Marko Vidojkovic

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rođen u Beogradu, 1975. Pravnik. Objavio romane "Ples sitnih demona", Đavo je moj drug", "Pikavci na plaži", "Kandže", "Sve crvenkpe su iste" i "Hoću da mi se nešto lepo desi odmah", kao i zbirku priča "Bog ti pomogo". Za roman "Kandže" dobio je nagrade Zlatni bestseler i Kočićevo pero, a za "Sve crnvekape su iste", Vitalov Zlatni suncokret za knjigu godine 2006. "Kandže" su do sad doživele devet izdanja i prodate su u preko 20.000 primeraka, a objavljene su i u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj. Prema romanu "Ples sitnih demona" napravljena je istoimena pozorišna predstava u pozorištu Dadov, u režiji Milana Neškovića (april 2010). Sa Miljenkom Jergovićem bio protagonista dokumentarnog filma "Dugo putovanje kroz istoriju, histroiju i povijest", u režiji Željka Mirkovića (mart, 2010). Izvršni urednik srpskog Playboja. Autor putujućeg pozorišnog performansa "Književna trteška", u režiji Milana Neškovića. Izvršni urednik srpskog Playboya i vlasnik agencije BGHC. Dobitnik prestižne Writers in Residence sipendije, koju dodeljuje Kulturna mreža grada Graca. Prema podacima portala knjizara.com nalazi se među deset najprodavanijih domaćih i stranih autora u srpskim knjižarama u periodu 2003 - 2008.
Marko Vidojković - Slobodna teritorija
RASPAD SISTEMA
(5) Subota, 17. Septembar, 2011.| Autor: MARKO VIDOJKOVIĆ
ONa pragu smo još jedne „vrele“ radničke jeseni. To je jedanaesta obećana po redu. Nijedna se nije desila. Tranzicija još malo pa se završila. Udarcem o zid, a ne onako kako smo se nadali. Malinari su blokirali prugu Beograd-Bar. Zastoj se očekuje za sedamnaest dana, kada naiđe prvi voz.

Nema sumnje, dostigli smo višegeneracijski izmak snaga. U proteklih deset godina nije prošao nijedan mesec a da se sa „oslobođenih medija“ narodu nije ubrizgavala frka, najpre naivno, u vezi sa aferama novopečenih oslobodilaca, trošila se energija na svađanje po haustorima i slavama oko toga da li su Janjušević i Kolesar lopovi, oko toga da li je Čeda narkos ili krimos, pa zatim oko toga da li je Crna Gora bratska ili izdajnička, pa oko toga da li je Kosovo tuđe ili naše, pa oko toga da li treba donositi novi ustav ili ne, oko toga da li u upravama sportskih klubova sede lopovi ili nesposobnjakovići, oko toga da li pederi treba da marširaju beogradskim ulicama, oko toga da li...

Na kraju, iznureni od ove desetogodišnje trke koju smo počeli da trčimo odmah posle prethodne desetogodišnje trke, počeli smo da padamo na nos. Naši rođaci i prijatelji počeli su da umiru mučki i iznenada, samo bi se srušili na neki trotoar krenuvši na pijacu s nedostatkom love u džepu, ili bi ustali ujutru užuteli, iskašljavajući krv, kako bi kasnije tog dana kod doktora saznali da ih je skoro sasvim pojeo rak, nešto zbog pljuga koje su toliko godina nervozno pušili, nešto zbog nerava koje su toliko godina tanjili, nešto i zbog izduvnih gasova u fabrici u kojoj su toliko godina radili, a i zbog pepelišta u čijoj su blizini toliko godina živeli.

Neki su toliko sišli s uma da su počeli da govore kako je „Miloševićevo“ vreme bilo bajka u odnosu na ovo sad

Neki su toliko sišli sa uma da su počeli da govore kako je „Miloševićevo“ vreme bilo bajka u odnosu na ovo sad. Kao da se pre Miloševića nije živelo. A jedino se tada živelo. Što znači da oni koji su rođeni posle 1985, pa se tih vremena i ne sećaju, u stvari nisu ni živeli.

Gde pronaći svu tu besmisleno izgubljenu snagu? Možda u novim generacijama, onim koje se neće sećati ni Miloševića, ni Đinđića (samo prvo da vidimo ko uopšte ima volju da pravi nove generacije). Što se tiče svih ostalih, možda je najbolje rešenje da kolektivno i sinhronizovano, jednog dana, svi zajedno kažemo: „Ne mogu više“ i odbijemo da ustanemo iz kreveta.

Život nije smišljen da ga provedeš tako što te jedan tajkun jebe u glavu, a drugi te zajebava mameći te u svoj akva-park i nabacujući ti nevestu, pošto sam više nisi u stanju ni da odeš u klonju a da ne zapišaš dasku, koliko se treseš od smrada sopstvenog života.
Možda, ipak, postoji i neki drugi način da se spasemo. Sve što treba je da ga, praznih džepova, praznih stomaka i praznih glava, smislimo.

Vesti: kurir, Kolumna, Marko Vidojković, slobodna teritorija, raspad sistema