Poezija dalekog istoka

Težak je put



Tisuću bakrenjaka dajem za vrč zlatan vina čista,
milijun dukata za jelo rijetko na pladnju od žada.
Odmičem čašu, bacam štapiće, ne jedem više,
sablju trzam i udaram - duša ostaje prazna.
Žutu rijeku prebroditi žudim, prijelaz je ledom okovan,
uspeti se na planinu Taihang, snijeg je potamnio nebo.
Dokono sjedeći na izvoru gorskom ribu loviti,
al odjednom, sam se vraća, veslati do obala sunca.
Težak je put,
težak je put!
Toliko raskrsnica,
kamo poći danas?
Vali olujni i vjetar silan, doći će vrijeme i za njih,
i oblaka jedro razapeto, ustremit će se zelenoj tami pučine.

Li Tai Po

Vina donesite


Zar ne vidite vode žute rijeke kako s neba silaze,
otičući u more da se nikad ne vrate?
Zar ne vidite tugu bijele kose u ogledalima gornjih odaja,
crnu svilu u svitanje što u sumrak snijeg postaje?
Samo u slavlju bez kraja čovjek zadovoljstvo nalazi,
mjesecu ne okrećući nikad, čašu ispražnjenu,
Nebo me talentom podarilo, iskoristiti ga valja,
tisuće zlatnika trošim, al iznova se vraćaju.
Janje spremaj, vola kolji, sve za uživanje,
pijmo, dajte tri stotine čaša!
Za starog učitelja Cen,
za učenika Dan Qiu!
Donesite vina,
čaše nek ne stoje!
Ja ću pjesmu pjevati!
Gospodu plemenitu molim, pažnjom da mi uzvrate!
Što su zvona i bubnjevi, rijetka jela i dragulji,
vječno pijanstvo želim i nikad da se ne budim.
Sve mudre i trezvene muk zaborava pokriva,
veliki pijanci tek za sobom ime ostaviše.
Davno je princ Chen, u Palači radosti, banket priredio,
tisuće zlatnika i bačve vina za slobodu smijeha i veselja,
Domaćine, što govoriš da ti je kesa prazna,
vina kupi i donesi, ispit ćemo ga zajedno.
Konja dorata imam
i bundu dragocjenu,
pošaljite nek ih razmijene. za najbolje vino,
da isperemo jad deset tisuća prošlih pokoljenja.

Li Tai Po

Teško nam je kad se vidimo


Teško nam je kad se vidimo, teško je i kad se rastajemo,
kad oslabi istoči vjetar 100 cvjetova počinje venuti.
Kad umre proljetna svilena buba istroši se svila koju pravi,
kad se svijeća pretvori u pepeo i suze presahnu.
Jutarnje ogledalo se mršti na žensku kosu koja blijedi,
mršti se samo na tvoju posijedjelu kosu.
Dok se noću pjesme čitaju, hladna je mjesečina,
planina besmrtnih nije daleko odavde,
plava ptica na tebe će motriti.


Li Shang Yin

More

More je neizmerno.
Mornari i ribari proizvode život na moru. Jedni se
gube, utopljeni, njihovi leševi se sahranjuju u špiljama
ogromnih kornjača i riba. A drugi love morske
životinje i odlaze, možda u zemlje, gde su ljudi goli, ili u
krajeve, gde ljudi imaju crne zube.

Dešava se, da se poneki vrati, ali mnoge vraćaju
jedino vetri u zavičaj.

Njih zadržavaju stvari, ili ljudi dotad neviđeni, a
znaju kako bi strašno dug bio put natrag.

Udiše se miris mora, hrani se ribom, živi sred
morskih bića, u magli.

U moru se nailazi na dragocene i nepoznate
predmete.

Ima ogromnih ostrva, morskih čudovišta, koja su
do pasa ljudi, bisera i svakovrsnih riba. Ostrva ta se
visoko izdižu iz valovite pučine. Tu se vide stene, u
kojima stanuju dusi; na koje sleću tice da izležu jaja,
odneguju svoje tiće i odlete među nebesa i vode.

Kada se Sunce, ili zvezde rađaju, nebesa su jasna, a
Mesec vedar. Dusi lutaju večno i njino je biće čisto.
U svetu ima toliko čudnovatog i neobičnog.


Je Mu Hua

Ja se bojim

Potok, blizu kojeg sanjam, tiho žubori.
Ko pelud zlatan sunce titra
po stabljikama ljiljana, što se u vjetru šušteć
kreću, kao da sanjaju.
Gledam za jatom sivih ždralova.
Njihovi oštri krikovi
zrak režu ko glas jake trube,
u kojoj već se proljet čuje. Ja se bojim...

