Octavio Paz

Octavio Paz
1914-1998


Poezija je "tajna religija modernog doba",govorio je Paz, pjesnik i esejist ,prozni stilist,prozaik,a pisao je i antologije, kritičke studije...
Octavio Paz rođen 1914. godine,meksički je pjesnik, kritičar i dramaturg i dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990.
Politički novinar koji se s drugim intelektualcima pridružio ustanku pod vodstvom Emiliana Zapate.
Pisati je počeo pod utjecajem nadrealizma, ali je s vremenom postajo sve dublji , zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost suvremena čovjeka. Vrlo je značajan i kao pjesnik i kao vrstan esejist.
Jedan je od najlucidnijih svjetskih esejista na temu poezije.
1943, on je otputovao u SAD na Guggenheim Fellowship, gdje je se oduševio anglo-američkom modernom poezijom.
Dvije godine kasnije, ušao je u Meksički diplomatsku službu i bio je poslan u Francusku, gdje je napisao studiju meksičkih identiteta, Labirint samoće, i aktivno sudjelovao (zajedno s Andre Bretonom i Benjaminom Peretom) u raznim aktivnostima i publikacijama u organizaciji nadrealista. Godine 1962, imenovan je Paz meksičkim veleposlanikom u Indiji: važan trenutak u oba pjesnika života i rada, o čemu svjedoči u raznim djelima pisanim za vrijeme boravka u Indiji.
Godine 1968, međutim, podnio je ostavku na diplomatsku službu u znak protesta protiv vlade koja je krvlju ugušila studentskih demonstracije u Tlatelolco tijekom Olimpijskih igara u Meksiku.
Od tada, Paz je nastavio svoj rad kao urednik i izdavač.
Prvi prevod haiku poezije urađen je na španskom jeziku, a sačinio ga je meksički pjesnik, nobelovac Octavio Paz 1956. godine.
Dobitnik je nagrade Cervantes 1981. najvažnije nagrade u španjolskom govornom svijetu.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1990. godine.
Umro je 1998. godine.
Objavio je birke pjesama Korijen čovjekov; Između kamena i cvijeta; Silovito doba; Potpun vjetar.

Dodir

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

Dva tela

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

Jesen

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Izvesnost

Ako je stvarna svetlost beličasta
Svetljke ove,stvarna
Ruka koja piše,da li su tada stvarne
Oci koje gledaju napisano?

Iz jedne reči u drugu
Ono što kažem raspršava se.
Ja znam da sam živ
Između dve zagrade.

Monolog

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.