Augustin - Tin Ujević

Augustin - Tin Ujević

[You must be registered and logged in to see this image.]

Augustin - Tin Ujević


Augustin Tin Ujević (5. jul 1891 - 12. novembar 1955) je jedan od najvećih pesnika na prostorima bivše Jugoslavije. Svojim pesnikom smatraju ga i Srbi i Hrvati.

Ovaj, u međuratnom književnom periodu, istaknuti i osobeni pesnik, rođen je u Vrgorcu, nedaleko od Makarske. Filozofiju je studirao u Zagrebu, Beogradu i Parizu. U književnosti se javio originalnim i nadahnutim stihovima pred Prvi svetski rat, ali najplodniji period njegovog književnog rada pada u razdoblje između dva svetska rata. Originalan talenat, snažan i plodan stvaralac, on je svojim prisustvom u međuratnoj književnosti živo uticao na njen tok i razvoj. Nadovezujući se na Matoša, koji mu je u mnogo čemu bio uzor i učitelj, Ujević se brzo razvio u potpuno originalnog književnog stvaraoca – pesnika, kritičara, esejistu i feljtonistu. Dobar znalac više stranih jezika, pesnik snažnog senzibiliteta i prefinjenog ukusa, on je sa strogošću i savesnošću vršio izbor iz stranih književnosti i iz njih prevodio (M. Prust, Rembo, Po, Meredit, Konrad i dr.).

Za života su mu izašla dela:
• Lelek sebra (1920),
• Kolajna (1926),
• Dva glavna bogumila (1931),
• Nedjelja maloljetnih (1931),
• Auto na korzu (1931),
• Ojađeno zvono (1936),
• Ljudi za vratima gostionice (1938),
• Skalpel kaosa (1938) i
• Žedan kamen na studencu (1954).

izvor:serbianforum.org

PJESMA O BISERU


Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari
noćas se moje vjeđe pote,
a moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći,
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.


TAJANSTVA

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

- Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? -
Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA


Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

-O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

ŽENE MEĐU KRALJICAMA

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz Vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim Vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu Vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe Vašeg čuda
i odgonetku Vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju Vaša uda
i koje nade statue Vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred Vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman Vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali Vaša slika,
jer Vi ste Žene među Kraljicama.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opæe zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reči u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

SANJARIJA

Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja što se tekar slute
s prepasti zle svile strijeljaš zjene sane
u turobne ure i strasne minute,

zlatna dušo sestre! Koso Vivijane!
Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke još neokaljane,
ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.

Ti još možda zuriš mističkome Gradu
u sutonu boje što se u zvuk sliva
Ili sanjaš neku grobišnu arkadu;

a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavnički riva.

II

Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje želje tutnje,
dokle jezde noću (tobož na vrh prsta).

Vasmir ti nam otkri. Požare i slutnje,
šapat pada vode, ponos kipa čvrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.

Što si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana što se pruža
u ružičnoj stijeni i ljubičnoj basni;

cvijeće što je vrsno da udobri muža,
te mi čusmo, kada mašta riječ ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak žutih ruža.

III

Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.

Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.

Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom

kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah, kada ljubav pjevah.

IV

Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem-danu posnom.

I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.

Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,

te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.

VJEČNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet uvis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

— Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuća ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzdah sreće.

Visoki jablani

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!