ANTON ŠOLJAN

ANTOM ŠOLJAN

[You must be registered and logged in to see this image.]

Antun Šoljan rođen je 1. prosinca 1932. u Beogradu, a umro je 9. srpnja 1993. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je studirao njemački i engleski jezik i književnost. Plodan pjesnik, prozaik, esejist, dramatičar i prevoditelj, uređivao je časopise “Krugovi”, “Međutim”, “Književnik”, bio je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1971. – 1973.), urednik u nekoliko nakladničkih kuća, autor niza važnih antologija svjetske i hrvatske književnosti. Svojim kulturnim angažmanom, javnom riječju, književnim i prevodilačkim djelovanjem bez sumnje je bio jedna od središnjih osobnosti hrvatske kulture druge polovice dvadesetoga stoljeća. Objavio je zbirke poezije Na rubu svijeta, Matica hrvatska, Zagreb 1956.; Izvan fokusa, Lykos, Zagreb 1957.; Gratlic za čas kratiti, Bagdala, Kruševac, 1965.; Gazela i druge pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 1970.; Izabrane pjesme 1950-1975, Matica srpska, Novi Sad 1976.; Čitanje Ovidijevih Metamorfoza / Rustichello, Biblioteka SC-a Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1976.; Bacač kamena, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1985. i Prigovori, Durieux, Zagreb 1993.; knjige priča Specijalni izaslanici, Naklada Društva književnika Hrvatske, Zagreb 1957.; Deset kratkih priča za moju generaciju, Matica srpska, Novi Sad 1966.; Obiteljska večera i druge priče, Naprijed, Zagreb 1975.; Hrvatski Joyce i druge igre, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1989.; romane Izdajice, Zora, Zagreb 1961.; Kratki izlet, Prosveta, Beograd 1965.; Luka, Znanje, Zagreb 1974.; Drugi ljudi na Mjesecu, Znanje, Zagreb 1978.; knjige eseja Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962, Naprijed, Zagreb 1965.; Zanovijetanje iz zamke (Deset godina podlistaka), Znanje, Zagreb 1972.; Sloboda čitanja, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1991.; Prošlo nesvršeno vrijeme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1992.; knjige drama: Lice, Biblioteka HNK, Zagreb 1965.; Devet drama, Matica hrvatska, Zagreb 1970.; Mjesto uz prijestol, dvije drame Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1991.; knjigu za djecu Ovo i druga mora, Školska knjiga, Zagreb 1975. U Grafičkom zavodu Hrvatske početkom devedesetih počela su mu izlaziti Sabrana djela, ali edicija nikada nije dovršena. Od izbora iz djela izašla su mu Izabrana djela Antuna Šoljana I, II, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti i Molitva na šetalištu, Mozaik knjiga, Zagreb, 1995.

izvor:jovicaletic

Mnoge smo i mnoge voljeli

Mnoge smo i mnogo voljeli
na ovoj šarenoj cesti
al tek usput, na cesti
ravnodušne, po dvoje
u ciničnoj postelji stizale su nas
mučne radio vijesti
brojeći poene u sportu, piću i ljubavi
za volju časka spiskali smo snagu
ne brini vlado, tim se više nitko ne bavi
sad kad je sve otišlo k vragu
nama su se objavljivala nebesa
tek kroz rastrežnjena usta sumnjivih dama
na zabavama pučkim
izmedju dva plesa
kroz prozor bi nas dotaknula tama
za razliku od svjetla
tama je bila prava
najgore su vijesti bile najtačnije
dubok je san prokope, a plitka je java
mirno spavaj slobodane, sve je mračnije
i prije nas, doduše, mnogi su se tješili
da je vrijeme na njih bilo suviše kivno
ne postavljajuć pitanje, slavko,
divno smo ga riješili:
živjeli smo kratko
umirući intenzivno

Mladost

Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,
da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;
i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.

Šezdeset i treće iznad Grobničkog polja

Kad bih ja imao polje
Možda bi vrijedilo živjeti za to polje
Možda bi nam svima bilo bolje
Meni i ženi i djeci, brojnim rođacima,
Orali bismo, jasno, i od svoje volje
Osuli ovaj pejsaž kućnim odžacima
(Dim se naše žrtve već u nebo diže)

Kad bih imao brod

Možda bi vrijedilo živjeti za taj brod
Ovjenčan mrežama morem krstariti
Na njemu živjeti na njemu stariti
I ostavivši ga djeci osnovati rod
Neustrašivih pomoraca vikinga argonauta
Pretopiti se polako u vjetar, sol i jod
(Barko, moja barko, što te more njiše)

U nedostatku polja ili broda
Možda bi dobro došlo imati kakvog boga
Možda nam ne bi trebala nikakva druga droga
Možda bi vrijedilo ustati s mačem kakvu zemlju osvojiti
I s cijelim svojim plemenom u usrdnoj molitvi
Na koljena pasti usred razbojišta
(Patrijarh, sijed i svečan, stoji sa zlatnim križem)

Ovako, nakon trideset godina, ne imajući ništa,
ako i jeste za me kakav brod, ukleto mu kormilo,
ako i jeste gdje kakvo polje, ono je Grobničko.


