| | Miroslav Mika Antić | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Gost Gost
| Naslov: Miroslav Mika Antić Pet Dec 10 2010, 12:49 | |
| First topic message reminder :
Miroslav Mika Antić 1932.-1986.
Miroslav Antić ,rođen 14. 03.1932. u Mokrinu - Kikinda . ,a umro 14.03.1986. u Novom Sadu. U rodnom Mokrinu završio je osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studi je upisao u Beogradu. Ovaj uvod toliko je poseban a preuzela sam njegove dijelove sa Ars poetica,da bi bilo šteta bilo što mjenjati... ".... Miroslavu Antiću ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom,u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu"). Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. ...."
Miroslav Antić, genijalac balkanskih prostora kad je o njegovoj poeziji riječ,još za života bio je poseban,bio je mit. Pjesnik koji je bio simbol slobode,neopterećen našim malim sitnim "zavisnostima"... Antić je svoje tragove ostavio na filmu,kazalištu,slikarstvau i novinarstvu. On je neponovljiv,kultna ličnost za mene ,a mit je postao još za života. Sve što bih više dodala,a htjela sam i o nagradama i o zbirkama koje su objavljene..nisam na neki način mogla. Kako jednog genijalca svesti na puko nabrajanje činjenica,nagrađen...objavljeno mu to i to... i nagrade koje je dobio,.... stalno sam imala osjećaj kao da mi se autor s "neba" ruga i govori ...oladi ženo,ta sve je to život,tek treptaj oka...a proleti samo taakooo...i "zapucketa" prstima. S poštovanjem genijalcu pisane riječi,čiji stihovi a njegov djela i sada odjekuju panonskom ravnicom i mnogo ,mnogo šire,dalje,više... uronimo barem u dio te ljepote
|
| | |
Autor | Poruka |
---|
zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:20 | |
| VUK
I
Kao da ce kraj agusta. Nebo se kruni i odranja zute mirise mraka. Zatrpava me zvezdama.
Umotavam se u lisce. Tako smo blizi vetru. Osecam ga u kicmi i u dubinama ociju. To je moj skroviti nacin vajanja ovog sveta.
Dobro je u gorskom kraju sto, i kad nema pljuskova, leto mirise na plodnost, na hleb i materinstvo. Nesto sveze i hranljivo useljava se u mozak i pomaze mi da mislim.
Kroz nebruseno staklo naprsle mesecine lepo mogu da cujem zelene dozive trava, koji do mene dopiru iz sanjive daljine, a ipak tu su, bliski, kao da rastu pod uhom.
To ne oticu doba. To misli postaju bistrije.
II
Disu uz mene zvuci drukcije zivi, a stvarni. I u svemu sam prisutan. To priroda pokusava sapatom da mi objasni na svom nemustom jeziku kako se biva sebi, sam sobom, jasan i dovoljan u svetovima bez ivica koji se zovu: samoca.
Grom u tisini neba jasna je poruka kosmosa. U oluji je deo grmljavine, tek mrmljanje. U samoci smo ljudi. U covecanstvu smo metez.
Moja je misao gore, u samom podnozju neba. Tri dana i tri noci odande dopire urlik. To ne prskaju planine, ne raspadaju se oblaci i ne bude se vulkani. To place najveci vuk koji je ikada vidjen u ovim krajevima.
Rekli su mi pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera da je to cudan vuk, drukciji od svih vukova. Nikada ne napada stada. Tamani samo pse. Valjda je to njegov nacin vajanja ovog sveta.
III
I rekli su mi, bezeci, da je sad sulud i opasan: nespretno su ga ranili, pucali su iz potaje, a nisu ga dotukli.
U ovoj zabiti svemira, kojoj pogresno dajemo svetlece ime: zemlja – zvezda zivota i razuma, vecito se ubijaju. Hrane se mesom bilja. Hrane se mesom zivotinja. Pa sto ne vriste dok zvacu? Zar misle da je bol nesto sto samo njima pripada?
Samrtni urlik vuka neprekidno se pali i gasi u tami avgusta. Opomena ili putokaz? Svetionik u pustosi? Ili vapaj za pomoc?
Ne, moje doba, izgleda, jos nije spremno za zvezde.
IV
Ovde se smatra cascu i viteskom vrlinom kad ponizis do samrti sve sto te nadvisuje spretnoscu, snagom, lukavstvom i umom. A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineses dokaze da si ubio boga.
Usi sam zalepio liscem.
Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati postenim, valjanim i smirenim? Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo narucje. Drvece krosnjama njuski brsti zalutala jata. Dusa vecernje rose postaje moja dusa. Telo vecernjeg umora postaje moje telo.
Ne, ovo doba jos nije spremno cak ni za zemlju.
V
Boli me pod ljuskom lobanje dok slusam kako vuk urla, osakacen i zedan, gore na visoravni, i kolje copore pasa koji ga zlurado prate kao pogrebna svita.
Niz kanjon protice reka.
Znao sam: kad iskrvari, obnevidi od slabosti i zgadi se na sve, on mora ovamo sici, bar da se pre smrti okupa. Hteo sam da ga vidim.
Prepoznao sam nesto u tom njegovom raspuklom i usijanom ropcu. Bio je cudesno nalik na moj plac u detinjstvu. Ti pamtis, trsava glavo, namirisana vetrom i smolom planinskog mraka, da smo se i mi nekada isto ovako mucili da razmrskanog sebe sakupimo na gomilu.
Potpuno isti jecaj, samo sad suplje izoblicen i umnozen kroz odjeke.
VI
Ne, nisam ga se bojao. Znao sam da se muci. Naleteo je na zasedu, a nesto nije dovrsio, nesto vazno i veliko, shvatljivo samo njemu.
I ostao je zagrcnut, sa vrelim parcetom zelje, pregrizenim i presnim, zaglavljenim u grlu. Tako ne umiru oni koji su zadovoljni sobom u ovom svetu i ovim svetom u sebi.
