| | Mirjana Bobić Mojsilović | |
| | Autor | Poruka |
---|
Gost Gost
| Naslov: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:50 | |
| Biografija [You must be registered and logged in to see this image.]Rodjena sam u Beogradu, završila sam Fakultet političkih nauka , odsek novinarstvo. Objavila sam bezbrojnu povorku tekstova u mnogim vodećim ovdašnjim novinama. Hoću da kažem, rano sam počela svoju profesionalnu novinarsku karijeru – sa devetnaest godina. Radila sam mnogo i na televiziji, autorske talk-show emisije. Drama ”Imitacija života” objavljena je u ediciji ”Savremena srpska drama”, sveska 20, u izdanju Udruženja dramskih pisaca Srbije, pozorišta ”Moderna garaža” i Kulturno prosvetne zajednice Beograda.Objavila sam do sada četrnaest knjiga: devet romana, dve knjige drama, jednu zbirku kratkih priča, dve zbirke kolumni. Roman ”Dnevnik srpske domaćice”, objavljen je i u Francuskoj i u Italiji, i u Sloveniji Monodrama ”Verica medju šljivama” koju je sa uspehhom igrala Svetlana Bojković i za koju je dobila i Zlatnu kolajnu na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, uvrštena je u Antologiju savremene srpske monodrame. POSLEDNJA ŠANsa, nagradjena je Zlatnom kolajnom za glumicu Suzanu Petričević, 2010. na Festivalu u Zemuni i Prvom nagradom na Festivalu u Sarajevu 2010. Jedna priča iz zbirke ”Baba, nemoj ništa da me pitaš” uvrštena je u Antologiju pripovedaka srpskih književnica, koju je sačinio Rajko Lukač. Drama ”Suze su O.K” koja je sa velikim uspehom igrana u Narodnom pozorištu u Beogradu, kao knjiga - doživela je čak šest izdanja. Roman ”ONO SVE ŠTO ZNAŠ O MENI” objavljen je oktobra 2006. U Francuskoj u izdanju EDITIONS DE FALLOIS, i u Hrvatskoj 2007. Obajavila sam jos romane SRCE MOJE (2006), TVOJ SAM (2007), AZBUKA MOG ZIVOTA (2008.) GLAD (2009), GOSPODIN POGRESNI (2010.) TVOJ SAM, objavljen je u Ceskoj 2008. DNEVNIK SRPSKE DOMACICE, objaVLJEN JE I U SLOVENIJI, Sanje publishing 2008. SRBIJA U OGLEDALU, ogledi o nasoj stvarnosti, Cigoja stampa 2009. SUMNJIVO LICE, ogledi o nasoj stvarnosti, Cigoja stampa 2010. Izvedene drame / Verica medju sljivama, (Atelje 212, 2000. Suze su O.K,(Narodno pozoriste 1999, i Zvezdara teatar 2008.) Imitacija zivota, ( Narodno pozoriste 2003,) Poslednja sansa ( Scena Kult 2010.(, Pozovi M radi uzžitka (Zvezdara teatar, 2011.) Proputovala sam Srbiju uzduž i popreko gostujući sa svojim komadima i knjigama, svuda gde su nas zvali. Osim što sam sve svoje knjige sama izdala, sama sam ih, majke mi, i napisala. Pisala sam kolumne za ”Blic” – petkom, ”TV NOVOSTI” - sredom, ”Frankfurtske vesti” – četvrtkom, i ”Sofiu” – petkom. Sada imam kolumnu u NOVOSTIMA, svake druge nedelje. Na svim koricama mojih knjniga nalaze se moje slike. Imala sam tri samostalne izložbe slika u Beogradu. Imam ćerku Milu koja je moja glavna podrška. Imam dve sestre – stariju Gordanu i bliznakinju Zoricu koja je takodje objavila nekoliko knjiga iz oblasti komunikologije i kulturologije. Imam crnu pudlicu koja se zove Lili. Volim da kuvam. Volim da slikam. ”Volim sve što vole mladi.” Moj novi moto je:”Nije važno biti u pravu, važno je biti srećan.” Nameravam da i dalje pišem, slikam, kuvam, slušam dobru muziku, gajim ruže i prijatelje. [You must be registered and logged in to see this image.]preneto sa [You must be registered and logged in to see this link.] |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:50 | |
| Za Večernje novosti Srce pod pritiskom Mirjana Bobić Mojsilović VRHOVNI ARBITAR Možda se niko ovde ne bi ni setio da smo do nedavno bili u bratskoj zajednici sa Crnom Gorom, da smo bili, ono što se kaže – dva oka u glavi; možda su ovde već svi zaboravili da se tamo odnedavno govori zvanično maternjim jezikom, a u ovom opštem ludilu od strašnih vesti, gotovo da smo i smetnuli sa uma da je Crna Gora medju prvima , ponosno, priznala nezavisnost Kosova, kao i da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi tamo vezuju končići, a najverovatniije da smo potpuno prestali da se brinemo o položaju Srba u toj maloj državi „izmedju planina i mora“ , s obzirom na činjenicu da su Crne i još Gore, svuda oko nas. Iz nekog razloga, medjutim, i ničim izazvano, Crna Gora se ponovo bavi Srbijom. Nekako bi, ako to ikako bude bilo moguće, Crna Gora da se umeša u političke prilike u susednoj državi, servirajući čitav arsenal teških optužbi na račun politike Borisa Tadića. Tako je ovih dana, dok Milo Djukanović prima u zvaničnu posetu Tomu Nikolića i Aleksandra Vučića, jedan visoki funkcioner DPS-a osuo drvlje i kamenje po Borisu Tadiću, optužujući ga za neprestano mešanje u unutrašnje poslove Crne Gore! Ova optužba, iako zvuči smešno, izgleda da vrši neki drugi cilj. Optužujući Srbiju, crnogorske vlasti, pronašle su idealnu priču za skretanje pažnje tamošnje javnosti sa njihovih problema – svežija istorija nas je naučila da – imati Srbiju za neprijatelja, omogućava dug opstanak na vlasti. Ostrašćenost prema Srbiji, bila je u poslednjih dvadesetak godina, dobitna kombinacija, ne samo u ovim krajevima. Sa druge strane, u trenutku dok se političke stranke u Srbiji zahuktavaju pred početak predizborne trke, takve optužbe samo mogu da podsete srpsku javnost na činjenicu da se Srbija, u svojoj žudnji da udovolji najraznovrsnijim evropskim zahtevima, uopšte nije bavila Crnom Gorom. Ali, Milo Djukanović, neprikosnoveni gazda bratskog nam suseda, voli da izigrava sirotinjsku majku, to jest – demokratu koji podržava svaku opoziciju – pod uslovom da nije u njegovom dvorištu. Primajući Tomu Nikolića, poslao je jasnu poruku Borisu Tadiću. Mahnuo mu je za „zbogom“. Iako je susret izmedju Tome i Mila inspirisan isključivo obostranim političkim interesima, i iako je u predizbornoj kampanji sve dozvoljeno, postoji jedan mali detalj koji ovu priču kvari. Optužbe crnogorskih vlasti na račun Srbije, ovde više nikoga ne potresaju – prema njima se ovde ama baš svi odnose kao prema dosadnim muvama političkog marketinga, koje se teraju rukom. Kako je onda moguće da se pohvale Mila Djukanovića i njegove partijske bratije, uzimaju toliko ozbiljno? Tačnije, kako je moguće da Toma Nikolić, kao vodja najmoćnije opozicione stranke, a po nekim istraživanjima – u ovom trenutku možda i stranke sa najvišim rejtingom u Srbiji, odlazak u zvaničnu posetu Milu Djukanoviću, shvati toliko ozbiljno? Doda li se tome i detalj da su glasnogovornici iz DPS to iskoristili za još jednu tiradu protiv zvaničnog Beograda, stvari izgledaju prilično čudno. Toma Nikolić je ubrao još jedan poen, jer je njegova poseta iskorišćena za kritikovanje Borisa Tadića. Ali, paradoksalno, Toma Nikolić je izgubio bar dva poena, jer je od Mila Djukanovića napravio simboličkog političkog arbitra. Odnosno, čoveka koji više nikome u svetu, a ni u Srbiji, nije važan, Toma Nikolić je podigao poput barjaka. Ta činjenica nesumnjivo pomaže Milu, ali odmaže Tomi. Pre svega zato jer paktiranje sa Milom u borbi protiv Borisa, može da u srpskoj javnosti ostavi utisak da Toma možda i nije toliko veliki kao što se predstavlja. Sa druge strane, u crnogorskoj javnosti, Milo se ispostavlja kao važan faktor srpske politike, kao neko ko će na nogama, i sa šampanjcem, dočekati i smenu ove vlasti. Pošto je Toma dobio zeleno svetlo od Mila, kampanja može da počne. Ali, ne Tomina, ili Borisova, nego Milova. [You must be registered and logged in to see this link.]objavljeno u Večernjim novostima 27.11.2011 |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:51 | |
| MALI SIGNALI
Za Večernje novosti
Srce pod pritiskom
Mirjana Bobić Mojsilović
MALI SIGNALI
Kakvo leto!
U Hrvatskoj , kako se I očekivalo, slave Oluju. Dok hrvatska premijerka Jadranka Kosor u svečarskom govoru pozdravlja sve hrvatske generale koji su iz zemlje izbacili “agresore” , a naročito onu dvojcu koji su u Hagu osudjeni na dugogodišnje robije zbog zločina počinjenih prema Srbima, I dok ceo hrvatskli državni vrh ustaje da dodatno podrži I premijerku, I generale I Oluju, hrvatski predsednik Ivo Josipović je nekoliko trenutaka u dilemi šta da radi – ali onda ustaje I on. Glupo je da se izdvaja, jer bi to poslalo loš signal I Hrvatima I svetu, o tome da Hrvatska nije ozbiljna država.
Za to vreme, srpski ministar vojni izjavljuje, prilikom posete Vašingtonu da je stekao utisak da Amerikanci ne okrivljuju Srbe za dogadjaje na severu Kosova, I da je to napokon jedan lep znak koji šaljemo svetu o nama, te da, sledstveno, možemo da budemo veoma zadovoljni.
Stvarno, imamo li I jedan razlog da budemo nezadovoljni?
