O rock operi Gubec beg i drugim rock operama

Prva rock opera u Jugoslaviji,bivšoj nam zajedničkoj državi,praizvedena 1975. godine,živa je i danas u sjećanjima onih koji vole ovakvu vrstu glazbe.
Uživajmo zajedno !

Pjesma u boli i plaču
Rock opera Gubec beg



Četiristota obljetnica seljačke bune nije davala mira Ivici Krajaču i Karlu Metikošu. Prkoseći ideologiji hrvatskog proljeća ali i iz vlastite znatiželje, početkom sedamdesetih godina odlučili su napisati rock operu na temu bune. No Gubec-beg je nastajao dugo: između 1971., kada su se Krajač i Metikoš počeli redovito sastajati izmjenjujući ideje, i 1975., kada je rock opera praizvedena u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Bilo je to prvi put da je djelo "zabavnog" karaktera izvedeno u zagrebačkoj najvećoj koncertnoj dvorani.
Prva među prvima
Žanr je u to vrijeme bio sasvim nov. Metikoš i Krajač mogli su se ugledati jedino na rock operu grupe "The Who", Tommy (1969.) i rock operu Jesus Christ Superstar (1970.) Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea. Gubec-beg je, dakle, bio treća svjetska i prva hrvatska rock opera. No za razliku od opera-prethodnica, život Gubec-bega nije počeo izdavanjem albuma tog naslova (i Tommy i Jesus Christ Superstar pojavili su se najprije kao albumi koji su tek bili poticaj za scensko postavljanje djela), nego pregovorima i borbom za postavljanje rock opere na pozornicu nakon čega je uslijedilo izdavanje (i danas nepotpunog) albuma.
Zbog dugotrajnih dogovora i pregovora oko prve izvedbe, autori su "premašili" ciljanu godinu 1973., pa su svoj operni prvijenac (nakon Gubec-bega napisali su još dvije rock opere: Grička vještica i Crna kraljica) prvi put prikazali 5. ožujka 1975. Zanimljivo je da su se upravo te godine dogodile još dvije premijere indirektno vezane uz tematiku prve opere Krajača i Metikoša: premijera filma Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice (skladatelj je bio Alfi Kabiljo) i premijera filma Tommy, koji je po uzoru na mjuzikl, režirao Ken Russell.
Gubec-beg i Jesus Christ Superstar
Veza s rock operom Jesus Christ Superstar, osim vremenskog preklapanja s nastankom Gubca (Jesus se pojavio kao Lloyd Webberov album 1970., a 1973. prikazan je istoimeni glazbeni film Normana Jewisona), najprije je sličan izvođački sastav. Uz klasični simfonijski orkestar upotrijebljeni su električni instrumenti rock banda (električna gitara, električna bas gitara, električne orgulje, električni glasovir itd.) a orkestralni udaraljkaški korpus pojačan je ritam-sekcijom. Gubec-beg je tako dobio i orkestralnu mekoću i čvrstinu i pokretljivost rocka, koji su - uz niz autorskih ideja - sjajno odrazili glavnu temu i niz podtema: bunu, gušenje bune i ljubavnu priču koja je rasla usred staleškog meteža.
Druga sličnost s rock operom Jesus Christ Superstar centralni je broj "Gupčeva zakletva maču" koji je dramaturški sličan centralnom broju Jesusa, "Gethsemane". No za razliku od "Gethsemane", "Gupčeva zakletva maču" uopće nije melodična u smislu izrazito pjevnog songa koji nakon predstave svi fućkaju na putu kući. Dapače, Metikoš počinje recitativno, pjevanim govorom na jednom tonu. Osjećajući divlju putanju kojom ga je vodio Krajačev tekst ("Jer danas bira kmet - živjet ili mrijet"), seljački bijes i očaj prikazao je stalnim vraćanjem melodije na početak i njezinim upornim kombiniranjem s recitativno-pjevanim govorom. Tako se zakletva usmjerava na tekst koji iznosi u prvi plan dva mota, jedan narodni ("Oko za oko, zub za zub") i drugi književni ("Svi za jednog jedan za sve" iz romana A. Dumasa "Tri mušketira").
Naracija u glazbi
Bit i privlačnost Gubec-bega leži u činjenici da autori iskorištavaju brutalnost okoline, ruralne sredine 16. stoljeća. Jer i seljaci su grubi isto kao i vojnici koji ih ugnjetavaju, pa se govor i glazba nadovezuju na millieu neobrazovanih ljudi od kojih su jedni surovi i bez časti, morala i ikakvog suosjećanja (Tahi, vojnici, Lolićka), a drugi su očvrsnuli zahvaljujući teškom radu, mučenju i zlobi prvih. Otuda grubost govora i glazbe koja se nerijetko služi jednostavnim melodijskim (često ponavljanje motiva malih opsega), tonalitetnim (dominacija prirodnog mola) i harmonijskim temeljima, ali je vrlo razigrana u smislu stalnih ritmičkih promjena, promjena tempa i dinamike te naročito promjena ugođajnosti i načina pjevanja. Jer Metikoš i Krajač se neprestano igraju solističkim dionicama: one počinju kao govor a zatim prelaze u recitativ, odnosno pjevani govor, i naposlijetku se pretvaraju u pjesmu koju odmah zatim vraćaju u govor.
