Dante Alighieri

Dante Alighieri
1265.-1321.



Dante Alighieri talijanski pjesnik, rođen je 1265. godine u Firenci.i 14. IX 1321. Potekao iz patricijske firentinske obitelji. U mladosti drugovao je s pjesnikom Cavalcantijem, kome je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke. U gradskoj općini je kao konjanički glasnik; u službi općine borio se kod Campaldina (1289). U polit. Životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine, a neko vrijeme bio je i jedan od gradskih priora. Za Firencu vršio je razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toskanu crkvenoj državi. Kad su se papini pristaše (Crni) domogli vlasti (1302), osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. III iste godine zaprijećeno mu je lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Farizu. Obijajući tuđe pragove i kusajući gorki okus tuđeg kruha, D. Nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad, ali je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike, a sa smrću cara Henrika VII izgubio je sve izglede da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti polit. Stanje u Firenci. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka". Od 1318. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskorn raspravu: Rasprava o vodi i zemlji (Quaestio de aqua et terra). Razbolio se putujući 1321. u Veneciju i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva jednog drugog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanske komedije' (La Divina Commedia).
Prvo Danteovo pjesničko djelo Mladenački život (La vita nuova) (pisano 1292-93) nadahnuto je Ijubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji Ijubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "dolce stil nuovo", Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj Ijepoti ("Beato,
o anima bella, chi te vede); ona čak postaje mistični voda ljudske duše i bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima; po svojoj moralnoo -filoz. Koncepciji i originalno) konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije. Ostali pjesnički sastavci obuhvaćeni su zbornikom Rime. Filoz. , djelo Gosba (Convivio), pisano u izgnanstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata.
- Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i polit. Preokupacije. U prvobitnoj zamisli enciklopedijski pregled dotadanje znanosti i filoz komentar kanconama nadahnutim "ljubavlju i vrlinom" Convivio je zapravo pohvala nar. Jeziku (novo svjetlo:novo sunce") i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono sto je zajedničko, takav lingvistički tip koji bi harmonizirao sve ono što ie dotad bilo regionalno, da jedinstven nar. Jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog, izjasnio se u lat. Spisu De vulgari eloquentia. U lat. Traktatu Monarchia zalaže se za monarhistički oblik polit. Uređenja, ističući uzajamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve. Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanske komedije, ono nije suma već prije nagovještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komenta-ore bilo "vječna glazba", "Sudo", "široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci", "sistem moralnih islina" i "glas nakon deset stoljeća šutnje", zamišljeno je nakon Beatričine smrti, započeto 1307 (neki drže i 1313), a dovršeno one iste godine u kojoj D. Umire. Komedija se sastoji od tri dijela Pakao, Čistilište, Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso) i obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi srednjovj. Vizije prekogrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe s njenim soc., polit. I moralnim težnjama. Lako je slijedio načela skolastičke, formalističke poetike, D. Je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim snažnim osjećajima sadržava "povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendenciozan, D. Razotkriva Ijudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni crkvu i njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitol. I hist. Ličnosti, no najživlji su mu likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svoga burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji jako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam "rodom ali ne po običaiima", D. Je usprkos dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za Ijudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Komedije savladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i prekogrobnog svijeta. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha, nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu Ijudskog očajanja, osjećaj promašenosti i ništaviIa, pakao kao žalosnu dolinu, "loco selvaggio" pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rim. Pjesnika Vergilija sagledava D. Misterij bola, govori o varijivosti zemaljske slave, žigoše svoje polit. Protivnike i daje s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Videći u Čistilištu put iskupljenja, oslobođenje čovjeka od materijalnih zavisnosti i mogućnost njegova usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one Ijubavi koja "pokreće sunce i ostale zvijezde". - U Danteovu djelu odrazio se cjelokupni žvot medijevalnog svijeta pa je, po Engelsovim riječima Dante "u isti mah posljednii pjesnik srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik". Pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih moralnih zakona, D. Je izrazio i vrijeme u kojemu je živio i trajne Ijudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan urjecaj na evr. Literaturu, a u jugosl. Književnostima od Marka Marulića i Mavra Vetranovića, pa do Njegoša, Prešerna, Preradovića i Tresića Pavičića osjeća se neprekidno Danteova prisutnost.