Nama očigledno nisu potrebni ni lobisti ni politički marketing da bi svet lepo mislio o nama. Zar nije lep signal što ne kažemo skoro ništa na činjenicu da se egzodus Srba iz Hrvatske tamo slavi kao najveća nacionalna pobeda? Naša snaga je u našoj krotkosti, u našem ćutanju I u dobrim signalima koje smo, napokon, počeli da šaljemo svetu. Ako ništa drugo, taj direktan marketing će nas spasiti svih naših muka.
Dovoljno je da damo deo svoje države, da bi se stekao utisak da izgleda nismo krivi. Samo ako se ne branimo, ako ne tražimo, ako dajemo – možemo da pošaljemo jednu lepu poruku o sebi samima, što je ministru vojske ove male zemlje u raspadanju , veoma važno.
Lepi signali su , da je Srbija I dalje privržena evropskim standardima, čak I kad su oni postavljeni samo za nas. Možda bi zato bilo na mestu da se malo umiri Ivica Dačić koji ovih dana daje izjave da postoji crta ispod koje nećemo ići, I da - ako Evropa može bez nas, I mi možemo bez nje. To je bio jedini signal ovih dana koji je pokvario sve one druge divne signale koje smo poslali u svet.
Na primer, lepi signali su da se, dok traju godišnji odmori, na severu Kosova neće ništa novo desiti, a da ćemo posle da vidimo. Lepi signali su da se Srbija stvarno ne meša u unutrašnje stvari Kosova, te da izjava Hašima Tačija da je Kosovo napokon uspostavilo državni poredak na celoj svojoj teritoriji, u Srbiji nije izazvala nikakve naročite rakcije. Lep je signal da Srbija čeka da vidi šta će da bude na Kosovu, jer bi loš signal bio da svet vidi da Srbija ima nekakav plan na tu temu. Lep je signal da u srpskoj skupštini, dok se na severu Kosovoa dogadjao haos, potpredsednica skupštine nije htela da menja dnevni red. Red je red, a to je I te kakav signal! Lep je signal da Srbija I dalje želi da šalje lepe signale o sebi kako bi signali odobrovolji svet da nas napokon prihvati u svoje redove. Lep je signal da Srbija veruje u garancije medjunarodne zajednice da će na Kosovu sve da bude u redu. Uopšte, lepih signala imamo koliko nam duša želi.
Lep je signal da su naši političari shvatili, I na neki način javno priznali, da su im ruke vezane – da nemaju nikakvog manevarskog prostora da urade bilo šta na bilo koju temu, osim da šalju signale I da se raduju svakoj pohvali koja im , u pogledu signala, stigne.
Hrvatska je poslala lep signal svetu povodom slavljenja Oluje. Srbija šalje lep signal u pogledu slavljenja mentalne, moralne I političke Promaje.
Uostalom, promaja je I tako I tako, nešto što postoji samo u Srbiji.
A to je signal koji će nam, zasigurno, doneti mnogo bolje pozicije u svetu, jednog dana, a možda I pre.
objavljeno 7.08,2011
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:51 | |
| BEZUSLOVNA LJUBAV
USLOVNA SLOBODA I BEZUSLOVNA LJUBAV
Paradoks I čuči u tome – u Evropu lako idu samo oni Srbi koji od nje beže, svi ostali koji bi hteli u Evropu moraće da sačekaju dok se za to ne steknu uslovi.
Još jedna srpska isporuka obavljena je bez greške, paket je stigao u Hag, avion je na vreme poleteo, nije bilo nikakvih problema, sve je išlo više nego glatko, pa iako su od najunosnijeg srpskog izvoza – isporučivanja optuženika za ratne zločine , ovde mnogi pokušali da naprave politički kapital, problem je iskrsao već koliko sutradan. Ispostavilo se da naš izvozni bilans sa Evropom nije dovoljan . Mi njima ljude i ustupke, oni nama uslove. Komesar Evropske unije za proširenje, Štefan File, izjavio je da je lepo što izvozimo po naredjenju i ”da se Srbija primakla dobijanju statusa kandidata”, ali I da hapšenje poslednjeg haškog begunca apsolutno nije dovoljan uslov za primicanje Srbije Evropi. Na redu je Kosovo. A uzgred, pominje se I neki Stanković koji je u bekstvu I koji živi u Crnoj Gori. Što na ovom sofisiticiranom jeziku evropke birokratije znači da bi sad Srbija trebalo da počne da hapsi I po okolnim državama?
”Loptica je na strani Srbije”, poručio je File. Srbija sada opet, samo treba da servira.
Evropska Unija je postavila uslov – da se bezuslovno poštuju njeni uslovi, a koliko ih je I kakvi su, to još uvek ne znamo. Naime, svakoga dana smo sve više iznenadjeni. Najvažniji uslov je da Srbija servira Kosovo. A dok taj uslov ne ispuni, Srbija će da pohapsi jatake haških optuženika, I da servira stotine drugih ustupaka. Uvešće zakone o kantama za djubre, obaveznom vakcinisanju, gej brakovima, promeni razdeljka, zakone o zabranjenim rečima, političkoj korektnosti I visini štikli. Možda će uvesti I zakon o ljubljenju Evrope – pa su evroskeptici vidjeni ili da zauvek ućute, pre nego što dodje do Strašnog suda, ili da brzopotezno, medju svim onim uslovima, budu isporučeni u bolji život. Pa ćemo onda svi da živimo divno.
Ali, ako je Evropa tako divna I obećana ideja, zašto onda tamo šaljemo naše optužene za ratne zločine? Zašto tamo šaljemo ljude koji su za nešto krivi? Iako se veliki deo srpske javnosti raduje što je posle sedam godina skrivanja, napokon, i poslednji optuženik isporučen u Ševeningen, jer ćemo posle toga da steknemo uslove , ukoliko ispunimo uslove, da pod odrejednim uslovima živimo uslovno dobro, sve je jače uverenje tihe većine da Srbi u Evropu, bezuslovno, mogu da odu jedino vladinim avionima, izvečeri I za selu istinu, uz nevidjene mere bezbednosti. Za sve ostale, Evropa je uslovna kategorija, koja podrazumeva bezuslovnu poslušnost.
Paradoks I čuči u tome – u Evropu lako idu samo oni Srbi koji od nje beže, svi ostali koji bi hteli u Evropu moraće da sačekaju dok se za to ne steknu uslovi. Na primer, da Srbija više ne bude aljkava zemlja. Da sa nezavisnom državom Kosovo ostvari dobrosusedske odnose. Da kad Priština uvede trgovinske sankcije Srbiji, Srbija na to odgovori bezuslovnim evropskim osmehom. Ili, na primer, da se napokon I do kraja utvrdi istina o Srbima – Nataša Kandić je od braće Rokfeler stekla poverenje glede te istine – ali I njoj su se na grbaču ovih dana nakačili (kako smo videli u ”Utisku nedelje”) nekadašnji prijatelji iz nevladinih organizacija, takodje gladni istine, koji bi da utvrdjuju još istinitiju istinu, samo im niko za to ne da ni jedan evro. A istina košta, zar ne?
Nema zbora da će uslova još biti. Ali , nešto se dešava. Ivica Dačić je ovih dana rekao da ako Evropa krene I dalje da nas ucenjuje, da treba da dignemo ruke od nje. Divno rečeno, zvuči kao početak političke kampanje, ali u toj izjavi ima mnogo pesničke slobode.
Kako da dignemo ruke, kad smo na kolenima?
Od kako je bezuslovno zavolela Evropu , cela Srbija je na uslovnoj slobodi.
Ve;ernje Novosti, 24.jul. 2011 |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:52 | |
| NOLE KAO METAFORA Za Večernje novosti Srbija u ogledalu Mirjana Bobić Mojsilović 10.07.2011. NOLE KAO METAFORA Srbija je bila na nogama kad je Nole, prošle nedelje pao na zemlju i pojeo travu sa Vimbldonskog terena. Svetski broj 1. i pobednik Vimbldona doneo nam je nezapamćenu radost, učinivši da se svi , bar na trenutak, na neki način, osećamo kao pobednici. Ali, doneo je još nešto što se u opštoj euforiji oko pobede, sa jedne strane, I političkih zamerki predstavnicima srpskih vlasti koji su se pojavili na Vimbldonu ( priča o pokušaju da se politički kapitalizuje tudj uspeh) sa druge, gotovo izgubillo. Novak Djoković, doneo je sa sobom zaboravljene vrednosti, dao je mogućnost onoj normalnoj, inače zgaženoj Srbiji, da oseti da je živa. Onoj Srbiji koja nije ni prva, ni druga, onoj Srbiji pristojnih ljudi koji su jednako zgroženi nad proevropskim ludilom koliko i nad primitivnom fobijom od svega što nije lokalno. Novak Djoković postao je metafora. Personifikacija za lepo, plemenito I uzvišeno, za integritet, snagu I pobedu. To što je šampion izveo celu svoju porodicu na binu ispred Skupštine, ne zaboravljajući ni bake, ni deke, ni tetke, ni brata iz Kragujevca, ni svoju devojku – jeste poruka o tome kako se stiže do pobede I kako se sa pobedom živi. Tri generacije Djokovića na sceni jesu poruka o pristojnosti, vaspitanju, dobroti, ali i o tradiciji, korenima , kontinuitetu, to je priča o porodici , o normalnoj srpskoj porodici u kojoj se poštuju stariji, u kojoj se braća vole, u kojoj su tetke važne, a rodjaci iz unutrašnjosti nisu zaboravljeni. To je takodje priča o pobedniku koji se nije uzneo iznad onih koji su ga stvorili. Jer, Djokovići su sve napravili sami. Bez ičije pomoći. Dvadeset godina , sanalazili su se kako su znali I umeli da stignu do Vimbldona. I deka je zaslužan. Na javnoj sceni na kojoj se vrlo tendenciozno, godinama neguje samoživost, jurcanje za novcem, prostakluk, agresija, i sunovrat svih vrednosti, uključujući I podsmeh svemu što nije u znaku beskrajno plavog ukrašenog žutim zvezdicma, Novak Djoković je dete kakvo smo svi mi, nekada davno bili : u reklami za Telekom, Novak se starom seljaku sa šajkačom, koji prodaje krompir na pijaci obraća sa “VI” – I kaže mu “Kako ste, deko?” Desetine hiljada ljudi na dočeku svetskog broja Jedan, nisu tapšale samo njegovom sportskom peharu, nego I tome - toj zaboravljenoj pristojnosti, prognanoj odavde besomučnom jurnjavom za rejtinzima koji su doneli raspomamljenost, mrznju, prostakluk I moralno podzemlje svake vrste. Uz sve to, Nole je doneo još nešto. Dok se ovde forsira priča o tome da će nas svet voleti i prihvatiti jedino ako budemo poslušni, snishodljivi i krotki, Nole pokazuje da je moguće i drugačije. Biti uspravan. Misliti na deku. Misliti na sve deke. Svaki put kada se prekrsti tri puta na terenu, svaki put kada on ili njegov tim u vimbldonskoj ili bilo kojoj drugoj loži obuku majice sa srpskom zastavom, on pokazuje neki mali divni inat svakoj gluposti sveta I onih u Srbiji koji su u svet zaljubljeni. To što on radi jeste sa jedne strane odgovor svakom lošem imidžu Srbije, odgovor svakom podsmehu Velikog brata koji već dvadeset godina komanduje našom nesrećom, dok je sa druge strane, to i poruka našim političarima o tome kako se hoda, kako se živi, i kako se poštuje svoje. Nole , to je, izmedju ostalog, priča o integritetu. Dok se ovde svim sredstvima promoviše politička korektnost, koja podrazumeva nekritičko obožavanje I svake skarednosti I gluposti koja dolazi “iz sveta”, Nole nikada ne samo da ne odustaje od onoga što jeste, nego to s ponosom i nevidjenim šarmom nosi. I to je ono što je opčinilo svet. A to je ono što je opčinilo i nas. Desetine hiljada ljudi na trgu ispred Skupštine, nije pozdravljalo samo Noletov uspeh na Vimbldonu. Pozdravljali su i nešto u sebi samima, što je Nole oslobodio. [You must be registered and logged in to see this link.] |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:52 | |
| SRCE POD PRITISKOM: O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?
