OBREN JOVIĆ SAVIN (1944)

OBREN JOVIĆ (Kiseljak, 15.03.1944)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obren Jović, rođen je 15. marta 1944, godine u Kiseljaku, podno Majevice. Još u djetinjstvu navikao na žestoke podrinjske vjetrove i ljute kurjačke čopore. Osnovnu školu pohađao u Kiseljaku, Zvorniku, Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a nižu gimnaziju u Zvorniku. Srednju školu za primjenjenu umjetnost i Akademiju likovnih umjetnosti nastavio u Sarajevu. Slike izlagao samostalno i grupno u mnogim mjestima Jugoslavije, a predstavio se i Evropi. Njegove slike nalaze se u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Holandiji i Francuskoj. Uporedo sa slikanjem piše i poeziju, a u godinama pred hapšenje oprobao se i u prozi. Nakon izdržane kazne, potpuno uništenog očnog zdravlja, pod tihom prisilom napustiće svoju Bosnu, i naseliti se u Mladenovcu. U tom lijepom i tihom gradiću, kroz pisanu riječ vratiće se stvaralaštvu, a prvi javni rezultat biće autobiografski roman Satanini sinovi, a potom knjiga poezije Čistilište, knjiga pjesama za djecu Rosa na cvatiina i roman Sunce umire na zapadu.

U maglama Ponta je Jovićeva peta knjiga. Ljude dijeli na dobre i one druge, a suludom i oholom svijetu poručuje:

Ljubav je blagost nebesa
A mržnja žestina pakla.
Zato, volimo žestinom mržnje,
A mrzimo blagošću ljubavi
izvor:riznicasrpska

OBREN JOVIĆ SAVIN
IZVODI IZ BIOGRAFIJE I BIBLIOGRAFIJE


[You must be registered and logged in to see this image.]

Zovem se Obren Jović, sin Save i Danice, rođen 15. marta 1944. u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska.

Već u šestoj godini ostao sam bez oca, koji je stradao od ustaških odmetnika. Uskoro mi se i majka povredila na mašini za šivenje, dobila sepsu i umrla. Tako sam u rasponu od nekoliko meseci izgubio oba roditelja. Mene i sestru vlasti zatim šalju po domovima ratne siročadi kao žrtve fašističkog terora. Uslovi odrastanja po tim sirotištima bili su užasni. Patrijarhalne navike koje sam poneo iz kuće nestaju, ikonu sveca na zidu rodne kuće zamenjuju meni nepoznati likovi. U meni se postepeno stvara bunt prema tom novom načinu življenja, mada sam bio premlad da shvatim gde se nalazim, i zašto.

Nestalo je roditeljske topline, i osećaja da me neko štiti. Nije više bilo ni jutarnjih ni večernjih molitvi — umesto toga, prilagođavanje koje nikako da prihvatim. Nakon završenog trećeg razreda osnovne škole, sa još nekoliko drugova bežim zato iz Doma ratne siročadi u Bosanskoj Kostajnici. Kuda, nije bilo važno već samo osloboditi se stalnog batinjanja za najmanju sitnicu, i stalnog ubijanja u pojam. No istog dana predveče stigla nas je milicijska patrola nadomak nekog sela preko puta Jasenovca i vratila u Kostajnicu. Od tada kažnjavanja i gladovanja postaju sve češća. To u meni pojačava otpor: poredeći se sa vršnjacima koji su odrastali u svojim porodicama, primećujem da se umnogome razlikujem od njih. Mi, odrasli po sirotištima, bili smo kao osakaćeni.

Nakon domova u Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a po završetku četvrtog razreda osnovne, vraćaju me u moj srez — u Đački dom u Zvorniku. Tu završavam nižu gimnaziju a zatim, živeći u jednom od sarajevskih internata, pohađam Školu za primenjenu umetnost. Potom uporedo radim i studiram na Sarajevskoj likovnoj akademiji, kod slikarke Nade Pivac. Pri polaganju Vajarstva dolazim u sukob sa profesorom Zdenkom Grgićem, što on kvalifikuje kao moj "‘nacionalistički ispad"‘, te mi šef katedre, Nada Pivac, saopštava da moram napustiti Akademiju. Pokušavam da pređem na beogradsku Akademiju ali bivam odbijen. Očajan, obraćam se beogradskoj Pedagoškoj akademiji ali me ni oni, verovatno zbog loših karakteristika, ne primaju.

