Lord Byron

Lord Byron
1788.-1824.


Engleski književnik George Gordon Noël Byron ili kraće - Lord Byron rođen je 22.01.1788. u Londonu u ulici Holles. Od rođenja Byron je hrom na jednu nogu. Njegov otac John Byron vukao je porijeklo od stare normanske obitelji, a čiji je nastariji poznati član Ralph de Buron, zajedno s Williamom Osvajačem došao u Englesku. Byronov otac prvi se puta oženio 1778. s Lady Conyers, markizom od Camarthena i s njom imao dvije kćerke. Mlađoj je bilo ime Augusta. Lady Conyers, prva supruga Byronova oca, umire dvije godine nakon poroda. Druga supruga Johna Byrona bila je Catherine Gordon od Gighta. Ona je bila potomak Jamesa I Škotskog te stoga pretjerano tašta i pomalo histerična žena. Iz njenog braka s Johnom Byronom rodio se Geroge Gordon Noël Byron.
Od 1790. do 1794. godine Byron boravi u Aberdeenu. Tada se javljaju prve tegobe s deformiranom nogom. U petoj godini veoma strastveno zaljubljuje se u djevojčicu Mary Duff. U desetoj godini naslijedio je titulu lorda i posjed Newstead Abbey. Mladi Byron u periodu 1801.- 1805. školovao se u Harrowu. Tu se zaljubio u nećakinju Margaret Parker, a zatim u Mary Anne Chaworth. "Zar mislite da bih ja ikada mogla išta osjećati prema tom šepavom dječaku", izjavila je ona jedne večeri svojoj dadilji. Te njezine riječi, koje je Byron iz prikrajka čuo, ostavile su dubok trag u njegovoj psihi. Desetak godina kasnije na Ženevskom jezeru Byron u pjesmi "San" (The Dream) govori o toj svojoj ranoj ljubavi.
Nakon završetka školovanja u Harrowu Byron studira u Cambrigeu na Trinity Collegu. Godinu dana prije završetka školovanja objavljuje zbirku "Sati dokolice"prepravljenu verziju mladenačke zbirke "Juvenile Poems". Zbirku je potpisao pseudonimom "Maloljetnik" (A Minor). Knjiga je doživjela oštre kritike tadašnjih kritičara. U vrijeme kada prima loše kritike za svoja djela u političkom životu ide mu bolje jer 1809. postaje članom Gornjeg doma. Iste godine kao odgovor na loše kritike upućene njegovoj prvoj zbirci Byron piše satiru "Engleski pjesnici i škotski kritičari" lipnju odlazi na put po Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, tadašnjoj Albaniji i Bliskom istoku. Prilikom odlaska iz Engleske u newstadskoj opatiji priredio je pijanku na kojoj je kao pehar služila lubanja nekog odavno preminulog fratra. U stihovima namijenjenim toj lubanji Byron hamletovski naglašava da je mrtvacu draži dodir usana nego dodir crva. U Janini (Grčka) počinje pisati "Childea Harolda", ali djeluje i praktično u ustanku - osobno plaća opremanje grčke flote i dijelom financirao grčku ustaničku vojsku.
Dvije godine kasnije Byron se vraća u Engesku gdje je stigao dan nakon smrti svoje majke, 2.08.1811. Iste godine nastaju "Natuknice iz Horacija" i "Minervino prokletstvo" . Mladi se lord 1813. upoznaje s Annom Issabelle (Annabelle) Milabanke i prosi je prvi put. Godinu dana kasnije objavljenja su mu djela: "Gusar",
"Oda o padu Napoleona Bonapartea" i "Lara". Byronova popularnost zahvaljujući tim djelim vrtoglavo raste. U Londonu se te godine u jednom danu prodalo 13.000 primjeraka "Gusara". Iste godine Annabella prihvaća Byronovu bračnu ponudu. 1815. godine Byron se ženi svojom izabranicom. U studenome te godine na svijet dolazi Augusta, Byronova kćerka. Neposredno nakon njezina rođenja Byrona napušta supruga optužujući ga za incestuoznu ljubav s polusestrom Augustom.
Godinu dana nakon zaključenja braka Byron se razvodi od supruge i pod pritiskom javnosti 25. travnja napušta Englesku te odlazi u Švicarsku. Na Ženevskom jezeru sreće P.B. Shelleya koji tamo boravi sa svojom nevjenčanom suprugom Mary Godwin i njezinom sestrom Jane Clairmont. Ona je još u Londonu čeznula za Byronom te mu je iste godine rodila kćerku Allegru. Byron se nakon toga nastanio u Veneciji gdje se prepušta čarima razuzdanog života tog grada. Tamo Byron vodi ljubav s 22-godišnjom kćerkom mletačkog trgovca, a zatim i s Margheritom Cogni. Ona je bila prekrasna, nepismena i strahovito ljubomorna žena, supruga nekog pekara. Godine 1817. Byron je u Ferrari, a već sljedeće godine ponovo u Veneciji. Tu u travnju 1819. upoznaje svoju veliku ljubav; 16-godišnju groficu Teresu Guiccioli, rođenu Gamba, udanu za 60-godišnjeg grofa Guicciolija. Iz Venecije Byron odlazi u Ravennu. Potom godinu dana kasnije 1820. Byron piše tragediju "Marino Faliero" i poemu "Danteovo proročanstvo" koju posvećuje Teresi Guiccioli.
1821.godine Byron odlazi iz Ravenne u Pisu. Grof Guiccioli u međuvremenu se usprotivio ljubavi svoje supruge i Byrona, a nakon čega se i razveo od nje. Kako je sva obitelj Gamba pripadala karbonarima Teresa je Byrona uvela u njihov krug. Zbog svoje privrženosti i suradnje s karbonarima Byron je protjeran iz Pise te je 1822., u rujnu, prešao u Genovu. Te 1822. pored ostalih djela, nastaje "Viđenje strašnog suda" - parodija na istoimenu pjesmu Byronova suvremenika Roberta Southeya koji u uvodu svoje pjesme "A vision of Judgement" traži od engleske vlade da zabrani Byronove knjige, a Byrona naziva osnivačem i pogalvarom sotonske škole.
Nakon 14.07.1823. Byron iz Geneve kreće u Grčku i 4. kolovoza iskrcava se u Cefaloniji kako bi se pridružio grčkim ustanicima. "Umrijet ćemo ovdje ili marcijalno ili močvarno", pisao je tada Byron. Tu je proveo pet mjeseci, a zatim se u Missolughiju pridružio vođi grčkog ustanka Maurocordatu.
Godine 1824. Byron piše XV. i XVI. pjevanje "Don Juana" i pjesmu "Na današanji dan navršavam 36-u godinu" .Pjesma je napisana 22. siječnja, a već 19. travnja Byron umire od groznice koju je dobio desetak mjeseci ranije. Byronovo tijelo prenešeno je u Englesku. Pokopan je u Hucknellu, malom selu blizu Newstead Abbeya. Grčki parlament u listopadu 2008. dan njegove smrti proglašava danom nacionalne kulture s ciljem da se oživi sjećanje na "čovjeka koji je duboko vjerovao u demokratske vrijednosti i helenizam."