Mirjana Bobić-Mojsilović25. jun 2011. 20:42 | Dobro, vidljivo je i golim okom - nalazimo se u političkom živom blatu i na međunarodnom i na unutrašnjem planu
DOBRO, vidljivo je i golim okom - nalazimo se u političkom živom blatu i na međunarodnom i na unutrašnjem planu. U moru umornih, poražavajućih, bestidnih, pretećih i beznadežnih rečenica koje smo ovih dana čuli, pronašla sam jednu koja mi je ulepšala dan. Nećete verovati, ali njen vlasnik je Čeda Jovanović.
Neko će reći da je nepristojno, u ovoj nedelji, pisati o malim i nebitnim stvarima: u ovoj nedelji u kojoj nam Nemci poručuju da nećemo uči u Evropu dok ne priznamo Kosovo, u ovoj nedelji u kojoj sa razlogom gnevni seljaci i radnici blokiraju puteve, u ovoj nedelji u kojoj, čini se, pucaju i naše poslednje iluzije kao mehuri od sapunice, u ovoj nedelji u kojoj, kao možda nikada ranije, slogan „Evropa nema alternativu“ zvuči zastrašujuće i preteće, u ovoj nedelji u kojoj nas ismeva čak i neka američka nazovikomičarka. Neko će reći da pisati o ljubavi - nema smisla.
Ipak, ponekad male rečenice govore više od velikih.
Iako se sa njim u mnogo čemu politički ne slažem, iako mislim da mu se u poslednje vreme omaknu nasmotrene i nepristojne izjave (uključujući i način na koji je razgovarao sa Vukom Jeremićem, one opaske o Rusiji, medvedima i tome slično) Čeda Jovanović je u Utisku nedelje, bez ikakvog propagandnog predumišljaja i marketinškog plana, izgovorio nešto što ga je u mojim očima obojilo lepšom bojom.
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?
Razumite me, ja sam žena i ja sam pisac! Padam na takve stvari. Naime, Čeda je izgovorio rečenicu koju nijedan političar nije rekao javno otkad ja čitam novine i gledam televiziju: „Svoju ženu Jelenu i svoju decu - volim najviše na svetu“.
Bilo je to spontano, mladalački, iskreno.
Koji je naš političar javno rekao da svoju ženu voli najviše na svetu? Otkako pratim politiku, supruge političara su ovde vazda bile upotrebljene samo za slikanje u predizbornoj kampanji, da bi ih potom vratili u senku društvene nužnosti, biografskog usuda, poput nekog tereta koga se retko dotiču.
Sa retkim izuzecima, ljubav prema vlastitoj ženi je nepostojeća tema. Istine radi, Slobodan Milošević je izjavljivao ljubav Miri Marković, i Vuk Drašković Danici, ali su one obe bile važni politički igrači na javnoj sceni, što njihovu ljubav ne umanjuje, ali im dodaje politički okvir. Na našoj političkoj sceni postoji neko nepisano pravilo da je ljubav ljigav i skliski teren i da se nje ne treba doticati - javno. Da su ljudi koji govore o ljubavi prema svojim suprugama u stvari slabići, papučići i nesolidni za saradnju. Žena tako izgleda kao neka vrsta nužnog zla, društvenog pokrića, to je tema koja se podrazumeva, koja je dosadna, obična i medijski neatraktivna. S druge strane, naši političari i njihovi skuteri imaju toliko posla da javno pokazuju ljubav i odanost jedni prema drugima, prema vlastitim partijama, prema nazoviideologijama i saveznicima, da za jadne supruge tu nikako nema mesta. One su višak.
To, naravno, nikako ne znači da ja tvrdim da ostali političari ne vole svoje supruge - ali samo Čeda ima petlju da to i kaže. Tu me je kupio. Tih nekoliko reči o ljubavi izgovorio je kao odgovor da Evropu (ili nešto slično) voli najviše na svetu.
Eto, Čeda voli svoju ženu više od Evrope, ili od Amerike, ili, možda, i od politike?
Pada mi na pamet retoričko pitanje - za kog bismo srpskog političara danas mogli da kažemo nešto slično?
U mojim očima je upravo zbog te male i naizgled nebitne rečenice Čeda Jovanović porastao kao čovek. Pazite, i u njegovoj stranci i oko nje sede oni koji više vole njega nego svoje žene, i to i on zna.
To je tako poražavajuće, to što svi više vole „gazde“ nego svoje žene.
Upravo zato, meni je ova mala rečenica značajna - padam na takve stvari, jer one govore o tome da se Čeda, ako ni po čemu drugom, po toj sitnici razlikuje. U mom ženskom i spisateljskom univerzumu to bi moglo da znači da je Čeda čovek o kome se može razmišljati drugačije. Neki su ovde venčani za Evropu, neki su venčani za Srbiju, a Čeda je venčan za svoju ženu.
Nije zato slučajno što su one klinke pre desetak godina onako ludovale sa parolom „Oženi me, Čedo“. One su prve nešto prepoznale. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:53 | |
| SRCE POD PRITISKOM: Burek i praziluk
Mirjana Bobić-Mojsilović19. februar 2011. 20:43 | Očigledno je da je svaki rijaliti postao gledan samo ako sam sebe razara, ako se sve raspada pred očima publike i ako je sve dozvoljeno
KADA u rijaliti šou program, najavljivan kao nešto neviđeno, posle relativno kratkog vremena dovedete reciklirane učesnike prethodnih rialitija, to jest prononsirani estradni otpad spreman na dno svake vrste kako bi se podigla gledanost i famozni rejtinzi, priča o najgledanijem spektaklu dobija sasvim drugačije obrise. Da su ti programi bili gledani, ne bi se u te svinjce naknadno uvele VIP ličnosti poznate po beskonačnosti vlastitog zla, primitivizma i vulgarnosti. I, ne bi se, uz pomoć nevidljive dirigentske palice, smišljenim potezima, od tog moralnog i svakog drugog brloga napravila splačina koja se gadi svakom normalnom čoveku. Dakle, nema sumnje da su za sve gadosti koje se događaju, na primer, u „Dvoru“ odgovorni nevidljivi dramaturzi koji neprestano indukuju sukobe, neku vrstu građanskog rata - jer rat uživo je ono što u srpskim uslovima jeste jedina formula za ultragledanost. Da li je baš tako?
„Dvor“ je, u stvari, „Farma“ - sa navodno jačom hijerarhijom - pravila su postavljena, prostor za delovanje ograničen je nekom vrstom „klasne podele“, uvedeni su zlatnici i kazne, i igra je mogla da počne. Međutim, „Dvor“ kao televizijski i duštveni fenomen postaje sve više koncept koji se otrže kontroli. U trci za rejtingom čini se paradoksalna stvar, koja je, u neku ruku, zapravo genijalna. To fingirano kraljevstvo, sa jasno postavljenim pravilima i kaznama, opstaje na tržištu samo u onim trenucima u kojima samo sebe ruši - to jest onda, kada, u ime rejtinga, dopušta da krilatica „pravila postoje da bi se rušila“ prividno gospodari stihijom međuljudskih odnosa.
Ako „Veliki kombinator“ dopušta da se kralju i kraljici skine kruna, da se krše sva ostala pravila, ako zapravo neprestano podstiče rušenje kraljevstva i „kvarenje igre“ , kako bi taj kolektivni brlog postao što ogavniji, onda je koncept koji počiva na zlu, prostaštvu, vulgarnostima i agresiji stigao do tačke u kojoj ukida sam sebe.
Kralj krvavog oka, kraljica kojoj se otima kruna, tuče u „Parovima“, nepojamne vulgarnosti u svim rijalitima, podsticanje nekažnjenog uzajamnog maltretiranja učesnika, vodi do simboličke i svake druge stihije, koja obesmišljava sam koncept „narodnog programa“, ali u društvenom smislu i te kako je poučna.
Ali, ako je rasulo i zverinjak koncept do koga se stiglo na savremenom marketinškom tržištu, zašto uopšte praviti rijalitije koji imaju koncept? Zar nije dovoljno staviti kamere ispred javnog toaleta? Očigledno je da je svaki rijaliti postao gledan samo ako sam sebe razara, ako se sve raspada pred očima publike i ako je sve dozvoljeno.
