Svi:
(Svi osim begova skinu kape s glave.)
Bog joj sreću dao!

Bećir-beg:
I ja velim isto! I drukčije nije i tako je beli!
Druge nema nego ustaj pa se seli,
Jer je došlo dovlen! Vjerujte mi čisto:
U devletu svakom naći ćemo hair
Bolji nego ovđe! Eto, ja i Tahir
Prodaćemo blago, i njive, i paše,
Ograde i šume, i sve što je naše,
Pa kud vi tu i mi, pa šta Alah dade!
Je l', Tahire, 'vako, reci?

Tahir-beg:
To se znade!
I nas majka rodi pod ovijem nebom;
U mukama jednim lomili smo krila!
S jednog polja jednim 'ranismo se hljebom!
Da, jedno smo stablo a sa jedne grude,
Ista, jedna braća, to jezik svjedoči;
Pa tamo, đe vama grob određen bude,
Neka i mi svoje zaklopimo oči!

Vučić:
(Begovima.)
Svaka vam je zlatna i k'o sunce čista!
Znamo vas i dosad, a otsad još bolje!
I očevi vaši bjehu dobre volje
I življahu s nama kao braća ista.
Kamo sreća da su nekada ovako
Prađedovi naši živili u skladu!
Ovu svetu zemlju, što cvili u jadu,
Niko ne bi mog'o pokoriti lako!

Stanko:
Istina je, kneže! al' još kasno nije
Ovo jedno pleme a od vjere dvije,
Da se spase rana i nađe lijeka
I da bude jako k'o silna rijeka,
Što prepone ruši, vere se i muti,
I sve viša biva što gromovi ljuti
Udaraju više! I sad nije kasno,
Da pružimo ruke pošteno i časno,
Pa da srca naša spoji vjera tvrda,
Da smo jedna braća, jedan list sa gore!
Onda eto sreće, eto naše zore,
Da crn veo zdere s ovih crnih brda!
Ali teško nama! Nas je udes kleti
Okrenuo tamo, gđe provale stoje!
Dok đedovi naši vrelom krvi svoje
Braniše tu zemlju i njen kamen sveti,
Mi je, kao žene, ostavljamo drugom,
Da raspeta trpi u mučenju dugom...
Braćo! Zar vas duša nimalo ne boli!
Zar vam nije žao ovih polja ravnih,
Gđe se jedno more naše krvi proli
I gđe leže kosti otaca nam slavnih?!
Zar vam nije žao na ognjištu onom,
Gđe vas oganj grij'o, što će tuđin stati?!
Što će baše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno i sinove zvati?!
Il' ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti grudu gđe ga majka rodi?!
Ostaviti brata, bez snage, u mraku
S nevoljama crnim da sam borbu vodi?!
O, ne dajte, braćo, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist k'o sunce s neba!
Ne idite, braćo, sa rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba!
Treba muške snage i viteških ruka!
Treba pregalaca i osvetnih lava!
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo, daleko, naše sunce spava...

Mrgud:
Sin vojvode slavnog plemenito zbori!
U njega je snaga velika i jaka!
U njegovoj krvi krv očeva gori
I Bog neka živi takvoga junaka!
Al' reci nam, Stanko, dokle ćemo, dokle,
U varljivoj nadi živiti ovako?
Ovu pustu zemlju davno Gospod prokle
I plemena naša okova u pak'o!
Hljeba! hljeba treba tom narodu gladnom,
Hljeba, da mu suze nevoljničke zbriše!
Đe je naša snaga?! u okovu hladnom
Umrla je ona i nje nema više!...

Stanko:
Ima, ima kneže! Ona mrtva nije!
Ona i sad teče k'o bujica živa!
Zar ne osjećate, da vas i sad grije
Iz grobova onih, što ih trava skriva?
Pogledajte dobro! U dnu duše svoje
Naći ćete njezin plam, gđe jasno trepti!
Pa kada se duše sve u jednu spoje,
Pod nebo će buknut' jedan plamen sveti!
I svijetla jutra prazničnijeh dana
Iz plamena toga granuće nam svijem!
Ja vjerujem, braćo, za novih mejdana
Još divova ima u gorama tijem!

Rogan:
Koliko smo puta sred jada i tuge
S naporima silnim tražili slobode?!
Ali zaman more naše krvi ode,
Mi na nebu svome ne viđesmo duge.
Pa šta ćemo više pod oblakom ovim,
Što nas vječno tuče mukama i gradom?
Ne nadaj se, brate, plodovima novim,
Naša jadna polja zgažena su jadom!...

