Lope de Vega

Lope de Vega
1562 — 1635

Lope de Vega punim imenom Félix Lope de Vega y Carpio,španjolski pisac rođen 1562.godine.
Raznih zanimanja od svećenika do reformatora španjolskog kazališta,jedan od najoriginalnijih
španjolskih pisaca a vjerojatno i najplodniji pisac uopće.
“Rodio sam se za ljubav i mržnju, sredinu nikada nisam poznavao”, u jednom pismu o sebi govori de Vega.
Njegovo stvaralaštvo i njega kao pisca teško je prikazati u nekoliko rečenica.
Ubraja se među među najveće majstore soneta u svjetskoj književnosti.
Ratovao je protiv Portugalaca ,Nizozemaca,bio svećenik,službovao kod raznih velikaša,
osuđivan zbog klevete i prognan...
Život je mu je bio avanturistički,prepun ljubavnih pustolovina,ljubavnica,dva braka,mnogo djece što bračne što vambračne, prema dostupnim podacima pred kraj svog života sve ih je doveo pod svoj krov.
Gotovo cijelo njegovo stvaralaštvo je prikaz njegovog avanturističkog života.
Pisac o čijoj se produktivnosti i danas govori,napisao je 1800 kazališnih komada,od čega je 500 u cijelosti sačuvano,napisao je oko 3000 soneta,pisao je romane, novele, epove, pjesme...
Slavan je postao još za života, te su ga njegovi suvremenici prozvali “pjesnik neba i zemlje”.
Kao posebne knjige pjesama za života je objavio:
Ljudske rime (Rimas humanas, 1602), Svete rime (Rimas sacras, 1614) i Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa (Rimas humanas y divinas de Tome Burguillos, 1634).
Arkadija, Dorotea (romani)
Fuenteovejuna, Najbolji je sudac kralj, Vitez od Olmeda, Vrtlarov pas, Budalasta vlastelinka, Služavka, Madridski čelik (drame i komedije)
Ljudske rime, Rime ljudske i božanske (zbirke pjesama)
Osvojeni Jeruzalem, Tragična kruna (spjevovi).
Umro je u Madridu 27.08.1635. godine.

Buha

Ubode neka živa stvarca kleta
u bijele grudi lijepu Leonoru:
dragulj s biserjem, sjaj ružina cvijeta
taj trag gdje zubi nevidljivi oru.

Ona, ljutita, smoči u tom trenu
dva sjajna vrška na bijelim prstima
i gnječeć njima buhu prestrašenu
u jednoj kazni dv’je osvete ima.

Izdišuć, buha reče: “Jao, boli!
Za sitan ubod hoće me ubiti!”
Ja rekoh: “Buho, tebe sreća prati;

ustavi dah i Leonoru moli
nek pusti da je ubodem gdje i ti,
i svoj ću život za smrt tvoju dati.”

Crnka

Bijela sam vam bila ja,
a kad žetva započela,
na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,
prije, kada nisam žela,
ali sunce nije dalo
da i dalje bude bijela
ova vatra moga tijela.
U svanuće mog života
kao ljiljan bijah bijela,
al me sunce ogrijalo
i tako sam pocrnjela.

Dok potoci svud žubore

U ovome divnom lugu,
dok potoci svud žubore,
bezbroj ptica poje tugu
ljubavi i ljubomore.
Svuda zvone strune vode,
taj prirodni instrument,
i ko kristal pun ugode
rastapaju mrzli led.
Dok žubori potok ubav,
ptice poju, bruji gora:
nema slave što je ljubav
ni patnje što je ljubomora.

Ići, ostati…

Ići, ostati, ostajuć otići,
pust otić, ići duše izgubljene,
slušati, vezan, slatki glas sirene
i od jarbola ne moći odići;

ko jedro gorjet i nestati tako,
na mekom pijesku gradit zdanja puka,
pasti s nebesa, biti vrag pun muka,
i za sve to se ne kajat nikako;

sam govoriti sred samoće mutne,
na vjeru tražit još strpljivost svetu
i vječnom zvati prolaznu ljepotu;

nijekat istinu, vjerovat u sumnje,
to je što zovu odsustvom na svijetu,
ognjem u duši, paklom u životu.

Lađa uživanja

Danas lađa uživanja
od kraja se evo dijeli,
da l’ se tko ukrcat želi?

Danas lađa zadovoljstva
sa vjetrom u krmu kreće
u kraj što je prepun sreće,
u kom nema nespokojstva,
videć da je vjetar dobar,
od kraja se evo dijeli, —
da l’ se tko ukrcat želi?

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te k meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoće,
ako zbog mene, od mrzle hladnoće
sasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:
o dušo, priđi prozoru svojemu,
vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svako sam veče
zborio: »sutra otvorit ću njemu«,
da bih to isto rekao i sutra.

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.