Ako je neko mislio da je vrhunac gledanosti dostignut kad je flaša pogodila kralja u glavu, prevario se. Nekoliko dana kasnije, izvesni Boki 13 razorio je „Dvor“. Najurio je kralja, i obesmislio čitavu igru, ali je u isto vreme obesmislio i suštinu rijaliti televizije. U ime zabave, zabava se razara iznutra.
Nijedna odluka RRA nije tako moćna kao unutrašnji mrak bilo kog rijaliti programa ove vrste jer sam rijaliti TV predstavlja pravu sliku jedne sveopšte moralne i televizijske metastaze.
Iako su psiholozi ovih dana sa zabrinutošću upozoravali da je sledeća stepenica, možda, neko ubistvo koje bi oborilo sve liste gledanosti, izgleda da propast ide u sasvim drugom smeru. Da, desiće se samoubistvo rijaliti televizije, ali to nikako ne rešava problem javnog prostora.
U ovoj propasti podjednako učestvuju i novine koje svojim prostačkim i opscenim naslovima i tekstovima doprinose ovom realnom sunovratu javne scene. Šta reći pred činjenicom da su pojedine novine postale pornografsko-klozetski priručnik za plovidbu kroz vode naše mutne Marice, bez obzira na to da li se radi o „ozbiljnim političkim temama“ ili o tekstovima koji se bave takozvanom zabavom?
Rasulo je u modi.
Nije zato čudno da u celom ovom spektaklu niskosti, potpuno nezapaženo prođe vest da će domaći burek uskoro morati da se pravi po standardima EU, inače nećemo moći u Evropu. O praziluku još uvek nije ništa rečeno. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:53 | |
| SRCE POD PRITISKOM: Ljubav, navika, panika
Mirjana Bobić-Mojsilović05. mart 2011. 20:28 | Ljubav i mržnja se uzajamno podstiču - srpske političke podele dovele su do ludila u kome se stepen ljubavi meri recipročnom količinom mržnje MIRJANA BOBIĆ-MOJSILOVIĆ
GOVOR mržnje ispostavio se kao glavna tema protekle nedelje, a sve zbog jadnih antisemitskih izjava dvoje učesnika jednog TV rijalitija. Naravno da antisemitizam treba osuditi, kao i svaku drugu mržnju prema bilo kom narodu, ali licemerstvo naše javne scene fantastično se vidi baš na ovom primeru. Mesecima upravo u ovoj kolumni pišem o rijaliti programima kao bastardnom obliku TV zabave i mentalne manipulacije u kojima je mržnja i agresija ispostavljena kao ključni pledoaje za podizanje rejtinga - i niko ne reaguje. Rijliti programi ne samo da počivaju na univerzalnoj mržnji prema čoveku, nego uz to gaje i mržnju kao dramaturški faktor, bez koga nema zabave. Mržnja, pomešana sa pažljivo selektiranim primitivizmom, rađa i ovakve ekscese.
Reakcije čitalaca po internet izdanjima novina su ovih dana prepune gneva, uglavnom sa tezom da se ovde mržnja prema Srbima toleriše, da je jedino ona dozvoljena, a da je svaka druga mržnja kritikovana, čak i sankcionisana. Slučaj iz rijalitija otvorio je našu crnu kutiju strasti. U zemlji u kojoj zvanična propaganda toliko promoviše ljubav, govor mržnje i govor o mržnji, koji su preplavili javnu scenu, samo su prividno paradoksalni.
O čemu, dakle, govorimo, kad govorimo o ljubavi? Pada mi na pamet kako je Mira Marković u svojim tekstovima u „Dugi“ promovisala sveopštu ljubav - prema ljudima, bubama, cveću, proleću. Moravi i svom mužu. Znamo kako je ta napisana ljubav izgledala u stvarnosti. S druge strane, oni koji su najviše penili protiv govora mržnje (a sama sintagma postala je gotovo univerzalna i sveobuhvatna etiketa za eliminisanje političkih protivnika) isijavali su i isijavaju i danas nepojamnu mržnju prema svima koji se ne uklapaju u koncept „nove osećajnosti“. Ljubav i mržnja se tako uzajamno podstiču - srpske političke podele dovele su do ludila u kome se stepen ljubavi meri recipročnom količinom mržnje. (Pogledajte, uostalom, i Hrvatsku, Kosovo, Bosnu itd.) Voleti Srbiju u jednom trenutku je značilo - isto toliko mrzeti druge. Voleti svet značilo je mrzeti Srbiju. Srbija je, i to je činjenica, osetila na svojoj koži šta znači govor mržnje - u krajnjoj liniji da li se besomučna kampanja koja se u devedesetim vodila protiv Srbije može nazvati govorom ljubavi? Teško. Ali, to nas ne opravdava. U krajnoj liniji, i na našim fudbalskim utakmicama, na tribinama imamo govor mržnje i potencijalni „građanski rat“ među navijačima.
Da i ne govorimo koliko je mržnja poželjna na lokalnoj političkoj sceni. Ima li tu ikakve vidljive i suštinske razlike između ponašanja političara u skupštinskom „Dvoru“ od ponašanja učesnika u rijaliti programima? Kao i u rijalitiju, tako i u politici - ljubav je dosadna, zar ne?
Jedno što Veliki Brat zabranjuje jeste sama reč mržnja. Mržnja je dozvoljena ako nije spomenuta, to jest može se rečima ljubavi govoriti o mržnji, zar ne? Pogledajte kako ta ljubav izgleda na međunarodnom planu. Reč mržnja se ne pominje, zabranjena je u civilizovanom svetu. Toliko ima razloga da se voli - da se u ime te ljubavi - prema demokratiji, ljudskim pravima, novcu, nafti, dominaciji, vlastitim interesima, tolike zemlje sravnjuju sa zemljom. Ljubav je, otuda, ono što ovaj svet vodi napred. U to ime, moramo, kako nam poručuje državna propaganda, da volimo Evropu, kao što je ona volela nas, pa možda još i više? Ili, da stvar izvedemo do krajnjih granica - danas ljubav nema alternativu. Ili ćemo voleti Evropu, ili nas neće biti.
Govor mržnje jeste dominantni oblik komunikacije na našoj javnoj sceni već skoro dvadesetak godina. Rijaliti programi samo su omogućili razlivanje tog verbalnog i mentalnog otpada na široj skali.
Nemojmo da se zavaravamo - Miloš Bojanić, Maja Nikolić, Firči i ostali i jesu ponovo dovedeni u rijaliti program zato što su pokazali kako umeju ne samo spektakularno da mrze, nego i da promovišu koncept „Ružni, prljavi, zli“. Pomenuti antisemitski ispad samo je delić tog mozaika. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:54 | |
| SRCE POD PRITISKOM: Godine raspleta
Mirjana Bobić-Mojsilović02. april 2011. 19:51 | Sloboda - bez obzira da li se radi o slobodi govora, kretanja, ponašanja, o slobodi biznisa ili o ličnoj slobodi, ovde je partijska stvar, i nema nikakve veze sa univerzalnim standardima
Ko smo to mi i u šta smo se pretvorili? Stepen ludila možda se najbolje ogleda u jednom svežem detalju - povodom katastrofalnog zemljotresa, cunamija i havarije atomske centrale u Fukušimi, po Srbiji su se razjurili stručnjaci sa spravama za merenje radijacije, kako bi na vreme obavestili ovaj napaćeni narod da li smo ugroženi od opasnog oblaka koji stiže sa istoka. Upravo u ovo vreme, pre dvanaest godina, počelo je bombardovanje Srbije. Malo ko je stigao da primeti da svih ovih godina takvog predanog i pažljivog merenja nije bilo. Nekako, kao da je odnekuda stigla direktiva da se po tome ne čačka, jer je bombardovanje, je l’ da? u neku ruku bilo zasluženo. Tek ponegde osvanula bi po koja vest da je u Srbiji u ovih dvanaest godina dramatično porastao broj obolelih od malignih oboljenja, te da je tome uzrok bombardovanje projektilima sa radioaktivnim punjenjem. Genocid je mala velika reč koju niko u ovom kontekstu ne spominje.
Ali to je samo još jedan u nizu primera o duplim standardima na koje smo, obrni - okreni, nekako pristali, samo da bismo „živeli kao sav normalan svet“. U tom kontekstu treba posmatrati i priču o trgovini organima na Kosovu, koja je jedan deo srpske političke javnosti ostavila primetno utišanim - stravični zločini nisu bili predmet „radioaktivnog merenja“ onih koji su na sva usta podržavali bombardovanje Srbije.
Napad na Libiju, koji neodoljivo podseća na orkestriranu akciju medijskog i radioaktivnog bombardovanja Srbije, u našoj javnosti takođe je izazvao neku vrstu muka - jer opasno je u tako delikatnim situacijama, naljutiti velikog gospodara koji nas i tako i tako, mrka pogleda, gleda odozgo.
Da i ne govorimo o drugim, manje bitnim, ali ništa manje vidljivim primerima - Čeda Jovanović i njegov skandal sa „kanibalima“ ne podleže nikakvom krivičnom gonjenju - jer Afrikanci ne spadaju u osetljive tačke političke korektnosti, dok Jevreji u izjavama narodnih pevača jesu razlog da se zvezde jednog rijalitija ekspresno pošalju na sud. Ili je u pitanju i nešto drugo - političari u ovoj zemlji imaju veća prava na retoričke gafove nego drugi? Ili je možda u pitanju nešto treće - estradne zvezde su svojim izjavama demonstrirale mržnju, dok je Čeda Jovanović demonstrirao samo gađenje, šta li?
A šta tek reći o famoznom „poreklu imovine“, „pranju novca“ i „oštećivanju države“, floskulama koje se takođe koriste isključivo za sitniju ribu poput Cece, Džaje ili ministarskih pomoćnika? Kako je moguće da se imovina nikada ne istražuje, niti se njeno poreklo dovodi pod sumnju kada su u pitanju finansijski i politički moćnici? Zanima me kako je moguće da ne postoji ni jedan jedini ekonomista koji bi nam lepo objasnio kako je moguće, u zemlji koja neprestano propada, da iko zaradi desetine i stotine miliona evra a da nije potkradao državu? Odnosno da to potkradanje nije u saradnji sa državom?
Sloboda - bez obzira da li se radi o slobodi govora, kretanja, ponašanja, o slobodi biznisa ili o ličnoj slobodi, ovde je partijska stvar, i nema nikakve veze sa univerzalnim standardima.