Presvlacio je zivot da ga ne vuce na ledjima, izguzvan i u ritama.
Postoji umesnost nadmoci. To je isprika prirode. Postoji kultura gladi. Na glad je bivao primoran. Postoji vestina opreza. Mozda je taj vuk sanjar? Postoji kultura venjenja. Jos je imao vremena. Postoji kultura poraza. Ni to nije iskusio. Postoji umetnost smrti, ali ko bi se spremao, kad se smrt dogadja drugima.
VII
Zasto sam se usudio da pokusam da shvatim nekog ranjenog vuka koji se muci da ne umre?
Izuvijas li metal, on pamti i vratice se u prvobitni oblik makar kroz hiljadu godina. Ako je pravi metal.
Odrezi glavu drvetu. Ono pamti i listace i dalje u pravcu svetlosti istrajnoscu i zanosom svoje zelene namere. Ako je pravo drvo.
Ma kakvo nasilje vrsio nad vodom koja se obnavlja, bilo da zatomis izvor ili zajazis potok, bilo da zadavis reku nasipima i branama, tokovi pamte pravac i izdubice korito tamo gde su i poceli. Ako su prava voda.
I vuk je nesto pamtio u svojoj zdrobljenoj glavi.
VIII
U sebi sam ponavljao:
“Ta pokipela vatra sto mu je nacela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je nacas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve ce se vratiti, mirno, na svoje mesto.”
To sam ja tesio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti. Kao sto ne moze umreti stenje, vazduh i voda. Kao sto ne moze umreti grimizni tocak promene, koji nema pocetka i ne znas gde se zavrsava.
Kako mu izgleda dan? Na sta mu lice noci? Jer strasno je i gresno je kad te neuko odstrele u necem gde si pravedan, pa ti se zamrse zile u cicak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I jos vise od vuka.
Ko je taj sto je pucao? Cime je vukao oroz: mrznjom, strascu ili zaviscu?
IX
Da nema takvih u planini, i kamen bi se smeksao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli. Da nema takvih u planini, i noci bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio.
Veliki vladaru zverinja, velicanstvena nakazo, osakacena lepoto i prelomljena vitkosti, cekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike sto vise nikada nece zarasti u ovom vazduhu.
Ostace ranjiva obzorja. Ostace zauvek zive duboke naprsline u naborima neba. Ostace gorcina sto kljuje ne samo iz vaseg mesa, nego sad i iz moga. I ja ricem sa vama. I krzam se. I krunim.
Znam, sici cete ovamo. Mi se moramo sresti.
X
Neka beze pastiri, gonici karavana i zbunjeni hajkaci. I ja sam vucjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode?
Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane sto nismo kao ostali. Rugaju name se, smeju, proganjaju nas i zigosu.
Vuce, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Nas san je: nemoguce, a nepoznato – nas zavicaj.
Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svecano najezen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oci i zamisljam da lebdim. Stvarno vas duboko postujem. Evo me u klisuri. Cekam vas.
XI
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat. Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.
XII
Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.
Hteo je da kaze: ” Sreca je u samrtnom casu sresti u ovom bespucu nekoga ko je u sebi sacuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino mozda jos vazduh, jer je u sebi sacuvao mladost i svetlucanje pamcenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krecnjak, krv i salitru.”
I hteo je da kaze: “U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda. Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobicni govor, videli mojim vidom i culi mojim sluhom.
I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema nistavnom”.
XIII
Jos uvek na sebi osecam taj pogled vucji, uporan, opor, tezak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namucen lik.
Hteo je da mi kaze: “Necu izdrzati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu”.
Hteo sam da mu kazem: “Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuce, psi su sekta.
Vec to, kad uzdisu vazduh koji vi udisete, cini ih uzvisenima. Vec to, sto idu pravcem kojima se vi batrgate, cini im cast i slavu. Psi nisu cak ni copor. Oni su menazerija”.
XIV
I hteo sam da kazem: “Vidite kako bi zeleli da vam polocu mozak i isisaju srce, da dosegnu vas um, vasu snagu i gordost. Zamislite tu nesrecu kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome sto jeste bude i svecan i uspravan, nego vam stalno zavidi sto ne zna da bude: vi”.
Hteo je, valjda, da kaze: “Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da sirom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha”.
I hteo je da kaze: “Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Polozite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lisen sramote i cist”.
XV
Hteo sam da mu kazem: “Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nesto sa strane, nesto cime se staklo umotava da ne prsne. I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuce, besmrtni. Pustite me da verujem i odem odavde zmureci. Umrite mimo mene”.
Hteo sam da mu kazem, a nista nisam rekao. Hteo je da mi kaze da me je sasvim razumeo.
I kad sam pomislio da ce ziveti zato sto je bog neunistiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skocio usred vira.
Stajao sam izbezumljen. Umro je najveci vuk koji je ikada ziveo na ovom najmanjem svetu. Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt?
XVI
Spustio sam se, zadihan, na kamen u plicaku.
Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao zig zavestanja. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu.
Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vucje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja.
Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio.
Poznaje se na meni. Vidim u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec ulaze u mene. Vec lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duse. Gladni su vucjeg u meni. Muci ih da shvate sta nosim, cime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim.
XVII
Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.
Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom.
Lako je meni sa psima.
Ali naslednik vuka i sam je divljac van zakona. Dizu na mene potere i cekaju me u zasedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju dopola. Sad sam ja na nisanu.
Neko ce ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svraticu da vidim ko ce. Svraticu, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.
izvor:miroslavantic.blogspot | |
| | | zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:21 | |
| KOREN
1.
Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on cuci u velikoj pustinji juzno od ovih planina. Cuci ne znam koliko godina u pesku i ne podize oci. Ali sve vidi. Sara noktom nesto nerazumljivo i uplaseno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio. Ako mu zatrazis orla, on ne poseze u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nicu drugi orlovi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao kosticu. On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.