Zbrka u kartoteci uspomena

Pred Kavkazom, na suncu, gospodin Kombol
pijucka svoju prijepodnevnu rakiju,
zatim zagladi rukom sijedu očinsku kosu
i odlazi na grmećem Kawasakiju.

Ekspres preporučeno



Preporučujem mladim i vitkim djevojkama

da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,

u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,

s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,

uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa

ko nepomičnim sličicama filma.



Preporučujem im da stanu na proplanak u prugu,

ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,

ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,

da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,

rasute pejzažem ko da su spomenici

neke egzotične, zaboravljene uljudbe

koju obrasta gusta mahovina sumraka.



Preporučujem im da obrube pruge,

ko što bih prozračnom akvarelu breza

preporučio obale vijugavih rijeka,

ko što bih vodopadima da se naglo otkriju

i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,

ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,

da skaču u buketima, ko da izbacuje more

skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.



Preporučujem isto tako osamljenim mladićima

brončanog mišićja u napetim majicama

da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,

oslonivši se na držak motike,

dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa

ko zasun što će zakračunat noć.



Preporučujem im da dignu na čas pogled,

zatečen možda, ali ravnodušan,

zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;

da ne pročitam u njihovim očima zavist

na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,

ni plamen pustolovine, nego da žive

u istom redu sa svojim čokotima,

mojim prolaskom zatečeni u sreći.



Preporučujem dakle onima koji ne putuju

nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju

ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik

i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje

da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,

ko gusti med, da bude svima vidljiva.

Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,

bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,

da tek ne putujemo u traženju života,

nego da vidimo da se svuda živi

još uvijek, i da se živi lijepo.



Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,

preporuke nosim ko kakav zalutali poštar

i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :

najtoplije, kažem, preporučujem svima njima

neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,

neka okite sve pruge ko prometni znaci,

neka se ne stide svoje jednostavne sreće,

ili neka svećenički čuvaju njen privid :

da imamo još kome zavidjeti,

da imamo još čime hranit ovu

neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.



Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže

da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,

da su mladići prema djevojkama nježni,

da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,

da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,

da su djeca dobra za životinjama,

da su vode čiste i pune mrijesta,

da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,

da masline rode, da grožde bubrim

da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe

ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,

i da su meteorološke prognoze suglasne

da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.



Najtoplije preporučujem vama koji živite

pokažite nama što samo prolazimo

u ovom falusu ekspresa što se zariva

u jalovu i sve crnju noć

dok nam život curi između prstiju

ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo

vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom

pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,

da života ima, da ga se može živjeti.

Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova

u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći.

ZAŠTO JE ŠOLJAN MORAO PROMIJENITI MIŠLJENJE O SEBI?



[You must be registered and logged in to see this image.]

