Rade Šerbedžija

Rade Šerbedžija
1946.-

Rade Šerbedžija, filmski, televizijski i kazališni glumac, režiser,muzičar i pisac rođen je u mjestu Buniću u Lici, u Hrvatskoj 27.07.1946. godine.
Gimnaziju je završio u Vinkovcima, a 1969. godine diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu.
Dobitnik je svih prestižnih nagrada za glumu u bivšoj Jugoslaviji…
Svestranost Šerbedžijina je neosporna,ali vam ga ovdje želim predstaviti djelomično i to kao pisca.

Bilo pa prošlo

Ljudi moji, na čisto ću poludjeti.
Moja me draga hoće ostaviti.
Probam, ovako, probam onako,
ona se smješi, odlazi polako
I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Kažem joj, lijepa si k’o ljetni dan,
oči ti plave, k’o plavi jorgovan.
Probam, ovako, probam onako,
za sitnu kintu, staru fintu,
ne gre to više tako stari moj.

Ne znam stvarno, koji joj je vrag?
A, htio bih opet, da joj budem drag.
Htio bih k’o nekad belom cestom,
da je vozam Novim Mestom,
I htio bih k’o nekad u ranu zoru,
da je ljubim u Mariboru.
Ne gre to više tako stari moj.

“Gospodine doktore! Pa nisam ja lud!
Moj psihički problem nije Uljanik,
dobro, izgubio sam posao,
ali naći ću drugi.

Ma nije ni alkohol!
U redu, popijem koji više,
al’ sve je pod kontrolom!
Ali ono što ne mogu doktore!
Nikako ne mogu, pa ne mogu,
da je zaboravim.”

Dođe mi, da joj kosti polomim.
Probam milom, probam silom,
a ona ode sa onim krebilom, I kaže mi:
ne gre to više tako stari moj.

Ne, ne, ne ide to više tako stari moj!
Tvoja draga hoće život svoj.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.
Bilo pa prošlo, novo je došlo,
Bilo je ovako, bilo onako.

I bila je lijepa kao ljetni dan.

Obrni je, obrni, kako kolo navodi!
Kako ću je obrnut, kad se ne da ni taknut!

Dva prijatelja

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
cijeloga života dosadnog i dugog
ne vide niko jednoga bez drugog

Dva prijatelja što se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
toliko su oni nerazdvojni bili
da su cijelome svijetu dojadili

Ali jednog dana iznenada
oni neće proći kroz svoj dio grada
na sastanak što će toga jutra biti
prvi put će jedan od njih zakasniti

I otad milijarde dana i nedjelja
neće se vidjeti ta dva prijatelja
duže od života, o mrtva će biti
dva najbolja druga ko što smo ja i ti

Filipa Kljajića 32

Noć je u mojoj sobi
Mrak nam topi vrijeme
Modra sjeta pada mi na oči
Omamljen tobom pišem zadnji stih
Na ovoj ploči.

Nemir je moja sudbina
Ovo vrijeme usporava sate
Dodirujem ti zaspale oči
Čuvam tvoj san
Ti si zadnji stih na mojoj ploči

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Polako odlazi noć
Tramvaj zvani čežnja
Noćni radio svira nešto lagano
Tiha gitara opet me nosi
Tebi u san….

Možda sanjaš nešto posebno
Neki film u kom smo zajedno
Sjetna, zastrašena djeca
Čuvari snova što još ne žele da se probude

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Lucija

Ispričaću ti jednu priču, Lucija
jednostavnu, kao kad se ploča snima
Lucija, tako si krhka i mala,
kćer bi mi mogla biti
u mene je jesen uplovila
i pijano kestenje pleše pod mojim nogama
šta da se kaže – Lucija, Lucija moja dragana
u mom srcu živi jos ujed anđela
ivicom odzvanjaju glasovi umornog naroda
promrzle devojčice nude ljubav po trgovima
i žuti sneg pada raspuklim ulicama
Ines se je zvala
nedaj se generacijo moja,
šapćem u vetar što pustoši Zagreb i Beograd
podjednako
ti nemogući noćni vlakovi
dupli konjak u Subotici
i mirisi istrošenih hotela što se zavlače u kožu…
u kosu… u kosti…
zima je posvuda… dođi generacijo moja…
ljubavnice
još imam stari mornarski kaput
Lucija… nisam ti ovo pričao…
ja nikada nisam video Amsterdam
tamo se, kažu, putuje sam
beli brodovi i crne marame oko vratova devojačkih
žale mornare i ispijaju rum za brela
obično neverne ili bolje verne samo sebi
krhkim kukovima ispraćaju svoje mornare
na plovidbe dalekim morima
sa suzama u očima i obećanjima
nikada, nikada više M ruška
ili kako se već zovu te čudne Niderlanđanke
sklone avanturama, alkoholu, incestu
neverne same po sebi, a opet sebi verne
zima je posvuda – dođi generacijo moja
dođi da se zajedno grejemo
da se zajedno nedamo
nedaj se Ines – govorio sam joj
nedam se ni ja
nedaj se ni ti Lucija
nedaj svojih 16 godina
ovim godinama što kao crne ptice sleću
na našu kožu, na naše ruke, na naše oči
da nas porobe
Lucija,
samo da mi je još videti Amsterdam
Maruškin i Prelov Amsterdam
pa neka bude što biti mora!

Ne budim te tek tako

Noćas je ulicama našega grada
Prolazila kočija bijela,
I bijela mećava vije
Mutan dan…

Do utajene sobe naše stare ljubavi
Trpim svoje, i tuđe što me bije,
I mrzlo mi je u srcu…
Ne treba rakije-ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove riječi.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Ko užarenu kuglu djetinjstva,
Ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.

Predlažem da saberemo naše siromaštvo
U dodir koji liječi naša srca,
U koja je rđa pala s bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna..
Oguli narandžu, operi lice.
Otvori se utjeho-zagrli me jako.
I probudi se dragana,
Ne budim te tek tako.

Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu,
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže nijeme,
I prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima …
Ne budim te tek tako.

Otvori oči ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorčine,
Tumaraju pomrčine i studen
I bijela mećava u gradu vije
Mutan dan.
Pa i srce je počelo šumjeti: Divljak- ovdje je kvar!
Ne treba rakije-ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je .
Gledaj !Nemoj da ti tražim oči
Primakni se bliže, još blize
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako!
I probudi se već jednom,
Ne budim te tek tako.

Uzalud, uzalud, uzalud,
Uzalud je budim…