Bertolt Brecht

Bertolt Brecht
1898.-1956.


Bertolt Brecht , Njemački književnik,rođen je 10.02.1898. kao Eugen Berthold Friedrich Brecht u Augsburgu. Studirao je prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali se ubrzo posvetio kazalištu. Nakon dolaska nacista na vlast 1933., odlazi u inozemstvo. U emigraciji djeluje protiv nacizma i militarizma i to kao dramaturg, pisac i izdavač. 1948. godine vraća se u istočni Berlin i osniva “Berlinski Ansambl”. Protestirajući protiv nepravednosti suvremene civilizacije, Brecht je počeo s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi kasnije prihvatio marksistički nazor na svijet, kojim je snažno obojena njegova cjelokupna društvena satira. Za Brechta je teatar mjesto političkog prosvjetljenja i agitacije: On radi na razvoju novih oblika kazališta koje gledatelje treba potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Takav teatar jest epski teatar, a V-efekt (Verfremdungseffekt) njegovo je osnovno sredstvo i tehnika. V-efekt znači razbijanje prepreka između publike i glumaca, kao i ideje da prvi moraju biti pasivni, a drugi aktivni. Poznate se stvari pri tome predstavljaju u novom svjetlu te tako upućuju na kontradiktornu stvarnost, dok se radnja putem komentara i songova prekida, što kod gledatelja uništava svaku iluziju. Brechtova nemilosrdna i gorka poruga prema modernom društvu znala je ići do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na četiri osnovne funkcije: jesti, bludničiti, mlatiti i pijančevati. Po smionosti svojega izraza, snazi eksperimenata i strastvenosti angažmana, Bertolt Brecht najistaknutiji je njemački dramatičar 20. stoljeća.
Umro je u Berlinu 14.08.1956. godine.

Ispitivanje dobroga

Iskorači: čujemo
Da si dobar čovjek.

Ne može te se kupiti, ali ni grom
Koji pogodi kuću
Ne može se kupiti.
Pridržavaš se onoga što kažeš.
Ali što si rekao?
Iskren si, govoriš svoje mišljenje.
Ali kakvo je to mišljenje?
Hrabar si.
Protiv koga?
Mudar si.
Za koga?
Ne mariš za osobnu dobit.
Za čiju dobit onda mariš?
Dobar si prijatelj.
Jesi li također dobar prijatelj dobrim ljudima?

Slušaj nas: znamo
Da si naš neprijatelj. Zbog toga ćemo te
Sada staviti pred zid. Ali s obzirom na tvoje Zasluge i dobra svojstva
Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te
Dobrim metkom iz dobre puške i pokopati te
Dobrom lopatom u dobroj zemlji.

Nova razdoblja

Nova razdoblja ne počinju najednom.
Moj je djed živio već u novo vrijeme
Moj će unuk živjeti još u staro.
Novo meso jedu starim vilicama.
Nisu posrijedi ni samohodna vozila
Ni tenkovi
Nisu posrijedi avioni nad našim krovovima
Ni bombarderi.
Sa novih antena čuli smo stare gluposti.
Mudrost se širila od usta do usta.

O ubogom B.B.

Ja, Bertold Brecht, dolazim iz crnih šuma.
Moja me majka unijela u gradove
Dok sam ležao u njezinu krilu. I hladnoća šuma
Ostat će u meni dok ne odumrem.
U asfaltnom sam gradu kod kuće. Od sama početka
Snabdjeven posmrtnim sakramentom:
Novinama. I duhan. I rakija:
Nepovjerljiv i lijen i zadovoljan na kraju.
Prijazan sam s ljudima. Stavljam na glavu
Krut šešir po njihovu običaju.
Kažem: to su životinje koje sasvim posebno mirišu
I kažem: ne mari, ja sam takva životinja.
U svoje prazne stolice – ljuljačke
Posadim s vremena na vrijeme prije podne nekoliko žena
I promatram ih bezbrižno i tiho im kažem:
U meni imate nekoga s kim ne možete računati.
Navečer okupljam oko sebe muškarce.
Oslovljavamo se tada s „džentlmen“ i spominjemo rad.
Oni drže noge na mom stolu
I kažu: ide nabolje. A ja ih ne pitam: kad?
Pred jutro, u sivu zoru, pišaju borovi
I njihova gamad, ptice, počinju vikati.
U to vrijeme ispijam svoju čašu u gradu i bacam
Od sebe opušak od cigarete i smireno zaspim.
Mi smo sjedali, lakoumni naraštaj,
U kućama za koje se smatralo da su nerazorive
(Tako smo gradili dugačka zdanja otoka Manhattan
I tanke antene koje zabavljaju Atlantsko more.)
Od ovih gradova ostat će: onaj koji je kroz njih prošao, vjetar!
Kuća veseli onoga tko jede: on je prazni žedno.
Mi znamo da smo privremeni
I nakon nas će doći: ništa što je vrijedno spomena.
Pri potresima koji će doći valjda neću
Dopustiti da mi se ugasi virdžinija u ogorčenju,
Ja, Bertolt Brecht, bačen u asfaltne gradove
Iz crnih šuma u rano doba moje majke.

Pjesma o jednoj dragani

Znam, draga: sad mi opada kosa od razuzdanog života,
I moram da ležim na kamenju.
Vidite me kako pijem najeftiniju rakiju, i idem nag po vjetru.

Ali bilo je jedno vrijeme, draga, kada sam bio čist.
Imao sam ženu koja je bila jača od mene,
Kao što je trava jača od bika: ona se iznova uspravlja.
Vidjela je da sam zao, a voljela me je.

Nije pitala kuda vodi put, koji je njen put bio, a možda je je vodio naniže.
Kad mi je dala svoje tijelo, reče: Ovo je sve.
I ono posta moje tijelo.

Sad je nigdje više nema, nestade kao oblak pošto se kiša ispadala,
Pustih je i ona pade, jer naniže bješe njen put.

Ali noću, kadikad, kad me vidite da pijem,
Ja vidim njeno lice, blijedo na vjetru,
Krupno i meni okrenuto,
I klanjam se na vjetru.

Sjećenje na Mariju A.

U senci šljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Posijle nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l’ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al’ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.