LOLITINA LJUBAV

U nedjeljnom »Večernjem listu« 18. srpnja 1993. naišao sam na novelu Lolita s potpisom Antuna Šoljana. Zaintrigirala me napose opaska da je to ostalo iza Tonka kao njegov posljednji tekst. Autobiografski? Po svemu sudeći: da! Možda ne baš u svakom detalju, ali u izvanredno izbalansiranoj cjelini prepoznaje se ruka iskusnog, velikog majstora novelističke kompozicije. To vrijedi za sve dijelove Lolite: za njezin čehovljevski prirodno jednostavan početak, za maksimalno funkcionalno pripovijedanje u kojem sve važno i znakovito, a usto tako uvjerljivo istinito, nailazi bez zastajkivanja i zakašnjenja. Kako li je samo plastičan i impresivan portret Lolite, neugledne ali živahne mješanke, u koji se usprkos tome autor, vlasnik, kako kaže, na svoj način upravo zaljubio. Ime joj je nadjenuo potaknut time što je u času njezina posvojenja prevodio Nabokovljevu Lolitu. A da imenovanje bude stvarnosno opravdano, autor sjajno, kratkopotezno portretira:
»Ali, iako iz literature, njoj je ime pristajalo. Tako je zavodljivo migoljila nemirnom stražnjicom, tako se bestidno bacala nauznak i dizala sve četiri u zrak, tako se zdušno umiljavala, trudeći se da se svidi, onako mala, još nespretna, puko klupko ušiju, repa i šapica, da bi se vjerojatno, u pasjem svijetu, i mogla smatrati ‘nimfetom’.«
Sve je u toj virtuoznoj portretnoj minijaturi istovremeno očekivano i začudno; sve su riječi nezamjenljivo nađene i segmentarno sljubljene, da se čini kako se i nije moglo nikako drukčije ostvariti — ne kao priča, ne, nego kao verbalna umjetnina. Pripovjedački je zapravo neprimjetno a ipak tako djelotvorno izražajno uvrnuto navedena recepcija s kujice na djevojčicu »nimfetu«, da bi začudnost bila zamijenjena i prebačena s psihologije na društvenu konotaciju:
»Zapravo, bila je mala mješanka, od rođenja spremna prije na poniženje nego na divljenje, prije na surovost nego na ljubav.«
Ispravno čitajući, i ova nas rečenica toliko točna i iskustvena odvojeno zbunjuje svojom primjenjivosti na djevojku, već spomenutu maštovito zamišljenu dvojnicu nelijepe kujice, čije su dlake, međutim, bile oštre i grube, noge kratke i krive, pa se »gegala u hodu bez imalo dostojanstva i kad je odrasla, prema nepoznatim ljudima držala se gotovo uvijek kao da očekuje udarac«. Očito kuja, ali mogla bi to biti i djevojka.
Autor namjerno, i vrlo uspješno interferira ove dvije moguće konotacije, da bi u razvijanju pripovjednog svjedočenja postepeno denotirao psa, ali i konotirao svojstva i ponašanje karakteristično za čovjeka, za djevojčicu. Utoliko više namjerno i uspješno paralelizirajući uvjerljivu znakovitost straha i brige bića ovisnog o drugome za kojeg ga veže ne samo poslušnost, nego prvenstveno ljubav:
»Dok sam sjedio za stolom u radnoj sobi, a ona se igrala s djecom u vrtu ispred prozora ili sama natjeravala pticu i leptire, svako bi malo potrčala i provirila kroz niski otvoreni prozor u sobu da vidi jesam li još tamo i ako jesam, smije li očekivati da bude primijećena. (Znamo da je to, naravno, kuja, ali zar ne bi mogla biti i djevojčica, op. V. P.) To su uostalom radila i djeca: povirila bi da budu sigurna da sam tu, a onda bezbrižno nastavila igrom. Sad, kad pomislim, žao mi je što češće nisam bio tu i za njih i za nju.« (I opet, dvosmisao: za moguću virtualnu djevojčicu kao i za zbiljsku kujicu, i za djecu u oba slučaja upravo dokumentarno uvjerljivo.) Dvosmislica prati recepciju i dalje:
»Živjeli smo ona i mi, jedno kratko cvjetno doba, u bezbrižnom ladanjskom svijetu; čini mi se da je bila nepodijeljeno sretna s nama, sa svijetom, sa svojim mjestom u tom svijetu. Što je mogla više od života očekivati jedna mala seoska mješanka? Ona je, za razliku od nas, možda znala da je to najbolji od svih svjetova.
Valjda se i njen pogled na svijet oblikovao kako je u tom svijetu rasla: njeno je povjerenje u ljude bilo bezgranično.«
Kujica, svakako jer ona je glavno lice priče, ali izražajnom usmjerenošću mogla bi i opet biti djevojčica!
Upitat će netko zašto toliko ističem ova pretapanja opisnih pojedinosti kad je otpočetka novele ipak jasno da je riječ o psu. Pa zato da bi pisac mogao u nastavku pripremiti kulminaciju osjećajnosti intenzivne do suza žaljenja, samilosti i sebestida!
Kad je autor s obitelji morao napustiti povremeni stan u vili, zaključio je da bi za Lolitu bilo najbolje da ostane s novim gazdom, čuvarom vile, jer ne bi mijenjala ambijent pa bi lakše preboljela njega i njegove ukućane. Tako je autor mislio, ne računajući sa snagom njezine privrženosti njemu, odnosno s »njenom ljubavlju«, kako izvorno kaže.
Odselivši se u daleki stan, nije više navraćao, pa nije znao ono što mu je čuvar vile ispričao prigodom autorove posjete nakon godinu dana:
»Prvih je dana izgubljeno lutala oko kuće, nije htjela jesti, omršavjela je. Onda je stala bježati od kuće i ne bi se vraćala po nekoliko dana, da onda iskrsne puna nade na vratima i da se, kad ustanovi da nas opet nema, pokunji i legne negdje u kut, da čeka.
Da ne bi noću bježala i da bi čuvala kuću, stali su je vezati u pasjoj kućici kraj dvorišnog ulaza. To joj je bilo toliko nepodnošljivo da je, otimajući se lancu, gotovo oderala svu dlaku s vrata. Malo po malo je podivljala i nije joj se moglo prići, nitko, čak ni novi gospodari, jer je grizla. Štapom su joj primicali zdjelicu s hranom. Bio sam je već gotovo zaboravio.
Godinu dana kasnije put me nanio onuda i svratio sam u dvorište. Htio sam joj prići: sjećam se njenoga staklenoga praznog pogleda, iskeženih desni. Njena je ljubičasta boja postala prljavo siva. Ime joj, onako okrutno odrasloj, nije više pristajalo. Zarežala je opasno, podvita repa.
Nisam joj se usudio prići. Možda me nije ni prepoznala, a možda mi nije mogla oprostiti. Nikad to neću znati.
Ali kao što je ona morala promijeniti svoje mišljenje o ljudima, tako sam i ja morao o sebi.«
Posljednja rečenica opet vraća u recepciju pretapanje smisla i značenja, jer reći da je ona morala promijeniti mišljenje samo je uvjetno prihvatljiva literarna pretpostavka za psa, a primjerenija je djevojčici.
S autorom koji je zbog svog, ustvari okrutnog i egoističnog ponašanja, morao samokritički promijeniti mišljenje o sebi, čitatelji također duboko proživljuju katarzičko istovjetno osjećanje. A to je upravo dokaz vjerodostojnosti savršeno funkcionalnog pripovijedanja dostojnog vrhunskih majstora kakav je tada nesumnjivo bio Antun Šoljan. Ta nije se zadovoljio ne znam kako dobro napisanom novelom o psu a da je nije tako umješno oblikovao da je čitamo kao da govori o ljudima.
S ovom se novelom rastao od nas, od svojih empatijskih čitatelja, izazvavši istovrsnu tugu i žalost zbog definitivnog rastajanja, jer u ovom je slučaju autor odselio daleko, daleko, u nepovrat.
Morao sam to napisati, prvenstveno kritički, ali i ganuto, prisjećajući se živo što me s Tonkom veže još od gimnazijskih godina i vremena naših intenzivnih mladenačkih prijateljevanja u mješovitu društvu s djevojkama: on s pjesnikinjom Sunčanom, a ja...+ No to je sasvim druga priča koju ću možda ispričati a možda i neću.
(Iz knjige Prisjećanja i drugi zapisci)

