Zal Kopp

Zal Kopp
1956 -

Zal Kopp – skica biografije

Iz knjige: Vrisak kroz svilenu paučinu, Branislava Lukića-Luke

Kako opisati svoj život? Rođen sam 1956. godine, u godini majmuna kako kažu Kinezi. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno lijepim trenutcima. Zato su sjećanja na te dane vrlo tiha i nježna. Uvijek sam se igrao sa svojim vršnjacima. Posebnost tome je što smo se svi voljeli igrati pokraj najdražeg prijatelja, rijeke Drave. Kad god se sjetim tih trenutaka moj osmjeh postane nekako djetinjast. Učini mi se da sunce zajedno s pticama u njemu pjeva.

Nakon djetinjstva i njegovog sanjanja stiglo je buđenje. Zakoračio sam u pravi život. Školovanje je bilo duže od mog djetinjstva, ali ne dovoljno za sve ono što sam želio učiniti. U međuvremenu stizala su i razmišljanja o budućnosti u kojoj su se nazirali posao i stvaranje vlastite obitelji. Danas znam da su mi sva ta iskustva pomogla bolje razumijeti sebe i uživati u svijetu koji me okružuje. Nakon svih godina shvatio sam zašto Kinezi govore kako je život kratak za učiniti mnoge stvari, i da nije važno jesmo li svinje ili ljudi u tom životu. Važno je znati kako otvoriti srce i dušu. Cijenim razmišljanja ljudi koji su oduvijek bili osjećajni.

U svom hodanju kroz život često sam primjećivao kako zajedno sa mnom hodaju riječi. Šetnje s njima ponekad su bile šutljive, ponekad glasne. Iz tih naših druženja nastajali su stihovi koje sam obznanio u svoje četiri knjige poezije i jednu knjigu proze. Najteži korak bio je započeti ispisivati te duge razgovore. Nakon uvjeravanja samog sebe kako to mogu, tiskao sam 2005. godine prvu knjigu poezije Pod mostom moga tijela . Odmah, nepunu godinu dana nakon nje izašla 2006. godine druga knjiga poezije Govorim poljupcem. Treća knjiga Dragocjeno trajanje izlazi 2007. godine, a na nju se nadovezuje Osijek, moj lega dnevnik mojih intimnih razgovora sa gradom u kojem sam odrastao, u kojem živim i koji me najbolje poznaje. Knjiga poezije Otmjeno obnaženi izlazi 2008. godine.


U pripremi su knjiga poezije, Kušati nagost i drugi dio eseja posvećenih mom gradu Osijeku, Osijek, moj lega 2. Osim svojih knjiga, uredio sam ili napisao predgovore za tridesetak knjiga. Drago mi je što su me ljudi prepoznali i odlučili mi povjeriti svoje rukopise. To prijateljstvo kroz pisanje, druženje sa knjigama, internetom, a posebno poezijom, dragocjeno je iskustvo, jer mi između ostalog, pomaže razumjeti vlastite osjećaje.
ww.zalkopp.com

U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.

Dostojna svakog neba

Dostojna svakog neba, iznad mjeseca visoko prolaziš,
s beskrajnom čežnjom tisuća svojih čekanja i strepnji,
iz dana u dan, iz noći u noć, takva u mojoj duši blistaš,
a plavetnilom svog mekog struka usred mojih zagrljaja,
pored mnoštva poljubaca ostavljaš i tople uzdahe srca.

Na jutrima tvojih snenih ruku budim se oslobođen žeđi,
u zalasku plavih zjenica dozrijeva moja unutrašnjost,
a pod valovima tvoga tijela strpljivo u plesu drhtim,
jer životom u kojem nema trunke izgubljenog vremena
nudiš voće nabreklih grudi i kaplješ posred moga lica.

Stalno pristižeš i osjećam nalet vlažnog mirisa znoja,
tu pod mojim krhkim prstima u boju duge presvučena
slušaš kako poput vjetra uzbuđeno hučim uzdasima,
pa među moje prepone spuštaš sazviježđe vrelih dodira,
kroz vatrene pejzaže krvotoka zanosnim ritmom nosiš.

Pratim strast kojom ulaziš u moje pokrete, i sjećam se;
prvo što si mi pokazala bilo je ime na proplanku usana,
te večeri s užitkom sam ispijao nježne obrise tvoga glasa
i pomalo stidljivo zatreperila su sazviježđa mojih želja,
tog predvečerja tvoga dolaska nestala je zamorna tišina.

A prije no što si došla zbrajao sam otkucaje sjetne čežnje,
i mimo svakog dodira ležao povijena tijela u svom snu,
ali često puta noćima bih sanjao božanski mir svemira
koji se pred ogledalom moje samoće neprimjetno skuplja
donoseći odnekud mirise tvoga dalekog postojanja.