Nastavljam raditi, no već me novembra 1965. privode u kancelariju Državne bezbednosti na informativni razgovor, gde saznajem da sam ‘"nenarodni, zapadno-orijentisan element". Godine 1974. dva inspektora državne bezbednosti iz Tuzle, ispostava Zvornik, posećuju me i pretresaju stan. Konačno, 1985. bivam uhapšen i optužen po članu Kaznenog zakona SFRJ 133 ("verbalni delikt") i po članu 157 ("zaštita imena, lika i dela" Josipa Broza). Ovaj put mi se pripisuje i "kleronacionalizam", te saradnja sa četničkom emigracijom u inostranstvu. Kao "velikosrpski nacionalista" u istrazi stoga gubim i ono malo prava koja su imala ostala optužena lica.

U istrazi provodim preko sedam meseci. Tada počinje ubrzano slabljenje moga vida, ugroženog očnim pritiskom (glaukomom), najverovatnije nastalim usled duhovnih i telesnih muka kojima sam stalno bio izložen. Lekovi za očni pritisak mi se uskraćuju; zatvorski policajac mi jednom oduzima bočicu sa tabletama koje rasipa po hodniku govoreći: "Hajde četničino, ako ti trebaju, izađi pa ih pokupi". No, da sam i korak istupio preko praga ćelije sledilo bi batinjanje, uz poziv interventnom vodu da me sapetog poteraju u samicu.

Napokon sam osuđen na šest i po godina strogog zatvora, a po spajanju dva člana Kaznenog zakona SFRJ u jedinstvenu kaznu od pet i po godina. Uskoro sam iz istražnog zatvora upućen na izdržavanje kazne u Fočansku robijašnicu, gde mi vid još rapidnije slabi. Uzalud tražim da me upute u sarajevsku ili beogradsku Očnu kliniku, te započinjem štrajk glađu. Posle pet dana me ubeđuju da prestanem a pošto ne pristajem obećavaju lečenje. Prvo me vode na sarajevsku Očnu kliniku, gde profesor oftamologije Rizo Alajbegović predlaže da se hitno uputim u Beograd, kod profesora Dobrice Cvetkovića. Na beogradskoj Očnoj klinici profesor Cvetković zaključuje da mi je vid krajnje ugrožen i zadržava me dvadesetak dana na odelenju.

Isto se ponavlja oko pola godine kasnije: štrajk, pa ponovni odlazak na Kliniku. Trećega jula 1987. vraćaju me u Kazneno-popravni dom u Foči da bi mi sutradan, 4. jula kazali da me je Savezno predsedništvo SFRJ pomilovalo i oslobodilo daljeg izdržavanja kazne. No posle godinu dana boravka u Drinjači kod Zvornika, gde sam do zatvora živeo i radio, pod tihom pritiskom opštinskih vlasti i drugih faktora, sa porodicom napuštam Bosnu i prelazim u Srbiju. Posle mnogih nevolja naseljavamo se u Mladenovcu u kome živim već 21 godinu.

Brojni su udari koji su na nama, a posebno na supruzi, ostavili traga, tako da 2006. ona umire od srčanog udara. Nekoliko godina pre njene smrti obe ćerke su se udale tako da od te, 2006, mada slep živim potpuno sam. Istina, radnim danom na dva sata dolazi mi geronto-domaćica — nedovoljno, ali ipak bolje nego niko.

U nemogućnosti da slikam počinjem se intenzivnije baviti pisanjem. Već 1994. objavljujem prvu knjigu, autobiografski roman Satanini sinovi u dva izdanja. Recezenti su mi Ratko Božović, Arči Milisavljević, Jovica Stojanović, Vojislav Lubarda i Momčilo Selić.

Godine 1997. izlazi moja prva knjiga poezije Čistilište. Tu su mi recezenti Matija Bećković, Pero Zubac i Duško Trifunović.

Sledi zbirka pesama za decu 1999. pod nazivom Rosa nad cvatima, posvećena mom prvom unuku Stevanu. Recezenti su Dobrica Erić, Duško Trifunović i Pero Zubac.

Roman Sunce umire na zapadu objavljujem 2000. na temu ratnih zbivanja u Bosni. Recezent Moma Dimić.

Sledi autobiografski spjev U maglama Ponta, 2001. Recezent Slobodan Rakitić.

Naredna knjiga je Tihovanje, 2002, posvećena je dvehiljaditoj godišnjici Hrišćanstva, i bavi se našim manastirima, srednjovekovnim gradovima i vladarima. Recezent Dobrica Erić.