Zar opet proljet? - Ta što mi je donjela
minula godina? - Ostadoh isti!
Napori, brige i malo ljubavi,
i uvijek isto!
Kad nakon mnogo godina
ja opet budem gledao za jatom ždralova -
što li će vrijeme meni donijeti?
Napora, briga i malo ljubavi,
i uvijek isto - sve do groba,
iz kojeg cvijeće niče...

Ja se bojim!...

Ma Huang Čung

Laka pjesma

Od ebanovine je čamac moj!
Od
grohotuše je moja frula,
a njene male jamice
prstenom zlatnim
obrubljene.

Vino! Kao sok od biljke,
koji čisti moje svileno
odjelo,
vino tako mrlje čisti,
što se crne na mom srcu.

Vrč
zlatan, zlatna vina pun,
na rijeci čamac, crn i vitak,
i sklonost
žena – i meni se čini,
da ja sam sretan kao bog!

Li Tai Po

Nadmoćna snaga ljubavi

Svi kažu da je moj Tao velik.
Ništa
slično ne postoji na svijetu.
Zbog toga sto je velik nije sličan
bilo čemu.
Da je ičemu sličan već bi odavno nestao.

Ja imam
tri blaga
Koja cijenim i čuvam:
Prvo je ljubav,
Drugo je
umjerenost,
Treće je nikad ne biti prvi na svijetu.
Usljed
ljubavi nema straha.
Usljed umjerenosti postoji rezerva snage.
Nikada
ne biti prvi, omogućuje vlastiti razvoj.

Tko se odriče
ljubavi i hrabrosti,
odriče umjerenosti i rezerve snage,
odriče zadnjeg mjesta da bi bio prvi
Izgubljen je.

Jer ljubav je
pobjedonosna u napadu
I nepovrediva u odbrani.
Koga nebo naoruža
ljubavlju
Taj uživa vječnu podršku.

Lao Tze

Beskrajno sretan glas

Najzad, u uglu papira
Još zelim da nacrtam koalu
Koja sjedi u tami Viktorijanske džungle
Koja sjedi na mirnoj grani
Zanjeta
Ona nema doma
Nema u dalekom kraju ostavljeno srce
Ona ima puno puno
Bobičastih snova
I velike velike oči

Želim
Mislim
Ali ne znam zašto
Nemam voštane pisaljke
Zašto nemam bar jedan obojeni trenutak
Imam samo sebe
Svoje ruke i rane
Imam samo jedan po jedan
Iscjepane voljene bijele papire
Poslaću ih da potraže leptire
Poslaću ih da se izgube iz današnjice
Ja sam jedno dijete
Jedno razmaženo dijete majke iluzije.

Tvrdoglav sam.


Gu Cheng

Jesenji leptir
Pei Lo Tien
Jesenji cvetovi su rujni, a jesenji leptir žut, sličan cveću. On leće, na zapad i istok, po žbunju, mali i nov, mazeći se u krunicama šarenim.
Predveče duhne hladan vetrić i predzoru, sa žbunja, opada cveće.
Kad je noć duboka, rosa je hladna i leptir je već mrtav, pod žbunjem. Rođen u zori, predveče umire, sa ostalim cvećem.
Prođu i rađaju se, brzo, kao disanje. Ne vidi se često, da hiljadudugogodišnja roda seda na jelu od sto hvata

MOLITVA


Onog koji znajući
za moju ljubav odlazi,
zaustavi drvo trešnjino!
I neka padnu tvoje latice
da zametu njegov put!

Ono Komaći

...
Ko se uspne na vrh Praznine,
biće sasvim tih.
Sva bića procvetaju i precvetaju.
Vrate se svom poreklu.
Vratiti se svome poreklu znači počivati.
Počivati znači svoj udes ispuniti.
Svoj udes ispuniti znači biti večan.



...
Ima nešto, što sve završi,
što prethodi postanku i neba i zemlje.
Tako tiho.
Tako prazno.
Samostalno i nepromenljivo.
Može se smatrati majkom svih stvari.
Ne znam mu imena.
ja ga zovem Tao.
I samo, jer ne nalazim reči,
iz nužde, nazvao bih to nešto:
Veliko.


Tao Te King

Prolaznost

Smrt pretvara čoveka u grudu zemlje, iz koje niče trava.
Znam, zašto je naše disanje samo neprekidan uzdah.
Za letnjom žegom, stiže čama jesenja.
Posle zavejanih poljana, biće polja rascvetana.
Ali, radjalo se, ili umiralo, sunce je, uvek,jedna velika ruža.

Kong Fu Ce

Harmonija: Poezija i činija čaja

Čaj je ništa do ovo:
Prvo zagreješ vodu,
Onda napraviš čaj.
Onda ga ispiješ kako valja.
To je sve što treba da znaš.

