Napoleon

CAR FRANCUZA (1804-1814 i 1815), strateg bez premca, Napoleon je proširio svoju dominaciju nad čitavom Evropom. Stvorio je Francuske pravne i administrativne institucije i dao zemlji pravu ekonomsku i političku stabilnost,poslije 10 god. revolucije od koje je zadržao neke tekovine, iako je svu vlast uzeo za sebe. Njegov konačan krah može se objasniti samo njegovom prekomjernom ambicijom.
[You must be registered and logged in to see this image.]
REVOLUCIONAR

Roðen 1769, Napoleon Bonaparta je drugi sin Šarla Bonaparte i Leticije Ramolino. Proistekao iz nižeg korzikanskog plemstva, bliskog Francuskoj, postaje poručnik artiljerije 1785. Izjasnio se kao Jakobinac, a 1793 igra odlučujuću ulogu u oslobaðanju Tulona od rojalista koji su bili u savezništvu sa Britancima. Neko vrijeme je proveo u zatvoru poslije pada Robespjera. Zahvaljujući Barau, kojem pomaže da uguši rojalističku pobunu 13. vendemijara (5. oktobra 1795),nominovan je za glavnokomandujućeg armije koja je kretala u pohod na Italiju, nekoliko dana prije vjenčanja sa Žozefinom de Boarne u brilijantnoj italijanskoj kampanji (1796-1797), koja će inaugurisati njegovu karijeru stratega, suprostavlja se kako veteranima, tako i voðama direktorijuma. Vlast u Francuskoj ga tako udaljava od Pariza, poveravajući mu komandu ekspedicije o pohodu na Egipat ( 1798-1799) koja ima cilj da presječe Englezima put za Indiju. Obavješten i spoljašnjim teškoćama kroz koje Francuska prolazi, vraća se u Pariz i zajedno sa Sijeom organizuje zavjeru protiv direktorijuma.

OD KONZULATA DO CARSTVA

Državnim udarom od 18. brimera (novembar 1799 ) Bonaparta nameće zemlji konzulat.Kao prvi konzul (1802 ), ućvrščuje francuska osvajanja iz doba revolucije. Na unutrašnjem planu obezbjeðuje nacionalno pomirenje ( kraj Šuanskog pokreta, februar 1802 ), konkordat sa papom ( jul 1801 ), amnestiju emigrantima ( april 1802 ), reorganizuje, odnosno centralizuje administraciju, pravosuðe i finansije, završava pisanje i zakonika ( Code civil - code Napoleon) i daje zalet ekonomiji. Na spoljašnjem planu, primorava Austriju na mir ( sporazum Lunevila, 1801 ), a sa Velikom Britanijom sklapa mir u Amijenu (1802) čime se završava 10 godina ratovanja u Evropi. Rojalistička zavjera kadudala (1804) pruža mu izgovor za zahtjev senatu da ga proglasi carem Francuza. Papa Pije VII dolazi u Pariz da ga kruniše ( decembar 1804 ) pod imenom Napoleon I. Tako se car okružio novim plemstvom i ućutkao opoziciju.

OSVAJAČ

Postavljajući članove svoje porodice na prijestolja pokorenih zemalja , Napoleon nastavlja sa politikom osvajanja. Na čelu Velike armije hvata se u koštac sa moćnim evropskim silama, meðu kojima je Velika Britanija najogorčenija. Pošto je porazio Treću i Četvrtu koaliciju, nakon brilijantnih pobjeda kao što je bitka kod Austerica (1805), sklapa savezništvo sa Rusijom i postavlja kontinentalnu blokadu koja ima za cilj da uništi britansku trgovinu. Takva odluka ga primorava da pojača svoju dominaciju nad Evropom, a naročito svoju politiku aneksiju. Poslije Bečkog mira, potpisanog sa Austrijom (1809), poništava brak sa Žozefinom, sa kojom nije imao djece, i ženi se 1810 godine sa austrijskom nadvojvodkinjom Marijom Luizom. Roðenje njenog sina, kralja Rima ( budućeg Napoleona II ), 1811 označava vrhunac moći carstva.
[You must be registered and logged in to see this image.]

STRATEG

Uspjeh takve ekspanzionističke politike zasnovan je djelom i na strateškoj vrijednosti cara. Napoleonova strategija sadrži tri faze. Prvo, različite vojne formacije se kreću po čitavom terenu, predodreðenom za poprište borbe.Takvo manevrisanje je praćeno potragom za obavještenjima, što Napoleonu omogućava da bude obavješten o dispozitivima i kretanju protivnika. Koncentracija svih snaga se izvodi nekoliko dana prije same bitke , tako da sve snage mogu da stignu na željeno mjesto u željeno vrijeme. Tada počinje bitka u pravom smislu riječi , koja je za Napoleona uvijek odlučna i čiji je cilj uništenje neprijateljskih snaga. Najzad, Napoleonova konjica se baca u žestoko proganjanje da bi demoralizovala neprijateljske snage i zarobila veliki broj vojnika i zaplijenila artiljeriju. osnovni cilj je, dakle, da se u najkraćem roku postigne kapitulacija vojske, što Napoleonu omoguæava da nametne svoje političke zahtjeve.
[You must be registered and logged in to see this image.]

KONAČAN PORAZ

Uprkos uspjesima, osnove Napoleonovog carstva su krhke, a car se susreće sa rastućim teškoćama: narodna pobuna u Španiji (2. maj 1808 ); ekonomska kriza , suprostavljanje crkve poslije hapšenja pape (1809) u Francuskoj.Kampanja na Rusiju predstavlja korjeniti obrt : započeta 1812, završava se pogibeljnim povlačenjem. Napoleon tada mora da se suprostavi novoj koaliciji. Ona mu nanosi poraz kod Lajpciga (1813), a zatim osvaja Francusku. Primoran da abdicira , prvi put 1814, odveden je i zatočen na ostrvo Elbu. Odatle bježi i uspijeva da ponovo uspostavi vlast koja je trajala 100 dana, 20.marta 1815. Poslije bitke kod Vaterloa ( 18.06.1815 ), u kojoj je ponovo suočen sa evropskom koalicijom, Napoleon po drugi put primoran da abdicira . Prognan na ostrvu Sveta Jelena , diktira svoje memoare Las Kazu, koji će napisati " Memorial Svete Jelene" (1823) . Napoleon je umro 1821, a njegove mošti su prenijete u Francusku 1840 i deponovane u Domu invalida.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Carski ratovi


Kao izabrani doživotni konzul Napoleon se 1804. godine proglasio carem. U travnju 1803. Britanija je, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima su se pridružile Austrija, Rusija, Švedska i Napulj. Zbog poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara, rta na jugu Španjolske, Napoleon je napustio planove o napadu na Britaniju. Svoju je vojsku usmjerio protiv austrijsko-ruskih snaga te ih 1805. porazio u bitkama kod Ulma i Austerlitza.

Iste je godine brata Louisa [Luja] proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Joachima Murata kraljem Napulja. Godine 1806. ukinuo je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti i od njemačkih je država osnovao Rajnsku konfederaciju.

Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji. Europskim državama pod njegovom kontrolom naredio je bojkot britanske robe. Zbog tih je događaja Pruska sklopila savez s Rusijom i napala je Rajnsku konfederaciju. No, Napoleon je kod Jene i Auerstädta porazio Pruse. Sljedeće je godine (1807.) u Tilsitu sklopio mirovni sporazum s ruskim carom Aleksandrom I. Svome je carstvu pridodao dvije nove države: Vestfaliju, u kojoj je za kralja postavio brata Jérômea [Žeroma], i Varšavsko Vojvodstvo.