Eugène Ionesco

Eugène Ionesco
1909.-1994.

Eugène Ionesco je rođen 26.11.1909. u rumunjskom gradu Slatini. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskijna grčko-rumunjskog porijekla. Otac mu je bio pravoslavne vjere. Njegova baka sa majčine strane bila je grkopravoslavne vjere, no preobratila se u religiju svojeg supruga, protestantizam, pa je i Ionescova majka odgojena kao protestantkinja. Ionesco se 1911. seli u Francusku gdje ostaje sve do 1922. kada se vraća u rodnu Rumunjsku. Po povratku u Rumunjsku, morao je ponovno učiti rumunjski jezik kako bi mogao normalno pratiti predavanja tijekom školovanja u Bukureštu. Nakon srednje škole, 1928. počinje studij francuske književnosti na sveučilištu u Bukureštu. Na sveučilištu je diplomirao 1933. Za vrijeme studija upoznao se sa Emilom Cioranom i Mirceom Eliadeom, te su njih troje postali doživotni prijatelji. Ionesco je 1970. odlikovan članstvom u Académie française. Ionesco je dobio i mnogo nagrada od kojih su najistaknutije: Nagrada na Tourskom festivalu za film 1959., Prix Italia 1963., Nagrada Asocijacije kazališnih pisaca 1966., Grand Prix National za kazalište 1969., Monaco Grand Prix 1969., Austrijska državna nagrada za europsku književnost 1970., Nagrada Jeruzalem 1973., te počasni doktorati na sveučilištima u New Yorku, Leuvenu, Warwicku i Tel Avivu. Ionesco je preminuo u Parizu 28. ožujka 1994. u svojoj 84. godini, a pokopan je na pariškom Cimetière du Montparnasse. Iako je Ionesco pisao gotovo samo na francuskom, on je jedan od najodlikovanijih rumunjskih umjetnika. U Ćelavoj pjevačici, jednoj od najpoznatijih i najizvođenijih njegovih drama, obrađuje temu o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogućnosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore uopćenim klišejiziranim rečenicama, koje, ispražnjene od značenja, završavaju u potpunom besmislu. Problemi jezika, odnosno zvučnih privida lišenih smisla, Ionesco razmatra i u drugim dramama – Poduci, Stolicama, Žrtvama dužnosti, Amédée ili Kako ga se otarasiti. U drami Nosorog, objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i režirao ju je znameniti Jean Luis Barrault, Ionesco proces riječi zamjenjuje procesom ideja. Kralj umire, drama je samoće i tjeskobe pred smrću, a Žeđ i glad, koja se izvodila u Comedie Francaise, podruguje se tek ponečem. Ovaj poznati dramski pisac i teoretičar objavio je i zbirku pjesama – Elegii pentru fiinte mici (1931.)
Umro je u Parizu 1994.godine.

Devojka je videla anđele

Dok je još bila kod nas, djevojka je videla anđele.
Ali to nisu bili anđeli!
Ko još vidi anđele!
O, voštana lutko!
Pop klima glavom,
Mali crni pas laje li laje,
Žena u žalosti viče
Dok jedan ozbiljan gospodin dlanom skriva lice
Kad vidje voštanu lutku,
Zabi glavu u dlanove
Kad vidje voštanu lutku.
Bijelo, bijelo, bijelo.
Ne vjerujem u anđele
Ni ti?
Ni ti?
Dok je još bila kod nas, djevojka je govorila sa anđelima.

Drveće

S jeseni, drveće urla od bola!
Zastrašujuće veliko, prazno, crno,
Poput palih anđela što proklinju nebesa.

Jesi li čuo kako s jeseni sve drveće urla?

Koji li im je to arhangel,
Zastrašujuć i nevidljiv,
Od Gospoda poslat,
Počupao nežna tela sa grana?

Drveće urliče, moćnih ruku raširenih
Ka Nebu koje ne mogu doseći,
Smožditi, razoriti…
Drveće s jeseni, pobunjeni anđeli…

Elegija I

Jaoj, još uvek sam
Na zemlji.

Nebo je mreža:
Da prođem, ne pušta me.

Stojim i saginjem se
Daleko od vas.

Stojim i plačem,
Na dvoje se lomim.

Stojim i jecam
Zovem vas, zovem.

O, moj pretihi glas,
Kako do vas da dopre.
II

Srce je rana,
Prijatelju, što boli.

Prošao je ulicom
Čovek bolestan i bled:
Za njegove suze, duša bejase bokal.

Vrbe su plakale
suzama teškim, metalnim:
o, njihove suze ugnezdise se u meni
i sada me pritišću.

Na nebu su moje suze bile, male,
I jedna suza veća,
A ja nisam znao: da l’ je to nebo što ogleda
Ono što je u meni, ili je to moja misao
U ogledalu?

Prijatelju, shvataš li
Ja plakati moram.

Istrgao se vapaj

Vapaj iz očiju istrgao se,
Iz očiju istrgao se.

Da je tražim: gdje?

U vodama, u zemlji, među zvijezdama
U našem je svijetu nema.

A ni pored križa
Ni tijela.

Ljubavna pjesma

Njeno lice, kao bajka;
Njen nos od kartona;
Usta su joj okićena
Ružnim zubima od čokolade.

Grudi, šibice vrh,
Tijelo kao ranjeni stub,
I glupa i kratkovida;

U dugom nosu se gubi
Jadna cura, jadna cura,
Baš je ogorčena.

"Neka ceo svet napamet nauči moj život. Neka ga svi opet prožive. Neka učenici i naučnici nemaju drugog predmeta proučavanja nego mene, moje kraljevstvo, moje podvige."

Odlomak iz drame Kralj umire