2.
Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mac visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.
3.
Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne visine. Kako to cini kad nije jaci od drugih, ne trci brze od drugih, niti je umesniji i lukaviji? Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Stoga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najvecu zelju pa ce sve druge same od sebe biti ispunjene.
4.
Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.
5.
Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, moze da stane u jednu obicnu kapu? Zateceni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zumance nekog jos neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicu ljusku.
6.
Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u saku obican mali sljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Ceprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.
7.
Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovecuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima.
izvor:miroslavantic.blogspot
Poslednji izmenio zjovan29 dana Sre Jul 27 2011, 05:23, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:22 | |
| JEDAN IZGUBLJENI RANDEVU
Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.
U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo... Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara. A vi ste umrli. Ovo je moj izgubljeni randevu.
Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin, obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe. Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove, mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.
Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942. Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.
Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom, babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.
Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu, imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc „Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.
Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko. Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas. Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim. Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće. I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi. Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.
izvor:miroslavantic.blogspot
| |
| | | zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:25 | |
| PEĆINE
Aprila sam odlučio da predjem planinske vrhove i spustim se ka moru. Od zime bio sam opčinjen jednom vešću iz novina i neobičnim slikama okeanskih dubina. Neko je dole pronašao novu vrstu života.
U petnaestoj godini dečaci kao ja znaju za mnoge tajne i odmah prepoznaju pesmu u svemu što ih okružuje. U čavrljanju trava ili u mrmljanju vetra. U mekom coktanju reke što rije usnama sprudove. U blagom dahtanju šljunka i otkucaju srca neke bube na dlanu.
Kasnije, mnogi potroše čitav usplahiren život da sve to ponovo otkriju. Da opipaju. I provere. Da objasne. I dokažu.
Ljudi najteže vide ono što je nevidljivo. Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost očiju.
Onda: ta vest. Te slike. Taj svet karbohidrata. I materinstvo hemije. Ti zagonetni sistemi života, što se ne otvara iz sunca i iz svetlosti, nego ga plodi mrak, jer obasjano je ljubavlju vulkana što se mehuraju pod strahovitim pritiskom vodenog zagrljaja.
Džinovski cevasti crvi, koji umesto očiju imaju purpurne kreste. I laticama vrebaju. I brste vreli mulj. Šta će boje u tami, u dubinama mora, razmišljaju dečaci u petnaestoj godini, dok u sebi pevuše svoja purpurna pitanja. I otkud krabe i pauci što gmižu po magmi? Ili korali i alge sa hemoglobinom u krvi, kao u kapilarima sisara?
Ljudi najteže shvataju to što je nezamislivo. Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost mudrosti.
Ushićen i potresen otkrićem te čudne prirode, za koju ne bih ni saznao da sam se ovde na zemlji rodio stoleće ranije, išao sam ka moru kao ka zvuku iz sna. Pa valjda zato i nisam primetio na vreme kako me neko prati, ali ne planinskim stazama, već iznutra, kroz stene.
Naviknut da se stvarnost od polovine marta ponaša prema meni nekako pomereno, i da mi raspršuje razum kao severni vetar oreole maslačka, odlučio sam da ćutim, da posmatram sa strane i pravim se ravnodušan. Ko me sledi, taj sigurno ima dubokih razloga.
Tim pre, što je i dečak. I ima moje oči. I moje crte lica. I ima moje godine i moju tihu upornost. Što onda ne bi imao i moju lepu radoznalost?
Znao sam: neće izdržati. Pojaviće se iz kamena.
Izišao je iz stene u smiraj šestog dana. Čitavu milju preda mnom. Spustio se do potoka i zapalio vatru. Prao je čelo i oči dok sam mu prilazio. Onda sede na kamen i izvadi iz nedara pregršt nezrelih narova. Pružio mi je pola. "Na čudan način stižete", rekoh umesto pozdrava.
On je lomio plodove i neko vreme ćutao. Na licu mu je treperio zlatnocrveni odsjaj od soka, vatre i sunca što se po nama grušalo. Nabacujući granje, reče: "Pridjite vatri."
Lepljivi krici ždralova još uvek su mi mirisali na sever i na sneg. U ovom kraju je bilo škorpiona i zmija. Zato sam ležaj prostro uz samu obalu potoka. On reče: "Budite spokojni. Paziću na Vas dok spavate."
Magla sa vode, na mahove, kao da je dobijala pamučne napade kašlja. Ostali čvorovi sumraka polako su se vezivali u pepeljastu tišinu.
Sunce je odavno zašlo. Ćutali smo i jeli dve ribe što sam ulovio u viru ispod kamena. Onda legoh na ledja i zagledah se u nebo. Jedan cvet - bela kometa, sa dugim repom peteljke, obleteo je galaksiju mog užarenog uha.
Rekoh: "Iako nemam neke vidovite oči, ja sam Vas ipak posmatrao zatvorenog u kamen i želeo bih da shvatim, čestiti prijatelju, je li to lavirint pećina kroz koji se Vi krećete, ili u sebi nosite nekakav urodjen dar da prolazite kroz tvrdo?"
Seo sam levo od njega, niže za čitavu glavu, odajući mu tako dostojno poštovanje.
On reče: "Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas teraju. Od koje ste Vi vrste?"
Od koje sam ja vrste?
Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva. Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja...
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled.
Dečak je i dalje ćutao.
Ovako sam mu rekao:
"Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam u jedno: nemam pamet od magle. Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.
Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?"
I ovako sam mu rekao:
"Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz mene, već lice moga naličja. Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava, množi se novost već poznatog.
Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da se uobličim u krošnju svoga konačnog? Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u premorenom vazduhu medju pepelnim senkama?
Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se igram. Vidite kako to umem. Igra je neobičan i nepogrešiv život.
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem."
