Mustafa Smajlović

Mustafa Smajlović
1953.-

Mustafa Smajlović, rođen 16. jula 1953. godine u Lascima kod Višegrada, je bosanskohercegovački pjesnik i prozni pisac.
Nakon završene osnovne i srednje škole u Višegradu, studije nastavlja na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, odsjek sociologija. Svoje prve radove objavio je još kao srednjoškolac u Višegradu. Saradnik je nekoliko listova i časopisa, a stalni je saradnik časopisa "Most" i urednik dnevnog lista "Jutarnje novine". Član je Društva pisaca BiH.
Piso je reportaže i putopise iz Azije, Afrike i Evrope koje su objavljene u periodu od 1995. do 2002.
Autor je mnogih pripovijetki, od kojih izdvajamo nagrađivane "Varga", "Konac i misao moje majke", "Muhabet sa rahmetlijom", "Sinovi majke Behare", "Ćuprija pod vodom", "Miris kalopera" i dr. Do sada je objavio četiri zbirke pripovijedaka: "Sehara" (1996.), "Žena sa slikarevog platna" (2000.), "Ćuprija pod vodom" (2001.) i "Čovjek iz sna" (2005). Zastupljen je u "Antologiji bošnjačke priče za djecu XX vijeka" (R. Džafić) i "Antologiji bošnjačke pripovijetke 1900. - 2003." (A. Subašić).
Živi i radi u Sarajevu.
Nagrađivan za svoja dijela diljem Jugoslavije,izmeđo ostalih:prva nagrada za poeziju novosadskog lista "Veseli svijet" (1969.),
dvije prve nagrade za poeziju Radio Beograda II (1970. i 1971.),prva nagrada za poeziju na književnoj manifestaciji u Kruševcu (1971.)
Prva nagrada na manifestaciji Duvanjski dani kulture, za pripovijetku "Varga"
Duga nagrada za pripovijetku "Konac i misao moje majke" na književnom natječaju lista "Sumejja" (1995.)
Prva nagrada za pripovijetku "Ćuprija pod vodom", tuzlanskog lista "Glas MM" (2000.)
Druga nagrada za pripovijetku "Miris kalopera" na Književno-kulturnoj manifestaciji "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici (1999.)
Druga nagrada za pripovijetku "S ove strane groblja" na XX književno-kulturnoj manifestaciji "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici (2004.) i druge.

San o sofri

Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.

”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.