Vlatko Pavletić

izvor:matica.hr

roman

''Kratki izlet'' Antuna Šoljana objavljen u izdanju Mozaik knjige

Roman Kratki izlet Antuna Šoljana objavljen najprije u friziranoj inačici u zagrebačkom časopisu Forum, a potom s nekim dodacima kod beogradskog nakladnika Prosvete.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Roman Kratki izlet Antuna Šoljana objavljen je najprije u friziranoj inačici u zagrebačkom časopisu Forum, a potom s nekim dodacima kod beogradskog nakladnika Prosvete. U Hrvatskoj je ukoričen, i to u izvornoj verziji, tek 1987. godine. U vrijeme kad se pojavio, roman je u prvom redu doživljavan kao politička alegorija: nešto zbog
important u tekstu koji su se mogli tumačiti kao kritika ondašnjeg političkog sustava, a nešto već i zbog samog autorova imidža. Današnji čitatelj, koji ne poznaje politički kontekst u kojem je Kratki izlet nastao, jedva da će pomisliti na takvu interpretaciju teksta; i sam autor je naknadno zanijekao da mu je nakana bila napisati političku alegoriju. Ali, roman o izletu skupine mladih ljudi u Istru valjalo bi prije svega čitati kroz pozadinu tradicije koju nam je ostavila egzistencijalistička književnost; ovdje je, naime, riječ o potrazi za identitetom, o pokušaju da se prevlada generacijski nihilizam i pronađe smisao života. Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezani uz potragu za starohrvatskom arhitekturom i zaboravljenim freskama koju poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po istarskoj unutrašnjosti. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija jest sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta.
Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti.

U završnoj sekvenciji, lociranoj u
suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljovidu.
Ključna obilježja generacije sadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočaranje kao posljedica.

izvor:vecernji.hr

PRIJEVOJI PJESNIŠTVA

Zvonimir Mrkonjić

UDIO ŠOLJANA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Antun Šoljan, Magično oko, sabrane pjesme u redakciji Tonka Maroevića, Fraktura, Zaprešić, 2006.