Znao sam gdje počinje i završava drvo moje mladosti,
dobro poznajem sve prašnjave ulice svoga djetinjstva,
i onaj govor ptica što me davno nauči pogledom letjeti,
ali moje sjećanje ne pamti tako veličanstven dolazak
kao tvoj kojim si u meni rasplamsala ljubavno svjetlo.

Bjelina zagrljaja

Ležim u proljeću tvoga osmjeha,
u dubokom i tihom vrtu naručja,
i jasno osjećam mirise dviju dunja
kako dodirom rastopljenog sunca
poskakuju zeleno žednim očima,
i kišom neba, s vjetrom po zemlji
siju vrele uzdahe u sumornu noć.

Beskrajna je ova čežnja boje tuge,
a usamljena šutnja u mom svijetu
hoće osjetiti tvoje lice na jastuku,
i zaboraviti nevrijeme samoće,
jer kad se visoko iznad moga srca
protegnu nepregledna polja magle,
želim bez straha pregaziti čekanje.

Probat ću zamisliti pjesmu oblaka,
moram zaspati na bijelim bedrima
i vlastitom sjenom oviti tvoje tijelo,
dovući te u mrežu svojih prstiju
i drhtanjem nalik mom toplom srcu,
u crvenoj nježnosti mekih usana
zablistati na visoravnima trbuha.

O ženo! Moje slatko zadovoljstvo!
Ushitom si nalik na svitanje ravnice,
u mojim brazdama silovito zaorana
kao ptica se vijoriš nad klasjem kose,
kao leptiri tvoje ruke kruže po meni.
O ženo, moje slatko zadovoljstvo,
dođi večeras u spavaćici od ljepote!

Uzmi moje ruke, povedi oko sebe,
rasprši me po mirisnim poljupcima,
vitka moja, sva od bjeline zagrljaja,
zanjiši ovu noć kao nikad do sada,
odmakni ove samotne zidove sna,
kapima zvijezda natopi postelju
i donesi šapat svog izvijenog tijela.

Godina trešnje

Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...

Prisutna

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

U naručju pjesme

Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, naglo otvara moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu,
pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca,već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Miris djetinjstva

Iz nekog davnog vremena sa samim zalaskom sunca dopire miris duda i prašnjavih dječjih tragova za loptom po Donjem gradu. Nikako ne zaboravljam Dravu i staru kompu. Pamtim tamno sivi bajer na Jugu II u kojem sam prvi puta proplivao i pojeo prve žablje batake. Pamtim miris kube i ujed bjelouške. Bikaru, Šećeranu i donjogradsku željezničku stanicu koji ispunjavaju moje dječaštvo kao maglovito prikazanje nečega što mi uvijek rado pristaje u srcu. Još uvijek upijam svaki let vrabaca i golubova na nebu iznad Divike i Frankike, ulica moga odrastanja. Bijelih gusaka i turske kaldrme po kojoj su me noge nosile čitavim djetinjstvom.

Danas, ponovno šećem donjogradskim Korzom, a u ustima mi odjekuje okus Amruševih sladoleda i grenadine u Lipovom hladu. Preko puta Dome gledam park kojim sam godinama prolazio, putem između osnovne škole i igrališta u Šećerani. Đački dani stoje uz rame sa mnom kao i izazivanje prilika u kojima sam morao dokazivati kako sam frajer kojem nitko ništa ne može.

Iako su mnogi moji prijatelji odselili, danas su sa mnom u mom sjećanju. Navratili smo u Donjiku, a oni koje je grad zauvijek zagrlio, njihovi glasovi odzvanjaju krošnjama uzbudljivog i opipljivog djetinjstva, osječkog djetinjstva. Toliko sličnog, a opet različitog od djetinjstva u susjedstvu.

Kako je djetinjstvo prolazilo, tako nas je Osijek primao u sebe kao svoju nevinost, iskreno i tiho. Najranija »kešanja« na tramvaju, pravljenje snješka od obilja snijega, trčanje po krovovima vagona, pokoja čvrka ili modrica od škljize, kestenje umotano u pakpapir ili paljenje karabita, sve su to Donjograđani i Retfalčani, Jugovci i Bikaraši prošli. Svi na svom mjestu u jednom gradu. U nas su kasnije ušli Plavi cvijet, Top u Tvrđi, korzo u Gornjem gradu i bašča u Centralu. U nama su zauvijek prvi koraci djetinjstva gradom kojem smo lege i koji je nama lega još iz djetinjstva. Naše grad, Osijek.

