Orhan Pamuk

1998, čim je završio “Zovem se Crvena”, roman koji će ga u svijetu proslaviti, Orhan Pamuk je od svojih novinskih tekstova, kolumni, predgovora, zabilješki, intervjua i skica, pisanih usput, dok se bavio pripovjedačkim i romansijerskim poslovima, sastavio knjigu s naslovom “Druge boje” i podnaslovom “Eseji i jedna priča”. Lani je, u izdanju beogradske Geopoetike, objavljeno njezino srpsko izdanje (s turskoga prevela Mirjana Marinković). Na 380 gustih stranica, žanrovski neurednih, ali u formi prepoznatljivih – izvještaj je to iz majstorske radionice, na kakve se, katkad, odluče dobri pisci, pa u knjigu, na radost publike, pomiješaju sve i svašta – čitamo Pamukovu intelektualnu i životnu autobiografiju, iz koje se štošta važno sazna o Turskoj i o turskim identitetima te o piscima i umjetnicima koji su piscu važni. Tu su, u jednom ciklusu, i Pamukovi eseji, pisani uglavnom za novine, o vlastitim romanima, kako ih je pisao, koju je i kakvu priču htio ispričati.

Orhan Pamuk u “Drugim bojama” podnosi izvještaje o politici i kulturi, o razlikama između Turske i Zapada, Europe i Amerike, te o identitetu onih koji su rođeni na granici i žive ni tamo ni ovamo. Na jednom mjestu blagonaklono se, kao aristokrat duha, ruga ideji Mediterana kao prostora kulturnih i civilizacijskih srodnosti: “Kako još nije stvorena mediteranska zastava i uspostavljena mediteranska država, i kako se još nije počelo najpre sa ponižavanjem a potom i ubijanjem onih koji nisu Mediteranci; mediteranski identitet možemo smatrati nevinom literarnom igrom. Mnogo priče o prirodi kultura i civilizacija će posle izvesnog vremena i najpametnijeg govornika dovesti dotle da govori besmislice. Ipak, govorimo o mediteranskom identitetu, pretvorimo ga u igru da ne bismo potpuno izludeli.” (O, kako li je čitati ovaj odlomak, uz žamor hrvatskih provincijalaca i histerika, koji svoje mediteranstvo suprotstavljaju divljaštvu Balkana i Orijenta!)

Ali nije Pamuk ni prepametio, niti se uzda u svoj visok nam, nije Pamuk bezrazložno ciničan, prije bi se reklo da je prema svemu i prema svima uljudno blagonaklon, te da pokušava, na što jednostavnije načine, objasniti sebe, svoj svijet i knjige koje voli. U dva navrata on, tako, piše o Thomasu Bernhardu, i njegovim opsesijama, ponavljanjima i svjesnim redundancijama. Piše s udivljenjem, ali i s razumijevanjem, jer njega, Pamuka, baš toliko i ne zanima to je li austrijska provincija katolička i nacionalsocijalistička, je li istina da su “svi lekari svirepe zveri; da je većina umetnika glupa, površna netalentovana; da je svet nauke – svet šarlatana, da je muzički svet – svet plagijatora; da su bogataši i aristokrate odvratni paraziti, a siromasi prepredenjaci i prevaranti; da većinu intelektualaca čine praznoglavci skloni imitiranju, a većinu omladine budale koje se svemu smeju; da je jedina želja ljudi da jedni druge unište, upropaste, prevare i nasamare”, a sve to, kako Pamuk notira, Bernhard beletrizira i beletrističkim glasom zastupa u svojim romanima. No, njemu je važnije nešto drugo: osjećaj, te emocionalna, više nego intelektualna motivacija životne geste Thomasa Bernharda. Gnjev, mrzovolja i mržnja Bernhardova su sloboda, to je ono najvažnije o čemu, prema Pamuku, svjedoči njegova proza: “On je našao put da sasvim otvoreno i pred svima progovori o onome što svi u ljutnji činimo – o agresiji, surovosti, mržnji koju opsesivno ponavljamo, psovkama, strastima – i da to uzdigne na nivo ‘dobre umetnosti’”. Sloboda u gnjevu, u mržnji prema društvu, gradu, domovini, to je ono o čemu svjedoči Bernhardov slučaj, a čemu se Orhan Pamuk divi u svom predgovoru za turski prijevod “Wittgensteinovog nećaka”.

Pamuk je rođen u bogatoj, sekulariziranoj porodici, i radikalni je zastupnik turske modernizacije i europeizacije. Ali on je pisac, veliki pisac, a ne propagandist bilo čega. Europa je, u turskim snovima, uvijek neka budućnost, dok je Europa u snovima Europljana prošlost, povijest, privatna ili porodična uspomena. Na toj razlici se, misli on, i zasniva razlika u zapadnjačkom i turskom doživljaju Europe i njezine budućnosti. Iako je sam rođen u četvrti Nišantaš, najeuropskijem carigradskom kvartu, na europskoj strani Bosfora, i tu je, u Europi, proveo veći dio života, ni on nema uspomenu na Europu, i njemu je ona samo budućnost, kada će cijela Turska biti posve europska.