Od koje sam ja vrste?
Postoje ljudi iz prošlosti koji žive i danas. Ko se pažljivo zagleda, možda ih može primetiti već negde u budućnosti. Eto od koje sam vrste. Sve što mi učini prolaznost, ne prima se: ni poljupci, ni ožiljci, ni starenje.
Pokret od mene do mene nije umeće šarenila, mada mi se sva tkanja poznaju kao ćilimu. Tu negde oko očiju, tu negde oko usana, moj osmeh čita petlje i blaži nesklad boja.
Prislanjam jezik uz nepce. Tu je sav okus prostora. Mili po meni tišina. Otvaram poklopce noktiju. Moji prsti mi pevaju.
Pokret od mene do mene nije ni umeće venjenja. Ja samo uplićem smisao večitih ornamenata u ovu prelepu njušku, mokru od sopstvene svetlosti.
"Verujte", reče mi on, "odavno nisam sreo nekoga ko je u sebe tako aljkavo preobučen. Vi osećate stvari kao što životinja oseti zemljotres, šumski požar, poplavu ili smrt. Ali to nije dovoljno.
Mučite se da mislite dalje od odmišljenog.
Da li se drveće muči dok lišćem rezbari prostore? Da li se okean muči dok brsti stenovite obale? Da li se izvori muče dok putuju kroz zemlju? Da li se vetrovi muče dok bez napora udišu jedno po jedno nebo?
Probaću da vam objasnim neke obične stvari. Ali vas upozoravam: najteže je razumeti ono što je razumljivo. I najteže je čuti ono što vam prećutim. Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost ušiju."
Sedeli smo do svitanja. On reče da u kamenu nema nevidljivih hodnika, niti mora postojati nekakva posebna lukavost da se prodje kroz tvrdo. Jednostavno se bira prvi, najpreči put, i to je čitava pamet.
Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj nemoći. Jer zašto na njih ne naidju oni koji ih ne vide? Ili ih vide, a preziru?
Nema ni tajni, ni trikova, niti se takve stvari mogu negde naučiti. Treba zadržati dah, zažmuriti, i zatim, zagnjuriti se u planinu.
Poneko nikad ne primeti, ushićen lepotom svog vida, da zagledan u neobično, smeta njegovoj običnosti.
Gledao sam ga zbunjeno: "Samo mi nemojte reći da prolazak kroz stenu zahteva isti napor kao i hod kroz vazduh". On se zamisli začas i reče: "Imate pravo. Teže mi je kroz vazduh. Mučim se da ga savladam. Vazduh je dosta žilav, neposlušan i razmažen. I uvlači se u čoveka."
"O ovom bi", rekoh, "valjalo razmisliti. Ako nije čarolija, i ako svako može da se kreće kroz tvrdo, znači: i ja bih mogao. Biću vam blagodaran ako uspem da shvatim čime se tamo ulazi."
"Ćutanjem", reče on. "Vi koji prolazite samo kroz razredjeno, isuviše ste brbljivi. Zadihani u srcu, retko kad osetite istinski ukus reči.
Ja, i kad najviše žurim, žurim vrlo polako. To nazivam razmišljanjem."
I ovako je rekao:
"Treba dopustiti mislima da se smire i stalože, da bi Vam od svega ostalo tek nekoliko reči, oljuštenih i čistih, lišenih nepotrebnog. Sve teže se odlučujem na upotrebu govora. Velika je to smelost i opaka je nevolja, i beskrajna je slava i čudovišan jad, usuditi se kazivati.
Sjaj i dragocenost vatre. Nemir lišća i oblaka. Čvrstina i grč planine. Istrajnost jezerskih voda. Dah vetra u dolinama. Miris sunca u semenju. Sve su to dostojanstva pred kojima sam postidjen i kad pogrešno slušam, a kamoli kad pokušam i da ih objavim rečima.
Govor je opasna umetnost."
A zašto nam je potrebno da znamo svetle reči?
"Da ih u sebi nosimo, prostodušne i smirene, kao čestitu opremu protiv lukavstva i zablude."
A koliko je potrebno takvih istinskih reči da se ispuni život?
"Deset. Možda čak dvanaest. Ko shvati tih dvanaest reči, uspeće da odabere na kraju onu najsvetliju, i odbaci sve ostale. Jer u poslednjoj reči sadrži se sav govor."
A zašto nam je potrebno da znamo najčistiju reč?
"Da je u sebi ljuštimo kao svoj način ćutanja. To je jedini ključ kojim se može otvoriti najtvrdja stvar na svetu."
Tako mi je govorio. Kroz polusan sam video kako polako gricka poslednje zrno nara. U potoku je svitalo, u vatri se smrkavalo.
Jesam li išta primio? To što u sebi nosimo, prevazilazi dokaz, ali dobro je saznati kako se misli bez napora. Ko tako ume da misli, taj ima oslonac u nečujnom. Ko ume tako da odluči, taj ima oslonac u nevidljivom.
Bio sam sanjiv i umoran, sav nešto nežno ošamućen. Umalo da mu priznam, ni učtivo, ni oholo, da mu obazrivo verujem. Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni plač od straha i lepote. Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?
Duboko se poklonio. Reče da smatra čašću što mi je pomogao da budem manje umišljen. Zahvaljuje mi na tome. Više se nismo sreli. Odlutao je kroz kamen.
Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su neukaljane. Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.
Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.
Da je nikad više ne upotrebim uzalud.
Onda sam pokušao da me misao o njoj provede kroz kamenu liticu. Udario sam čelom i pao licem ka zemlji sa punim ustima mleka.
Govorio sam mlekom. Vilice su mi bile otečene i rovite.
Onda sam rekao život. I rekao sam sloboda. Ponavljao sam te reči. I kad mi se učinilo da imam u ustima svetlost, odlučih da ih progutam kao zalogaj saća i sačuvam u sebi. Da te dve reči nikad ne upotrebim uzalud.
