Rabirdanath Tagore

Rabirdanath Tagore
1861.-1941.


Rabindanath Tagore rodio se 7.05.1861. u Kalkuti,Indija u uglednoj brahmanskoj obitelji.
Bio je najmlađi sin hinduističkog filozofa i vedskog mistika Devendranaha.
Napisao je više od 1000 poema, 24 drame, osam romana, više od 2000 pesama, veliki broj eseja i druge proze.
Njegova poezija se odlikuje jednostavnošću emocija, eseji jačinom misli, a romani društvenom
svešću. Glavni cilj mu je bio povezivanje istoka i zapada. Sam je prevodio svoju lirsku poeziju na engleski jezik.
Prvu pjesmu napisao je u 8.godini života.
U Engleskoj je objavio zbirku Gitanjali, koju je sâm preveo s bengalskog na engleski jezik.
Poznati engleski pjesnik Yeats napisao je oduševljeni predgovor toj knjizi, koja će godinu dana nakon toga (1913.)
njezinu autoru donijeti Nobelovu nagradu.
Zbirka Gitanjali, što u prijevodu znači pjesme darovnice, sadrži pjesme što ih je Tagore ispjevao nakon ženine i
kćerine smrti, poslije desetogodišnjeg razdoblja pisanja bujne ljubavne lirike.
Tokom boravka u Londonu objavio je svoje prve dve zbirke pesama - Večernje pesme i Jutarnje
pesme . Ovu zbirku pesama je napisao 1910. u Bengalu, a dve godine kasnije ista se
izdaje u Londonu prevedena na engleski jezik. Godine 1915. je proglašen za viteza od strane britanske vlade.
Titule se odrekao posle masakra u Amricaru 1919. godine, kao znak protesta protiv vladara.
Tagore nije bio samo pjesnik, već i pripovjedač, filozof, skladatelj, slikar, pedagog, esejist, dramski pisac i
prevoditelj. Sam je mnoge svoje pjesme uglazbio i one se pjevaju poput narodnih, svagdje gdje se
govori bengalskim jezikom, a njime govori više od 50 milijuna ljudi.
Pri drugom posjetu Europi Tagore je 12.11. 1926. godine došao i u Zagreb. Tagore je u Zagrebu održao dva
predavanja na engleskom jeziku, dok je pjesme čitao na bengalskom.
Povremeno je učestvovao u Indijskom nacionalističkom pokretu. Tu se sprijateljio sa Gandijem.
Najznačajnija dela su mu zbirke pesama Gradinar i Gitanjali , a od romana Brodolom.
Tagore je takođe pisao i priče, romane, kazališne komade eseje, mjuzikle, putopise i memoare.
Bavio se i slikanjem i komponiranjem.
Rabindanath Tagore napisao je riječi indijske nacionalne himne .
Umro u Kalkuti 7. 08.1941. godine.

Predivne su njegove riječi:
" Voda u posudi blješti; morska voda je tamna. Mala istina ima riječi koje su jasne; velika istina ima svoju šutnju. "

" Neka mi posljednja riječ bude ta, da se uzdam u Tvoju ljubav "

Begunica

Dođi, proleće,
smeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca sreće šuma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dođi u naletima nemira usred lišća
i cveća koje hita da se razvije.
Kao sjajna pobuna, baci se u noć,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih klica!
Kao smeh munje, urlik oluje,
odjekni u bučnom gradu,
oslobodi reč ugušenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnaži nasu borbu malaksalu,
budi pobednik smrti!

Sećam se toga dana.
Pljusak je besneo, pa se smirio,
i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoju spravu za sviranje.
Nemarno sam dodirivao žice;
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobegla, dvoumeći se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho ušla u sobu i sela.
Pognute glave hitro okreće iglu u tišini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva,
punog senki, pesme i tišine.
Ništa drugo.

Te noći ispevao sam
jednu pesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronašao sam reči
koje sam uzalud tražio vazdan.
Jest, iz nedara noćne tišine
one su se slile u svirku,
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reči mi izmiču
sada kraj si kad mene.

Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajući se,
prepoznacu tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjašnjeg zivota.
Reći ću:
čar tvoj lica nije samo u njemu,
u nju se utkala žarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan čovek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime večnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoleća.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu -
ne opažajući kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac
kao što sunce nosi u svojoj lopti
vatru božanskog dodira,
kojom sija večito.

Gazeći travu na stazi,začuh:
'Poznaješ li me?'
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
'Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice'
Ona odgovori:
'Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti'.
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak, a zatim zapitah:
'Jesi li iscrpla sav teret suza?'
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plač
imao vremena da nauči govor osmeha.
'Nekada',
prošapta ona,
'govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu'.
Zbunjen, rekoh:
'Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav'.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
' I ti si se promenila.
Nekadašnji bol postao je vedrina'.

Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna car noći
i odjek mojih reči
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaze da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid će pokriti
živa trava i cveće nasmejano
na suncu.