Teško je razmatrati neki posebni dio opusa Antuna Šoljana (1932 – 1993), a da istodobno ne poželimo usporediti ga s drugim žanrovski udaljenim dijelovima njegova djela. Na to nas potiče dojam da je Šoljan pjesnik i onda kada ne piše poeziju: u prozi odan provedbi fantastičnoga nacrta, u dramskom dijalogu obuzet konceptom i antiautoritarnom porukom, u kritici usmjeren britkosti elegantna iskaza. Šoljan je totalni pisac i onda kad mislimo da njegovim djelima imamo što prigovoriti. Poezija je sama srž njegove literarnosti, njezino magično oko, stoga s posebnom pozornošću i zanimanjem prilazimo njegovim sabranim pjesmama. Očito je isto tako da je Šoljan glavne dionice krugovaškoga pjesništva prepustio usmjerenijim kolegama, Mihaliću, Slamnigu, Gotovcu i Slavičeku, da bi se sam posvećivao poeziji mimo žanrovskoga voznog reda.
Nastojeći na individualizaciji svoga poetskog diskursa, Šoljan u početku kao da hoće prijeći sva iskustva frustracije i uzaludnog napora koja dijeli s drugima, ali pokazuje u tome gotovo više upornosti u samokažnjavanju od njih. Isto tako on više od svojih kolega pokazuje naznake vitalizma — Dragojević bi rekao biofilnosti — ali one, književno još ne potpuno osviještene, više su se prepoznavale na planu osobnog života, osobito u radosti života s morem (Mladost). »Ova su mjesta bez nas, prijatelji…« poručuje ipak pjesnik dajući dovoljno do znanja o iskustvu egzistencijalne uzaludnosti, koja nikako da iz količine prijeđe u kakvoću suprotnoga predznaka. Najpoznatije pjesme iz zbirki Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa (1957) Sjevernjaci, Kiša, Kralj, Bacač kamena, Starci, Odlazak ustrajno variraju temu odlaganja životnoga projekta i starenja kao posljedice, prisjećajući se Eliotova Tiresije i ozračja Puste zemlje. U tim vrsno napisanim pjesmama Šoljan pod hladnim nordijskim podnebljima iskušava objektivne korelative odgađanja nekoga pravog života kojega nema. To su teme o kojima usporedno piše i Slavko Mihalić, opuštenijom slikovnošću, na način prilagođeniji mijenama povijesne osjetljivosti. Hladni rat političkih mozgova poprima oblik ekspresionistički potenciranih ustrajnih prisjećanja na minuli rat: »...svake noći po pustim ulicama / iz mraka dođe, za mnom ide, i prijeti, / za mnom ide zeleni mrtvac i prijeti« (Uspavanka). Kao što nam se to već često događalo, paranoidno se obnavlja osjećaj krivnje za tuđa nedjela, da bi se iz kolektivne savjesti pokušao roditi neopterećeni pojedinac.
Na kraju zbirke Izvan fokusa probija napokon u prvi plan tema mora kao prostora otvorene egzistencije, kojom Šoljan napokon napušta eliotovski modernistički projekt za volju postmodernističkog okretanja repertoaru, valerijevski rečeno, uvijek ponovo započetih tema. U antologijskoj pjesmi Sjedim u restoranu, dovršio sam ručak more se javlja kao neodgodiva ekstaza trenutnog; u pjesmi Sjeti se mornaru da si more ono je istodobno i ujevićevska mudrosna stilizacija, gdje se o osobnom iskustvu govori samo putem generičkog, koje se sažima sentencijama. U uvodu zbirke Gartlic za čas kratiti Šoljan ne dodiruje samo asocijacijom Frankopana, Bunića, Ujevića, nego izlaže cijeli književni program nasljedovanja hrvatske književnosti metaforom gartlica, koji ga osvaja ljepotom, ali i osljepljuje vremenitim pojmom ljepote. To je vrt koji opaja, ali i zarobljuje onoga koji posvećuje novim zadaćama borbe protiv gospodarâ vremenitog, oni koji isisavaju životnu srž pjesnikova života prije nego što bude prisiljen mrtav leći pod svoju ružu. Videći mnogo više, izgubio sam cvijet — samo je jedan od zaključaka pjesnika koji se definira kao slobodnjak, mozgaš (razumije se krivovirna pravca). Stoga se i odlučuje oteti se pukom služenju trubadurskom kultu gospojine ljepote kako bi se pridružio burnom ružičnjaku egzistencije.
U vrlo nijansiranu programu, koji se koleba između simbolične razine i stilskog pastiša, Šoljan ispituje mogućnost nadindividualnog angažmana, šireg od onog koji mu pruža pripadnost književnoj klapi. S više humora i autoironije Šoljan će u pjesmu Testament staviti i vlastiti slučaj, a mnoge od pjesama koje će i nakon toga napisati imat će sličnu testamentarnu poruku ili ton životnog obračuna — sve do biofilnog manifesta pjesme Ekspres preporučeno. U Prilogu za kolektivnu biografiju Šoljan u modelu skupine istomišljenika krugovaša vidi jedini način preživljenja u neprijateljskom ideološkom okružju s ishodom koji razočarava: »Trideset godina njihova života s knjigama / urodilo je uglavnom samo figama.../ Generali su htjeli od njih da ne žive, / nego da žive za ovo ili ono / Oni ne prestajahu svemu da se dive, / iako im fantomi šaptahu, da nema ništa novo...« Šoljan govori o ozračju jednoumlja, političkih cenzura i pritisaka govori tek naznakom opreka dan–noć, san–java, gašenjem svjetla. »Mrak navire odnekud odozgo, / niz Mesničku, niz Dugu, / i redom gasi svjetla. Zatvara / trgovine, kakve su da su, kavane i kina« (U Ilici, osamdesete). Neće se više doznati u naoko programskoj pjesmi Mnoge smo i mnogo voljeli, gdje imenujući kolege Šoljan navodi:
Za razliku od svjetla tama je bila prava,
Najgore su vijesti bile najtočnije.
Dubok je san, Prokope, a plitka je java.
Mirno spavaj, Slobodane! Sve je noćnije.