U toj kompleksnoj, osobnoj i kolektivnoj, emocionalnoj i intelektualnoj konstrukciji, u opsesiji koja se još od Ataturka, ili i prije njega, prenosi s generacije na generaciju, Pamuk nastoji razlučiti puko imitiranje Zapada i Europe, od europeizacije. Ovo drugo, naime, ne znači, barem za njega ne znači, napuštanje materijalnih i duhovnih obilježja kulturnog i povijesnog identiteta. Približavanje Zapadu ne može podrazumijevati udaljavanje od sebe.

“Možda je najbolji vid istinske pripadnosti jednoj zemlji, jednom gradu, jednom moru, biti potpuno nesvestan granica te zemlje, grada i mora, njihovog izgleda, pa čak i postojanja. Najbolji Istanbulac je onaj ko je odavno zaboravio da je Istanbulac. Istinski musliman je onaj ko uopšte ne razmišlja o tome šta je islam, a šta nešto drugo. Turci su pravi Turci onda kada ne znaju da su Turci!” U ovim Pamukovim rečenicama, preciznim i jasnim, jer on svoje nonfikcionalne tekstove piše s onom preciznošću i jasnoćom koja je svojstvena samo velikim novinarima, ovaj će čitatelj pronaći utjehu za sebe, kakvu kolone zlosretnika, onih koji imaju problema s ljubavlju i životnim smislom, nalaze u seansama iz ljubavologije. Nije riječ o tome da mislim i osjećam isto što i Pamuk, jer emocionalno zdravom čovjeku ne bi trebale takve potvrde od patrijarha i općih autoriteta, nego se utjeha prepoznavanja sastoji u tome što na svijetu postoji još netko tko u životu ima isti, nerješiv problem sa svojom pripadnošću. Svejedno je, pritom, je li taj po zanimanju genijalni turski pisac, ili je, recimo, kestendžija iz Nišantaša, ali nije bez vraga to da je čovjek Turčin, to da je Europljanin bez Europe.

Na više mjesta u “Drugim bojama”, kao i u knjizi “Istanbul”, Orhan Pamuk ispisuje pohvale kolumnistima. “Pravi kolumnista u Turskoj piše četiri-pet puta nedeljno za rubriku u novinama. Teme uzima posvuda iz života, prostora, istorije. Koristi svaku formu i metod pisanja, od najobičnije dnevne novinske vesti do filozofije, od uspomene do sociološke opservacije. U polju zanimanja, brige i rasprave kolumnista je sve – od opštinskih problema, recimo, oblika novih uličnih svetiljki, do civilizacijskih problema u kojima se razmatra mesto Turske između Istoka i Zapada. Izazivaju zanimanje većinom time što oblik uličnih lampi dovode u sklad s problemom Istok-Zapad. Uspešni među njima su svađalice i polemičari i slavu stiču polemikama, hrabrošću i otvorenošću… Čitalac u njih ima poverenja i poštuje ih, više zbog njihove hrabrosti, predusretljivosti i odvažnosti, nego zato što informišu i nude rešenja… Pre nego što je televizija promenila naviku čitanja novina u zemlji, turski čitalac je pre deset-petnaest godina smatrao pisanje kolumni najvišim stupnjem spisateljstva. Tada su me u provincijskim gradovima i na putovanjima autobusom ljudi koji su saznali da sam pisac pitali za koje novine pišem.”

Općenito, Pamukov je elitizam, zapravo, elitizam jednostavnosti, razumljivosti i prezira prema majmunarijama akademskih guski i ćurana (na ovom mi je mjestu hrvatskija riječ puran malo prepitoma, pa dotičnog mužjaka učini inteligentnim skoro). Ovaj pisac ima taj dar da se divi običnome i da se čudi onome što je čudno tim famoznim običnim ljudima. U životu je kanio biti arhitekt pa slikar, ali je u jednom trenutku shvatio da mora postati romanopisac. Obrazovan je čovjek, sveznalica i kolekcionar sitnih i bespotrebnih informacija, duhovan i duhovit klerik, ali sasvim obuzet i najneznatnijim činjenicama predmetnog svijeta. Njegova intelektualna platforma postavljena je vrlo visoko, iznad životne sudbine i iznad cijeloga turskog naroda i jezika, ali interesi su mu, vrlo često, identični interesima novinskih kolumnista koje opisuje, te njihove vjerne čitateljske publike. Takav spoj od Orhana Pamuka čini neusporedivoga, velikog pisca. “Druge boje” pokazuju iz kakvoga su svijeta, intimnoga i intelektualnog, proizašli njegovi romani.