Kahlil Gibran

Kahlil Gibran
(Halil Džubran )
1883.-1931.

"...Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki covjek
upita:
"Ko si ti?" ..."

Libanonski pjesnik i slikar Kahlil Gibran (Halil Džubran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.
Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." (Marko Grčić)
Kahlil Gibran umro je 10. aprila 1931. godine u New Yorku.

Zov ljubavnika


Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu
Ili si medu knjigama,
sakupljas ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izrevi ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemoguvi u zemlju
Udahnuo zivot vovjevji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navjesvujuvi ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dode
i odvede sjedinjene duse k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuda
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medu andelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam

Mirisni plodovi duše


Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.....

More


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

Brod u magli

Ispričao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noći u svojoj izdvojenoj kući u dolini Kadiše.
Razgrćući na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, reče:
"Hoćete da vam kažem zašto sam tužan. Hoćete da vam ispričam onu tužnu priču koju sjećanje svakoga dana i svake noći u meni iznova vraća. Dosadilo vam je moje ćutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uđemo u kuću njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saučesnik ni u čemu drugom. Zato saslušajte moju priču. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene čudnog izgleda. Vidio sam je u noćima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru čuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oči i osjećao dodir njenih prstiju na čelu. Otvarao sam oči, ustajao u strahu, osluškujući šapat ničega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješću, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne čujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i čuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut čovjek koji je pobjegao u samoću i od utvara samoće izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se čudite tome. Ali postoje neobična iskustva, mi ih poričemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše čuđenje i poricanje, međutim, ne znače da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje čisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uveče bi prilazila i rekla: "Pođimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovdje boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeći je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u večernji pokrivač, uronjeno u čaroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlaćene zalaskom sunca, ponekad tražila da čujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego među granjem potraži prenoćište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijući u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi među njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s mačem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u očima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobičnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - čak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom eteričnom saputnicom predstavljao apsolutnu, čistu ideju koja kruži tragom sunčeve svjetlosti, plovi morima, kreće se mjesečinom obasjanim noćima, raduje se pjesmama koje niko nije čuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrđujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noći sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo sreće da nisam napunio tridesetu. Kamo sreće da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i među njegovim cvjetovima."
On zaćuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u očaj. Ćutali smo u očekivanju da priču nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bića, reče:
"Sjećate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naučnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeća treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske riječi ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjećanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjećanja. Kako da vam to naslikam riječima?
Godine koje sam proveo sa svojom eteričnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora sreće i da je gorčina talog koji miruje na dnu moje čaše. Ali, oduvijek sam znao da će uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajući zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je čamac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Čuo sam glas iz dubina kako mi na uho šapuće: 'Vrati se odakle si došao. Siđi u čamac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam sličan vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo veče, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojčica, čiji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovući u sebi svoju saputnicu, gledajući u valove koji se prevrću, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoć, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vičući: 'Zašto si me napustila?... Zašto si me dala samoći? Kuda si otišla? Gdje si bila? Dođi bliže, dođi meni i ne ostavljaj me više.'
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviđenog bola i tuge. Reče tiho: 'Došla sam iz morskih dubina da te na časak vidim. Ponovo ću otići tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'
Reče ovo, pomješa se s maglom i nestade. Počeo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noći.
Ušao sam u kabinu s nečim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru očaja i sumnje. Začudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na križu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na križ, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonoćno plovio između dvije pučine, ali ja nisam znao jesam li čovjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleći i prizivajuci tajne sile da čujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na čelu.
Ovako sam proveo četrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uveče ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palače u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, lađar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Čim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i počeo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se već smračilo. Noć je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palača, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjećala na san pjesnika koji se zanosi neobičnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim začula su se sa svih strana zvona, ispunjavajući nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do pločnika. Lađar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palaču okruženu baštom. Reče: 'To je ovde'. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kući. Lađar je s torbom na leđima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priđe jedan sredovječan sluga. Pogleda me natečenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Šta želite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuća venecijanskog dužda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog časa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Ćutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: 'Pa zar niste čuli da je duždova kćerka danas umrla?!'
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plač. Zamislite kako se osjeća čovjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladić koji se dvije nedjelje kreće između jauka očaja i vriska pučine i na kraju se puta nađe pred vratima kuće u kojoj se kreću tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palači koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: 'Izvolite, gospodine. Dužd vas očekuje.'
Reče ovo i pođe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uđem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijećama. U njoj su sjedili neki uglednici i svećenici. Svi su ćutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leđima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: 'Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak neće spriječiti da obavite ono zbog čega ste došli. Budite spokojni, mladiću.' Zahvalio sam mu na lijepim riječima uz izraze saučešća zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih riječi.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su ćutke sjedili, gledajući krišom njihova tužna lica, slušajući njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s riječima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreći: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ići. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plač.' Postidjele su me njegove riječi i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domaćini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!'
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uđe sobar u brokatnoj odjeći. Starac mu reče pokazujući na mene: 'Odvedi našeg gosta u sobu na istočnoj strani. Posluži ga jelom i pićem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo uređenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivačima i jastucima.
On ode i ja se sručih na stolicu razmišljajući o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoći i onome što se desilo na početku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i piće i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajući po sobi ili stojeći uz prozor zagledan u nebo, osluškujući glasove lađara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih između vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjećanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni ćutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko biće stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko eterično biće me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privučen nečim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvačkim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeća na obe strane, okruženim cvijećem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjećao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomično bijelo tijelo u bijeloj odjeći i bijelom cvijeću, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vječnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoće posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoće, Bog mi je nasuo gorku čašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama već u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, već je bol u prirodi samoj.
Moja priča nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorčine prisutne u svakom gutljaju našeg noćnog pića. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja priča. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klečao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vječnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisuću godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuđine u tuđinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

