Fransoa Villon

Fransoa Villon
1432.-


Fransoa Villon,(Vijon) rođen je prema nekim podacima 1431.ili 1432.godine u Parizu,a nestao 1463.godine pravim imenom Francois de Montcorbier .Villon se nazvao po svom dobrotvoru kapelanu, koji ga je prihvatio i školovao za svećenika.
Rođen je u vrijeme engleske okupacije, pri kraju stogodišnjeg rata.Siromašna i neobrazovana majka rano ga je povjerila učenom i uglednom crkvenom čovjeku Gijomu Vijonu.
Upisuje studij i već tada pokazuje sklonost ka boemskom životu.Više ga je privlačilo pjesnikovanje, šaljivo i ozbiljno, i druženje s gradskim "polusvijetom", s kojim je dolazio i u sukob sa zakonom zbog raznih izgreda, krađa, pa i jednog ubojstva (u samoobrani, možda). Zbog jedne žene, izazvan, 1455. godine ubija nekog svećenika i bježi.
Sljedeće godine, zahvaljujući amnestiji francuskog kralja , vraća se u Pariz i učestvuje u provali u Navarski koledž, zajedno sa grupom svećenika i klerika. Otada luta Francuskom i piše poeziju.
Opet ga hapse 1461. u mjestu Meung sur-Loire, ali zbog prolaska novoizabranog kralja Luja XI oslobađaju ga.
Krajem 1462. godine, zbog učestvovanja u nekom okršaju, osuđen je na smrt. Vrhovni sud ga oslobađa u januaru 1463. i protjeruje na deset godina iz Pariza.
Otada mu se gubi svaki trag, ali nastavljaju da kruže priče o njegovom kasnijem životu,koje nisu nikada potvrđene.
Ostalo je samo njegovo djelo.
Najviše se govori o baladama.
Balade koje u svega 3310 stihova obuhvaćaju:
Zapis (Le Lais), kratak Šaljiv spjev u kom pjesnik "zapisuje", tj. kao darovnicom poklanja 1456. poznatim suvremenicima duhovitih "poklona", pred tobožnji bijeg iz Pariza zbog nesretne Ijubavi.
Villon izričito naglašava da to nije oporuka i da se ne smije tako nazivati ni spominjati Veliku, i Malu oporuku.
Oporuka (Le Testament) dug refleksivno-humoristički rad (2023 stiha) oporučnog je dijeljenja najrazličitijih ostavština "svima i svakome".
Pjesme razlike (Poesies diverses), je šesnaest pjesama različitih po sadržaju i obliku , uglavnom bez datuma i mogućnosti pouzdana datiranja.
Le jargon jobelin, jedanaest pjesama u tajnom i nerazumljivom "žargonu", "šatrovačkom" odnosno, umjetno iskonstruiranom jeziku lopova i ološa, koji je pjesnik svakako morao naučiti družeći se i živeći s tada bezbrojnim protuhama i kriminalcima "samostalnim" i "organiziranim" u skupine, osobito u veliku i razgranatu družbu "les coquillards" "školjkari", po znaku raspoznavanja Školjci, koja je inače bila "značka" hodočasnika.
François Villon je bio prvi moderni francuski pjesnik i predstavnik srednjovjekovne francuske književnosti.

Balada za nevernu prijateljicu

Faličan skup je tvoj umilni zbor
Rusi me tvoja neiskrena car
Amore tvrđi neg čelični čvor
Nazivam te sluteć sreće kvar
Crna lepota smrt srcu na dar
Opsena kola što kosi u žir
I oči čiji ne da kobni žar
Siromah ovaj da nađe svoj mir.

Možda mi drugi može pomoć stvor
Al’ ja kod tebe uložih sav mar
Rad spasa svoga uvek bejah spor
Tapkam na mestu k’o prezrena stvar.
Hej daj poskoči razdrmaj se bar
Eh nisam plivo al’ uze me vir!
O da li Milost želi pomoć zar
Siromah ovaj da nađe svoj mir?

Jednom ćeš biti kao spaljen bor
kao cvet kome sav uvenu šar
smejaću se al’ uzalud sav zor
jer zubi biće crni kao gar;
star bled i ruzan mi bićemo par!
Napij se zato zadovolji hir
i patnje ove ne razjaruj jar
siromah ovaj da nađe svoj mir.

Balada o tricama i kučinama

Znam po mleku muvu dobro,
Znam čoveka prema nošnji,
Znam spram ružnog vreme vedro,
Znam jabuku prema krošnji,
Znam rod drveta po smoli,
Znam, sve se na isto svede,
Znam ko rinta, ko hlad voli,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam za grudnjak po koliru,
Znam monaha kukuljicu,
Znam po slugi gazde meru,
Znam po velu redovnicu,
Znam satrovce čim reč spletu,
Znam zdere što razum gube,
Znam sva vina po buretu,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Znam i konja i znam mulu,
Znam im tovar, znam im muku,
Znam Bjeatrisu, Izabelu,
Znam kockari gde car vuku,
Znam šta ima u snovima,
Znam jeres što Česi slede,
Znam koliku moć Rim ima,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Kneže, znam sve kad se zbere,
Znam rumene, jedre, blede,
Znam smrt koja sve proždere,
Znam sve, samo ne znam sebe.

