Dobriša Cesarić

Dobriša Cesarić
1902.-1980.



Ljepota poezije Dobriše Cesarića, priznata i zamjećena već u njegovoj prvoj pjesmi "I ja ljubim",objavljena daleke 1916.godine,
a meni je zadovoljstvo da nakon dvije velikanke pisane riječi,ovaj muškarac nastavi biserni niz kojim je moja duša uživala i uživa u iščitavanju njegove poezije,a nadam se da ćete i vi ili bar neki od vas.
Ukratko o njegovom životu i radu.
Pjesnik Dobriša Cesarić rodio se na početku 20. stoljeća, 10.siječnja 1902. godine, u Slavonskoj Požegi,
a umro je u Zagrebu,18.12.1980.
Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje završava osnovnu školu i četri razreda niže gimnazije. U jeku prvoga svjetskog rata, 1916. godine dolazi u Zagreb, grad u kojem maturira, u kojem se 1920. dodine upisuje na Filozofski fakultet i grad koji će postati i ostati njegov grad. Povremeno odlazi u inozemstvo - Italija, Njemačka, Bugarska.
Napisao je mnogo možda najljepših i najjednostavnijih stihova u poeziji koju sam čitala,a objavljena je na ovim našim prostorima, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio prevođen i nagrađivan.
Ponekad je nostalgičan, ali rijetko kada sumoran.Cesarić je pjesnik, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, ljubitelj ljepote i pisane riječi koji je slobodno mogu reći stvorio svoj vlastiti stil.
Pisao je između dva svjetska rata, a njegova poezija iako je u pjesmama često opisivao smrt je prožeta slavljenjem života
O njemu su uvijek s poštovanjem govorili svi ljubitelji poezije,često ga nazivajući ''čarobnjakom stiha; "
Njegovi stihovi nas maštovito vode kroz predjele odbjegle sreće,ugaslih strasti ,želja i tjeskobe,a pjesnički nemir Cesarićeve duše dodiruje sve ljubitelje poezije kao čarobnim štapićem.
U trenu smo i vagonaši i voćka poslje kiše,i kapljica koja život daje slapu,a Cesarićevi
opisi prirode i ljepote koja nas okružuje pa bio to samo mali slap i kapljca u njemu,oblak ili tek voćkica okupana kišnim kapima,očaravaju nas svojom ljepotom i jednostavnošću.

Tiho,o tiho govori mi jesen


Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Želje

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.

Bez oproštaja

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slusah svojih nada lom
U jednom zabacenom restoranu.

Kako je bilo? Nije tesko reci!
U zamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obicno i lijeno,
Sa svime sto jos ljubljah.

Da l` misljase da u tom gradu
Ostavlja dusu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oci
Pogledom ceznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al sto to moje srce kuca jace?
Nije l` to mozda nada, tajni znak,
Da neko u daljini place?

Ah kakav plac! Uobrazenje, san!
Ta njene ceznje davno sve su
Vec ugasene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Mozda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj dusi;
A i taj spomen past ce kao list
Minulog ljeta, sto se susi.

Pogled

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

Breze na ulici

Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

U suton

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan – vječan.

Povratak

K’o zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi-
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat k’o stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas veži
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
K’o sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići-
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
K’o zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me.
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Dvoje

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Balada iz predgrađa

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše—
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Molitva


Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno dali ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!

O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!

Dobrica Cesaritj nije bio Hrvatski pesnik,vec Srpski pesnik iz Hrvatske..

Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.