I prije nas, doduše, mnogi su se tješili
Da je vrijeme na njih bilo suviše kivno.
Ne postavljajuć pitanje, Slavko, divno smo ga riješili,
Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno.
Najbolji dio oporbenoga nadahnuća Šoljan je ostvario u svom dramskom opusu pa se od pokušaja određenja skupne sudbine obraća klasicističkim varijacijama, kao primjerice o nemogućnosti razdvajanja mašte i zbilje u Rustichellu. U posljednjoj zbirci, Prigovori, pjesnik okuplja stihove nastale na pravcu život — plovidba — poezija, osobitu pozornost posvećujući onima u kojima se vraća zavičajnom otoku Hvaru. Upravo na motivu plovidbe kao da se u Šoljanu, koji kao da se prisjeća Rimbaudova Pijanog broda, budi osjećaj umora i nesvjesna težnja za brodolomom kao opiranje svijesti o bolesti koja ga stalno podsjeća na sebi bizarnim predodžbama tjelesnosti (u pjesmi Čovjek s rupom). Jedna od novosti posljednje zbirke znatan je udio lakog stiha, u čemu se Šoljan, ne samo stihom nego i crnim humorom, približuje pobratimu Slamnigu. Cjelina Šoljanova pjesništva ovlašćuje nas na zaključak kako njegov pjesnički opus ne proizlazi toliko iz energije i prijetvorbi nekoga koncepta pisanja, koliko je ishod, kao što duhovito kaže Tonko Maroević, učestalih odazivanja Muze na pjesnikova ne tako česta obraćanja. Šoljanova zaokupljenost sudbinom pisca u olovnim vremenima govori i putem njegova uživljavanja u sudbinu svojih suvremenika uopće. Sedamdesetih godina šoljanovski koncept poezije, koji je u svojim stihovima punim akcenatskog nemira spajao opreke sjevernjačkog i južnjačkog, diskurzivnog i lirskog, objektivnog korelativa i pojmovnosti, privatnog i općeg, suhoće i patetičnosti, kao i općenita sklonost mijenjanju očišta, činili su nam se gdjekada privlačnijim od Gotovčeve ljubavi prema pojmu, Mihalićeve stalne euforičnosti, Slavičekove obuzetosti banalnim, štoviše i od slamnigovske persiflaže; drugim riječima, kao da nam je u svih drugih nedostajao udio Šoljana. Ovo u pravi čas objavljeno najnovije izdanje Šoljanovih sabranih pjesama i danas osnažuje u nama taj isti dojam.

izvor:matica.hr

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kratki izlet


Roman o izletu grupe mladih ljudi u Istru, riječ je o potrazi za identitetom, o pokušaju da se prevlada generacijski
nihilizam i pronađe smisao života.

PROZA

Antun Šoljan (1932 - 1993)

antologijske pjesme: Bacač kamena, Starci, Testament, Šezdeset i treće iznad Grobničkog polja, Kratka stanka, Šezdesete na Velebitu, Ekspres preporučeno + Mladost, Kratko ljeto, Mnoge smo i mnogo voljeli, Orfejeva smrt, Dvanaestorica, Vukovarski arzuhal

S književnim radom započeo je krajem 40-ih godina u časopisu Izvor. Cijeli radni vijek proveo je kao profesionalni književnik i prevodilac. Etablirao se u najvažnijem književnom časopisu 50-ih godina - Krugovi (naraštaj tzv. krugovaša: Mihalić, Slamnig, Pupačić, Gotovac, Pavletić i dr.) S krugovašima je Šoljan napustio tadašnje dominantne utilitarne tendencije u književnosti i djelovao na crti približavanja hrvatske književnosti svjetskim kretanjima. Iz tog razdoblja datiraju prve pjesničke zbirke Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa (1957). U njegovim tekstovima naglašena je tjeskoba individualnog postojanja i intelektualizam lirskog subjekta. Antologijski tekst iz te faze je Bacač kamena. U ostalim zbirkama (Gartlic za čas kratit, Gazele i druge pjesme, Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/ Rustichello, Bacač kamena i dr.) dotadašnji je modernistički rukopis obogatio različitim postupcima estetske igre sa starijom pjesničkom tradicijom. Drame su mu najviše u znaku društvenog angažmana, a najvažnije su Galilejevo uzašašće (1966), Klopka (1970) i Bard (1985). Ranije drame sakupljene su u knjizi Devet drama (1970).

Šoljanov prozni opus veoma je raznovrstan. Isprva razvija model proze u trapericama (Specijalni izaslanici, 1957), a kasnije ga upotpunjuje društvenom kritikom i problematikom individualne egzistencije u romanima Izdajice (1961), Kratki izlet (1965), Luka (1974) i Drugi ljudi na mjesecu (1978). U knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989) sakupljeni su tekstovi koje obilježava pseudoeruditsko poigravanje s tradicijom, s ciljem da se u satiričnom i ironijskom modusu izvrgne podsmijehu modernistička dogma o potrebi za umjetničkim eksperimentima koja vodi ka nerazumljivosti i besmislenosti književne prakse. Objavio je i niz eseja o pjesnicima svoje generacije.