Godine 2003. izlazi moja druga knjiga pesama za decu, Luka po jevanđelju, posvećena mom drugom unuku Luki. Recezenti Duško Trifunović i Pero Zubac.

Dve hiljade četvrte objavljujem antologiju Dvanaest srpskih pesnika u kojoj su zastupljeni sledeći autori: Matija Bećković, Dragomir Brajković, Milovan Danojlić, Moma Dimić, Dobrica Erić, Pero Zubac, Bratislav Bata Milanović, Rajko Petrov Nogo, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić i Duško Trifunović.

Naredna knjiga je roman Tajna Pustinjskog pergamenta, 2008. Recezenti su Maja Stepanović i Petar Arbutina.

Treću knjigu pesama za decu Plodovi ljubavi, objavljujem 2010. Recezent Mošo Odalović.

I na kraju, za sada, još jedna knjiga poezije za odrasle Plodovi Grijeha, takođe 2010. Recezent Petar Arbutina.

Za poslednjih petnaestak godina objavljeno mi je 11 knjiga a više sam puta izlagao i svoje slike, obično u okviru promocija knjiga. Imao sam četiri izložbe u Mladenovcu, jednom u Sopotu, dvaput u Beogradu a, pre hapšenja i robijanja, izlagao sam i u Zvorniku, Tuzli, Sarajevu, Bijeljini, Brčkom, Loznici, Befervajku (Holandija). Povodom 20 godina Jugoslovensko-holandskog prijateljstva izlagao sam u Amsterdamu.

Izlagao sam na zajedničkim republičkim izložbama likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Tuzli, kao i u galeriji Jugoslovenskog pokreta u Tuzli, prilikom otvaranja Doma kulture u Drinjači.

Jedan broj mojih slika nalazi se u privatnim zbirkama po Francuskoj, Holandiji, Nemačkoj, Austriji, Italiji i bivšim jugoslovenskim republikama, najviše u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Kod sebe imam još oko desetak platana; pre nego sam oslepeo uradio sam oko 250 slika od kojih je 60-tak namerno ili nečijom nebrigom uništeno.

U Domu za nezbrinutu decu u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska, oformio sam biblioteku i darivao joj oko 1000 knjiga. Oko 400 knjiga podario sam Školskoj biblioteci Zvornik i nekoliko stotina knjiga Osnovnoj školi Drinjača.

Sedamdesetih godina osnovao sam prvi Likovni klub Zvornik a potom i Klub umetnosti u tom gradu. Bio sam saorganizator Zvorničkog leta '73. Tada smo pokrenuli i časopis za kulturu Sazvorja i objavili nekoliko knjiga pesama naših članova.

Od 1987—1989 radio sam u SIZ-u Kulture Zvornik kao referent za kulturu. Tih godina, do hapšenja 1985, organizator sam svih gostovanja pozorišta, horova, muzeja, KUD-ova, likovnih izložbi, književnih večeri i sličnih kulturnih manifestacija u Zvorniku.

Kao đak niže gimnazije u Zvorniku sa još dva druga i profesorom srpskohrvatskog jezika osnovao sam školski list Galeb i njemu bio jedan od urednika i stalni saradnik. Prvo javno čitanje svoje poezije imao sam 1958. povodom nekog državnog praznika, kada su na svečanoj akademiji bili i Andrić, Selimović i Ćopić. Iste godine u Đačkom domu imao sam i prvu samostalnu izložbu slika i crteža.

Član sam Udruženja književnika Srbije od Krstovdana 1997.

Status slobodnog umetnika imao sam od 2001. do 2006. Po ženinoj smrti nije više imao ko da mi taj status održava.

U vezi mog rada pravljeni su intervjui u štampi, na radiju i TV i van naše zemlje. O mojim knjigama su javno govorili i pisali Matija Bećković, Dragomir Brajković, Pero Zubac, Duško Trifunović, Dobrica Erić, Bratislav Bata Milanović, Moma Dimić, Ratko Božović, Jovica Stojanović, Zvonko Tarle, Radmilo Gajić, Arči Milisavljević, Slobodan Rakitić, Predrag Bogdanović Ci, Petar Arbutina, Momčilo Selić, Vojislav Lubarda, Maja Stepanović, Boro Šobot, Jasmina Čabrilo, Dušan Stojković, Stevan Raičković, Anđelko Ristić, Aleksa Mikić, Slavko Šantić, Dara Sekulić, Radomir Andrić, Mošo Odalović, Srba Mitrović i drugi.