Dogodilo se isto. Udario sam čelom o liticu pred sobom i pao licem ka zemlji sa punim ustima vatre. Govorio sam žar, i desni su mi bile u plikovima i ranama.
Izabrah još neke reči. Dugo sam ih ponavljao. I videh da govorim meso i da govorim dim. I videh da govorim kišu i da govorim korenje.
Skoro sam se udavio.
I tek tada sam shvatio da svaka reč na svetu sadrži u sebi govor, ma bila i najobičnija. Reč: ptica. I rel: hleb. I sreća. I ljubav. I istina.
Jer veličina reči nije u njenom značenju, nego mome značenju.
Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh. Jesam li, najzad, siguran? Ako ni u šta drugo, bar u svoj neuki um?
Bio sam, napokon, spreman da se ponovo vratim rečima kao: majka, sloboda ili život. Ali ne da ih govorim, ali ne da ih mislim, već da ih živim u sebi, žureći polako i oprezno.
Postoje mnoge stvari koje sam zanemario.
Dok gledam kako april silazi u dolinu i u naručju odnosi nezrele plodove kiše, ljuštim se, ali se provlačim kroz okočtali vazduh i rskavicu nevidljivog. Da li ću ikada biti dovoljno mudar i upućen u rastvaranje prepreka?
Kad budem ravan vodi, koja bez ikakvog oslonca drži na plećima brodove natovarene nebom, možda ću to razumeti. Kad budem ravan nebu, koje bez ikakvih eksera zakiva zvezde u prazno, možda ću to razumeti. Kad budem ravan vetru, koji bez kičme i kostiju nosi težinu ptica, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan sebi, možda ću to razumeti. Vreme je da odrastem bar do sopstvenog temena.
izvor:miroslavantic.blogspot | |
| | | zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:29 | |
| DRUGA STRANA VETRA (Neverovatna morska pesma)
Uvod
Poznajem neke kapetančine -sve same surove morske vučine. Nose bradurine. Puštaju brčine. Puštaju obrve.
Sto čuda načine. Na sve bi načine da su muškarčine. Sve bi da učine da su mangupčine, da su mornarčine, da su junačine. Al’ sve su ove kapetančine za mene obične trice i učine.
***
Osim tih kapetanskih kapetana ima na svetu i prečih stvari. Prvo da vidimo šta je to more. Prvo da vidimo šta su mornari.
Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih talasa skrivao, taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo.
I može od te polovine komotno još malo da se skine.
Ti misliš: more je samo voda. More je ogromna muška sloboda.
***
Mornari znaju: more se plavi samo u sećanju, samo u glavi, samo na slici - na razglednici.
Ti misliš: more su samo lađe i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe mudrost kako se budan sanja i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
Mornari se, u stvari, ne rađaju. Postaju od svoje mašte najzlatnije. Sami se od sebe sebi događaju Svaki put čudnije…neverovatnije…
Zažmure i pogode kad da se dogode i na kom mestu da se dogode.
***
Ima tu i nekih drugih nemira: more je najmilije dete svemira.
Zvezde ga kao klinca paze i ljube u bistro oko, i maze, I miluju mu kovrdže zelene i u svetlost ga umotavaju, I menjaju mu od vetra pelene kad krenu u zoru da spavaju.
Sunce mu od svog najlepšeg sjaja uz svaku obalu, uz tvrde stene napravi bezbroj šlingeraja od algi zelenih i bele pene.
***
Oblaci što se nad njim roje Nad kolevkom mu kroz večnost stoje.
Mlekom ga od munje i groma doje i oko usta ga izbrljaju šlagom od jutarnje rose svoje, pa ga ljuljaju, ljuljaju, ljuljaju…
Sve su to znaci da su rođaci more i mnogo miliona nebeskih tornjeva, nebeskih zvona…
Sve su to znaci da su rođaci more i ogromna vasiona.
***
Možda i ne znaš: Svi na svet dođu sa nekom zvezdom što je pala. More je opna kroz koju prođu na drugu stranu ogledala.
I životu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave, a u stvari se samo ogledaju u svojoj večnosti, u čudu nekom blistavom, ogromnom i dalekom.
I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo.
***
Šta čekaš ? Šta gnjaviš ? Šta metiljaviš ?
Prodaj šta imaš i kupi vreću. Natrpaj u nju svu svoju sreću. Baci na rame u cik zore i put pod noge: -pravo na more.
Isprazni džepove. Sve živo prodaj. Pa tome otkucaj srca dodaj. I malo krilatih snova dodaj. I malo promukle pesme dodaj.
Rasprodaj stvari nove i stare. Šta čekaš ? Idi u mornare.
***
Idi i vidi što su mornari divna dečurlija i drugari.
Pojedi s njima zalogaj hleba. Progutaj gutljaj vode i neba. Posrči poneku psovku slanu. Istuširaj se u orkanu.
Postaćeš luđi od svake bure. Postaćeš mlađi od svakog proleća. Doživećeš za deset godina što neko ne može za tri stoleća.
Mornari i zvezde čudesno znaju Da večno namiguju i večno traju.
***
Kad ljudi ostare - odu u penziju, a mornar - u neku drugu dimenziju.
I kad je deda, još se ne da. Još u daljinu čežnjivo gleda.
Do smrti, on samo sa suncem druguje. Tone u neku meku čaroliju. Ne vredi za njim da se tuguje. Ne vredi suze da se proliju.
Mornar ne umire. On mirno ode na onu stranu neba i vode u nešto slobodnije od slobode.
***
Njemu ne objasne, njega ne uče kako kroz svetlost da se provuče.
I niko ne može da razume i da se seti da primeti kako on sve to čudno ume, kako to čini u tišini.
Duša mu pitomo zamiriše ko maslinjaci posle kiše.
I misliš: gotovo ! Nema ga više.