Prevodio je Shakespearea, Eliota, Pounda, Hemingwaya, Orwella, Brechta, Bloka i druge te uredio nekoliko antologija hrvatske i svjetske poezije. Bio je poznat po svojim nonkomformističkim stavovima spram vladajućeg oportunizma, što mu je donijelo neugodnosti u privatnom životu. Poznati su njegovi istupi na Matoševu grobu, odstupanje s čela PEN-centra zbog proganjanja pisaca u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i oštra reakcija na razaranje Vukovara 1991.

izvor:croatia.ch

PO MJERI DAHA
O književnom djelu Antuna Šoljana

Šoljan pripada generaciji tzv. krugovaša, hrvatskih pisaca okupljenih oko časopisa Krugovi (izlazio od 1952-1958) koji oslobađaju književnost dužnosti da se aktivno miješa u borbu oko raspodjele društvene moći, ne žele sudjelovati u anagažiranoj literaturi, što će reći - podrediti se niti jednoj ideologiji. Književnost osjećaju kao jedno od posljednjih pribježišta ugrožene individualnosti, a uvjereni da "novo vrijeme zahtijeva i novu književnost" (Šoljan), krugovaši su veoma zainteresirani za praksu i teoriju moderne zapadne umjetnosti koja se tada u nas još doživljava sa skepsom. Mnogi Šoljanovi tekstovi govore o svovjevrsnoj "gladi za tradicijom", o želji za uspostavom vertikalnih veza što ih je revolucionarni aktivizam nastojao dokinuti. Stara dubrovačka književnost bitna je kao dokaz višestoljetnog kontinuiteta hrvatske književnosti; Matoš, Šimić i Ujević djeluju kao izravni učitelji, dok su Tadijanović i Cesarić važni zbog svojeg okretanja osobnom iskustvu.

Od svih krugovaša (Mihalić, Slamnig, Novak, Pupačić, Gotovac i dr.), Šoljan je možda najpreciznije artikulirao pojedine poetičke i svjetonazorske pretpostavke krugovaškog naraštaja te često nastupao kao njegov najelokventniji govornik. Time je ostavio golem, ne samo književni, nego i duhovni utjecaj na svoju sredinu. "Nevažnog" pojedinca, koji skeptično i bez iluzija ustrajava u nesklonom mu svijetu, Šoljan vidi kao posljednje jamstvo očuvanja temeljnih ljudskih vrijednosti. A usud pojedinca neodvojiv je od sudbine naroda. Šoljanovim likovima najvažniji je njihov temeljni odnos prema iskustvu, njihov osnovni "filozofski" stav prema životu. To su pojedinci neuklopljeni u postojeći vrijednosni poredak, dobrovoljni ili nehotični autsajderi i usamljenici. Radnja je zato kod Šoljana u drugom planu te predstavlja samo povod koji je junacima poreban da bi pokušali razumjeti sebe i svijet u kojem su se zatekli, a njegovi romani uvijek izrastaju iz neke središnje, lako čitljive simboličke slike (izdajstvo, izlet u bespuće, gradnja luke) u odnosu prema kojoj se raspoređuju svi ostali njihovi elementi, a sličnu tehniku stapanja pojedinačnog i općeg, doslovnog i alegorijskog, često otkrivamo i u njegovim pripovijetkama.


Izdajice (1961) su prvi Šoljanov roman i jedna od najznačajnijih proznih knjiga krugovaške generacije. Narator romana, Petar Dobroslavić Mogor i njegovi prijatelji Ćuk, Beba, Tanja i drugi, mladi su ljudi koji osjećaju da svoj put moraju tražiti u izdajstvu prema svemu neupitnom, pouzdanom i naizgled zauvijek zadanom. Većina njih naposljetku će izdati i samo to izdajstvo, ali će mu neki, nadasve pripovjedač, ostati vjerni, usprkos nevoljama i nesigurnosti. Nezadovoljstvo likova je nedjelatno - bezi ikakve akcije da se promijeni vlastiti položaj. Ono što im preostaje je stoički ustrajati. Duh romana se dakle drastično razlikuje od tipične socijalističke retorike koja je proklamirala optimizam i povjerenje u budućnost. Podnaslovom su Izdajice označene kao roman, iako su formalno više nalik ciklusu pripovijedaka povezanih jedinstvenim pripovjedačem i istarskim ambijentima u koji je smještna radnja. Bez dvojbe se može govoriti o fragmentarnom, modernistički koncipiranom romanu u kojem je diskontinuitet radnje u funkciji cjelovitog narativnog projekta.