Mrgud:
De, Joksime, i ti reci koju! Dela!
Znaš, najbolje tebe poslušaće sela!

Joksim:
Što sam im'o reći, ja sam, eto, rek'o!
I nek' svaki znade ovđe na vijeću,
Ja u ovoj zemlji više ostat' neću,
Jer me dosta krvnik na mukama pek'o!
S njim više ne mogu ni za jedno blago.
A vi čin'te, braćo, kako vam je drago!

Svi:
Svi smo s tobom kneže!

Stanko:
Jadna zemljo moja,
Crnu li ti pjesmu crn gavran zapoja!

Mrgud:
Ko s nama ne poš'o on u krvi grezn'o
I skap'o od rđe, i trag mu se ne zn'o!
Od poštenih ljudi uvijek se krio,
K'o izdajnik crni!

Svi:
Bogom proklet bio!

Stanko:
(U bunilu.)
Ču li kako grme glasi anatema?!
Bježi, bježi, Stanko, tu ti mjesta nema!
Bježi i sjen tvoja tvoje bratstvo skvrni,
Ti si proklet! Bježi izdajniče crni!
(Ode u dno bine.)

Mrgud:
Šta bi tebi Stanko?! Amo, čoče, dela!

Stanko:
O, vi ravna polja! O, vi srpska sela!
O, planine, što vam vrh pod nebom sija!
O, dubrave lisne! O, vi bistra vrela,
Prokleti ste i vi kao što sam i ja!
I vi sa mnom ovdje, ostajete, eto,
Izdajete pleme, izdajete brata!
(Čuje se graktanje gavrana.)
Grakći crni vrane! Skupljaj gladna jata!
Obilna je žetva! Plodno ti je ljeto!

Joksim:
Ne nariču tako sinovi viteški!
Tvoja svaka riječ ljuto srce bije!
'Odi, čoče, amo!

Stanko:
Ko je grešnik teški,
Među pravednima njemu mjesta nije!
(Pokazuje rukom na groblje.)
Ja ću tamo, kneže, gđe izdajstva stoje!
Da bratimim vraga, da se s Bogom borim!
S duhovima crnim domovine svoje
Da u crnoj kletvi tamo vječno gorim!
(Ode na groblje i klekne.)

Mrgud:
Bog vi bracka, ljudi, šta se ovo zbiva?!
Je l' maštanje neko, il' je java živa?!

Stanko:
O, grobovi sveti, o, vi humke travne,
Vi svijetle zublje naših mutnih dana,
Što kroz dugo doba, kroz v'jekove tavne,
Vodiste taj narod sred strašnih mejdana!
Vi, o, svete kosti, iz kojih je tek'o
Izvor silnih snaga da se s mrakom bore,
Pod bremenom teškim vaš je porod klek'o
I on neće viđet' sjaj vaskrsne zore!
Čujete li glase pokoljenja tavnih,
Gđe vam kletvu zbore kao crnom Judi?
Jer i vi, o groblja vitezova slavnih,
Ostajete ovđe na rođenoj grudi!

Joksim:
Učitelju Stanko! Ne karaj nas više!
Ne bij gromom! Dosta gromovi nas biše!

Stanko:
(Spazi očev grob.) Ti, vojvodo hrabri! Roditelju! Oče!
S jadom srca svoga tebi sin se jada!
I tvoga su groba oskvrnjene ploče -
Na njih crna kletva tvog plemena pada.
Jer i ti, što mlazom svoje krvi zdrave
Preli ova polja, da rod bolji bude,
Ostaješ tu sa mnom, sred rođene grude,
Da čekaš dok mrtvi novu borbu jave...
Il' ne! Pucaj grobe! Il' plani, izgori!
Po zgarištu dusi neka kolo vode!
Izdajničke kosti u pepeo stvori,
S vjetrovima mutnim nek' u maglu ode!
(Kao da se nečega sjeti, pogleda na jedan stog sijena,
pa utrči u svoju kuću.)

Rogan:
Hvala Bogu, ljudi, šta bi tom čovjeku?!

Joksim:
Strašno, strašno zbori! Svaka gromom bije!
Evo prolih suza čitavu rijeku,
A dosad mi suze niko viđ'o nije!
(Stanko se vrati u bolu i gnjevu. Preko ramena mu očeve
toke; u jednoj ruci nosi očev džeferdar, a u drugoj
glavnju kojom zapali jedan stog sijena.)