A on i dalje u vetru diše.
***
Sad su ti jasnije mnoge stvari. Znaš šta je more. I mornari.
Možda bih njihove tajne prećutao da i sam nisam svetom lutao. Bio sam šašav od putovanja, ogrnut daljinom kao plaštom. Naučio sam kako se sanja i druguje sa sopstvenom maštom.
Kad vidiš mornara, -ne pitaj šta mu je. Pusti ga. On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i - kad god hoće stvori parčence divne samoće.
***
O, more surovo ! O, nebo plavo ! O, moja čvornovata mornarska glavo ! Mnogo me puta vetar šljapio, mnogo sam gorkih bura iskapio, ali bar sam se i sunca napio !
Sad i sam shvatam kako se hoće, kako se želi, kako se može i u samoću i van samoće: dalje od svoje tesne kože.
Sad i sam umem da se pružim. Da sebe učinim za osmeh dužim. Da sebe učinim za pamet dužim. da srce svoje van sebe držim.
Srce se nema da se ima. Srce se ima da ga daš svima.
Prvi deo
O tome kako sam prestigao brzinu
Znao sam jednog kapetana iz onih mojih mornarskih dana. Pleća mu kao vrata ormana. Šake mu kao dva buzdovana. A duša pileća, duša meka kao od hleba i od mleka.
Blesne mu ponekad iz tamnog oka nekakva mudrost drevna, duboka, a kad je besan i kad psuje to se čak preko mora čuje i odjekuje… odjekuje…
Čim sam ga sreo - sav sam se spleo.
***
Taj je kapetan bio jak. staviš mu, recimo, na leđa džak - on odmah doda dva-tri džaka i uvrh toga još sedam đaka i šest mornara, jakih momaka.
Pa kad sve lepo na leđa stavi, on se ovako važan pravi: dok kažeš britva, dok kažeš keks, popije bure mleka na eks i smaže za užinu dva para volova i još pokupi mrve sa stolova.
Odmah sam video da mi se svideo.
***
Rekoh mu: čuj me, vučino stara, bi li me primio za mornara ?
Naučio sam šta je to more, šta su prostranstva i šta skitanja. Naučio sam sve odgovore. Sad bih da naučim samo pitanja.
Šta vredi da živiš i da se diviš i da preteruješ dok svemu veruješ, pa su ti samo oči bogatije, a glup si ko ćuskija i ne znaš šta ti je.
Šta vrede sva ta putovanja ako su prazna i bezvezna ? Naučio sam hiljadu znanja. Sad moram da naučim to što se ne zna.
***
Na brodu odjednom nastade muk. Ko ima brk - uvrće brk. Ko nema brk - uvrće žvrk.
Stoje mornari silni i moćni kao balavci bespomoćni. Kapetan protrlja na čelu bore. Pogleda dole. Pogleda gore. Pripali lulu. Pljune u more. I reče: pre svega - dobro veče ! Skidaj tu kapu i daj mi šapu.
Da čujem, poštovani stvore, Kakva te morska pitanja more.
***
Gledam te, rekoh, pa mi je žao na kakve si mornare spao. Mnogo su tupavi. Mnogo glupavi. Po licu im se razvlači dosada. Oči krmeljive. Musavi. Čupavi. Zar su to vukovi ? Zar je to posada ?
Ti nisi neki levi kapetan. Ti nisi neki desni kapetan. Ti si pametan. Ti si spretan. Okretan. Pokretan. I brzometan.
Daj se za bure ruma potrudi i sedi da pričamo kao ljudi.
***
On reče: neka te nosi đavo, bezobrazan si, al imaš pravo. Ja nisam običan kapetan lađe. Ja morem plovim sebe da nađem. Ja morem plovim i sebe lovim
Posada voljno ! Bukvar u ruke ! Svako da nauči do prve luke kako se piše sa obe ruke:
“Nije mi dosadno. Ja sam radoznao da doznam, sve što nisam doznao.”
Odgegaše se morski junaci da sriču bukvar kao prvaci.
***
Šta sam sve učio kod tog čoveka - svi će da mi se dive doveka. Šta sam sve učio kod te lude - svi da mi zavide i da se čude.
Bio sam pre toga buba lenja. Vrućina…more…okolo ništa… Samo se noć sa danom menja od pristaništa do pristaništa. Ploviš i spavaš, zevaš i živiš, a ništa, u stvari, ne doživiš.
U luci dva dana voljno dobiješ. Obavezno se sa nekim pobiješ. Samo se biješ i piješ… piješ…
Celoj ulici piće platiš i na lađu se još gluplji vratiš.
***
Rekoh: moj kapetane sedi, ovako zaista više ne vredi.
Vidim da sigurno nešto jesam. Ovde sam. Tamo sam. Jedno sam. Sve sam. Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam.
Krenem ponekad pa se bojim: koračam, a ko da u mestu stojim.
Stanem ponekad, pa se stidim: vidim, a ko da ništa ne vidim.
Stanem ponekad, pa se bojim: da l’ ja postojim ili ne postojim ?
***
On reče: sedi drvo na drvo i širom otvori to gluvo uvo.
Kad ne znaš šta si i ne znaš ko si, moraš pod palubu, vrag da te nosi ! Pogledaj kakva ti je kosa. Pale ti šiške preko nosa. Pospremi krevet. Oribaj pod. Nije to hotel ! Ovo je brod ! Operi uši i nokte skrati. Onda se trkom ovamo vrati.
Naučiću te da se setiš kako da brže od metka letiš. Da krila sebi u glavu dodaš…
Al’ prvo moraš da znaš da hodaš.
***
Probaš da korakneš, pa se sapleteš. O, ljudi moji ! O, beli svete ! Šta si ti: mornar ili dete ?
Da ne gnjavimo: biću kratak ! Prvi i poslednji zadatak: ne gegaj mi se kao patak !