Sen no Rikju (1522-1591)

SKLAD

Dugo gledam ka obali
Ni cvetova trešnje
Ni tamnocrvenog lišća
Tek trošna koliba na rubu mora
U suton jesenji

Fudživara Teika (1162-1241)

Onome što čeka
Samo da trešnja procveta
Pokazao bih
Proleće na seoskoj gori
Mlado lišće u snegu.

Fudživara Teika (1162-1241)

Kad digoh pogled
Ka delu neba
Gde pevaše kukavica,
Ne ugledah ništa
Do samo mesec u ranu zoru.

Tojotomi Hidecuga

ČISTOTA

Mada metem i metem
Posvuda putanju vrtnu,
Kroz nevidljivo
Na tankim iglicama bora
Trunčice prašine.

Sen no Rikju

Samo jedna polica
U kutku zida
Od običnog bambusa.
Sve što nam je potrebno na ovom svetu
Ove su bezvredne proste stvari.

Sen no Rikju

Imaš li posudu jednu
I možeš li u njoj spraviti čaj
To biće sasvim dovoljno.
Koliko samo nedostaje onom
Ko mora imati mnogo toga?

Sen no Rikju

Kad začuješ pljusak
Kapi vode što padaju
U kamenu činiju
Znaćeš da spran je
Sav prah uma tvoga.

Sen no Rikju

Liu Canchiu

NEZNOST NE TREBA ZVUKE

Neznost ne treba zvuke Morska uvala na pescanoj plazi ima blago lep zavijutak Vetar je obukao opusteli vrt tresanja Zraci meseca su kroz otvorena vrata usetali Cistota beline tera coveka da uzdrhti

Neznost ne treba zvuke Zraci sunca oblazu jabuke zlatasto zutom kosuljicom Beba je duboko usnula, kolevka se vise ne njise Posle gubitka bola neocekivano ga opet sreces Tisina, to je ukupni smisao neznosti

NOC SMOLE I DETELINE

Noc smole i deteline On ti je dao onu maramicu More u daljini, u daljini meseceva senka Kroz tamom obasutu livadu prosla je lisica

Otisli su ljudi koji su sedeli u platnenim stolicama U dvoristu samo one prazne stoje U sumi ima snega Sneg ne baca senku U tisini lelujavo pada list sa drveta

VOLIM ONU VRSTU SLUCAJNOSTI ... ...

Volim onu vrstu slucajnosti Kada se nepoznati slucajno sretnu Kada duhovno bliski slucajno prsnu u smeh Kao penusavi svet talasa sto raskosno procveta i uvene

Volim onu vrstu slucajnosti Kada se na morskoj obali slucajno utisne stopala trag Kada u tudjini nenadano primim pismo Kao dva camca, jedan uz drugi a opet razdvojeni

Volim onu vrstu slucajnosti Koja te ne uzbudi, a opet te sentimentalnim ucini Ne trazim vecna pocela Kao sto posle smiraja Sunca Mesec dolazi Zelim da se sve ocekivano desi Zelim da se po planu let odigra Ali koliko je samo ona neocekivana slucajnost Iz zivota izvrcala predivnih iskri

Poema "Čaurapančasika" pripisuje se Bilhani, pjesniku koji je živio u Indiji u 11. vijeku i pisao na sanskritu. No u Indiji se uvjek više znalo o samim djelima nego o njihovim autorima; tako se zna da je tema ove poeme legendarna ljubav mladog brahmina Čaure i kraljeve kćerke Vidje. Kad se njihova ljubav otkrila, Čaura je po nalogu kralja utamničen i pogubljen.
Legenda tvrdi da je Čaura u noći prije smaknuća ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi...



Srce rasvijetljeno smrću

Još uvijek
mislim na tu kraljevnu od puti zlatotkane,
od građe cvjetne i zlatnih pupoljaka,
mislim na dimoviti splet njene kose,
na blijeda stopala što drhte u ljubavnom klonuću,
i misao mi roni za njom kao za nestalim znanjem,
izgubljenim iz ljudskog sjećanja,
- i hoće da je vrati mojoj duši.

Još uvijek
kad mi duša gleda tu ljepojku s grudima od limuna,
sjajoliku, s licem poput noćnih svjetila,
tijela koje opletoše bičevi plamena
i rani ga ognjevito koplje ljubavi
koje prvi bacih, dok si bila još nejake dobi
- tada mi je srcu kao da ga živa snijegom zatrpaše.

Još uvijek
ja bih svojoj dragoj s očima po obličju lopoča
njoj, lomnoj od divnog tereta mlade strasti,
njoj bi pružio ove gladne ruke blizanke
i pio bih s njenih usta vino omamno
kao što pijani pčelinji gusar u lepršavoj lakoći
krade med iz čaške lotosa.

