Cesare Pavese

Cesare Pavese
1908.-1950.
Cesare Pavese 9.9. 1908 – 27.8. 1950 bio je talijanski pjesnik, romanopisac, književni kritičar i prevoditelj; smatra se jednim od najznačajnijih italijanskih pisaca 20. vijeka.
Rođen je u mjestu Santo Stefano Belbo, u provinciji Cuneo, gdje su mu roditelji svake godine provodile ljetne praznike.
Živio je u Torinu, gdje je na Univerzitetu studirao englesku književnost, a nakon toga živio prevodeći djela engleskih i američkih autora na italijanski.
1930-ih se Pavese počeo kretati u antifašističkim krugovima, zbog čega ga je Mussolinijev režim prognao u Južnu Italiju 1935. godine. Nakon godine dana se vratio u Torino i počeo raditi za izdavačku kuću Einaudi.
Nakon izbijanja rata je mobiliziran u italijansku vojsku, ali je zbog astme mjesece proveo u vojnoj bolnici.
Kada su njemačke snage okupirale Torino 1943. godine, većina njegovih prijatelja je pobjegla u šumu i priključila se partizanima. Pavese se također sklonio iz grada, ali nije sudjelovao u borbama.
Nakon rata Pavese se priključio Komunističkoj partiji Italije i radio za njeno službeno glasilo L’Unità.
U isto vrijeme se intenzivirala depresija, i ranije prisutna u njegovim radovima, a pogotovo nakon što je američka glumica Constance Dowling odbila njegovo udvaranje.
Godine 1950. je počinio samoubistvo prevelikom dozom barbiturata u hotelskoj sobi,u okolnostima identičnim onima kakve je opisao u svom djelu ‘Tra Donne Sole’.

Ljeto

Jest svijetao vrt, okružen niskim zidom,
pun suhe trave i svjetla, vrt koji lagano iskuhava
svoju zemlju. A to svjetlo nosi okus mora.
Ti udišeš tu travu. Dodiruješ kosu
i stresaš joj uspomene.

Vidjeh gdje padaju
mnogi plodovi slatki, u jednu tamo moju travu,
uronjajući. Tako se i ti preneš
na trzaj krvi. Mičeš glavom
kao da se naokolo događa čudo zraka
a čudo si ti. Jednaka je aroma
i u tvojim očima i u toploj uspomeni.

Slušaš.
Riječi koje slušaš jedva te se dotiču.
Na mirnom licu imaš jasnu misao
koja ti na ramenima hini svjetlost mora.
Na licu ti je šutnja koja tišti srce
uronjujući, a iz nje se cijedi stara patnja
kao sok plodova koji su onda pali.

Noćna uživanja

Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…

Noć u kojoj si spavala

I noć je nalik tebe,
daleka noć što plače,
bezglasno, u dubokom srcu,
a zvezde potamnele promiču.
Obraz dotiče obraz -
javlja se drhtaj leden,
neko se muči i preklinje te,
u tebi izgubljen, sam, u tvojoj groznici.

Noć pati i čezne za svitanjem
siroto srce koje ceptiš.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja zalostiš zvezde,
neki čekaju zoru poput tebe
ćutke motreći tvoje lice.
Počivać u noći
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptiš,
davnog jednog dana ti si bilo zora.

Susret

Ovi tvrdi obronci koji su sazdali moje telo
i potresaju ga tolikim sećanjem otkrili su mi čudo
te žene koja ne zna da je živim, a ne mogu je
razumeti.

Jedne sam je noći sreo: sikara svetlija
pod nejasnim zvezdama u letnjoj magli.
Uokolo se sirio miris tih brežuljaka,
dublji od tame, i najednom se razleže,
kao da iz bregova izbi, glas čistiji
i oporiji istovremeno, glas zaboravljenih doba.

Ponekad je vidim, živi preda mnom,
konačna, nepromenjiva, kao sećanje.
Nikada nisam mogao da je shvatim: njena mi
stvarnost

vazda izmiče i nosi me u daljine.
Ne znam je li lepa. Mlada je među ženama:
kad mislim na nju, prene me sećanje davno
na detinjstvo provedeno među ovim bregovima,
toliko je mlada. Nalik je jutru. Njene oči
nagoveštavaju mi sva daleka nebesa onih davnih
jutara.

U očima ima tvrdu odlučnost: najčistiju svetlost
koja se ikad rasula u zoru po ovim obroncima.

Sazdao sam je od svih najdražih stvari,
a ne uspevam da je razumem.

Ako Boga nema

Ako Boga nema,
to znači da smo mi bogovi.
Rekli smo ” n e ” zakonu sveta,
koji je zakon prolaznosti i smrti,
Isto kao i zakon nesesnosti.
Iznašli smo dobro i zlo.
Izgradili smo katedrale.

Podigli smo oltare u slavu Odsutnoga.
Poverovali smo kako ćemo povratiti izgubljeni raj.