Carl Sandburg

Carl Sandburg
1878-1967


Carl Sandburg ,sin je švedskih emigranata koji su otplovili iz siromaštva u Europi i doselili u Galesburg, Illinois. Njegov je otac radio na željeznici i po 10 sati dnevno, pa ipak je Carl morao napustiti školu da pomogne uzdržavati nakon ekonomskog sloma 1893. godine.
Dostavljao je novine, prao podove, bio vratar u brijačkom salonu, radio na farmi mlijeka, a kad je navršio osamnaest,zahvaljujući besplatnoj propusnici za vožnjiu željeznicom,koju mu je otac,zaposlenik u željeznici isposlovao, mladi Sandburg je u potrazi za pustolovinom započeo život gotovo neprekinutog putovanja.
Nakon godine lutanja u kojoj se uzdržavao povremenim nadnicama, prijavio se 1898. u vojsku početkom Španjolsko-Američkog rata.
Povratkom iz rata,veteran dobio je pravo na besplatno studiranje na Galesburg Lombard College-u,počeo je pisati poeziju i pridružio se “Društvu siromašnih pisaca”, gdje mu je fondacijom profesora Wrighta tiskana prva zbirka pjesama.
Nemirnog duha.dvije godine prije diplome, Sandburg se ponovno otisnuo na putovanje gradovima Srednjeg zapada pišući i prodajući fotografske instrument,a pripremao je i studiju o Walt Whitmanu.
Radničko porijeklo zbližilo ga je sa tada aktivnim socijal-demokratskim pokretom u Wisconsinu i započeo je stranački rad kao organizator i pisac novinskih kolumni. Njegova potpora potpomogla je izboru prvog socijalističkog gradonačelnika, i tijekom svojih političkih istupa zaljubio se i vjenčao s Lilian Steichen .1912. godine sele se u Chicago.
Obiteljske obaveze onemogućile su Carlu da nastavi s radom u stranci koji je bio zahtjevan i neisplativ — nakon nekoliko novinskih redakcija našao je stalan posao u dnevnim novinama Chicago Daily News gdje će ostati slijedećih dvanaest godina.
Tokom godina u politici pisao je poeziju rijetko, uglavnom u slobodnim trenucima, kada bi ga Lilian na to poticala, a ona je i slala njegove pjesme književnim časopisima ne obazirući se na stalna odbijanja.
Carl Sandburg, američki pjesnik bio je jedan od najistaknutijih nastavljača whitmanovske tradicije u američkoj poeziji 20. stoljeća.
Sve Sandburgove pjesme od prve zbirke „Čikaške pjesme“ objavljene iz 1916. godine,., „Komušari“ iz 1918., „Dim i čelik“, 1920., „Dobro jutro, Ameriko“, 1928. do „Američke pjesničke torbe“ 1927., i druge njegove pjesme sadrže elemente razgovora, ali svaka za sebe ima jednu notu nedorečenosti koja očarava.

Bela ramena

Tvojih se belih ramena
Sećam
I njihovih trzaja u smehu.

Prigušen smeh
Lagano otresan
Sa tvojih belih ramena.

Grimiz menja ljude

Videh li ja to raspeće u očima tvojim,
klinove i rimske llegionare,
i sumračnu Golgotu?

Videh li Mariju, sasvim drugačiju,
gde svima stopala pere,
prečista kao mlada trava
kad stara trava sagori?

Videh li noćne leptire u očima tvojim, te zalutale leptirice,
čije lepršanje znači
da se nećemo videti nikad više?

Videh li Ničiju Zemlju u očima tvojim,
i ljude čija su lica izgubljena, ljubavi izgubljene,
i tebe međ dogorelim panjevima, gde plačeš?

I da li to tebe videh u smrtonosnom, crvenom džezu rata,
gde se leptirice gube na izgubljenim licima,
kako razgovaraš sa dogorelim panjevima
što hoće od tebe da čuju pesme,
što traže da im pričaš o Bogu i plesu,
o bananama, o polarnoj svatlosti, o Isusu,
što bi da vide kako ma kakav kolibri misli
izleće iz smrtonosnog, crvenog džeza rata?

Možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

Zatražimo li od vas da zablistate kroz suze,
možete li se vratiti, poljupci, kao duhovi?

I sutra kao i danas, neke će kapije da vas skriju.
“Uvek nekakva vrata proždiru moju senku.”

Ljubav je časovnik, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je leto, i jeseni se blizi.
Ljubav umire uvek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao časovnik ili violina,
kao dan krajem leta,
kao lepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
meseca i rečnih ptica.
A sada? Sad uzimamo časovnik, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rečne ptice
i pustamo ih da kliznu niz okuku reke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?

Med i so

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.

Tumačenje ljubavi

Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko vitlejemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje,a ljubav ne traži ništa.

Veliki lov

Ne mogu ti sada reći;
Kada me vjetra zapusi i vrtlozi
Više neće otpuhivati,
I kada vjetar bude napokon šapat
Možda ću ti onda reći
neki drugi puta.
Kada se blijesak ruže zalazu sunca
Uokviri u omot i zavuzla,
I ruža je crveno davno prošlo
Kada lice koje volim ide
I vrata se do kraja zaklope
I nema svrhe zazvati ili reći “doviđenja”
Možda ću ti onda reći
neki drugi puta.
Nikada nisam poznavao neku ljepšu od tebe:
Lovio sam te pod mojim mislima,
Prolomio sam se kroz vjetar
I u ruže tražeći tebe.
Nikada neću naći neku
veću od tebe

Otišla

Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
Zaneto svojim snovima.
Niko ne zna kud je Čik Lorimer otišla
Niko ne zna zašto je spakovala svoj kofer..
nekoliko starudija
I otišla,
Otišla sa svojom
Isturenom bradicom
I svojom mekom kosom koja je
bezbrižno lepršala
Pod širokim šeširom,
Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.
Da li je deset ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
Svi su voleli Čik Lorimer.
A niko ne zna kud je otišla

Savet o ljubavi

Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, večno traje dan
da bi imala vremena da pronađeš bolje
bolje od ljubavi

Kreni odmah i obiđi svet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi

Udahni duboko i zatim poleti
pretraži celu sopstvenu maštu
ni tad da ti smeta niko neće smeti
dobićeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi

Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vredi na svetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno.

Veliki trenuci

Čuvaj ovaj cvet da te podseća na mene.
To mu je rekla.
čuvaj ga, i sećaj me se, sećaj.
Nek bude tamo gde nećeš moći da ga zaboraviš.
Stavi me negde blizu, gde vreme više ne teče.
Onda se stalno vraćaj uspomenama.

I sama noć je samo visoki, tamni cvet.
Još mu je rekla da noć duboko pamti,
Pošto je svaki cvet nekakva uspomena
A noć se sklapa
Kao tanani, tamni cvet.

Hoću da me nalaziš
kao što noć sve nalazi.
Tako je ona sebe razmeravala.
Čuvaj me kao što noć sve čuva,
Jer je u meni, duboko, noć.

Put je tamnica, kob.
Put zarobljava one koji su samo od puti.
A vazduh priča,
Vazduh, vatra i pena;
Nejaki su i neuhvatljivi ti glasovi
Sem kad se sećaju
Treptaja izgubljenih zvezda,
Ruku što se mašaju mesečevog kolača

Hajde da popričamo o tome natenane,
Stavimo zlataste dugmiće,
Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno gnevimo.
Ne zaboravljajući da velika samoća,
Sazdana od prolaznih trenutaka,
Lebdi u vremenu.

Sačuvala sam sve velike trenutke.
Kruže oni u meni, kruže.