Povratnik

Do rata starcu Hamedu Kusturi kućni prag bio je planina.
Da se pitao, kao što nije, ostao bi u kući. Što god da bude s kućom, neka tako bude i njemu.
Zadnji je izašao iz Dubovika.
Na silu ga uguraše u autobus.
“Bjež’ Hamede, ne budi budala!”
Srce ga boljelo dok je gledao kako iza njega ostaje pusto selo. U grad je silazio samo pazarnim danom. Na pijaci bi prodavao jaja i bijeli mrs. Od pazara kupovao je so, zejtin, kahvu, šećer i cigare.
Na prste jedne ruke mogao je nabrojati koliko puta je otišao dalje od Višegrada. Žena mu, Malka, bila je na mukama dok bi ga natjerala na ljekarske pretrage u fočanskoj bolnici.
“Hamede, moj Hamede, kako bi meni pomogao kada nećeš sebi!”
Žao mu je bilo staviti Dubovik i zbog Malkinog mezara. On ode, a mezar ostade bez podignutih nišana.
„Sramota, sve mi bi drugo preče“ - reče samom sebi.
Duša ostade u selu, a prazno tijelo stiže u Sarajevo. Neko vrijeme se skrasio kod rođaka, do dolaska sina Mehmeda iz Austrije.
Mehmed stiže izbezumljen. Požurivao ga je.
“Babo, nemojmo se skanjivati, haj’mo! Ostadoh ti i ja, ako se putevi zatvore!“
“Ne bih ja, sine... ”
„Halali, al' moraš... Nećeš li, na leđima ću te iznijeti... Druge nejma!“
Među zadnjima izađoše bez problema. Nisu stigli do Zenice, a oko Sarajeva skolutiše se crne guje. Tek kada su su prešli slovenačku granicu, sin je zaustavio auto i kazao:
“Babo, ako si za kahvu, hajmo je popiti na benzijskoj!“
“Jok! Ja sam sve svoje kahve popio!“
Mehmed se nije puno sikirao. Čak je bio sretan. Oca je izvukao iz rata. Zaustavio je auto na prvom proširenju i izašao prošetati. Uzdahnuo je i odahnuo. Najradije bi zapjevao od nekog zadovoljstva, ali nije bilo vrijeme za pjesmu. Pogledao je na sat i okrenuo se prema ocu. Nije se pomjerao u sjedištu. Prišao mu je.
„Babo, haj' malo na zrak“- zamolio je.
Samo je odmahnuo rukom.
Sin obori glavu.
Nije mu htio pristajati na muke.
Odmakao se.
„Navika je i nenavika... Trebaće mu vremena... Preboljeće on Dubovik!”
Odbijao je jesti. Mehmed je na silu trpao zalogaj. Otvarao je usta, samo da ne povrijedi sina, ali mrvica je zapinjala u grlu. Niti je mogao iskašljati niti je mogao progutati.
Davio ga je i gutljaj vode.
Čim bi se ocu zakašljalo sin je usporavao vožnju i zastajao na prvom proširenju. U nagonu da povrati, Hamed se naginjao kroz prozor, ali grlo je ostajalo suho. Prazna crijeva su se otimala za nešto čega nije bilo u želucu.
Prošli su i granicu Austrije. Mehmed je potražio očev pogled.
„Babo, evo nas u Austrijji“.
Hamed je šutio.
Prošli su i moćne Alpe, a nije ni riječ progovorio.
Povremeno bi naslanjao glavu na sjedište i zatvarao oči.
„Odmora oči“ – pomislio bi sin.
U jednom trenutku, kada je već bio uvjeren da ga je prevario san, iz suhog grla začuo se težak uzdah:
“Jah, jaaah!”
“Babo, jesi li dobro?”
“Sine, gledaj svoja posla…”
Promicala su nepoznata prostranstva i mjesta. Starac se nije obazirao. Tupim pogledom ispred sebe gledao je nešto što je samo on vidio. U tuđem svijetu mimo njega kao da je i vrijeme prolazilo.
Kako se približavala noć, Mehmed je imao osječaj kako popušta grč na očevom licu. Mrak je godio staračkim očima. Lakše je disao.
Odnekad je auto skrenulo sa brze ceste i usmjerilo prema gradu koji je gorio u vatri od svjetala. Hamedove zjenice zasvjetlucaše, ili se samo tako činilo njegovom sinu. U jednom trenutku naglo se prenuo. Od čega li? Mehmed ga je zovnuo:
“Babo!”
“Šta je, sine?”
“Štajer, babo, Štajer!”
„Jah, Štajer!“
U ponoć stigoše pred Mehmedov stan. Zvono na vratima podiže na noge Hamedovu snahu Devletu koja se razdragano rastrča i poče paliti svjetla po prostorijama. Utrčala je u dječiju sobu.
“Sabite, Meho, diž' te se, dedo stig’o iz Bosne!“
Dječica bunovno poustajaše, protrljaše oči i teturajući priđoše starcu. Prvi put od prognanstva iz Dubovika njegove oči dobiše sjaj. Čim se mališani nađoše u širokom zagrljaju koščatih ruku, starac nije izdržao. Zaplakao je. Gorko. Potresno. Krupne suze su kliznule iz sitnih očiju.
“Majko, zašto dedo plače?”
“Od dragosti sine, nije vas dugo vidio!”
„A-a, zašto ti plačeš, majko?“
„Od dragosti sine, dedo doš'o!“