Veliki se broj songova bazira na kombinaciji pjesma-govor, odnosno na pjevanom govoru. Na početku opere, u "Legendi o Dori Arlandovoj" pjevani govor je posebno važan jer se starac Jurko pojavljuje kao slijepi pripovjedač (poput naratora u grčkoj tragediji). Njegova pripovijest o Dori namijenjena je i kazališnoj publici i suseljanima, a zapravo je to priča o seljačkoj nesreći u koju se djelomično preslikavaju i aktualna seljačka buna i nesreća njegove kćeri Jane.
Uz podsjećanje na grčku tragediju kao izvor brojnih scenskih vrsta pa i opere (dakle i rock opere), seljačka buna kao predložak opernog teksta otvorila je stvaralačku inspiraciju u nizu smjerova. Jedan od njih je korištenje kvazifolklornih glazbenih elemenata koje seljački zbor donosi ali doista samo u natruhama. Drugi je izražavanje snažnih ličnosti kroz bogate i jake, najčešće recitativno postavljene glasove seljačkih vođa (Pasanec u "Legendi o Dori Arlandovoj", Matija Gubec itd.). A treći je cjelokupna koncepcija opere koja na jednoj strani ima izrazito pjevne songove, a na drugoj okuplja iznimno zanimljive pjesme bazirane na brojnim promjenama. Te promjene uključuju već spomenuto miješanje pjevanog i govorenog elementa, uključuju i nagla ubrzanja ili usporavanja, česte izmjene različitih solista ili izmjene solista i zbora koje nisu propisane opernim žanrom nego su uvjetovane situacijama na sceni (npr. razgovorne situacije gdje govornici jedan drugome upadaju u riječ, nadvikivanje pojedinca s gomilom i slično).
Dvije vrste songa
Zanimljivo je da neki pjevni songovi predstavljaju paralelu onima koji su ritmičniji i puni promjena (tu izraz "rock" dolazi do svog punog smisla a istodobno scenski odlično funkcionira). Tako, na primjer, recitativno-pripovjedna "Legenda o Dori Arlandovoj" nalazi svoj pandan u kvazifolklornoj melodici zborske "Balade o nesretnoj ljubavi". "Gupčeva zakletva maču" s čak dva izgovoreno-pjevana mota preslikava se u "Bratsku zakletvu" koja je daleko pjevnija (ali čiji tekst "Kunemo se svi, do posljednjeg daha svi..." nije toliko upečatljiv kao "Zub za zub, oko za oko"). Tu je i "Janino ludilo" s pravom paletom promjena gdje govor izvire iz glazbe i glazba iz govora, gdje se nježna pjesma pretvara u ritmizirani govor-glazbu-refren ("Arlandova kći, Dora, to sam ja!"), gdje militantni i jednostavni tritonski motiv pobune seljaka postaje ostinatnom figurom podno nekontroliranih vriskova i plača poludjele Jane. Njezino se ludilo prisilno smiruje u bolnoj uzvišenosti "Ave Marije" (jedinstvenoj obradi tog latinskog teksta u nas). No "Janino ludilo" i "Ave Marija" svoj pandan nalaze u sasvim suprotnoj, "Mogaićevoj molbi" i, još više, izrazito pjevnom, melodijski i formalno jasnom duetu Đure i Jane.
Ljubavna priča "ozbiljne" i "zabavne" glazbe
Ljubavna pjesma Đure i Jane je, zbog jednostavnosti i uobičajenosti, u rock operi Gubec-beg sasvim neuobičajena. Jer Beg je sazdan od glazbe koja slijedi sadržaj i tekst a ne neke uobičajene i unaprijed zadane obrasce bilo "klasične" bilo "zabavne" glazbe. Doduše, pojava da se strofno ponavljanje istog glazbenog materijala (karakteristika songa) koristi za priču, dogovor, naraciju, a prokomponiranost (karakteristika priče) koristi za ariju, u prvoj hrvatskoj operi je toliko uobičajena da bi se gotovo mogla nazvati Metikoševa shemom. Ali to je pozitivna, dobrodošla shema koja uči skladatelje i na jednoj i na drugoj strani crte "zabavno"-"klasično" kako prevladati razliku između arije i recitativa i kako song pretvoriti u složeni iskaz misli glavnih i sporednih junaka. Uči ih da crte zapravo nema, jer je "rock" opera žanr točno na međi. Autori pokazuju i da se "zabavna" glazba može skladati ozbiljno, jednako kao što se "ozbiljna" glazba može skladati zabavno.
Naravno, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća za to je trebalo mnogo hrabrosti, ali Ivici Krajaču, Karlu Metikošu i Miljenku Prohaski (koji je aranžirao i orkestrirao Metikošev i Krajačev zapis te je dirigirao praizvedbom) hrabrosti nije manjkalo. U vrijeme hrvatskog proljeća napisali su izrazito hrvatsku, i k tome prvu u nas poznatu rock operu. Za razliku od pobune seljaka protiv plemića koja je u povijesti zabilježena i kao pobuna narodnog junaka Matije Gupca protiv mučitelja naroda Franje Tahija i koja je ugušena u krvi, Metikoševa, Krajačeva i Prohaskina hrabrost se isplatila. Rock opera Gubec-beg doživjela je 212 izvedbi, vidjelo ju je 438 087 gledatelja, a ovacijama kritičara nije bilo kraja...

piše: Irena Paulus
preuzeto sa: Kazalište komedija.hr

Isto a različito!
Josipa Lisac i Miro Ungar
Ljubavna pjesma iz rock opere Gubec beg