Sonet o pravdi

Ako li vidiš da me u plač vodi
nevolja nova što mi dušu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:

onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, čijim otrovom se hrani,
otrovom što ga rasu cijelim svijetom.

I takav leden strah on eto zada
vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

tu krepost, koja gola leži sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.

Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.

Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.

Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

Vi što idete

Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?

Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.

Idete l' s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.

Božanstvena komedija

Pakao
prvo pjevanje


Napola našeg životnoga puta
U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.
Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.
Čemernija ni samrt mnogo nije;
al’ da bih kazo, što tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge zgode prije.
Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave staze sađoh.
Al’ kad sam stigo jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
što nagna stravu u srce mi jadno,
pogledah uvis te mu leđa spazih
već odjevena zrakama planeta,
što pravo vodi svijet po svakoj stazi.
Tada presta malo strava da mi smeta
što svu noć nije srcu mira dala,
noć provedenu u toliko sjeta.
I kao čovjek, koji je iz vala
bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa žala,
tako i duh moj, jošte sklon da preda,
na ono se je osvrtao ždrijelo,
što živu proći nikome još ne da.
Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.
Al’ istom da ću uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, što bješe od pjega šareno;
i nije mi se više s oka dao,
vec me u hodu priječio sve jače,
pa sam se vraćat više puta stao.
Bijaše jutrom, te se sunce zače
da diže s istim zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po prvi put mače
te stvari divne; pa mi tako sada
to nježno doba i taj čas o zori
probude nadu, da je dobru rada
i ona zvjerka u svijetloj odori,
al’ tol’ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.
Taj kao da je na me doći htio
od gladi bijesan, podigavši šiju,
reko bi: i zrak uplašen je bio;
i vučica, što izgledaše sviju
požuda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje već mnogi suze liju.
Strah s njena lika s toliko mi moći
na dušu pade, te mi nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se domaći.
Ko što su onom, što dobitak ljubi,
na misli samo plač i jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,
tako i mene zvijer nemirna smuti,
što prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce šuti.
Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred očiju mojih,
na oko slab od preduga ćutanja.
U pustoši kad vidjeh kako stoji:
»Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ čovjek koji!«
»Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.
Sub Julio, al’ kasno, rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih bilo vrijeme.
Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
Eneji, što iz trojskog dođe grada,
Ilion gordi pošto spaljen pade.
Al’ kud ćeš natrag ti do onih jada?
I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i uzrok naslada?«
»Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti ključa rijeka prava?«
odvratih prignuv zastiđeno čelo.
»Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!
Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.
Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
sve žile mi i bila pred njim trnu!«
Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
»Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta želiš li uteći;
jer zvijer, što daje toliko ti jada,
tim putem ne da da se kreću ljudi,
već dotle smeta, dok im smrt ne zada;
a tako zle i divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom nezasitnom diše
i jelo u njoj glad još veći budi.
S mnogo se zvijeri pari, i s još više
njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrću ne kidiše.
Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.
Italiju će spasti od zlih dana,
za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.
Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vođ joj bila.
Stog držim, da je dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,
gdje uzvike ćeš očajanja čuti
duhova drevnih, što se bolom guše,
kličući drugoj smrti, da ih sputi.
Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
zadovoljni, jer nadaju se stići,
ma kada bilo, međ blažene duše;
a k potonjima htjedneš li se dići
dostojnija će duša doci tada,
s njom ću te pustit, kad mi bude ići,
jer onaj car, što tamo gore vlada,
zato, što njegove nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do svojega grada.
Njegovo se carstvo na sve strane stere,
al’ ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!«
»Pjesniče«, rekoh, »čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,
vodi me, kud si maločas me zvao,
pa da pred vrata svetog Petra dođem
i gdje je, veliš, jad na duše pao.«
I on se krene, a za njim pođem.

Guidu Cavalcantiju

Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
ko začarani nađemo u lakom
brodiću, da po vjetru plovi ma kom
i po našoj nas volji morem njija;
i da oluja nikad ne zavija
i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
već jedna želja da raste u svakom:
da zajedno nam uvijek biti prija.
I gospe Vannu i Lagiu i s njima
onu što trideseta je po redu
da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
i samo da se o ljubavi zbori,
da im je lijepo u svakom pogledu,
kao što mislim bilo bi nam svima.