Već u prvom tekstu Izdajica, Vrt slavuja, rat je konotiran kao užasno iskustvo koje je presudno odredilo pripovjedačevo djetinjstvo, a posljedice mu sežu i do vremena u kojem se priča zbiva, a svijet više ne nudi nikakvu podlogu i ohrabrenje u osobnom sazrijevanju. Svaka priča koju život nudi ima u sebi elemente zamke, klišeja, možda čak i nastranosti, zato se Šoljanovi junaci žele izmaknuti priči, ukloniti dinamici događaja i ući u svijet bez prošlosti i bez budućnosti, odbiti svako opredijeljenje i prikloniti se trećoj momčadi, koja igru prepoznaje kao igru, i upravo zato nikad ne može posve sudjelovati u njoj. Takav izdvojeni svijet, Šoljan je već 1957. u jednom programatskom tekstu imenovao Arkadijom. Njegova Arkadija je konstrukcija stvorena "po uzoru na stare pisce", zemlja u koju se može otputovati, ali ne i u nju stići. U priči Treća momčad (u Izdajicama) tematiziran je i pojedinčev odnos spram nacionalne tradicije, inače veoma bitan za Šoljana, a likove koji će svoju nesigurnost, neuklopljenost i oklijevanje prenijeti u postojeće poretke moći nalazimo i u njegovim pripovjetkama, gdje redovno teži sintetičnosti i interpretaciji iskustva.

Njegov dramski opus sastoji se od petnaestak tekstova, od kojih su samo tri (Dioklecijanova palača, Bard i Romanca o tri ljubavi) izravno napisani za kazališnu pozornicu, a ostali su prethodno bili namijenjeni radijskom i televizijskom izvođenju. Radio je Šoljanu poslužio kao prilika za izravni kontakt sa slušateljstvom (Lice, Brdo, Galilejevo uzašašće) u kojima se može uočiti prevlast idejne sfere; likovi ovdje služe kao znak za neko općenitije duhovno stajalište. Takva prevlast idejne konstrukcije prirodno zahtijeva veću apstraktnost dramskog prostora. Njegova prva drama izravno pisana za pozornicu je Dioklecijanova palača (1969) koja je svojom temom o svemoćnom vladaru okruženom brojnim laskavcima krajem 60-ih godina zacijelo budila pikantne asocijacije. Od takvih čitanja autor se tobože ogradio pripomenom "Ništa se ne odnosi na ništa" na kraju popisa dramskih osoba.

Poeziju je pisao tijekom dugog razdoblja od četiri desetljeća, suprostavljajući se jezičnim eksperimentima koji su sami sebi svrhom jer je smatrao da ih je moderna poezija uglavnom sve iscrpila te da će sada doći do stanovite protureakcije na pretjerani avangardizam. Poziva se na Eliotova shvaćanja o odnosu tradicije i individualnog talenta, zalažući se za poetski govor koji bi bio sinteza tradicije i novatorskih istraživanja. Znatnu ulogu u formiranju njegove poezije imala je i Eliotova koncepcija objektivnog korelativa, prema kojoj se emocija u pjesmi ne izriče izravno, nego se smišljeno evocira preko skupine predmeta, nekog zbivanja ili situacije, koji moraju imati korijen u osjetilnom iskustvu (npr. Sjevernjaci). Nositelj govora često je "persona" , tj. svjesno kreirani lik kojeg nije moguće poistovjetiti s pjesnikom. Šoljanova poezija uvijek nastoji ostati unutar okvira određenog standarda, nekog "srednjeg puta", pa je uvijek obilježena jasnom, pouzdanom govornom perspektivom (pjesnik u svakom trenutku suvereno vlada tekstom), preciznošću i komunikatvnošću iskaza. Zbirkom Čitanje Ovidijevih Metamorfoza / Rustichello (1976), Šoljan višeznačno i zanimljivo postavlja pitanja o odnosu pojedinca i povijesti, književnosti i zbilje. Ona je pisana preciznijim, odmjerenijim i sažetijim slogom od poetskog sloga ranije njegove poezije.

Jedno od najvažnijih područja Šoljanova interesa bila je problematika prevođenja i hrvatski jezik pa se time bavi i velik broj njegovih eseja. Godinama se borio protiv apsurdnih nedoumica što ih je politički morivirana lingvistička praksa nastojala nametnuti na tom području. Brojni njegovi tekstovi bave se i odnosom književnosti prema društvenoj sferi, a borba za umjetničke za njega je bila neodvojiva od borbe za građanske slobode, što u jednom totalitarnom režimu nije bilo moguće nikada u potpunosti ostvariti. Kao paradigma cjelokupne njegove esejitstike dobro može poslužiti njegov esej Uz novo čitanje Maretićeve Odiseje (1979) koji sintetizira više njegovih interesa: ljubav prema moru i plovidbi, zanimanje za fenomen prevođenja i istančan osjećaj za hrvatski jezik.