U svojim knjigama o meni i mom utamničenju pisali su Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Vojislav Lubarda, Atanasije Jeftić, Žarko Gavrilović i drugi.

Peticije za moje oslobađanje pisali su Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Rajko Petrov Nogo, kao i tridesetak srpskih akademika na čelu sa Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem.

Moj prvi roman Satanini sinovi snimljen je za zvučnu biblioteku Saveza slepih Srbije i Crne Gore.

U vreme moga hapšenja, robijanja i po izlasku iz zatvora o meni je objavljeno preko 600 novinskih članaka na srpskohrvatskom govornom području, a bilo ih je i u slovenačkoj i makedonskoj štampi. Istovremeno je pisano i na Zapadu, pod uticajem Amnesti internešonela. Člancima objavljivanim u Nemačkoj, Engleskoj, Norveškoj, SAD i još nekim zemljama traženo je moje oslobađanje i rehabilitacija. Prilikom susreta moje supruge i predstavnice Amnesti internešonela iz Velike Britanije, ponuđena nam je mesečna novčana pomoć koju smo supruga i ja odbili, zahvalivši se.

Otkako sve radim i obavljam sam, sve se teže snalazim, pogotovo pri pripremi knjiga za štampu. Ranije mi je pomagala supruga a sada to čine prijatelji, kada mogu.

Godine 1985, pri hapšenju, oduzet mi je veliki broj knjiga, uglavnom poznatih srpskih književnika, a vlasti su mi pripisale da čitam i propagiram "četničku literaturu". Tom prilikom zaplenjeni su mi i neki pesnički i prozni rukopisi — između ostalih, i za štampu pripremljena zbirka Pesme bez naslova, o Brozu, Partiji i njihovoj diktaturi. I nekim mojim slikama se tada izgubio svaki trag, pošto su ih se pojedinci kao "sumnjivih" na razne načine oslobađali, bojeći se sudbine slične mojoj.

Radeći u SIZ-u Kulture u Zvorniku, u svim mesnim zajednicama opštine osnivao sam kulturno-umetnička društva, sa folklornim, muzičkim, literarnim i likovnim sekcijama, a pomagao i KUD-u Zvornik, uspešan i na međunarodnom planu. Za taj rad sam i nagrađivan, ali mi je prilikom hapšenja mnogo toga oduzeto, da nikada ne bude vraćeno.

Osnivač sam Pokreta mladih gorana opštine Zvornik, i bio Komandant Zvorničke brigade na pošumljavanju prostora Sutjeske i Tjentišta. Te godine je Zvornička brigada proglašena za najbolju, a Goranska brigada pri Osnovnoj školi Drinjača — koju sam ja osnovao i vodio — tri godine zaredom bila je zvanično najbolja u Bosni i Hercegovini.

Ta i sva ostala priznanja, od moje supruge je prilikom suđenja uzeo na "pozajmicu" tuzlanski advokat Vidović, da bi pomoću njih "uticao na visinu kazne", i nikada ih nije vratio. Napominjem da mi je Vidovića za branioca postavio Tuzlanski sud, pošto je Služba državne bezbednosti fizički onesposobila mog zvaničnog branioca, Velimira Cvetića iz Beograda, da me ne bi dalje zastupao.

Najveći oslonac u radu bile su mi supruga i dve ćerke a potom, pogotovu sada, mojih pet unuka: Stevan, Luka, Petar, Dušan i Jovan.

Svakako da je prilično ispušteno iz ovoga teksta.

Stvarao sam u odsustvu svetlosti, pokušavajući da razmaknem tamu. Što je ona postajala gušća, jačala je svetlost u meni.

Mladenovac, jula 2010


Napomene: Otkad mu je umrla supruga, koja mu je zapisivala radove izgovarane "iz glave", Obren Jović ih je diktirao na diktafon koji su mu dobavile ćerke iz inostranstva. Te fono-zapise bi mu potom neko ad hoc prebacivao na računar bez ikakve njegove mogućnosti normalnog daljeg rada na tekstu.

izvor:riznicasrpska

ŽIVOTNA PRIČA OBRENA JOVIĆA

[You must be registered and logged in to see this image.]

OBREN JOVIĆ "SATANINI SINOVI" — CITATI

...Ne znam, možda je u ranijim godinama bilo i gorih trenutaka. Ali mladost preokupirana naivnošću i olakim gledanjem na život preko svega toga prelazila je bezbolno i brzo. A i kako bih drukčije prebolio rane traume, kada već od šeste godine između samo dva proljeća ostajem bez oba roditelja. Potucanje od nemilado nedraga, bijeda i neimaština, I tako u nedogled. Preko posleratnih sirotišta sa stotinama druge djece paćenika čije su sudbine bile iste, prepušten sam volji partizanskih zanesenjaka i mladoj komunističkoj torturi.