O prijateljstvu


Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

Drugi jezik

Tri dana po mom rođenju, dok sam ležao u svilom prekrivenoj kolijevci, gledajući sa zaprepašćenjem i nevjericom u novi svijet koji me je okruživao, moja majka upita dojilju: “Kako je moje dijete?”
A dojilja odgovori: “Dobro je, gospo, nahranih ga tri puta. Nikad prije ne vidjeh tako maleno odojče, a tako veselo.”
Rasrdih se i povikah: “Nije tačno, majko! Postelja mi je tvrda, a mlijeko koje pih gorko je ustima mojim, smrad dojke gadan je nozdrvama mojim, i veoma sam jadan i nesrećan.”
Ali, moja majka ne shvataše, kao ni dojilja, jer jezik kojim govorah biješe jezik svijeta iz kog dođoh. Dvadeset i prvog dana mog života, dok su me krštavali, sveštenik reče majci mojoj:
“Trebalo bi da uistinu budeš srećna, gospo, što je tvoj sin rođen kao hrišćanin”
Iznenadih se i rekoh svešteniku:
“Onda bi tvoja majka na Nebesima trebalo da bude nesrećna, jer ti nisi rođen kao hrišćanin”
Ali ni sveštenik ne razumješe moj jezik. I nakon što se pun mjesec pojavi sedam puta, jednog dana prorok me pogleda i reče majci mojoj: “Tvoj će sin biti državnik i veliki vođa ljudima”
A ja povikah: “To proročanstvo je lažno, jer ja ću muzičar biti, i ništa sem toga!”
Ali, čak ni tada moj jezik ne biješe razumljiv, i moje zaprepašćenje bi veliko. Nakon tri i još trideset godina tokom kojih mati moja, dojilja i sveštenik bejaše umrli, prorok još uvijek bi živ. I juče ga sretoh u blizini kapije hrama, i dok razgovarasmo, on reče:
“Oduvijek sam znao da ćeš postati veliki muzičar. Još u djetinjstvu tvom prorekoh ti sudbinu”
I ja mu povjerovah, jer i ja u međuvremenu zaboravih jezik tog drugog svijeta.

Ljušture i suštine

"...Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.

...Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a izbjegavamo suštinu u nama skrivenu.
Ako neko od nas posrne, kažemo da pada,
ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada,
ako zamuca, kažemo da je nijem;,
ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire.

I ja i vi strastveni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Što možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?

Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni,
kažem i vama i sebi:
Ono sto vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama,
ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima.
Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik.
Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo tko je ubica, a tko žrtva.
Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji je od njih veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava,
niti uzimaj njegove riječi ili neko delo kao simbol njegove nutrine.
Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja.
Takođe je mnogo onih koje podcjenjuješ zbog ružna izgleda i nedolična života,
a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.

Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru.
Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana možeš sresti dva čovjeka.
Jedan ti se obraća glasom sto liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama.
Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.

Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš:
Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga.
Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u zraku,
Jedna se za me moli, a druga mi bol želi,
u duši svake od njih je sjenka Duha.

Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi,kao da im je praznik ili festival.

Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i uskim uličicama koji, kada se kiša padne pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine.
Mještani su obični i jednostavni, kao tetiva na luku, idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći:
Razlika izmedju onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti.
U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć,
u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija,
u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednom vrtu.
Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi.
Sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama,o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome sto čujes ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava rijeci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima.
Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama,
u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno,
u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima,
ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram,
osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem pre nego što oslobodiš moje bice onoga što sam od drugih preuzeo.
Ne reci:
On je škrtica stisnute ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost.
Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane..."

Iz Mirisnih plodovi duše

Licemjer

"...Često bih se zamislio nad srcem koje pruža utočiste svima što dolaze iz pustinje u njegovo svetište, a za dvoličnog ostaje zaboravljeno i zapečaćeno.
Jednog dana, dok smo odmarali s Njim u vrtu narova, rekoh mu:
"Učitelju, ti praštaš i utjehu pružaš griješniku i svima slabima i kolebljivima, samo ne licemjeru."
A On reče:
"Dobro si... odabrao riječi svoje kada si nazvao griješnike slabima i kolebljivima.
Ja im praštam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha.
Jer, slabosti ove na njih svališe njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.
Ali, dvoličnog ne trpim, jer on rukom svojom namiče jaram bezazlenom i popustljivom.
Slabići, koje nazivaš griješnicima, kao ptići su bez perja što ispadaju iz gnijezda.
Licemjer je strvinar što čeka na litici smrt plijena svog.
Slabići su ljudi izgubljeni u pustinji.
Ali, licemjer nije izgubljen.
On poznaje put, a ipak ne smije između pijeska i vjetra."

..

Dušo


Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije