Aldous Leonard Huxley

Aldous Leonard Huxley

[You must be registered and logged in to see this image.]

Aldous Leonard Huxley (Godalming, 26. srpnja 1894. - Los Angeles, 22. studenog 1963.), engleski književnik.
Djelovao je kao novinar, kazališni, likovni i glazbeni kritičar. Sedam godina boravio je u Italiji, a 1926. putuje oko svijeta. Od 1937. boravio u Kaliforniji. Javio se misaonom lirikom s jakim pesimističkim tonovima. U prvom razdoblju svojeg stvaranja prosvjeduje protiv životne besmislenosti, a u drugom razdoblju sve se više javlja mistična aura te se odaje studiju istočnjačke i zapadnjačke mistike. Pod kraj života uživao je halucinogene i opisivao njihov učinak. Prvi put uzima meskalin 1953. Čak je na samrti zamolio da mu se da doza LSD-a. Svoja iskustva s halucinogenim drogama, koja je pomno pratio tako što je bilježio doživljaje i snimao razgovore pod opijatima na diktafon, objavljuje u knjizi Vrata percepcije (1954.) i u eseju Raj i Pakao (1956.).
Njegov djed, Thomas Henry Huxley, bio je jedan od prvih pristaša Darvinizma, odnosno teorije evolucije i autora epifenomenalizma svijesti. Epifenomen je zapravo nus-pojava - nečim je uzrokovana, a ništa ne uzrokuje, tako je i svijest nečim uzrokovana, a ništa ne uzrokuje. Naime, svijest je proizvod tjelesnih i moždanih funkcija, ali sama ne utječe na moždane i tjelesne funkcije.
Životopis
Aldous Huxley se rodio 26. srpnja 1894. u Godalmingu u grofoviji Surrey. Otac mu je bio Leonard Huxely, najstariji sin poznatog biologa i "darwinovog buldoga" Thomasa Henrya Huxleya, a polu-brat Andrew Huxley, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu. Majka Aldousa Huxleya, Julija Arnold, umrla je 1908. kad mu je bilo 14 godina. Iste godine umrla mu je i sestra Roberta u nepovezanom incidentu.
Huxley se obrazovao u Etonu, jednoj od najslavnijih i najpoznatijih engleskih privatnih škola, te je htio postati liječnikom. U tome ga je spriječio keratitis, koji ga je u roku od nekoliko mjeseci gotovo potpuno oslijepio. Naučio je čitati knjige i glazbene tekstove Brailleovim pismom, služeći se uz to pisaćim strojem. Tako se, uz određenu pomoć instruktora, nastavio obrazovati. Kad je imao oko osamnaest godina napisao je čitav jedan roman, koji nikad nije pročitao – pisao ga je naslijepo na pisaćem stroju, a kasnije, kad je opet progledao, roman je bio izgubljen. Postepeno mu se vid na jednom oku popravio dovoljno da mu omogući čitanje uz pomoć povećala, pa je na Oxfordu nastavio svoje školovanje. Kako mu prirodoznanstvena karijera uslijed defektnog vida više nije dolazila u obzir, na Oxfordu je slušao englesku književnost i lingvistiku. Diplomirao je 1916. s počastima.
Huxley je svoju književnu karijeru započeo kao pjesnik te je 1916. objavio svoju prvu knjigu stihova, kojom se priključio tzv. imaginistima. Godine 1919. oženio se s Marijom Nys, Belgijankom koja je za vrijeme Prvog svjetskog rata došla u Englesku kao izbjeglica, te s kojom je imao svoje jedino dijete Matthewa. Sljedećih nekoliko godina bavio se književnim žurnalizmom, surađujući u raznim časopisima. Pisao je kazališne, likovne i glazbene kritike te književne prikaze i prigodne članke. Pošto se okušao kao pjesnik i pripovjedač, 1921. objavljuje svoj prvi roman "Cromovo žutilo" u kojem satirizira interese i modu svog vremena.
Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih većinom je živio u Italiji i Francuskoj. U tom razdoblju napisao je romane koji su ga učinili slavnim - "Kontrapunkt", u kojem prikazuje nihilistički karakter 20-ih godina 20-og stoljeća, i "Vrli novi svijet", ironičnu viziju buduće utopije. 1937. preselio se u SAD. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem se nije borio, postao je vegetarijanac, a nekoliko godina potom počeo je eksperimentirati s halucinogenom drogom meskalinom. Posljedica tih eksperimenata su esej "Vrata percepcije", koji je bio inspiracija za grupu "The Doors", i njegov nastavak "Raj i pakao".
Huxleyeva žena Marija umrla je 1955. od raka te se on 1956. ženi s Laurom Archer. 1960. Huxleyu je dijagnoziran rak grla te je, u godinama što su uslijedile, napisao još samo jedan roman, utopiju "Otok". Na samrtnoj postelji zatražio je 100 mikrograma LSD-a te je sljedećeg jutra, 22. studenog 1963., spokojno dočekao smrt. Istog dana umrli su i John F. Kennedy te drugi poznati britanski pisac, C.S. Lewis.
Važnija Djela:
• Glazba noću
• Cromovo žutilo (Crome Yellow) 1921.
• Kontrapunkt života (Point Counter Point) 1928.
• Vrli novi svijet (Brave New World) 1932.
• Slijepi u Gazi (Eyeless in Gaza) 1936.
• Giocondin osmijeh 1938.
• Poslije mnogo ljeta (After Many a Summer) 1939.
• Vrijeme mora jednom stati (Time Must Have a Stop) 1944.
• Majmun i bit (Ape and Essence) 1948.
• Vrata percepcije (The Doors of Perception) 1954.
• Genij i boginja (The Genius and the Goddess) 1955.
• Otok (Island) 1962.