Čini mi se da sam te morao voljeti

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

Gradinar 25

“Dođi k nama, mladiću, reci nam po istini:
odakle ova ludost u očima tvojima?”
“Ne znam kakva sam se vina od divljega
maka ponapio pa mi je ludost ova u
očima.”
“Ah, sram te bilo!”
“Pa, neki su mudri, neki glupaci; neki su
oprezni, a neki nehajni. Ima očiju koje se
smiješe, ima očiju koje plaču – a ludost je
ova u mojim očima.”

“Mladiću, zašto tako nepomično stojiš u sjeni
drveta?”
“Noge moje otečaše od bremena mojega
srca, pa nepomičan u sjeni stojim.”
“Ah, sram te bilo!”
“Pa, neki stupaju svojim putem, neki su
slobodni, neki okovani – a noge moje
otečaše od bremena mojega srca.”

Gradinar 36

On mi došapnu: “Dragana, podigni oči tvoje”:
Ja ga surovo prekoreh i rekoh: “Odlazi!” ali se on i ne pomače sa mesta.
Stajao je preda mnom držeći obe ruke moje.
Rekoh mu: “Ostavi me!” ali on ne ode.
Priljubio je svoje lice uz moje uho.
Pogledah ga i rekoh mu: “Neka te je sram!” ali on ne hajaše za to.
Njegove mi usne dodirnuše obraz. Uzdrhtah i rekoh mu:
“Drznuo si se i suviše!” ali on nije znao za stid.
Udenu u kosu moju jedan cvet. A ja mu rekoh:
“Ne pomaže ti ništa!” ali on stajaše tu nepomično.
Skide venac sa moga vrata i ode.
A ja plačem i pitam srce svoje: “Zašto se ne vraća?”

Gradinar 42

Daj da divlja lakoumnost provali i otrgne me
s mojih sidara.
svijet je prepun uglednika i radiša, korisnih
i pametnih.
Ima ih koji s lakoćom stižu prvi; a ima ih koji
pristojno dođu za njima.
Sretno njima i berićetno bilo, a meni daj da
budem ludi i beskoristan.
Jer ja znadem da je konac svih poslova opiti
se i otići bestraga.

Kunem se da se s ovih stopa odričem svih
zahtjeva za častima pristojnih ljudi.
Ostavljam se ponosa učenosti i suda što je
pravo a što krivo.
Razlupat ću posudu uspomena i raspršiti i
posljednju kaplju suza.
Okupat ću se u pjeni rujnoga vinca i
smijehom se razvedriti.
Rastrgat ću ovoga puta nasitno svaki znak
uglađenosti i staloženosti.
Svetim ću se zavjetom zavjetovati da ću biti
ništarija, da ću se nakresati
i otići bestraga.

Gradinar 46

Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe – vreme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nežni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
rešen,
ne dopustiti nikome da te teši.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči k mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmenim melodiju svoje pesme:
Jer je vreme kratko!

Kada i zašto

Kada ti donesem šarene igračke, dijete moje,
onda razumijem otkud boja razigranim oblacima, vodi i cvijeću-
kada ti donesem šarene igračke, dijete moje.

Kada poželim gledati kako plešeš, ja zapjevam.
Onda zaista znam zašto je muzika u lišću i zašto talasi šalju horove
svojih glasova u srce ustreptale zemlje-
kada zaplešeš uz moju pjesmu.

Kada spustim slatkiše u tvoje željne ruke,
ja znam zašto postoji med u čašici cvijeta,
i od kuda dolazi slast zrelog voća-
kada spustim slatkiše u tvoje željne ruke.

Kada poljubim tvoje lice da izmamim osmijeh,
onda pouzdano razumijem čari neba u svjetlu zore
i slasti što ih ljetni povjetarac donosi mome tijelu-
kada poljubim tvoje oči da izmamim osmijeh.

Ceznem da ti kazem najdublje reci koje ti imam reci;
ali se ne usudjujem,strahujuci da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi,i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam bol svoj,strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da ti kazem najvernije reci koje ti imam reci;
ali se ne usudjujem,strahujuci da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblacim u neistinu,i govorim suprotno onome sto mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da upotrebim najdragocenije reci sto imam za te;
ali se ne usudjujem,strahujuci da mi se nece vratiti istom merom.
Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu.
Zadajem ti bol,bojeci se da neces nikada saznati sta je bol.

Ceznem da sedim nemo pored tebe,
ali se ne usudjujem,jer bi mi inace srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam okolo,i zatrpavam svoje srce recima.
Grubo uzimam svoj bol,strahujuci da bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvek;
ali se ne usudjujem,strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosito dizem glavu i dolazim veseo u tvoje drustvo.
Neprekidne strele iz tvojih ociju cine da je moj bol vecito svez.

Rabindranat Tagore-Gradinar 41

Gradinar 65


Zoveš li me ti to ponovo?
Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negdje se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvijezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cvijeće u tvom cvjetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bdiju i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otrgnem od svojih snova i žurim na tvoj poziv.