Svako je, zapravo, ovde, samo privremeno slobodan. I, kao što kaže predsednik vlade, i ostali ministri, svako može doći pod lupu zakona, samo ako se tako odluči. Ali u tome i jeste problem.
Ovo nije zemlja za sve, kao što kaže ona divna pesma EKV. Ovo je zemlja u kojoj je sve relativno, u kojoj sve mož’ da bidne, al’ ne mora da znači. Upravo zato, već sada, svuda oko sebe primećujem sve više ljudi koji ne govore više ni o čemu, da ne bi „pogrešili“. Veliko oko nas sve posmatra. Za malog čoveka to danas znači čak i gubitak posla.
Šugava vremena . Sve je moguće.
„Godine raspleta“ su pred nama. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:54 | |
| Ko je ugasio svetlo
Mirjana Bobić-Mojsilović16. april 2011. 19:46 „Nova evropska filozofija“ naših političara danas zvuči kao da je pristigla iz drevnih vremena IB
NIJE mi jasno šta se to događa sa nama. Nigde i niotkuda glasa razuma. Naša javnost je zanemela. Da li je moguće da se svi plaše? Ili se možda radi o tome da smo postali glupi, mozgova opranih od kapitalne propagande? Gde su srpski intelektualci, nekada čuveni po glasu razuma i hrabrosti kojim su se suprotstavljali svakom jednoumlju, gluposti ili ataku na slobodu? Nešto se među nama, očigledno, ugasilo.
Pre neko veče, na vestima, dr Mićunović je sa neizmernom brigom prigovorio Vuku Jeremiću da se ponovno približavanje Srbije nesvrstanima, najverovatnije neće svideti Evropi. Ispada da bi Evropa mogla da se naljuti na Srbiju, pa se stari demokrata prepao? Vuk Jeremić je rekao možda najvažniju rečenicu koja se uopšte mogla čuti na TV - „Nemojmo da od evropeizma pravimo novi marksizam“. Ali, Mićunu treba oprostiti - jednom marksista - uvek marksista.
Novi marksizam je, međutim, na delu. Malo je reći marksizam - radi se o novom katehizisu koji čini smešnim i tužnim naše dreždanje u čekaonici pred vratima Evrope. Paradoks naše situacije ne leži samo u povorci nebuloznih argumenata koje nam ispostavljaju naši političari glede evropskog raja koji nas čeka jednog dana, nego i u činjenici da nam se oni predstavljaju kao jedini ovlašćeni tumači prirode „nove evropske filozofije“. Ta njihova filozofija danas zvuči kao da je pristigla iz drevnih vremena IB. Više volim Evropu nego oči svoje, nego istinu, pravdu i zdrav razum.
Možda bi se Evropa naljutila na Srbiju ne samo zbog nesvrstanih, nego i zbog suvišnih pitanja? Zato, u čekaonici pred vratima raja, nikakvo talasanje nije dozvoljeno.
Ipak, u ime zdrave logike moramo da upitamo naše vajne evroentuzijaste šta kažu o francuskom zakonu o zabrani nošenja burki? Nije li to flagrantan atak na ličnu slobobodu muslimanki - osim što je atak na jedno društvo i religiju, na njihove običaje i moralnost? S kojim pravom francuska demokratija naređuje tuđim ženama kako da se oblače?
Da li to znači da je kultura u kojoj je, na primer, Lejdi Gaga pojam uspešnosti i nove ženstvenosti, da stvar izvedemo do krajnih granica, sposobna da jednog dana donese zakon kojim će svim hrišćanskim ženama biti naređeno da po ulicama hodaju u donjem vešu? Hoće li Evropa doneti zakone kojima se muškarcima zabranjuju brade? Talibanski, nema šta. (Da podsetim, talibani su u Avganistanu žestoko kažnjavali muškarce koji nemaju dugačke brade). Ako je moguće da u demokratskoj Evropi u 21. veku postoji zakon koji skida muslimanke, zašto ne očekivati zakon koji će skinuti i sve ostale? Ili, zakon kojim će nas sve obući u istu uniformu? Gde je tu toliko slavljena sloboda ličnog izbora, uverenja, gde je tu ideja jednakih prava?
Onog trenutka kada država počinje da se bavi ličnim stvarima pojedinca u ime rajskih principa i „uređenja države“, bar koliko je poznato iz istorije, rajski principi postaju nekako pakleni. Usrećiteljska filozofija reda, rada i mira, donela je nesreću milionima ljudi zarobljenim u „ponovo pronađenim rajevima“ Staljinovog, Maovog i drugih komunizama. Priča o zabrani burki u Francuskoj, zapravo je samo primer za ugled. Hoćemo li svi jednoga dana po zakonu morati da budemo plavuše, ili vegetarijanci, ili samci, ili ateisti? Hoće li nam neki novi zakon ograničiti broj dece, ili nas proglasiti državnim neprijateljima ako odbijemo da pristanemo na „dva sata dnevno šetnje po dvorištu“. Hoćemo li, po nekom novom zakonu, morati da budemo srećni?
Zakon o ličnoj sreći još nigde u Evropi nije donesen, ali kod nas očigledno ta ideja lebdi u vazduhu. Od nas se, naime, očekuje da se ponašamo kao da je takav zakon već donesen. Svako suvišno pitanje i nebriga prema raspoloženju Evrope, već danas se smatra uvredom, nekom vrstom kršenja strogih pravila srpskog rajskog puta.
Braniti burke znači braniti princip, znači braniti pravo na različitost. Ko danas ćuti pred skidanjem muslimanki u Francuskoj, paradoksalno - pristaje da nosi identifikacioni broj na uniformi kreiranoj u kancelariji Velikog Brata.
Nije više pitanje kuda smo se uputili, nego koju boju uniforme će da nam dodele.
I još nešto - svetlo se gasi u deset uveče, pa vi vidite. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Čet Jan 19 2012, 10:54 | |
| Nagradno pitanje
Mirjana Bobić-Mojsilović29. april 2011. 18:46 | Ućutkani Dik Marti samo je jedna od mnogih kolateralnih žrtava novog bratstva i jedinstva koje se od revnosnih funkcionera i građana Nove Evrope zahteva
Ova nedelja, donela nam je zaista spektakularne vesti. Dik Marti, visoki funkcioner Evropske unije, čovek koji je obelodanio šokantne podatke o trgovini organima srpskih zarobljenika na Kosovu, posle nekoliko meseci uzaludnih napora da tu priču privede kraju, objavio je da se povlači iz politike.
Iako razlozi za takav potez nisu obelodanjeni, stiče se utisak da je pošteni Dik Marti shvatio sa kim ima posla, te da u toj priči za njega više posla biti neće. Ućutkani Dik Marti samo je jedna od mnogih kolateralnih žrtava novog bratstva i jedinstva koje se od revnosnih funkcionera i građana Nove Evrope zahteva, pa se ispostavilo da je talasanje o zločinima nad narodom koji se još uvek drži pod prismotrom, krajnje nepopularno.
Toj tezi ide u prilog i vest da su danski pripadnici misije Ujedinjenih nacija u Hrvatskoj, ovih dana priznali kako su svojim očima gledali kako su hrvatski branioci mučki ubili devet srpskih civila u Hrvatskoj, u Dvoru na Uni, posle akcije ”Oluja”. Kažu da su gledali, jer im je tako bilo naređeno. Mirovne snage su, kaže danski vojnik, bile u mirovnoj misiji. A mirovna misija se ne meša u pucnjavu. Zadatak mirovne misije je da posmatra, pogotovo ako su u pitanju srpski civili, takvo je bilo naređenje, zar ne? Danas bi, kaže Jan Valendrof, bivši pripadnik danskog bataljona UN, pucao u ubice srpskih civila. Da, ali taj mračni događaj prekrila je prašina vremena. Nije bilo uputno, iz nekog razloga, punih šesnaest godina uopšte pominjati taj slučaj.
I Stjepan Mesić, bivši predsednik Hrvatske, ovih dana je izjavio da je hrvatski vrh znao da se srpska sela u Slavoniji pale u tri smene, kao i da je u Hrvatskoj počinjeno daleko više zločina nego što se o njima zna. Posle šesnaest godina ovakve istine stižu do naslovnih strana, ali sve su to već prekrili snegovi, ruzmarin i šaš. I Stjepan Mesić se ponašao kao da je pripadnik mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Samo je posmatrao šta se događa.
A u Srbiji, nazavisna poslanica Vesna Pešić, uverena u papsku nepogrešivost Evrope, Ujedinjenih nacija i svih mirovnih misija, savetuje ovih dana Milorada Dodika da spusti loptu po pitanju referenduma u Republici Srpskoj i da se prepusti pravednom sudu Velikog Brata.
Božidar Đelić, poverenik Velikog Brata, povodom najnovijeg ultimatuma koji je Evropa postavila Srbiji u pogledu Kosova u stilu ”Nemojte da ste pisnuli”, poručuje ovdašnjoj javnosti da nam je beli Šengen s razlogom na klimavim nogama, te da ćemo morati mnogo više da se trudimo, inače ima da nas nema, to jest ima da nam se ukine šansa da dobijemo status kandidata.
Iz srpske vlasti ove nedelje neprestano nam poručuju da ih ostavimo na miru ”dok ne završe posao” - omiljena fraza Nade Kolundžije. Ima da nas privedu Evropi kako znaju i umeju, i o tome se više u srpskim medijima ni ne raspravlja.
Situacija je ozbiljna. Liberalno-demokratska partija, najradikalnije proevropska stranka, u pomoć je pozvala Jovu Kapičića, Titovog generala i obožavaoca Golog otoka. Ništa nije slučajno. Cela ova situacija, u velikoj meri podseća na vreme IB. A da priča bude još sočnija, LDP je u pomoć, zbog političkog marketniga koji uključuje sećanje na neka bolja vremena, pozvao i Antu Markovića. I on je samo gledao šta se događa, zar ne?
U Evropu, izgleda, možemo da uđemo samo kao nova Jugoslavija, ali Dodiku, očigledno, to još uvek nije jasno.
Crvena zvezda je zamenjena žutim zvezdama. Pitanje nedelje glasi - ko su novi Tito i Kardelj.
A ko je novi Jovo Kapičić?
