Arthur Rimbaud

Arthur Rimbaud
1854. - 1891.
Arthur Rimbaud je pjesnik kojeg vole i poštuju svi ljubitelji poezije.
Njegova poezija dolazi izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po koju je jedino pjesnici svojom doživljavaju.
Rođen 20. 10. 1854. u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u gradu Charlevilleu .
Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku.Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče.
Njegov divlji genij ne spava. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo.
Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Bježi u Pariz,no hapse ga zbog skitnje i vraćaju ga doma. Izdržao je kratko vrijeme i 1861. ponovno odlazi u Pariz ,ali sada sa djevojkom ljubičastih očiju. Ljubičaste oči ovjekovječio je u svojim stihovima.
Spavao je pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Ponovno se vraća kući pješice i bez novca.
Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju.Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje neizrecivo. Pjesnik ima viziju , kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna.
Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Eksperimentira s drogama, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je,kako je govorio: “ Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.”
1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu.
Umro je u Marseilleu, 10. 11. 1891.u dobi od samo 37 godina.

Dobra jutarnja misao

U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvoseče.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gde će raskoš gradska da se
Smeje ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja -
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.

Epitaf za osuđenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi

Faunova glava

U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gde u divnom cveću san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezveren faun širi svetle oči
I belim zubima grize crven cvet,
A s krvavosmeđe usne mu se toči,
Kao staro vino, smeh u šumski splet.
I kad je pobego poput veverice,
Smeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.

Moje boemstvo

Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa – sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela – stopu pored srca!

Njoj

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…