Molitva

Dok Zemlja još se kreće
I postoji njezin sjaj
Ono što netko nema, Ti mu to, Gospode, daj!
Mudromu podaj glavu, plašljivom konja — da krene,
Sretniku daruj novca…
I,ne zaboravi mene!
Dok Zemlja još se vrti —Gospode, Tvoja je vlast
Onome tko vlasti teži, nek mu bude u slast;
Tko drugome ne krati novca, nek predahnu oči mu snene,
Kainu kajanje daruj…
I,ne zaboravi mene!
Vjerujem u Tvoju mudrost i Svemoći poznajem sjaj,
Kao sto ubijen vojnik u vječni vjeruje raj;
Kao što vjeruje uho u tihog Tvog govora šum,
Ko čovjek što vjeruje srcem, a djela mu ne shvaća um.
Gospode, moj Bože, zelenooki moj,
Dok Zemlja još se vrti i sve to čudno je njoj;
I dok još vremena ima i vatre da je pokrene
Svakomu ponešto daruj…
I,ne zaboravi mene!

Balada lijepe Slemarke mladim curama

Čuj lijepa Rukavičarko
šta savjeta mog bi rada
i ti Blanšo Obućarko
vreijme je da znate sada
muzite od cijelog grada
nek muškarce svaka vara
jer starost je slaba nada
kao islužena para.

Ti ljupka Kobasičarko
koja igraš s puno sklada
Gijemeto Tapetarko
poštuj gazdu dok si mlada
brzo neće biti rada
kad ostaneš svela stara
pop biće ti sva nagrada
kao islužena para.

Zanko premila Kaparko
nek te dragan ne ovlada
Katarino ti Klesarko
ne odbijaj muška stada
nek se smije s puno slada
i ta koja nema cara
u starosti ljubav strada
kao islužena para.

Balada dobrog nauka

Da si pop, te oprost tražiš, varaš kockom, novac kuješ,
u paklu ćeš da se pržiš ko zločinac, ko da truješ,
varaš sud i huliš sveto; varaj, kradi milodare:
što mislite, na što sve to? Sve na cure i krčmare.

Budi svirac, rimozborac, igrač, lutkar, zezo, luda,
glumac, frulaš, čudotvorac, gradu, selu kazuj čuda,
farse i pasionate, kockom, kartom zgrči pare,
sve će k jednom – vi to znate! – sve na cure i krčmare.

Koji za to sve ne mare, neka oru, prirod beru,
mazge, konje nek timare, ako nisu vješti peru!
Bit će slasno da se gojiš; al’ ma kako lan se tare,
zašto mučiš se i znojiš? – Sve za cure i krčmare.

Hlače, prsluk, kopče s halja, odore i dronjke stare,
prodaj brzo, dok što valja, – Sve za cure i krčmare.

Vama, druzi u razvratu dragom tijelu, al’ zlu duši!
Nauk dajem, ko brat bratu: grk je žar, što mrtve suši.
Zla mu zuba čuvajte se, utecite još za rana;
i, zaboga, sjetite se, umrijet će te jednog dana.

Dobre želje jezicima zlim

U arsenu, auripigmentu, realgaru,
u salitri stopljenoj s vapnom živim,
u vrelu olovu da se cmare u žaru,
u čađi i smoli sa cjeđem ljepljivim
mOkraće s đubrom Židovke smrdljivim,
u otoci, što kraste ispra gubavca,
u krvi zmije, u drogam’ što otrov drže,
u žuči vuka, lisice, jazavca
nek zavidne se jezičine sprže!


U mozgu mačke, stare krezubice
crne ko noć, od vode što se štedi
u sluzi i pjeni scurjeloj s gubice
psa stara, bijesna, što jednako vrijedi,
u slini, mazga hripava što cijedi,
a škarama se sitno isjceka i smrvi,
u vodi, gdjeno štakor gnjuri i vrvi
žaba i krastača i živine najmrže,
gušteri, zmije i njima slične strvi,
nek zavidne se jezačine sprže!
U sublimatu za dodir opasnom,
na pupku žive bjelouške zmije,
u krvi, što se suši o satu kasnom,
tu crnje boje, tamo zelenije,
s plitica brice, kada uštap sije,
u gnoju, što u raku zre i čiru,
u koritu, gdje pelene ispiru,
u kupki onih, koje ljubav trže,
(Shvatit će svi što od drolja ne zaziru!)
nek zavidne se jezične sprže!

O Kneže, nek se ta slatka pašteta
procijedi. Nema l’ sita ni rešeta,
kroz gaće smradne sipajte je brže,
al’ prije u smjesi prasećega smeta
nek zavidne se jezičine sprže!