Hameda je čekao carski ugođaj, od pune sofre sa raznovrsnim jelima i pićima do raspremljene najljepše sobe u stanu. Snaha je dvorila vrh njegove glave.
„Svekre, jesi li za kahvu?“
„Nisam!“
„Za sok?“
„Jok!“
„Bujrum, volja ti slano il' slatko...“
„Ni jedno, ni drugo...“
„Znam da voliš moj kadaif...“
„E, snaho moja ti, nejma tog slatka koje može sprati ovu gorčinu u mom grlu...“
Devleta se odmače.
Poravni od nemoći.
Djeca pritrčaše i posjedaše u djedovo krilo.
Mehmed ustade. Pripodiže ga pomisao kako jedino unuci mogu vratiti vedrinu na očevo lice.
„Uz Sabita i Mehicu najlakše će se navići na promjenu.“
Jedno je pomislio, a drugo kazao:
„ Ne slušaju me!“
„Ne diraj, djecu!“
U neko doba unučići pozaspaše u djedovom krilu. Razbudiće ih glas majke:
„Hajte u svoju sobu!“
Čim djeca odoše Hamedu se poče drijemati, ili se samo tako činilo Devleti. Zaustila je da kaže kako ga čeka raspremljen ležaj, ali Mehmed ju je preduhitrio:
„Neka Devlo, ujutro nećemo raniti...“
Hamed se prenu.
„Svako neka ide svom poslu“ – reče.
„Samo će Devleta odvesti djecu u obdanište, pa eto je nazad prije doručka“ – glasnuo se Mehmed.
„Računajte da mene ovdje nejma...“
„Babo, kako to 'nejma'?“
„Nejma! E, tako!“
Sin i snaha zatvoriše usta.
Starac je odenkad naslonio glavu na jastuk, ali njegove oči se nisu zatvarale. Zurio je u bjelinu plafona.
Vrijeme je prolazilo, ali starac se nije mijenjao.
„Nisam mlado drvo da se mogu presaditi“ – govorio je samom sebi.
Gurnut iz komotnog dubovičkog prostora u tjeskobu tuđeg svijeta brzo se trošio. Kod snahe i sina imao je sve, a kao da nije imao ništa. Ugađali su mu kao djetetu. Da je zaiskao ptičijeg mlijeka, kao što nije, našli bi i prinjeli mu.
“De, zadahni dušu medom” – nudila je snaha.
“Babo, osladi dušu” – molio je sin.
Da je trebalo ispred svoje djece uzeli bi zalogaj i dali njemu.
Hamed nije ništa tražio.
Živio je od vode i vazduha.
U početku je izlazio ispred zgrade. Zagledao je ne bi li koga prepoznao. Kada bi se pričinilo da je ugledao poznato lice, krenuo bi za takvim, a čim bi se ovaj okreno, zastajao je.
„Oprosti, ja mislio...“
„Ich verstehe nicht.“
Željan razgovora sa bosanskim čovjekom znao je neko vrijeme pozdravljati i zaustavljati prolaznike. Nije imao sreće. Svi su govorili nerazumljivim jezikom. Najčešće, u žurbi, ljudi su prolazili ne obazirući se na njegovo prisustvo.
Trčali su kroz život..
Čudio se:
„Čemu tolika trka? Bog je svakome propisao koliko će načiniti koraka na ovom prolaznom svijetu!“
Kada se uvjerio da je još veći osamljenik na ulici, povukao se u stan i nije više izlazio.
Požalio se sinu:
„Izem ti Štajer kada niko nikoga ne poznaje, niti ko koga pozdravlja!”
Za Hameda više nisu znali hodati ni njegovi. Ujutro je gledao kako istrčavaju na vrata i trče do auta. Devleta se češljala na stepeništu.
„ Ne stignu ni da se umiju“ – govorio je samom sebi.
Nenaviknut na osamu počeo je poboljevati.
Sušio se iznutra.
Predosjećao je da neće još dugo izdržati.
Jedno jutro u kuhinji je sačekao buđenje ukućana. Zatekoše ga na sećiji. Sjedio je prekrštenih nogu. Kao nikada tako bio je veseo.
„De, snaho, ispeci nam kahvu da je zajedno popijemo.“
Devletine oči zaiskriše od dragosti. Poskočila je. Prije nego što se djeca razbudiše kahva je već bila na hastalu. Miris je širio nosnice.
Uslast je pihnuo topli napitak.
Uslast su srknuli i njegovi.
Sačekao je da Mehmed podigne glavu.
“Sine, je li ti veliki trošak da svog babu opremiš za Bosnu?”
“Nije babo, ali kuda ćeš...? U Dubovik se još niko nije vratio!”
“Ja ću biti prvi...”
“Dobro babo, al' kada bi ti to krenuo na put?”
“E, to Bog jedino znade…“
Ispričao je kako je sanjao Dubovik.
„Vidio sam svoj mezar. Odmah je do tvoje majke Malke” – nasmijao se.
Djeca poustajaše.
Priča usmjeri u drugom toku.
Mehmed pogleda jednom na zidni sat, pa još jednom.
„Devlo, pohiti sa oblačenjem djece!“
Rastrčaše se.
Domalo, kao da ih vjetar pomete.
Nestadoše.
Starac ostade sam.
U njegovim ušima ostadoše glasovi:
“Babo, žurim na posao…Kada se vratim, fino ćemo se o svemu dogovoriti!”
“Svekre, odoh i ja!”
„Ćao deduka!“
Ne stiže igrliti i izljubiti unuke.
Uvečer su ga zatekli u hodniku. Bio je obuven i odjeven. Sjedio je naslonjen leđima na zid.
Izgledalo je kao da je živ.

Na tabautu se vratio u Dubovik.