Alphonse de Lamartine

Alphonse de Lamartine
1790.-1869.


Alfons de Lamartin (puno ime Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine ) francuski književnik i političar.
rodio se 21.10.1790. u Maconu i proživjevši dug, buran i brojnim avanturama ispunjen život,
Ljubiteljima poezije,neopravdano zapostavljen i zaboravljen Lamartin najpoznatiji je po autobiografskoj poemi “Jezero”, koja retrospektivno opisuje ljubav jednog para gledana kroz oči propalog čoveka.
Lamartine je bio aktivni sudionik prijelomnih događaja u Francuskoj, nemiran duh, romantik, sklon ženama, putovanjima.

Neizbrisiv pečat na njegovu životnom putu ostavilo je je bavljenje politikom. Nakon revolucije u februaru 1848. postao je član privremene vlade te bio u diplomatskoj službi u Italiji i ministar vanjskih poslova.
Povukavši se iz aktivnog bavljenja politikom posvetio se književnom radu.
Zbirka Pjesnička razmatranja objavljena 1820. godine svojevrsni je manifest francuskog romantizma i prvi je i najveći Lamartineov uspjeh.
Svoje nemire, potrage,padove i uzlete opisivao je snažnim poetskim žarom i slikovitim stihovima.
Pjesme Jezero ili Usamljenost iz te zbirke ogledni su primjeri poezije romantizma.
Iz njih teče čežnja za ljubavl, idealnom ljepotom, smirenjem, ali i romantičarsko razmišljanje o nepoznatim predjelima i krajevima.
Put na Istok,djelo u kojem spominje i naše krajeve i njihovu borbu za slobodu. Sve su to obilježja i ostalih zbirki Lamartineovih pjesama Nova pjesnička razmatranja, Pjesnička i vjerska suglasja te Pad anđela ili Joclyn, što su utrle stazu kojom će u svjetsku književnost stupiti glasoviti francuski pjesnici 19. stoljeća.

Umro je 28. februara 1869. u Parizu.

Usamljenost


Na brdu u sjeni hrasta mnogo puta
pri zalazu sunca sjedim sjetan, tužan;
pogled mi dolinom amo, tamo luta,
što se šarolika podno mene pruža.

Tu pjenastih vala rijeka šumno teče;
vijuga, u dalji sve tamnijom biva;
tamo gdje kroz azur zvijezda javlja veče,
u jezeru mirnom tiha voda sniva.

Zadnja zraka pada u sutonu dana
na vrh gora tamnim ovjenčanih gajem,
a kraljice noći kola se zvijezdana
penju, i već obzor bijelim rube sjajem.

Tog trena, gotičku napustivši strijelu,
pobožni napjevi zrakom skladno lete;
prolaznik zastane, a zvono u selu
s bukom zadnjom dana miješa zvuke svete.

Al’ te slike ljupke ne privlače mene,
nit’ pred njima ćutim ushita i sreće;
gledam zemlju ovu k’o prolazne sjene:
sunce živih mrtve ogrijati neće.

Od brda do brda zalud okom tražeć,
s istoka na zapad, od sjevera k jugu,
prelijećem sve tačke beskraja i kažem:
“Za me sreće nema nigdje u tom krugu.”

Što će mi te dole, kolibe i vile,
tašte stvari kojih dražest prošla me je?
Rijeke, stijene, šume i osame mile,
jednog bića nije, tako pusto sve je!

Da l’ sunce započe ili presta sjati,
da l’ vedro il’ mutno izlazi il’ pada,
njegov hod ja sasma ravnodušno pratim;
što mi sunce znači? Ničem se ne nadam.

Na golemu putu da ga pratit smijem,
vidio bih svugdje jaz pustinja golih:
ja ne želim ništa od svega što grije,
od cijeloga svijeta ja ništa ne molim.

Ali možda iznad njegovih bih sfera,
gdje istinsko sunce druga neba žari,
ugledao ono čemu toli smjerah,
da se mogu lišit’ ovih zemaljskih tvari.

Tamo ja bih pio na žuđenim vrelim;
i ljubav i nadu našao bih tamo,
i ideal koji svaka duša želi,
a kome na zemlji imena ne znamo.

Na krilima zore što mi nije dano,
vinuti se Tebi, svrho želja mojih!
Što me još vezuje sa zemaljskim stanom,
u zemlji progonstva zbog čega još stojim?

Kad u dolu padne šumski listak mali,
večernjak se digne, s livada ga smete;
uvenulom listu ja sam tako nalik:
nosite i mene, o vi bure klete!

Leptir

Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća
na krilu zefira nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća,
mirise, svjetlosti, plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k'o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutažene, dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.

Jezero

I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.

I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.

Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:

"O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!

Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:"Lakše!" ali već svanuće
tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?

Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l' nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?

O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il' u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
"oni se volješe"

Zvono

U zvoniku sela moga
Instrumenat zvučan ima,
U njem, dijete, slušah Boga,
I što nebo priča svima.

Kad me dugo ne bje kući,
Pa se domu vraćah svome,
Iz daleka čuh ga tući,
Pun divljenja glasu tome.

Njegov zvuk mi kan'da reko
Vedru pjesmu te doline,
Sejin glas mi donije prijeko
I glas majke, pun miline.

Sada, kada zvon se čuje,
Gdjeno zvučil preko žala,
Kan' da zvuci smrti bruje,
Očaj jeca povrh vala.

Zašto? U tom gle zvoniku
Srebrnastl zvuk je isti,
Isto pjeva Bogu diku,
Jutru šaIje pozdrav čisti,

Ah, odonda mnogoj boli
Zvonjeli mi zvona zvuci -
Svemu, što mi srce voli
Na samrti, teškoj muci.

Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila,
pozutelo lisce razneto po dolu !
Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila
tuzaljka prirode, slicna mome bolu.

Sanjarskim korakom pustu stazu sledim:
hteo bih da vidim, po poslednji puta,
to nemocno sunce, koje sjajem bledim
u mrklinu sume preda mnom zaluta.

Da, jesenski dani kad priroda usne,
u ocima mutnim kriju vise drazi:
to je zbogom druga, poslednji smeh usne
koju ce smrt crna zauvek da zblizi.

Tako, spreman rubom zivota da bludim,
zalec proslu srecu mojih dugih dana,
ja se opet vracam, i pogledom zudnim
gledam blaga sto mi behu zadrzana.

Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga.

Stihovi za jedan album

Knjiga života puno ljepota divnih krije.
Sama se ni otvorit ni sklopit voljna nije;
Privlačnu stranu dvaput ne možeš tu pročitat,
Kob okrene list sama i počne dalje hitat;
Htjeli bismo se vratit strani što ljubav slavi,
Ali već stranica nam smrti se tada javi.