Sergej Jesenjin

Sergej Jesenjin
1895.-1925.

3. oktobra 1895. u Konstantinovu rođen je jedano od najboljih ruskih pjesnika,Sergej Aleksandrovič Jesenjin .
U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimu Konstantinovu anje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu “Do viđenja prijatelju, do viđenja”. Iste noći počinio je samoubojstvo objesivši se o cijev centralnog grijanja. Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala “jesenjštinu”, pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine. Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. “Ne mogu ih zaustaviti”, “to je kao navijeni stroj”, govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealističnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.
U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura.Ali najviše se u njegov život uvlaci cuvena igracica Isidora Dunkan.Po nekim ova perverzna strankinja bila je kobna za Jesenjina kao i ubica Dantes za puškina.Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kcerku Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi boemski brak bio mu je više dosadan i on se postarao da ga raskine.Uskoro za ovim je na sceni Isdora Dunkan.Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se bavila u pocetku ruska, zatim europska i americka javnost.Za one koji su pratili život velike umjetnice i talentiranog iliricara to je bio ne brak vec niz interesantnih senzacija.Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi o ljubavi Jesenjina koji nije znao nijedan jezik osim ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko rijeci.A javno se prica o njima tek kada se Jesenjin sasvim preselio u palaču Balašova;kada u školi pocinju orgije i tuce; i kada zasljepljena Isidora juri Jesenjina po Moskvi.Obicnim ljudima smješni su odnosi žene, na zalasku ljepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mldosti.I dok malogradani povodom 26 na prema 46 prave šale,ljubavnicima je sve jasnije da jedno bez drugog ne mogu.A evo kako je stvarno došlo do jedinstva dviju ploti i dviju duša, najzad i do tragike umornih putnika.Sirovi seoski pjesnik, talentiran, bujan i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila oličje vjekovne kulture Zapada.Zacaran on gleda kao u cudo, ne znajuci šta da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u cijem svakom pokretu se ogleda "ljepota anticke harmonije".A još kada prvi put vidi njenu igru,on osjeca strast koja okiva i Isidoru.Da ga odvoji od nocnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjencaju.sutradan po vencanju Isidora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od djecije radosti.Oni se gledaju sa "puno nježnosti i ljubavi" ocekujuci u "buducnosti nešto novo nešto lijepo i neobicno".Ne znajuci šta ce sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isidorin šal kao da vezuje dva suprotna svjeta i dva ista kraja.A kada uzlijecu poput Ikarovih snova, za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije i Nepa.A u Jesenjinovom djelu, i knjiga stihova Ispovijest mangupa, sa tužnim motivima gradanina i boema.Kada 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin niko nije sretniji od njih.Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.Otpocinju i ovdje prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.
Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto kljućaju iz njega da se i sam on tome čudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života bilježi sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znaći najveću sreću i čudo na svijetu.Njena prolaznost mući, on bi htjeo viječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.Opraštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Mariengof,"Jesenjin pije", riječi su zvučale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog čovjeka.Po svima svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorij.Navecer 23.prosinca,Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito navecer.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veći pakao, i on je ujutro 27. prosinca, nemajuci tinte - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena.To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju",predani navecer mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Navecer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije večere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući.Umoran, duševno bolestan,očajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo.Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omću oko vrata i posle ponoći izmedu noći 27. i 28.12. 1925. izvršava trostruko samoubojstvo:sjecenjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.12. 1925.godine na Vaganjkovskom groblju.

Breza

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi…

Dobro jutro

Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.

Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.

A kopriva, narasla uz kuće,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišući se pijano šapuće:
,,Dobro jutro ”

Ne smješi se tako

Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slucajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.

ne vjerujem mu

Što sam? Ko sam?


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Haljina modra i plave oči

Haljina modra i plave oci.
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga pitala:"Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije."

Odgovorih dragoj:"Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."

Ti ne voliš i ne žališ mene

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su k’o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al’ ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k’o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče” tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss” i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

O glupo srce

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom.
dok neko vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

Osjećam draga

Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
“Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu.”

I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati ....

