Antonio Machado

Antonio Machado
1875.-1939.




Antonio Machado, španjolski pjesnik,jedan od najvećih španjolskih pesnika novijeg vremena,rođen je 1875. godine u Sevilji, a umro je u Collioureu (Francuska) 1939. godine.
On je središte originalnosti izveo iz vlastitog otajstva ostajući vjeran sebi i svojoj zemlji, običnom čovjeku, ali i svemu onom što tvori španjolsku zasebnost i ljudskoj sudbi uokvirenoj u strasti, ljubavi, patnji, nadanju i sanjarenju.
Ostao je udovac u četrdesetim godinama. Njegova žena Lenora, koju je oženio kada je ona imala petnaest a on trideset i tri, umrla je sa nepunih osamnaest godina, u ljeto 1912.
Bio je to udarac od kojeg se on neće nikada oporaviti; i Lenora, i brda Kastilje na kojima se mogla vidjeti Machadova dugačka figura kako neumorno gura njezina kolica tog posljednjeg ljeta, prožimaju njegovu poeziju.
Pisao je pjesme u kojima pripovjedač kao da ne postoji, u kojima s istim poštovanjem prilazi sanjanom i vidljivom krajoliku i pušta ih da teku usporedo, nikada ne prosuđujući i poturajući čitatelju istine, nije bio svjestan čudesne sličnosti s Wang Weiem, budističkim pjesnikom dinastije Tang iz 7. stoljeća. Građanski rat donosi u Machadove krajolike lunarnu pustoš i ogromnu tugu izgubljene Španjolske: nakon što je aktivno sudjelovao u obrani republike, napušta Barcelonu s drugim izbjeglicama 22.januara 1939., u samu zoru Francovog dana.
Putnici iz pretrpanih vojnih ambulantnih kola koja su se po olujnoj kiši probijala u noći 27. januara iz Figuerasa do francuske granice, pričali su o divnom starom učitelja koji je odbijao ući dok svi zaostali ne budu zbrinuti, riječima: “ja imam vremena, ja imam vremena.”
Umro je nedugo poslije, izmočen od kišnih bujica i iscrpljen pješačenjem smrznutim planinskim prijevojima, u Colliouru, mjestu na francuskoj obali, gdje je i pokopan.

Sanjao sam

Sanjao sam da me vodiš
po blistavoj bijeloj stazi,
posred polja zelenoga,
prema brda plavetnilu,
prema plavim bregovima,
spokojnoga jednog jutra.
Držao sam tvoju ruku,
tvoju ruku, drugarice,
tvoj glas krotki osjećao,
poput glasa novog zvona,
jednog zvona djevičanskog
u proljetnoj blagoj zori,
Tvoja ruka, glas tvoj u snu,
kako li su bili stvarni! . . .
Živi, nado: tko bi znao
što sve crna zemlja guta!

U plavetnilu

U plavetnilu jato
crnih ptica, što kriješte
lepršaju i sjedaju
na topolu ukočenu.
… Na goloj topoli
ozbiljne vrane, mirne i šutljive,
kao crne, zamrzle note
ispisane na crtovlju februara.
Polje
Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.
A ovo slomljeno stablo na bijelome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sjena te ljubavi čeka.

Za mrtvom dragom

Gospode, uzeo si mi ono što sam najviše volio
srce moje ponovno vapi, Bože,
čuješ li me gore?
Tvoja je volja, Gospode,
protiv moje izvršena,
Gospode, opet smo sami
moje srce i more.

Sat je odbijao

Sat je odbijao dvanaest… I bilo je dvanaest
udaraca lopatom o zemlju …
To je moj čas! – kriknuh – … A tišina
odgovori: – Ne boj se; ti nećeš
vidjeti kako pada posljednja kaplja
koja treperi u vodenoj uri.
Još ćeš mnoge časove prospavati
na tom starom žalu,
a onda ćeš jednog vedrog jutra spaziti
svoj čamac privezan za drugu obalu.

Ljetnja noć

Ugodna ljetna noć.
Otvoreni balkoni
visokih kuća
na prostranom trgu staroga gradića.
U pustom, širokom pravokutniku
kamene klupe, simetrične
živice i akacije
ocrtavaju crne sjene na bijelom pijesku.
U zenitu mjesec, a na tornju
osvijetljeno kazalo sata.
Prolazim ovim starim gradićem,
sam, kao priviđenje.

Možda je u snu

Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Jedne večeri ljetne


Jedne večeri ljetne
—otvoren balkon bijaše
i vrata doma mog—
Smrt u moj dom uđe
Približi se postelji njenoj
—a mene niti ne pogleda—,
i sa prstima vrlo tankim
nešto vrlo krhko slomi.
Tiho i ne pogledavši me
Smrt i drugi put pored mene
prođe. Što to učini?
Smrt ne odgovori.
Djevojčica moja nepokretna osta,
ožalostivši srce moje,
Oh, to što Smrt bijaše prekinula
Bila je nit između nas dvoje!