izvor:wikipedia

VRATA PERCEPCIJE“

Mi zajedno živimo, zajedno radimo, i reagiramo
jedni na druge; ali smo uvijek i u svim
okruženjima sami. Mučenici ulaze u arenu držeći
se za ruke; raza-pinju ih same. U zagrljaju,
ljubavnici očajnički pokušavaju stopiti svoje
izolirane ekstaze u jedinstvenu
samotranscedentnost; uzalud. Samom svojom
prirodom svaki utjelovljeni duh osuđen je da pati i
uživa sam. Osjeti, osjećaji, uvidi, sklonosti - svi su
oni osobni i, osim simbolima i iz druge ruke,
neprenosivi. Možemo sakupljati informacije o
doživljajima, ali nikad same doživljaje. Od obitelji
do naroda, svaka grupa ljudi je društvo izoliranih
univerzuma.
Većina izdvojenih univerzuma dovoljno su nalik
jedni drugima da dopuste razumijevanje na
osnovu zaključivanja ili čak uzajamnu empatiju ili
«suosjećanje». Tako, sjećajući se svojih vlastitih
žalosti i poniženja, možemo suosjećati s drugima
u jednakim okolnostima, možemo sebe staviti
(naravno, uvijek u pomalo pickwickovskom
smislu) na njihova mjesta. Ali u nekim
slučajevima komunikacija među univerzumima je
nepotpuna ili čak nepostojeća. Um je svoje
vlastito mjesto, i mjesta koja nastanjuju umno
poremećeni ili izuzetno nadareni toliko su različita
od mjesta gdje obični muškarci i žene žive, da je
malo ili nimalo zajedničkog sjećanja koje bi
moglo poslužiti kao osnova za razumijevanje ili
srodno osjećanje. Riječi bivaju izrečene, ali ne
uspijevaju objasniti. Stvari i događaji na koje se
simboli odnose pripadaju međusobno
isključujućim područjima iskustva.
Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan
dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti
druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti
drugi pripadaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito
stran univerzum? Na primjer, kako mogu duševno
zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? Ili,
ukoliko se ne rodimo ponovo kao vizionar, medij
ili glazbeni genij, kako da ikad posjetimo svjetove
koji su Blakeu, Sweden-borgu, Johannu
Sebastianu Bachu bili dom? A kako se može
čovjek na ekstremnim granicama ektomor-fije i
cerebrotonije ikada staviti u položaj onoga na
granici endomorfije i viscerotonije ili, osim u
određenim ograničenim područjima, podijeliti
osjećaje.
( 7 – 8 str. )

" NAJČUDNIJA ZNANOST "

Interesantan esej o psihologiji, pravcima i učenjima, zabludama Frojda i ostalih psihologa. Vanredno dobro stavlja opaske na neke zastarjele teorije, koje su se još uvijek zadržale u psihologiji. Evo jednog primjera:
" Dr Progoff, govoreći o Frojdu, kaže da su njegove psihološke teorije bile previše materijalističke. Ja osobno smatram da njegove teorije, kao i teorije većine ostalih modernih psihologa, nisu ni izdaleka dovoljno materijalističke. Treba primjetiti da su baš one " najduhovnije " religije poklanjale najveću i najnaučniju pažnju tijelu. Hinduistička i budistička teologija sadrže dobro razvijenu teoriju o naslijeđenim temperamentima. Po toj teoriji čovjek se rađa da bi slijedio put pobožnosti ili put kontemplacije. A to nije sve. Ako se rodio sa sposobnošću da se s Bogom sjedini kroz kontemplaciju, preporučuje mu se da olakša kontemplativni proces poklanjajući izuzetnu pažnju tjelesnom držanju i tjelesnim funkcijama, kao što su disanje, jelo i izlučivanje. Svaka je orijentalna filosofija u biti rasprava o transcendentalnoj psihoterapiji. Cilj te terapije je da izliječi ( statistički govoreći ) normalne od njihovog samodopadnog vjerovanja da su duševno zdravi, i da ih dovede u stanje koje bi se moglo nazvati ne statičkom, već apsolutnom normalnošću - stanje u kojem mogu shvatiti ko su oni u biti. Duhovnost može postojati samo ako se temelji na dobro informisanom mterijalizmu. Zbog toga što nema takvu bazu, sadašnja je psihologija predodređena da ostane teoretski nerealistična, a u praksi većinom nedjelotvorna.
( 149 str. )