Za to mesto se već danas mnogi bore. |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:09 | |
| LOVCI NA GLAVE
Vlada Srbije ovih dana je ponudila astronomsku cifru onome gradjaninu koji prijavi Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Njihove glave su ucenjene na po million evra, a glave ostalih, manje medijski eksponiranih begunaca, koštaju i do četiri puta manje.
U anketama koje se ovih dana sprovode u našim medijima, slučajni prolaznici i ispitanici, gotovo listom odgovaraju da tako nečasnu stvar ne bi uradili ni po koju cenu. Neki , do duše, izjavljuju, kako ih politika uopšte ne zanima, pa zato ne bi okrenuli taj “telefon sreće“ koji donosi zagarnatovanu budućnost; drugi kažu da se tako “ne mogu zaradjivati pare”, a treći pominju patriotizam. U svakom slučaju, samo pri površnom pogledu na naše medije, moglo bi se zaključiti da u ovoj zemlji, uprkos raspadu sistema vrednosti na sve teme, obični ljudi imaju neke principe. Da ne žele da budu lovci na ucenjene glave, i da ih tako zaradjeni novac ne zanima.
I, tu dolazimo do paradoksa – narod se ispostavlja kao moralan i čist, a država, to jest vlada - kao simbolički Mefisto koji u siromašnoj i gladnoj javnosti maše “nepristojnbom ponudom”. Sudeći bar prema onome što se ovih dana objavljuje u medijima, niko ne želi da proda dušu djavolu. Da li to znači da su ucenjene glave “duša“ običnog naroda, a da je djavo – onaj ko ih traži?
Jer, izgleda da se radi o tome da običan čovek, sve i da mašta o obećanom milionu, ne može da zamisli da bi mogao da nastavi da živi sa svešću da je ”prodao” begunce – to bi značilo da je zarad para, svesno uništio nečiji život. ”Prodati” čoveka zbog para, medju običnim svetom, očigledno se smatra nekom vrstom teškog prokletstva, i niko, bar javno, ne želi da ponese takav težak krst.
Zato je ta ponuda vlade, u stvari, kontradiktorna. Stavljanjem novca u opticaj, menja se suština ove potere – upravo ideja da bi novac mogao da inspširiše ljude da zavire u svoje podrume i da izigravaju “balkanske špijune” u novoj verziji ovog političkog “velikog brata“, daje ovoj istorijskoj poteri izvesni kriminogeni karakter. Jer , ako oni koji do sada, dok je sve bilo za džabe, nisu hteli prstom da mrdnu da odaju svoje komšije, sada zarad para , oblače mantile i dižu kragne kako bi se bolje uživeli u ulogu tragača, onda se o gradjanskoj svesti u ovoj zemlji mogu izvesti brojni opasni zaključci.
Ali, ako je istina da para vrti gde burgija neće, onda se možemo nadati da će begunci biti brzo uhvaćeni. Ali, to takodje znači da je Karla Del Ponte bila u pravu, i da se najtraženiji haški begunci kriju medju nama, te da ova milionska ponuda, može da učini da se neko predomisli. Da mu bude odjednom bliža vrećica sa blagom, od komšije ili najbližeg rodjaka? Ako Karadžić i Mladić ”padnu” zbog nečije pohlepe, onda se i njihova istorijska simbolika dramatično menja. Postaće sveci, žrtve novih “juda”, a njihovo razapinjanje na haški krst imaće sasvim drugačiju konotaciju. Pitanje je , dakle, ovo – ako je izdaja Karadžića i Mladića častan čin – zašto država zato nudi pare? Ako je to gest vrhunske naciobnalne svesti, i ako država to želi da podrži velikom nagradom – zašto ne obeća da će objaviti ime srećnog dobitnika tih million evra, i zašto ne obeća da će se potruditi da njegovo ime udje u istoriju.? Zašto takav patriotski čin treba da bude nagradjen novcem, i u tajnosti, i zašto se onome ko odluči da prijavi begunce, ne dodeli orden narodnog heroja? Ako je to častan čin, zar ne treba da bude okićen svim počastima? A ako je nečastan, onda treba da bude obavljen u tajnosti i konspirativno? Ovo su samo neka od pitanja koja se roje oko ove kontradikcije. Jer, novac valjda treba da bude dugoročna uteha za “nečistu savest”, neka vrsta “nadnice za strah“ onome ko je okrenuo onaj telefon? Da nije tako, zar bi uopšte trebalo pominjati novac u akciji hapšenja srpskih političkih ”fantoma”? | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:09 | |
| KIŠA U NEMANJINOJ
Pre dva dana, ceo cevilizovani svet , sa dostojanstvom se podsetio svojih veterana. U Americi je Dik Čejni , uz najviši državni protokol položio venac na veteransko groblje Arlington, Nikolas Sarkozi poklonio se uspomeni palim francuskim borcima, u Londonu je ispred karljičine garde istim povodom stajala Kraljica Elizabeta, a i mladi prestolonaslednik, princ Vilijam, u uniformi, položio je venac odajući počast palim britanskim vojnicima. Čak su i u Iraku, aktivni britanski vojnici salutirali svojim palim drugovima, i njihovim očevima i dedovima, koji su dali svoje živote boreći se za otadžbinu, ideale i bolji svet. Gledajući svetske mreže, čovek može da pomisli kako je bilo časno ginuti, položiti svoj život , kao u onoj vojničkoj zakletvi, “za kralja i otaždbinu”, za republiku ili u “borbi protiv terorizma”. I kako je još lepše preživeti u zemljama, u društvima koja ne zaboravljaju svoje veterane.
Ali, Srbija je jadna zemlja, a u odnosu prema veteranima, predstavlja dosta tužan primer u Evropi. Dok su se u ovim gradovima pripremali za proslavu Dana veterana, u Beogradu je rominjala sitna kiša koja je sivu Nemanjinu ulicu činila još sivljom. Tamo su, pred vratima vlade, dva dana sedeli, ležali, srpski veterani, rezervisti iz rata na Kosovu. Prošla sam tuda kolima i na sekund sam ugledala ta ubijena lica, bez nade, siromašna, usukana, izborana, te zarasle kose pod maskirnim kapama, te ruke u džepovima, te poglede uprte ni u šta, to čekanje pod sivom novembarskom kišicom, pred kordonom do zuba naoružanih policajaca , i ta zamandaljena teška vrata vlade, i Beogradjane kako ih psuju jer su napravili kolaps u saobraćaju.
Okrenula sam glavu, to je najlakše, pojačala sam muziku, ali tu sliku tih tužnih, ispaljenih ljudi, pristiglih autobusima iz slepog creva juga Srbije, gde nema posla, i gde takodje pada kiša, tih ljudi koji nemaju ništa, i kojima niko ne otvara ta vrata, nisam mogla da odagnam. Ležali su po stepenicama, sedeli na asfaltu, naslonjeni na zid Vlade Srbije. I bilo je u tome neke strašne simbolike – to što su bili naslonjeni na Vladu, iz koje se niko ne odaziva.
Naši veterani nemaju kome da pišu. Njima nije bolje rešenje ako prežive rat u kome su učestvovali – jer su osudjeni na ovu scenu, na njeno večito mračno ponavljanje. Iz Lazine pripovetke. Samo, što im niko nije rekao da narod nikada više neće ništa pozlatiti, i da ova država , koja nam je ponudila tranziciju, šoping molove i brzometni ulazak u Evropu, nikome nije obećala ni socijalnu pravdu, ni sigurnost , ni poštovanje. U tranziciji nema milosti, a u zemlji koja je iz nekoliko poslednjih ratova izašla kao gubitnik, o poštovanju prema ljudima kojima je uz pompu i talambase oblačila maskirne uniforme, nema ni govora. A o zahvalnosti, dignitetu, i državnim počastima da i ne govorimo.
Prepušteni su ulici.
Gubitnička zemlja tako tretira svoje veterane, invalide, rezerviste – malo je reći da je opšti stav u našoj javnosti da su oni bili budale zato što su se uopšte odazivali pozivu da ratuju.
Pa onda, čemu sve one zakletve u vojsci? Rat je besmislen, pogotovo onaj koji se gubi, a ratni veterani , pokisli, na onoj kiši, odlučni da se izore za ono što im je država obećala, predstavljaju neprijatnu scenu na inače predivnom licu naše stvarnosti? Je l’ to? I, na kraju ih je, posle nekoliko dana, neko iz vlade primio. Nešto su se dogovorili. Radilo se o cenkanju. Ali, zar ova država nije imala malo pristojnosti da spreči da ova sirotinja bar ne pokisne, kad je već sve uradila da ih poništi kao ljude? | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:09 | |
| SEKSUALNA RETORIKA
Predsednički izbori nas čekaju za koju nedelju, a predizborni slogani se užurbano smišljaju u agencijama za politički marketing. Biranje predsednika države, to jest lidera svih nas, ispostavlja se kao neverovatno polje za kreativnost politilčke reklame – pa ipak, većina reklaminih poruka kojima se gradjani mame da se priklone nekom vodji, ima prikrivenu seksualnu simboliku. Jer, simbolički, vodja je dominantni mužjak, onaj koji je glavni u čoporu, onaj koji pobedjuje zbog svoje snage, onaj – koji će, u krajnoj liniji , podrediti sebi ne samo sve ženke, nego čitavu grupu.
Otuda nije čudno što se u savremenoj teoriji modernog liderstva, ono povezuje sa simboličkom patrijarhalnom usredredjenošću na falus – psihoanaliza bi tu rekla da se radi o drevnom strahu zapadnog heteroseksualnog muškarca od penetracije, seksualne neadekvatnosti i aksioznosti usled straha od kastracije. Iz psihoanalitičke perspektive, dakle, liderstvo predstavlja simboličko silovanje organizacije, tržišta i prirode , a savremene teorije o liderstvu pokušavaju da dokažu da je tu čitavo simboličko polje prepuno faličkih fantazija. Radi se o tome da strategiju i fantaziju ideje liderstva u stopu prati retorika koja je u dubokoj simboličkoj vezi sa falusom i njegovim razarajućim moćima – iza tih reči krije se ideja o simboličkoj “mužjačkoj”represiji.
Moćan, snažan ili agresivan lider jeste ideal zapadne civilizacije koja danas ne preza da, zarad političkog marketinga, i bukvalno prikaže muževnost vodja - pojedini lideri poput Putina ili Sarkozija slikaju se goli do pojasa, kako bi njihovi birači mogli i stvarno da vide da imaju posla sa muškarčinama.