Mrgud:
Šta ćeš, šta ćeš, Stanko, sa plamenom tijem?!

Stanko:
Hladno mi je, kneže! Hoću da se grijem!...
(Tokama.)
Vi mi bjeste stara ikona u hramu,
Pred vama se duši o vaskrsu snilo!...
Al' sad, toke sjajne, gorite u plamu,
Pod vama je srce izdajničko bilo!
(Baci toke u plamen.)

Joksim:
E, ovoga čuda nigda bilo nije,
Otkako nas nebo svojim gromom bije!
(Iz polja dotrče žeteoci, žetelice i seoska mladež,
a među njima i Bojana: svi pođu da gase vatru.)

Stanko:
Ne gasite! Hoću da prinesem žrtve!
Da opojem žive a oplačem mrtve!
(Džeferdaru)
Čuv'o sam te sinu, kad na snagu stane,
Da se krene s tobom po gorama ovim,
Da jednom, k'o i ti, svetom vatrom plane
I poleti nebu s orlovima novim!
Al' tvoj odjek neće, kao odjek groma,
Odjeknuti više u klancu u gori!
Ti drugaru vjerni vojvodina doma,
(Poljubi džeferdar.)
Sa prokletstvom sada u ognju izgori!
(Zamahne da baci džeferdar u plamen, a Bojana
pritrči i uhvati Stanka za ruku.)

Bojana:
Nemoj, brate Stanko! Zar ti stalo nije,
Za svetinjom doma?! Za ponosom našim?!

Stanko:
(Otrgne se Bojani.)
Spomen očev đecu sada sramom bije -
Na nj je kletva pala! Ja se kletve plašim!
(Stanko baci džeferdar u vatru, a Bojana plačući ode u družinu.)

Joksim:
O čem zboriš, Stanko?! Kakva kletva je li?!
Vjeruj, mi te nismo vrijeđati šćeli!

Stanko:
(Jurne za Bojanom, zgrabi je za ruku i istrgne iz družine.)
Ne odlazi tamo, gđe ti mjesta nije!
Izdajnička šćeri ovamo se vrni!
Dahom svojim čisto pleme ne oskvrni!
Mi smo dva grijeha! Crne duše dvije!
(Skida joj prsten s ruke.)

Bojana:
Šta ćeš, Stanko, brate?! Jao meni, jao!
(Plače)

Stanko:
Da anđelu vratim što je vragu dao!
Na, Milenko, eto, pa se s drugom vjeri!
(Baci prsten pred jednog seljaka.)
Za junake nisu izdajničke šćeri!
(Svi se u čudu gledaju, a neki klimaju glavom.)

Joksim:
Šta bi ovo ljudi? Da, udesa kleta!
Šta učini, Stanko, kad ti nismo krivi!
I nama je brate ova zemlja sveta,
Al' u jadu ovom iskopnjesmo živi!
Ne prokletstvo! Tebe naš blagoslov prati!
Svako srce ovo krv će za te dati!
Evo, mi svi oči upiremo u te,
Vodi nas iz magle na svijetle pute!
Reci, šta da čini ovaj rob do roba?

Stanko:
(Pokaže rukom na groblje.)
Ono, što nam zbore očevi iz groba:
Ostajte ovđe! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat' k'o što ovo grije!
Grki su tamo zalogaji hljeba,
Gđe svoga nema i gđe brata nije!
Od svoje majke ko će naći bolju?
A majka vaša zemlja vam je ova!
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja naših prađedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit' znaše!
U ovoj zemlji ostanite i vi
I za nju dajte vrelo krvi vaše!
K'o pusta grana kad jeseni krila
Trgnu joj lišće i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila,
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vratite joj se u naručja sveta!
Živite zato da možete mreti
Na njenom polju, gđe vas slava sreta!
Ovđe vas svako poznaje i voli
A tamo niko poznati vas neće!
Bolji su svoji i krševi goli,
No cvjetna polja gđe se tuđin kreće!
Ovđe vam svako bratsku ruku steže, -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta!
Za ove krše, sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo i krv sveta!
Ostajte ovđe! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat' k'o što ovo grije!
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gđe svoga nema i gđe brata nije!

(Dok Stanko govori, mnogi plaču i brišu suze.
U pošljednjim stihovima Joksim prileti Stanku i poljubi ga.)



1907.