Batinanje, kažnjavanje glađu i žeđu, klečanje na kukuruzima i ljusci od oraha i stajanje ispred ulaznih vrata na temperaturi od koje su se ledila stakla, kažnjavanje fizičkim radom, te fizička i duhovna izolacija, i sve preliveno predznacima izdajnika i društvenog otpadnika. Pa zar smo Mi tako mladi mogli biti tako opasni? I sva ta prozukla i bolešljiva siročad, od kojih sam i ja bio jedan, mršav i neuhranjen sa beživotnim i utonulim očima, kretala su se u stroju u dotrajalim ritama poput slabašnih aveti u susret nekakvoj velikoj budućnosti koja baš nikako da stigne. Bili smo nijemi bataljoni, ćutljivi i poslušni, uvijek spremni samo za jedno, da uzvikujući parole kličemo nekakvom nepostojećem blagostanju. U školi, na ulici, u bioskopu, na stadionu, ili plaži, svuda gdje smo se sretali sa gradskom djecom bili smo izdvojeni, kao da smo šugavi i kužni. U glave nam je utiskivano saznanje da je sloboda koju su izvojevali naši očevi najdragocjeni dar novoga vremena. I treba da smo ponosni što smo njihovi sinovi. I zaista mi smo se ponosili. Mršavi i pocijepani, najčešće gladni i još češće batinani, klicali smo i uvijek samo klicali, a takozvana građanska djeca za koju nam je govoreno da su ostaci bivše trule Jugoslavije rumenila su se od zdravlja, pogledi su im blistali od zadovoljstva, odjevena i njegovana okružena ljubavlju svojih roditelja zaista su ličili na trule ostatke kapitalističke aveti. I naša prazna dječija logika odricala se svega toga, kao da sve to već nismo izgubili.

Tadašnja domska i ova današnja zatvorska uprava po mnogo čemu su istovjetne. Ja koji sam svjedok ovih četrdeset poratnih godina ne primijećujem nikakav napredak, mada sada nema ratnih sirotišta i bledunjavih mališana utonulih u teške cokule sa izbledjelim engleskim hubertusima preko leđa i tamnoplavim školskim kačketima na kojima se žutio rimski broj po čemu smo se prepoznavali. Umjesto onih sirotišta, danas imamo gubilišta i groblja ljudskih duša. Kada razmišljam o ondašnjoj domskoj upravi poredeći je sa današnjim zatvorskim vlastima, ne vidim bitnu razliku. Metodi su isti. Maksimalna izolacija od spoljnog svijeta, maksimalna ušteda na hrani i odjeći, ispiranje mozgova i filovanje istih nekakvom bezgrešnom i sterilnom logikom, da sve što leti mora biti ptica, a što gmiže zemijom mora postat socijalista. Ničega drugog ne može, niti smije biti. Nas ondašnju djecu, ako smo drugačije mislili batinali su i kažnjavali zatvorom, mučili glađu i žeđu, fizički obilježavali i ignorisali. Pa zar danas nešto drugo rade od velike zločaste djece koja znaju da sem ptica još ponešto leti i da na zemlji sem ljudi postoje razne životinje, a nesamo komunisti? Nas djecu po tim sirotištima manje su uvažavali i od samih životinja. Domska kobila krupne štajerske rase, morala je uvijek biti sita, istimarena i imati suvu i toplu štalu, jer ona je svojim snažnim sapima krčila put u socijalizam. Domskim svinjama morao je biti takođe suv i čist obor, korito uvijek puno jer njihovo meso i mast bili su osnovni izvor energije i hrane da socijalizam bude jak i sit. Koliko sam puta hraneći svinje poželio zavući glavu u masne spirine i onako slatko ćaptati zajedno sa njima.

A nije se rijetko događalo, kada to ne vidi domski kočijaš iz sanduka u kome je bio kukuruz za kobilu ukradem koju pregršt, da bi negdje skriven iza šupa isto onako slatko zubima drobio žuta zrna. Istina je da su u prvim godinama stvaranja socijaiizma konji bili jedini oslonac, pa na njih se mnogo davalo, kako tada, tako i danas. Jer ko bi u ona siromašna vremena bez kombajna ili vršalica u hlebno zrno pretvorio nepregledna rodna polja da nisu ti neizbježni konji vezani za centar širokog guvna rotirajući u krug, snažnim kopitama nemilosrdno mrvili zlatno klasje, bespoštedno odvajajući od jalove slame zrelo hljebno zrnevlje. Tako su naši prvi socijalistički vršaji započeli sa konjima.