Moderno liderstvo sublimira ovu mušku simboliku, čak i u retorici, dok postmoderna teorija pokušava da rasčlani tu opčinjenost patrijarhalnom snagom i obožavanje falusa - zato nije čudo što mnogi postmodernisti danas, u seksualnom jeziku liderstva , vide odredjeno osvajanje, potčinjavanje, silovanje- ne samo sveta i prirode, već svega živog, uključujući i zdravu pamet.
Kod nas je onomad neko pominjao “muški potez”, Milošević je poručivao “da se Srbija saginjati neće”, a Dačić je krenuo u pohod sloganom “Glavu gore”. Karić je poručivao o “snazi Srbije”, a stegnute pesnice I muška odlučnost dominiraju i našom propagandnom političkom scenom. U rečniku politike, pominju se moć, snaga i odlučnost, hrabrost – ali i mlakonje, i mekušci, što je uglavnom rezervisano za pobedjene protivnike. Šta tek reći o penetraciji tržišta, pukotinama u zakonodavstvu, ispunjavanju ambisa u medjusobnim odnosima, rupturi sistema , cepanju jedinstva, a šta tek o klipovma i osovinama, o rupama u zakonima, uranjanju u probleme, o dominaciji i subordinaciji, a šta tek o ličnoj satisfakciji?
A gde su tu veliki i mali, pobednici i oni “koji su ostavljeni iza ledja”? Šta reći o onima koji su potučeni do nogu, ili o onima koji su potrošeni i bačeni, upotrebljeni, zloupotrebljeni i ostavljeni? Politička retorika nudi I političko zavodjenje, koketeriju, potenciju i impotenciju, kukavičluk – ne samo kao bezmudost, nego i političke ćorke, besplodnost politike, neadekvatnost, osvajanja i pokoravanja, submisivnost i agresivnost, borbu i konkurenciju (što je imenica ženskog roda), čvrste ruke, i jake principe, uspravno držanje, nametnuta rešenja, ultimatume, i diktate, i dizanje (pobune, glasa, revolucije). Utoliko nije čudno što se u našem javnom političkom govoru, osim navedene simboličke seksualne retrorike, često mogu čuti otvorene seksualne pretnje silovanjem – oličene u najjasnijem srpskom načinu komuniciranja – u psovkama. A seksualni čin u našem jeziku uglavnom je označen kao pretnja i agresija. Otuda veza izmedju seksualne retorike i politike, može da se čita i kao bukvano i kao simboličko , i seksualno i političko pokoravanje. | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:10 | |
| SUJETNO BOŽANSTVO
Jedna radio emisija, koja inače promoviše neshvatljivu isključivost, vredjanje neistomišljenika, koja aplaudira najgrdjem jeziku kada treba da se opletu politički protivnici, i koja gaji verbalnu i ideološku agresiju kao univerzalnu meru demokratije u srpskom društvu, i koja poput kakve sekte - ima simpatije samo za ”sopstvene članove” , istomišljenike i sledbenike – dok su svi drugi, za njih, samo bludnici, zločinci, glupaci ili pokvarenjaci, doživela je da se prvi put suoči sa neverovatnom činjenicom da u Srbiji ne žive samo ljudi poput njih. Da ima onih koji ih ne podnose, da čak ima onih koji su uz buku i bes učinili sve da im zabrane promociju u njihovom ”malom mestu”.
Iako rasturanje tribina postaje nekako srpski specijalitet, kome pribegavaju mnoge stranke kad im je to zgodno, iako je činjenica da srpsko društvo još uvek nije dovoljno sazrelo za ideju “tudjeg mišljenja” – a pod tim se podrazumeva sve što ne liči na ”naše”, i iako se demokratija, uz obilatu pomoć medija, najčešće razume kao slobodno I nekažnjeno linčovanje, vredjanje, ponižavanje (uključujući i fizičku agresiju, pretnje i slično) političkih neistomišljenika, slučaj sa ovom tribinom i njenim “pučkim rasturanjem” ne bi ni izbliza dobio toliki značaj , da se ne radi o radio emisiji medijske kuće koja je za sebe uspela da , upravo uz pomoć vlastite isključivosti ali i ogromne podrške iz inostranstva, nekako izdejstvuje status ”svete krave” u srpskom medijskom prostoru, te da se samoproklamuje za jedinog čuvara istine, pravde i demokratije, za neku vrstu nedodirljivog , sujetnog, i hipereosetljivog narcisoidnog božanstva koje, kad je povredjeno, uzvraća oštro i hirovito – ko ih napadne, taj je nacista, fašista, zločinac ili upravo kreira neke nove logore.
Takva njihova agresija, dočekana je agresijom. A ko se igra vatrom, od vatre i strada. Poenta je u tome što jedna agresija radja drugu, a što su na srpskoj javnoj sceni retki oni koji će osuditi svaku netrpeljivost, svaku isključivost i svaku agresiju – pa i agresiju ”svete krave”. Jer je ”sveta krava” mnogo opasna, kao nekada CK ili još gore – kao Gradski komitet. Ko ih dirne, može da se nada najgorem. Da bude izvredjan u njihovim emisijama, ili da bude oblepljen najcrnjim ideološkim etiketama, zaostalim iz vremena kada su ovom javnom scenom vladali partijski aparatčici sa belim čarapama obuvenim na sandale. Ili da postane njihova “politička tema”.
Pošto su sami promovisali metod poništavanja drugog, i sami su doživeli da budu “poništeni“ u jednom malom mirnom gradu. Prilično su se iznenadili kad su videli da njihova istina, nije jedina istina – i da njihova isključivost nije jedina isključivost. Iako je svako onemogućavanje drugog da govori, smrtonosna za ideju demokratije, i zaslužuje svaku osudu, primetno je da se strasti ni izbliza ne uzburkavaju u ovoj meri, kada su drugi mediji, ili pojedinci u pitanju.
Kad, na primer, jedna predstavnica NVO opali šamar jednom izbeglici koji mirno demonstrira u centru Beograda – izostaje javna reakcija, kao i javna osuda takvog ponižavajućeg i mizantropskog čina – ali ima osude kada razjarena rulja – krene da joj vrati udarac. ”Sveta krava”, a ne zdrava logika, odlučuje ko je u pravu. To je slika Srbije, na koju smo, ipak, pristali - da imamo novog sujetnog medijskog boga , vrhovnog žreca koji svima raspisuje presude i daje “smernice za rad“ i “političku korektnost”, jer je unapred objavio da su “mu svi rekli da je savršen”. Prisustvujemo idealu duplih standarda, i upravo se o tome ovde radi. Da Srbija ima srca i da isti aršini važe za sve, javnost bi trebalo da se digne na noge svaki put, kada se bilo koja i bilo čija tribina prekine ili zabrani, naročito pod pritiskom motki i urlanja razjarene rulje, bez obzirra pod čijom se zastavom “vrši demokratsko ućutkivanje” onih koji im se ne dopadaju.
| |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:12 | |
| ČORBA OD LABUDA
Engleska je u šoku. Sve tamošnje novine na naslovnim stranama donose ekskluzivnu vest da je nekoliko labudova, te predivne ptice koje su pod zaštitom države , koje pripadaju kraljici I koje su ukras londonskih parkova i Temze, pojedeno. Na fotografijama se vide skeleti ptica i njihova polomljena krila. Pojeli su ih ljudi, a ne neke divlje zveri, a kako pišu engleske novine radi se o doseljenicima iz Istočne Evrope. Naime, skeleti ptica nadjeni su pored šatora u kojima su spavali došljaci iz Rumunije i Poljske, a to se dalo zaključiti i po tome što je pored kazana za kuvanje, nadjena i jedna rumunska Biblija. Tako je ona srpska “Čorba od kanarinca” u velikom svetu dobila veće razmere i postala je čorba od labuda. Glad, čak i uz Bibliju, nemoguće je obuzdati, a treći svet Evrope, koji sanja o boljim danima u bogatoj Evropi, ne mari za lepotu o kojoj su napisane najlepše bajke. Čorba je čorba, a labud je ptica. Mogla bi ova bizarnost da bude predložak za esej o gladi, o jelu, o bajkama i simbolici labudova, ali je možda najzanimljivije pomisliti na Evropu u kojoj se ovo dešava. Apostrofiranje došljaka iz Istočne Evrope kao vinovnika divljaštva dosta govori o Novoj Evropi, ali i o statusu pridošlica. ”Možda je u njihovim zemljama dozvoljeno jesti labudove, ali u Britaniji je to zločin”, komentarisali su šokirani gradjani. Ima Sioran divan esej o varvarima koji, zdravi, snažni i gladni stižu na obode dekadentog Rimskog carstva. Nagon za preživljavanjem ruši sve norme – na Andima su ljudi jeli ljude, da bi preživeli posle avionske nesreće. U Londonu su ljudi (do duše iz Istočne Evrope, to jest- divljaci) pojeli labudove iz istog razloga. Glad gospodari. Tako su gladni pojeli simbol lepote, nežnosti, ljubavi i gracioznosti. Pojeli su simboličkog princa i princezu , tradiciju i mit. Preživeli su. Rečju, labudova pesma civilizacije | |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Jan 28 2013, 04:24 | |
| AUDI
Videla sam svojim očima:
Pre nekoliko dana, kod Beogradjanke , dok stojim na pešačkom prelazu, začujem tup udarac. Jedan besan crni audi, udario je na semaforu narandžasti auto koji je stajao ispred. A onda ga je udario još jednom. Puklo je, branik krntije visio je na jednom šrafu. Zatim je vozač audija iazašao napolje – bio je to čovek od tridesetak godina u kožnoj jakni, dobro obučen, izgledao je kao gradjanin Evrope. I, počeo da šutira auto koji je udario. U autu je bilo petro ljudi, očigledno porodica, a stariji čovek za volanom bio je u šoku kad je siledžija posle šutiranja krenuo da mu psuje sve po spisku, usput mu odvaljujući kvaku na vratima. Zatim su iz crnog audija istrčala još dvojica muškaraca, jedan je bio mlad, a drugi prosed, pa su i oni svom snagom, naočigled brojnih prolaznika, krenuli da šutiraju auto.
