Charles Baudelaire

Charles Baudelaire
1821.-1867.

Francuski pjesnik Charles Baudelaire, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana, rođen je 9.04.1821. a umro 1867. godine. Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života. Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljeli su ga i nagonili da svoj takozvani sotonizam uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu. U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima i prevodi Edgara Allana Poa, s kojim duhovno i estetski suosjeća. Objavljivanje znamenite zbirke Cvjetovi zla godine 1857. donosi mu umjesto očekivane slave sudski proces zbog povrede javnog morala i nešto malo prolazne popularnosti izazvane tom bukom. Među malobrojnim duhovima koji su shvatili da je Baudelaireova pjesnička zbirka otvorila nove i neslućene vidike i mogućnosti razvitka poetskog izraza bio je i njegov suvremenik Viktor Hugo. Vrijeme je postupno ispravilo greške pjesnikovih suvremenika, koji su u mlađem naraštaju uvidjeli svu novinu Baudelaireova izraza, osjetili magičnu moć njegovih simbola, sugestivnost metafora što se tajanstveno poigravaju čulima i razumom. Malo je pjesničkih zbirki koje su tako odlučno utjecale na razvitak modernog pjesništva kao Cvjetovi zla. U njima je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, koji je njemu samom omogućio da otkrije nepogrešivi izraz vlastite duše. Duboko je vjerovao da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome. Njegova poezija duguje svoju trajnost i punoću jedinstvenoj jasnoći jezika i njegove boje, ali Baudelaireova najveća slava ipak je u tome što je iz njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimbauda.

Čovjek i more

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.
Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.
Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!
Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!

Anđeo

Anđele bezbrižni,poznaš li teskobu,
Stid,grižnju, dosadu i jecaj nemoći,
što s nejasnim strahom nahrli u noći
Od kinjenog srca da naplati globu?
Anđele bezbrižni,poznaš li teskobu?
Gled`o bih ti telo gde sa dušom cveta
I slobodno raste u igri poroka:
Odgonetao bih:da`l ljubavna seta
Stvara vlažnu maglu oko tvoga oka.
Prošao bih tvoja prostranstva golema:
Penj`o bih se uz golet golemih kolena.
a katkada,kad te žudnja sludi,
Snev`o bih u senci tvojih bujnih grudi.

Epitaf za osuđenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!

Buntovnik

Ljut Anđeo sleti s neba kao oro
I pesnicom zgrabi bezbožnoga zloću,
Vicuc: To pravilo upoznaćeš skoro!
(Jer Anđeo tvoj sam, čuješ?) Ja to hoću!
Znaj moraš da voliš, ne pravi grimase,
Svakog, bio bedan, glup, hrom, ili zao,
Da možeš pred Hrista kad javi svima se,
Prostrt ćilim koji si dobrotom tkao.
To je Ljubav! I dok tvoje srce kuca
Nek u slavu Boga tvoj zanos svetluca;
Ta Slast istinita stvara trajnu sreću!
I Anđeo, kazneć ko što zna da ljubi,
Potvridi prokletstvo uz udarac grubi,
Al kažnjenik stalno odgovara: Neću!

Čergari na putu

To proročko pleme sa zenama plamnim
krenulo je juče, s decom u naručju;
najmanju, da smire njihovu glad vučju,
ponele su majke na dojkama tamnim.
S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
uz čeljad skutkanu u povorci kola,
što im za žudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.
Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
Kibela ljubimce dočeka u blesku:
zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica što im žene plamne
otvaraju carstva budućnosti tamne.

Egzotični miris

Kad sklopljenih vjeđa u jesenje veče
Pijem žudno miris tvojih vrelih grudi,
Na žale blaženstva duša mi odbludi,
U slap žitkog sunca. što sveudilj teče.

To je otok sneni kojem zemlja daje
Drveće prebujno, rujno sočno voće;
Vitki snažni momci tu plandujuč kroče,
A oči se žena razdragano sjaje.

Odmamljen daleko dahom iz njedara,
Gledam luku punu klonulih jedara
I trudnih brodova od prošle oluje.

A vonj tamarida, što pline od žara,
Draškajuć nosnice, dok lahori struje,
U meni se miješa s pjevanjem mornara.

Albatros

Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih ko vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.