O, ljudi moji, o, dajte vina ! Šta si ti: mornar il’ balerina ?
Prvi se u zoru probudi. Dobićeš jedan ljubak dubak. Do večeri se muški potrudi da znaš da koračaš ko drugi ljudi.
***
U tom sam dupku hodao, eto, da vas ne lažem - čitavo leto.
Kapetan gleda s komandnog mosta i stalno poručuje: još nije dosta ! Pušta me da se ko stoka mučim i sam od sebe sve da učim.
Pita me: kako je, moj golube ? Ja samo ćutim i stiskam zube. Onda on priđe i, kao drugu, čvrgne mi jednu poveću čvrgu i kaže: upamti, luckasti sine, ko hoće u nepovrat da se vine i bude brži od brzine i sazna šta je večna sloboda, - taj prvo mora da zna da hoda.
Inače, marš sa moga broda !
***
Pet godina sam kod njega učio. Kao puž sam se u duši skvrčio. Neverovatne sam stvari umeo, a ništa od svega nisam razumeo.
I posada se čudom čudi. Zvirkaju u mene kao ludi.
Miljama okolo - sve sama voda. Ja siđem i šetam oko broda. Zarežim kao četiri tigra. Malo se mazim. Malo igram. I u rukama ajkule nosim. i odozdo im svima prkosim.
Pitaju: čime hodaš ? Kako ? Ja lažem. Kažem: ja to - onako.
***
A nije prosto. Nije lako. Časnu reč, nije to tek onako.
Svašta sam radio. Svašta sam smeo. Jedino sam se dva puta spleo.
Prvi put kad sam na kita seo. Drugi put: kad more beše rovito, od bure džombasto, strašno brdovito.
Da se za vetar nisam uhvatio, u nebo bih se sunovratio. Od zvezda bih se sav pozlatio. Nikad se ovamo ne bih vratio.
***
Al’ nije bio kraj mojim mukama. Naredio mi kapetan grubi da učim kako se hoda na rukama i da na trepavicama dubim.
Opasno se na mene okomio. Nokte sam lomio. Prste sam lomio. Bio sam trapav kao slonovi. Na dlanu mi izrasli đonovi.
Stanem, pa gledam: mogu da biram - rukama konzerve da šutiram ili da čizme pendžetiram.
Stvarno se nisam tome nadao. Ali sam junački sve savladao. Sve mi je krenulo od ruke, al’ ne od talenta, nego od muke
***
Kapetan reče: dobar si đak. Marljiv si, uporan, spretan i jak. Došlo je vreme da se setiš čime bi mogao da proletiš bar jedan metar, bar pola metra na onu stranu munje i vetra.
Mornari samo misle da plove. U stvari: ne mogu da se sete da dublje zavire u svoje snove.
Mornari ne plove. Mornari lete.
U maštu sam se sasvim zagnjurio i odjednom sam strašno pojurio pravo sa ove stare planete negde ka zvezdama poput rakete.
***
Posle se znalo: u svakoj luci skupe se oko nas morski vuci. Trepću i mrmljaju poluglasno. Kako to lebdim ? Nije im jasno.
O, kapetani svetla lica ! O, velikani kopna i broda. Ja sam vam poslednja neznalica. I sam se pitam: šta je to voda ?
Šta je to vazduh ? Šta je to tvrdo ? Šta nije čudo ? I šta je čudo ?
***
Probaću tajnu da vam odam:
Ja sebi u glavu snove dodam. Kafenu kašiku. Ni trunku više. Pa onda zinem i vetar dišem.
Daljinu dišem. Blizinu dišem.
Onda sam slobodan. I hodam… Hodam…
Sanjajte ! To je divno i lako ! Sanjajte ! To bar može svako.
***
Onda pokazujem kako sam jak. Stavim na leđa jedrenjak. Stavim u zube pola kita. I sto šampita. I sto krempita. I povrh svega još - parče brega.
Malo se žurim. Malo zažmurim. Raširim ruke, pa se vinem. Visoko se u nebo sjurim. Poneku pticu usput uštinem. Po neku zvezdu usput skinem. Poneku sunčanu nit prekinem.
Svi oni zaneme i samo zinu. Ne mogu da shvate takvu brzinu.
***
Prelećem polja. Prelećem bregove. Dlanom dodirujem šume i snegove.
Dodirujem stenu: iz nje procveta dva cveta… tri cveta… četiri cveta…
Raznesem proleće širom sveta.
Nadletim tako sva mora duga. I mnogobrojna mora treća. I mnogobrojna mora peta.
izvor:miroslavantic.blogspot | |
| | | zjovan29 Ugledan clan
Seks : Datum upisa : 10.04.2011 Lokacija : CRIKVENICA Raspoloženje : da je bolje ne bi valjalo !!! Komentari : Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine !!!
A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa !!!
Čak ni naše vrline !!!
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Jul 27 2011, 05:31 | |
| DRUGA STRANA VETRA (Neverovatna morska pesma)
Drugi deo
O tome kako sam uzjahao i samo vreme
O, nebo plavo ! O, moja prazna mornarska glavo ! Sve što sam probao - odmah sam umeo, pa ipak: ništa ja nisam razumeo.
Stvarno je bilo lepo kad letim, al’ ja sam hteo da se setim kako ja letim, čime ja letim, zašto ja letim, kuda ja letim.
Svega sam mogao da se setim. Toga nisam mogao da se setim.
Dođe mi da od muke puknem. Da kukam. Da promuknem. Pa da crknem.
***
Rastu iz mene kao strela ogromna krila, čudesna, bela…
Rastu iz ramena, meka i duga. Rastu sva prozirna kao duga.
Rastu do juga. Dalje od juga. i oko zemlje dva - tri kruga.
Nebo sam grlio i milovao. Ni jednom odande nisam pao. U dušu mi je ceo svet stao.