Bio je sumrak, i mi koji smo stajali na pešačkom prelazu, mogli smo samo da vidimo kako nesrećni ljudi u starom autu mahinalno podižu ruke da zaštite glave od nogu koje su letele ka staklima.
Pešaci su se zgledali u čudu, ali niko se nije usudio da glasnije od šapata, kaže išta više od reči “strašno”.
Zatim su bitange ušle u audi, dale gas I preko trotoara pored SKC-a pobegle u pravcu Slavije. Narandžasti stari auto ostao je da stoji na semaforu. Starac za volanom nije više mogao da zatvori vrata. Gledao je unezvreneo oko sebe i u ljude koji su prelazili preko zebre. Pogledala sam u registraciju. Bili su iz Loznice.
Počela sam da plačem.
To je slika Srbije. Ono u čemu živimo, ono sa čime smo se pomirili, prepadnuti da I sami ne dobijemo batine, da ne budemo pregaženi pred obešću crnih kožnih jakni, skupih odela i satova, i audija, tog mračnog automobila koji kod nas ima simboliku užasa, zločina, kriminala i obesti. Crni audi koji seje strah gde god da se pojavi, auto za mračne tipove koji se bave mračnim stvarima, koji tuku, ubijaju, kradu, lažu i psuju, i koji svoju moć najlakše demonstriraju pred slabima, starima i nemoćnima. Strah da reagujemo na užas koji se odvija pred našim očima, ono je što mi je nateralo suze na oči. Na ulici je scenu posmatralo najmanje sto ljudi koji su ,na kraju, samo gledali u vrhove svojih cipela.
Mrak i agresija ove tri bitange, bili su jači od enegrije stotinu prolaznika – prisustvovali smo nepravdi i nasilju, videli smo uplašene oči nedužnih putnika iz provincije, i ništa nismo uradili. Jer se bitange nisu šalile, jer su htele da unište, izgaze, satru, onoga koji se zaustavio na semaforu, a nije ih pitao da li to da uradi. Jer oni odredjuju pravila u javnom prostoru, pošto su jači, pošto imaju sredstva. Jer je predstava za prolaznike u centru Beograda trebalo da bude neka vrsta pokazne vežbe, društvenog ogleda o tome kako izgleda biti čovek u starom automobilu, i kako izgleda biti prolaznik.
Bitange su grupa, klan, čopor besnih vukova koji su u Srbiji nešto kao opšte mesto. Crni automobil, sa onim krugovima napred, zaluslutni je znak naše stvarnosti u kojoj caruje nervoza, buka i bes, i u kojoj svaka logika, pravda, istina, dostojanstvo, pristojnost i normalnost mora da ustukne pred razjarenim zverima koje lome sve pred sobom, i koje su izgledale kao da bi mogle svakog trenutka da iz svojih jakni i odela povade pištolje i naprave masakr.
Jer su bili malo nervozni. Jer su bili ljuti. Jer za njih drugi ne postoji. Jer je auto koji su udarili bio star , što znači da je bio ničiji. Da u njemu sede ljudi koji su niko. De je dozvoljeno da ga udare još jednom, i da ga polome. Jer su znali da na obest i agresiju ovde malo ko reaguje, da se za tako nešto ne odgovara. Jer je krntija za udaranje. Jer krntije samo smetaju u saobraćaju, a stare ljude bi trebalo pobiti. A ljudi iz provincije ionako zaslužuju lekciju. Jer život ovde ne vredi ništa . Ničiji život ovde ne vredi ništa – ni životi onih u narandžastoj krntiji, ni životi nas koji smo to gledali.
Starac je ostao da stoji na semaforu držeći rukom razvaljena vrata.
Srbija ne može biti srećna sve dok je ovako uplašena od tipova koji u tamnim automobilima nikada ne sede sami.
| |
| | | jutarnja izmaglica Administrator
Seks : Datum rođenja : 03.02.1956 Datum upisa : 29.11.2010 Godina : 68 Lokacija : Beograd moj rodni grad Raspoloženje : smeh kao lek Komentari : Život je lep!!!
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović Pon Dec 08 2014, 01:54 | |
| МИРЈАНА БОБИЋ-МОЈСИЛОВИЋ: Промискуитетан, пијан, тетовиран, избушен и глуп као ноћ[You must be registered and logged in to see this link.]Невероватно је колико неопажено, и скоро без икакве реакције пролазе концепти „модерности“ који се кроз разне стереотипе о младима протурају као нови пожељни модели понашања. Изгледа да је много тога овде отишло дођавола. Друштво које је изгубило моралне вредности, суочено је са лошим вестима. Језиве трагедије младих људи, алкохол, суманута вожња, насиље на спортским догађајима, насиље на улицама, малолетни криминалци који злостављају и пљачкају старце, то је, речју, страшни биланс протекле две недеље. Са друге стране, медији се готово утркују у промоцији бесмисла – порнографија насиља, материјалне облапорности и стварне порнографије (на друштвеним мрежама све врви од голих задњица и груди) само доприноси лудилу које овде уздрмава све друштвене сегменте. Иако често актери, млади људи су заправо жртве. Невероватно је колико неопажено, и скоро без икакве реакције пролазе концепти „модерности“ који се кроз разне стереотипе о младима протурају као нови пожељни модели понашања. Једна компанија, на пример, у својој рекламној акцији ових дана позива младе људе да фотографишу своје тетоваже и своје пирсинге, а „најбољи“ (најлуђи?) ће као награду добити компјутерске игрице, мобилни телефон или неку сличну модерну и престижну играчку. Нема збора да је ова акција усмерена ка клинцима, а ономе ко заиста жели да види порука је јасна: у једном олаком, привидно опуштеном тону, деци се сугерише да је веома шармантно ако су тетовирани или избушени. Нормалном човеку се од овога диже коса на глави – није тешко претпоставити да ће нека деца потрчати да се тетовирају или буше образе, да би добила компјутер на поклон. Мира Бобић-Мојсиловоћ завршила Факултет политичких наука, одсек новинарство. Објавила безбројну поворку текстова у многим водећим овдашњим новинама. Радила и сада ради много и на телевизији, ауторске толк-шоу емисије. Објавила до сада осам књига: пет романа, две књиге драма, једну збирку кратких прича. монодраме. Уопште ме не би чудило да ускоро покрену акцију поклањања дигиталних фотоапарата за конкурс за тинејџерке за најбољи селфи сопствене задњице. Скривена порука гласи – буди мајмун и ради шта ти се каже, а за узврат ћеш добити награду. У чему је ту изузетност, осим у психологији стада – најбоље овце, најбоље пролазе? До душе, то је само тренд који стиже из епицентра Великог Брата, у коме је порнографија и средство и циљ: идол младих је тетовирана и беспризорна Мајли Сајрус која, исплаженог језика, буквално јаше огромни пенис на својим наступима. Концепт беспризорности и као „политичко средство“ је и покрет ФЕМЕН, чије чланице, голе, врше нужду по сликама политичких противника у источној Европи, и за то су громогласно подржане од глобалистичких медија као „права ствар“ и борци за демократију. Огавно постаје нормално, а порнографски дискурс у савременој култури не види само онај ко је слеп. Па ипак, занимљиво је како овде нико није реаговао на покушај „суптилног“ преобликовања младих, по стандардима који стижу са глобалних мрежа. Скандалозан пример може се видети у једној овдашњој реклами у којој неколико лепих и младих девојака врши малу нужду над писоарима у мушком тоалету. И, како један младић мери свој пенис. И како неколико девојака у доњем вешу јуре једног гологузог дечка, вероватно на екскурзији. И како један младић мастурбира. И како су на некој пијаној журци једног дечка лепљивим тракама залепили за плафон. И како је све то, оно што мора да се уради пре тридесете године. И како то значи да си урадио нешто о чему ће сви причати. Осим што нико нормалан не жели да види било кога на клозетској шољи, ни у животу ни на телевизији, ради се о много перфиднијој ствари. Шта девојке смакнутих гаћа траже над писоарима у мушком ве-цеу? И зашто треба да се уради нешто о чему ће сви причати? Прича о девојкама у мушком ве-цеу, заслужује посебан есеј (и у складу је са актуелним и врло моћним покретом укидања разлике међу половима), али ништа није случајно. Ово је само део глобалног покрета који учи генерације које стижу – не да је важно до тридесете научити бар један страни језик, завршити неку школу, бити најбољи у некој вештини, у спорту, него да живот нема смисла ако ниси промискуитетан, пијан, тетовиран, избушен и глуп као ноћ. То је живот који се рекламира. А у ствари, једино што сваки млади човек мора да уради пре тридесете године је – да укапира шта му раде медији. | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Mirjana Bobić Mojsilović | |
| |
| | | | Mirjana Bobić Mojsilović | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Zadnje teme | » Михаило Микан ПеровићPet Okt 26 2018, 00:24 od jutarnja izmaglica» Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,večePon Okt 08 2018, 01:14 od jutarnja izmaglica» Saveti,upozorenja....Čet Okt 04 2018, 00:18 od jutarnja izmaglica» ili-iliSre Okt 05 2016, 21:02 od jutarnja izmaglica» Ko je trenutno na forumuSre Okt 05 2016, 20:58 od jutarnja izmaglica» Sledeci post će napisati???Sre Okt 05 2016, 20:57 od jutarnja izmaglica» Sta vam je danas ulepsalo dan???Sub Sep 03 2016, 10:19 od crni labud » Šta radite sada dok kuckate ...Sub Sep 03 2016, 10:14 od crni labud » Sta ili ko vas je danas izbacio iz ravnoteze????Sub Sep 03 2016, 10:11 od crni labud » Kakvo je vreme danas kod vas????Sub Sep 03 2016, 10:10 od crni labud » Mesta koja me opuštajuSub Sep 03 2016, 07:24 od mackica » Danas želim.....Sub Sep 03 2016, 07:21 od mackica » Najlepši stihovi o ljubavi Sre Mar 23 2016, 08:23 od milanstzigic » Rekli su o ljubavi....Čet Jan 21 2016, 00:54 od jutarnja izmaglica» Zavrsava se na NOPet Nov 20 2015, 11:45 od Vitez |
Ko je trenutno na forumu | Imamo 4 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 4 Gosta :: 1 Provajder
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 40 dana Ned Dec 11 2011, 01:54
|
Poslanici naj aktivniji meseca | |
|