Da, mi nećemo lutati više

Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.

Napuštajući Newstead Abbey



Kroz grudobran tvoj, Newstead, šuplji vihor huče,
Ti očinska dvorano, vičnosti što truni;
Sad kukuta i čičak smradovima muče
Vrtove mog doma što ružam bjehu puni.

Od plemenitih serdašca što hrabrošću zveče
Preko Europe do palestinske ravni,
Dokon grb i štit, sa svakim šumom što ječe
Jedini su tragovi, koji snivaju u tamni.

Zašto stari Robert ne izdigne iz zraka
Ratni vijenac notam svoje harfe, i kraj
Askalonskih kula ne probudi junaka?
Glazbi ruku njegovih udijeliše smrt kraj.

Još brojni junaci dolinom tom snatru;
Za dom svoj i kralja u zemljcu su pali:
Suze vaše zemlje zapališe vatru;
O hrabrosti vašoj govore anali.

Na marstonskom polju za svoga vladara
Četiri brata, u borbi, ispustiše duše.
Zališe zemlju sa krvlju, što je progara
I odanost svoju sa smrću prisegnuše.

Dusi heroja, zbogom! potomci vam viču;
Sa trona od predaka zadnji pozdrav dade.
Doma, il u divljini, sijećanja što niču,
Nova hrabrosti, žrtva potekla iz nade.

Makar pri rastanku oko zamuti suza,
Njegova narav, ne strah, to žaljenje budi;
Dok daljinama hoda, plač mu je muza,
I Očevā slava što u ušima gudi.

Ta slava i sjećanje, što još su mu sveti;
Uz obećanje zemlji što joj davno pruži,
Žive kao ti il poput tebe će mrijeti
Kad jednom se prah njegov sa tvojime združi.

Gle, ide lepa kao noć

Gle, ide lepa kao noć kraja
Zvezdanog neba, vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il’ blaga svetlost, licu dana,
Gde kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nežna
-Što tiho je, a reč ne gubi-
Smešci zbore i boja nežna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Jednoj gospi

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet’ kob što mu je data.

Al’ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg’ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.”

Nećemo više tako kasno

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote;
Svetlog, tamnog – njene oči daju,
Sve neznosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, niti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il’ u skladu loknica, il’ prama
što se spušta preko njenog lica,
Preko čela gde čedne, spokojne
Misli – su svog mesta dostojne.

Na tom licu koje ozarava
Sretni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina, večita.