Jedino mi je bilo žao što stvarno nikako nisam znao čime sam sebi ta krila tkao.
Odkud mi svila za takva krila ?
***
Onda se opet nađem na obali.
Mnogi su mornari to isto probali. I mnogi ćurani kapetani. I kapetani velikani. I kapetani lepotani.
Strašne su žuljeve na srcu dobili. Strašne su žuljeve u mozgu dobili.
Umalo nisu pošašavili i umalo se nisu podavili.
Nikad se više nisu pojavili.
***
Razmišljao sam hiljadu dana: odkuda vetru druga strana ? Odkuda naličje svemu što znamo ? Možda ga i mi sami imamo ?
Možda još negde isti postojim, sa mojom dušom i likom mojim ?
Zar nismo sa iste zvezde sišli ? Zar nismo sa iste svetlosti došli ? Zbog čega smo se mimoišli ?
Oj, kapetane, ljudino jaka, što si me uzeo za đaka kad imam mozak ko zrno maka ?
Oj, kapetane, kako da znamo jesmo li ovde ili smo tamo ?
***
Al’ nema više mog kapetana. Godinama je sve bleđi bio. Tako je, bleđi, jednoga dana nekuda potpuno izvetrio.
Mornari nisu ni “a” izustili. Brzo su čamac u more spustili i do poslednjeg brod napustili.
Zbunio ih je taj kapetan. Pitali su se: Šta li je ? Ko li je ? Kako da izvetri kao para ? Kakve su ovo strašne čarolije ?
Nisu to vradžbine. Nisu čuda. Taj kapetan je divna luda. Lepo se snašao i - sebe našao.
***
Jednom, kad sam se u nebo dizao, na pola puta sve sam shvatio. Što ne bih drukčije brzinu stizao ? Zašto se ne bih unatrag vratio ?
U sebi sam se zasmejuljio: da, najzad sam se opasuljio. Nema tu vradžbina, o, beli svete: Treba ponovo biti dete.
Podario sam nežnost svim stvarima. Postao luđi od svih aprila. Bio sam jedini među mornarima kome su iz glave izrasla krila.
Šta vredi da neko snove plete ? Čime da plete i uplete ako ne postane ponovo dete ?
***
Sad imam odgovor kako se stiže samome sebi malo bliže, unutra negde gde su nam kosti zlatne od ludosti i od mladosti.
Sad imam odgovor kako da ronim duboko u svoje bistro oko i da u duši nežno zazvonim i volim i verujem duboko.
Dublje od svetlosti. Dublje od Svemira. Dublje od svojih tajni i nemira.
Dublje od svoga najdubljeg sna. Dublje od svoga najdubljeg dna.
***
Docnije, u igri, jednog dana, kad bejah dečak među dečacima prepoznao sam svog kapetana. Javio mi se tajnim znacima.
Klopave uši. Čupava kosa. I iste pege oko nosa.
Ipak su to samo naše stvari to - da smo nekad bili stari, to - da smo nekad bili mornari i probisveti i drugari.
Neka to ostane za nas samo. Dosta je da pamtimo. I sve znamo.
***
Sad skupa rastemo, a mira nemamo, jer potajno se na more spremamo.
Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih valova skrivao, zbog čega bi se ponovo rodio i zbog čega bi ponovo živeo ?
Samo mornari i zvezde znaju da večno namiguju i večno traju da vreme uzjašu, da svetlost javljaju, da život kao razred ponavljaju i da se stalno, stalno obnavljaju.
izvor:miroslavantic.blogspot | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Sre Sep 07 2011, 23:56 | |
| Jastuk za dvoje Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn. Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun. I nemam obične sreće. I nemam obične grehove. Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja. Zavoli moju senku što se tetura niz mokri dan. Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja. Svejedno: lepo je nemati plan. Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode. Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo, one se smeškaju blago i nekuda nas vode. Bićemo tamo negde možda suviše voljeni, potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
|
| | | BREZA VIP
Seks : Datum upisa : 03.02.2013 Lokacija : Ne teko daleko..:) Raspoloženje : veselo
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Pet Feb 15 2013, 04:06 | |
| | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić | |
| |
| | | | Miroslav Mika Antić | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Zadnje teme | » Михаило Микан ПеровићPet Okt 26 2018, 00:24 od jutarnja izmaglica» Ćaskanje u kafeu uz kaficu,čaj...Dobro jutro,dan,večePon Okt 08 2018, 01:14 od jutarnja izmaglica» Saveti,upozorenja....Čet Okt 04 2018, 00:18 od jutarnja izmaglica» ili-iliSre Okt 05 2016, 21:02 od jutarnja izmaglica» Ko je trenutno na forumuSre Okt 05 2016, 20:58 od jutarnja izmaglica» Sledeci post će napisati???Sre Okt 05 2016, 20:57 od jutarnja izmaglica» Sta vam je danas ulepsalo dan???Sub Sep 03 2016, 10:19 od crni labud » Šta radite sada dok kuckate ...Sub Sep 03 2016, 10:14 od crni labud » Sta ili ko vas je danas izbacio iz ravnoteze????Sub Sep 03 2016, 10:11 od crni labud » Kakvo je vreme danas kod vas????Sub Sep 03 2016, 10:10 od crni labud » Mesta koja me opuštajuSub Sep 03 2016, 07:24 od mackica » Danas želim.....Sub Sep 03 2016, 07:21 od mackica » Najlepši stihovi o ljubavi Sre Mar 23 2016, 08:23 od milanstzigic » Rekli su o ljubavi....Čet Jan 21 2016, 00:54 od jutarnja izmaglica» Zavrsava se na NOPet Nov 20 2015, 11:45 od Vitez |
Ko je trenutno na forumu | Imamo 10 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 10 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 40 dana Ned Dec 11 2011, 01:54
|
Poslanici naj aktivniji meseca | |
|