Danas, u visoko razvijenom društvu te nekada teške poslove obavljaju "ljudi roboti", da bi zaslužni konji uživali u zasluženom blagostanju.
I DEO / Glava treća, str. 25, 26 i 27.


...Prebiram po sjećanjima, analiziram svaku pojedinost i pokušavam dokučiti ono što bi se moglo u buduće dogoditi, aii ne ide.

Da li se obične ljudske gluposti ponavljaju, jer sve mi se čini da čovjek malo kad nešto novo doživi. Najčešće kusamo već ranije probalnu kašu. Ponovo mislim o prilično dalekoj 1965, godini. Sjećam se prelijepe rane jeseni, umilnog Miholjskog ljeta, a ono je u krajevima gdje sam tada živio i gdje ću kasnije još mnogo godina boraviti izuzetno suvo i sunčano.—

Kada sam pomenute godine prvi put stigao u ovaj kraj, gdje ću punih četrnaest godina službovati, neponovljivi fenomen Miholjskog ljeta nadolazio je u meni kao novo saznanje. Staza kojom se ovamo stiže čovjeku se ukazuje jednom ili nikada. A povratak onamo od kuda si došao, više nije stvar tvoje volje, no spleta okolnosti. Nakon te impresije, čovek se teško odriče ove duševne opijenosti, što vlažne i turobne jeseni pretače u rajske dimenzije unutarnjeg zadovoljstva. Tu, u Drinjači, malenom naselju, gdje kuće bjelasaju poput prosutog biserja po padinama Kozjaka i Grkinje zagledajući se u bistre vode Drine i Drinjače, ja ću naći svoj slikarski mir. Odatle, katkad pogled odluta iznad gorskih visova, pa milovan sunčevom toplinom rasprštava se zagledan preko plavičastih masiva drevne Srbije kao da nešto iščekuje. A tako je od pamtivijeka. Tim usijekom, što se poput modre zmije tijesni između šljunkovitih obala, krivuda bistra i razdragana Drinjača, strme obale njenih klisura drugačije nazivaju i kapijom Srednje Bosne. Magistralni put Beograd — Sarajevo — Dubrovnik, živa je arterija kojom teku nepregledne rijeke automobila, pa kao sva druga naselja naslonjena na vrelu asfaltnu traku i Drinjača ima skoro pola tuceta kafana. I ma koliko vlasti tvrdile da su kafane nužno zlo savremenog društva, ja tako ne mislim. Jer naselje koje nema kafane, nema ni dušu. U njemu impulsi života zamiru sa prvim mrakom. Pa čovjeku pola vijeka prođe u noćnim nesanicama. Nastanih se u jednu od tih kafana, tu odmah do omanjeg mosta, čiji betonski lukovi podsjećaju putnike-namernike na Andrićevu Višegradsku ćupriju.

U početku život mi je tekao naizgled jednolično. Pre podne škola, po podne i kasno u noć — kafana. A ono malo preostalog vremena krevet u kafanskoj sobi, razdvojenoj samo jednim tankim zidom od sale u kojoj se i pilo i lumpovalo. Pa i kada bih kad-kad ranije otišao na spavanje, moje prisustvo u noćnom životu ove kafane bilo bi nastavljeno.—

Toče se pića, piju kafe, pivo i sokovi, krčmi tek skinuti brav s ražnja, mirišu paprikaši, gulaši i razna druga jela, uz šuštanje i zveket novčanica. I sve to obilato preliveno često lošom muzikom i još lošijim glasom neke samozvane pjevaljke. Ali šta fali. Ovo su idealna mjesta gdje se zaboravljaju sve životne tegobe, gdje se bez opijuma bude opijen, a uz opijenost bude radostan. Gdje svako može naći sebe, izgovoriti milion ružnih riječi, opsovati i poniziti, i opet biti neko u ovom bućkurišu razgovora, dima i strasti. U haosu riječi svi pričaju i svako svakoga čuje a opet svi zajedno čuju pjevaljku koja za sitan novac pjeva...—

Ali ipak moja kafanska ljubav bila je u pre podnevnim časovima sjesti za sto prekriven čistim stoljnjakom i ćaskati sa prijateljima u čistom i provetrenom prostoru.—
izvor:riznicasrpska