Zelena frizura

Zelena frizura,
Djevičanske grudi,
Zašto ti, tanka brezo,
Pogled po jezeru bludi?

O čem ti zvoni pijesak?
I što ti vjetar veli?
Ili ti granata kosa
Mjesečev češalj želi?

Otkrij mi, otkrij, što misli
Tvoj drveni um,
Ja volim taj tvoj tužni,
Tvoj predjesenji šum.

A ona reče: – Druže,
Radoznao tako,
Danas u noći zvjezdanoj
Pastir je ovdje plako.

Ljeskala se je trava,
Mjesec je pružio sjene,
On grljaše koljena moja,
Bjelja no u žene.

Uzdahnuvši duboko
Pod zvonom grana ovih
Izustio je: Zbogom!
Do ždralova novih!

Život vam je

Život vam je varka s toplom čamom.
Zato će nas uvek opčiniti s nova.
Jer nam svojom grubom rukom samo
Piše kobno sudbonosna slova.

I ja uvek kad zažmurim sada
Kažem: „Samo srce da oseti draž,
Život vara no i on nekada
Radostima ukrašava laž.

Lice svoje pred nebom obnaži
Pa, dok čitaš sudbu s noćnog neba,
Ti se smiri, smrti, i ne traži
Tu istinu koja ti ne treba“.

Dobro je u snegu tih cremuša
Da se misli da je život lug.
Nek’ obmane koja laka duša,
Neka izda i neverni drug.

Nek’ me maze nežnom rečju milom,
Nek’ je ko nož oštar jezik zao –
Ja sam davno spreman na sve živo,
Ja sam na sve, već grub, navikao.

Hladi dušu nebo polutavno,
Bez topline oganj zvezda plamti.
Voljeni mi ostaviše davno,
I najbliži više me ne pamti.

Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala.

Ko je ljubio taj ne ljubi vise


Ti me ne volis i ne zelis, zar

lep nisam nimalo, mala?

Ne gledajuci, od strasti uz zar

na rame mi je tvoja ruka pala.


Sa kezenjem, mlada, osecajnim

ja s tobom nisam ni nezan ni zao.

Koliko si ih milovala sjajnih?

Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?


Znam, oni su prosli kao sanke, mila,

ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,

na kolenima mnogima si bila,

a sada, evo, sedis na mojima.


Neka ti oci trepavica rubi,

neka ti u misli dodje drugi neko.

Ta i ja te bas jako ne ljubim

tonuc u nesto drago i daleko.


Ovu vatru sudbinom ocajno

ne zovi, veza lakoumna to je.

Kao sto smo se susreli slucajno

rastacemo se uz smesak nas dvoje.


Svojim putem otici ces u smiraj

da prokockas dane i plac novi.

neljubljene samo ti ne diraj,

negorene nikako ne zovi.


U corsokaku s drugim ces se naci,

o ljubavi brbljajuc bez svesti.

Tad cu mozda u setnju izaci

i sa tobom ponova se sresti.


Blize pleca okrenuvsi drugom

i malo se pognuv ne misleci.

“Dobro vece”, reci ces mi s tugom.

“Dobro vece, mis” i ja cu reci.


I nista nece dusu da zanjise.

Nit u drhtanje moze da je svali.

Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.

Izgorelog niko ne zapali.

PEVAJ, PEVAJ!

Pevaj, pevaj! Na kletoj gitari
prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuo bih se u dimu i jari,
moj poslednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne sleću,
nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
a propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka -
zaraza je, da je kuga ... strela.
Prišla je i zaklopljena oka
banditu je pamet oduzela.

Pevaj, druže, nek se vrate dani
i negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
preživelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! neću da je diram.
Ah, zastani! ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
na debeloj žici koja sja...

Blista mojih dana kube jasno,
u duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure ištipo sam strasno,
mnoge žene u uglu sam stisko.

Na zemlji je još istina živa,
opazih je i ja detinjim okom:
ližu kučku dok joj se sok sliva
svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš je život - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.

Pevaj, pevaj! Ruke neka mašu:
kobni zamah - kobi će doneti...
Čuj ... nek idu svi u ... pivsku flašu...
Nikad, druže, ja neću umreti