Čvrsta bjelina zanosa

Potrošili smo još jednu godinu i sve su dragocjeniji trenuci odmora. Njihovo trajanje je u vječitom sukobu sa našom željom za novim. U borbi htijenja i mogućnosti, ovo zadnje je uvijek na gubitku. Poklanjali smo i radovali se poklonima. Ponekad stidljivo ljubili, pa zbog toga bili nedovoljno ljubljeni. I kako sada dalje? Što unijeti u godinu koja je pred nama i što od nje očekivati? Siječnju je potrebna nada. Vrijeme u siječnju najjače pogađa strune našeg srca. U njemu su vrijeme kretanja i vrijeme mirovanja najglasniji. Odjeveni u čvrstu bjelinu vremena ne primjećujemo jasnoću naših koraka. Kao da smo stakleni, pažljivo i polako hodamo ulicama.

Veljača je po dobrom starom običaju, hladna i nepristupačna. Siva i djeluje ozbiljno. Nezaobilazna je za nas i za mačke. U svakom slučaju, pri samoj pomisli da dolazi, izaziva u nama jezu. Najradije bismo preletjeli njene malobrojne dane, ali ne možemo. Međutim, ta ista veljača nam čini uslugu. Usporava naše želje, ali isto tako nas sve više udaljava od godine s kojom uglavnom nismo bili zadovoljni. Podsjeća kako moramo naprijed i kako nemamo pravo na povratak. Na njenom obzoru su sigurni dani u kojima će umrtvljenost nestati.

Dolazi dugo očekivani ožujak. U njemu drvo niti spava, niti se razbudilo. Sam po sebi, nedovoljno jasan mjesec. Boja mu je žuta, velika i slobodna, pa pokreće našu znatiželju. Svakodnevno nudi nove izazove. Rađa u nama opuštenost i ponovni osjećaj razuma.

Evo i travnja! Konačno narančasta! Plodnog sjaja i svečana. S dušom nas miri jer smo bliže cilju, a sve dalje početku. Veliki ljudi nemaju pravo na malo srce. Takvo je tvoje srce u travnju, moj grade. Nebesko plavo i nebeski zanosno! U tvom spokoju, naši koraci mirno prolaze kroz travanj.

Ugodna je boja plavog svibnja. Tako nam se čini daleka, a opet smo joj vjerni. Uživamo u njenoj taštini. Smiruje i obećava. Nadoknađuje nam toliko potrebnu toplinu tišine. Samo zbog nas spreman, svibanj nas više ne očekuje, sada nas raširenih ruku dočekuje. U njemu su naše strasti još nejake, ali probuđene i spremne za lipanj, za mjesec radosne crvene boje. Sada smo bliži prirodi, iskreniji prema sebi i bliži mogućnostima. Rasterećeni od brojnih želja koje smo nehotice pogubili ili namjerno ostavili u prethodnim mjesecima.

Pola puta je za nama, a još se ne vidi kraj godini u kojoj se napokon oslobađamo dosadnog umora. Prepuštamo se vođenju srpnja i njegovim zlatnim milovanjima. Život je u srpnju sladak. Neponovljivo nasmijan na našim licima. Rumenim obrazima nudi dobrotu i veselje. Tvoj osmjeh Dravi i uzdah njenih voda, postaju dio našeg bića. Tvoji smo u cijelosti, spremni i odlučni zgrabiti objeručke kolovoz.

Ah, kolovoz! S dolaskom besmrtnog zelenog kolovoza odlaze sjene sjećanja. U kolovozu pripadamo srcem i dušom tebi i tvojim obalama. Naši su koraci najjasniji u mjesecu zvijezda. Istovremeno s tobom i s oblacima hodamo. Otkrivamo da u sebi imamo dovoljno ljubavi za svakoga. Iako okus kolovoza najduže vrtimo u mislima i u nama su njegovi proplanci najvatreniji, medeni rujan polako ali sigurno opija naše nepce. Obilnim sokovima pojačava našu strast. Žednim gutljajima ispijamo sunčane visine.

Niti izbliza nismo utažili žeđ za životom, a već se polako nazire srebro. Uvodi nas u tajnu vječnog kruga, beskonačnu vrtnju rađanja i smrti. Kratkotrajni san odjednom prekida stvarnost i naša očekivanja blijede s ljupko ružičastom bojom listopada. Godina se ponaša kao da je na kraju, ali još nije završena. Studeni i prosinac u njoj mudro šute i ne pomišljaju se uskoro javiti. Dostojanstveno ublažavaju podmukle vjetrove hladnoće. Pripremaju bogatu trpezu našem trudu jer kad stignemo, na trenutak će odvući naše poglede od dalekih prostranstava nepoznate godine koja čeka odjevena u čvrstu bjelinu vremena.