Još uvijek
prizivam tu kraljevnu, ah, bolnu od ljubavi,
tako da je vitke noge više ne nose;
kovrče se poput slapa liju niz bijele obraze,
šarena joj halja spala i sama se raskrila,
a mirisne ruke leže kao hladne vriježe
oko moga vrata.

Još uvijek
prizivam tu kraljevnu s njenim naglim stidom,
što oblijeva joj jasno lice u svitanje dana,
dok nujne oči kolutaju sred vodenih zvijezda
zbog ljubavnog nesna;
a ona cijela, ružičasta ptica, kao da blago jedri
niz struju ljubavi, put berbe lotosa...

Još uvijek
kad bih je vidio gdje budna leži,
a brazda od surme niz obraz se sliva
i spušta se do sedefnog uha i blijede slepoočnice,
kad bih je vidio u groznici rastanka,
moja bi je ljubav oplela kao cvjetni konopac
i noć bi postala tamnokosi dragan na grudima dana

Još uvijek
dotičem tu kraljevnu na njenoj postelji
okađenoj blagosnim hlapom mošusa
i izdisajem gustog sandala;
tu djevojku s očima svjetlucavim kao sjemenito vino,
pitomim očima što su poput tek izleglih grlica
koje se ljube kljunovima i načas otkrivaju
nutrinu malih gladnih ždrijela.

Još uvijek
ona plovi k meni na vrhuncu ljubavi,
sva rujna od vina koje sam pio s njenih usana;
usta su joj meka, pupoljasta, sva od miloduha
i plavkastih mrlja ugriza; tankovito joj tijelo
i krupne joj oči; boje, sklad prejasni;
i sva je od mošusa i mirisnog peluda
kašmirske aloje...

Još uvijek
gledam njeno lice od žeženog zlata,
lice od iskrica i zlatozarnih sjena
što se posvud njenim licem šire;
oči zvijezdovite, prozirne na ljubav,
i ljubav u njima tako malaksalu,
ko učaran mjesec u času kad Rahu
skida čini mraka sa njegova sjaja.

Još uvijek
moje oči što hite svom zalazu sad rišu, rišu
lice moga izgubljenog milja. O, zlatni koluti
što kucaju o obraz od malog lista magnolije,
o najbjelji i tako meki papir
gdje mi jadne udovice usne
ispisaše divne kitice cjelova,
da ih više nigda ne ispišu...

Još uvijek
smrt mi šalje drhat maškovitih vjeđa
nad mamenim zjenama, i milost vitkog tijela
oborenog radosnim umorom;
i utjehu drobnih rujnih cvjetića njenih dojki
što trepte iznad tkanice;
i kao melem daruje mi vlažne grimiz-usne
koje nekoć ljubljah.

Još uvijek
kraj hlađanog šuma pramaljetnih voda
stoji ašok-stablo, mladog cvata s pupoljcima od skerleta,
što se poigraše njenih prsta; u zelenoj svili
ljube se biseri, ko latice ruže u vrtovima Božjim:
svjetluca u noći blijedi obraz i sviće smiješak
od svjetlih misli, bijelasa njezin hod labuđi:
sve to me muči...

Još uvijek
kad čemerno se moje srce lomi,
tada zidovi uza kao da se ruše
i javlja se svjetlo, i u svjetlu ona,
djevojka s prstima u kosi, a hladne bjele ruke
s laktima od blage rumeni
put sunca se dižu;
i krotke oči lutaju daljinom.

Još uvijek
kad zidovi uza stežu mrklim mrakom,
u mraku sija ona, malena djevojka;
klonula na logu, smješi se i hrani malu pticu,
a vitka je, vitka kao jasen;
dremljivo sluša moju priču o zelenom grožđu
i malim jarkim voden-ružama.

Još uvijek
vidim je ko nekad, u njenom bijelom dvorcu,
pod crnim zubljama, u crvenom svjetlu,
ko u cvjetnom vezu što rastače tamu;
vidim gdje ustaje, skida prevjes s lica
i prkosna i plaha, jasno progovara:
"Gospe družbenice, vrijeme je počinku"...

Još uvijek
meni, tako udaljenom od nje, let ptičji
i kliktaj što leluja svrh drveća u dolu,
nosi njenu divnu sliku. Jer njena je pjesma
bila ko u ptice, a prilika labuđa
njezin laki hod, i poput slomljenoga krila
crnog orla padala joj tamnovita kosa...

Još uvijek
znam da je moja kraljevna bila sretna.
Vidim je uspravnu, a cvjetni joj prsti dodiruju grudi,
i nasmijano oko kradom k meni zirka.
Bijaše tamo Bog, oružan cvijetom,
i pogodi je smrtno. Umri, oh, umri sada.
Poljubi me i bit ću čišći od brzice gorske.

Još uvijek
zuje dva bazara pričom o njenoj slabosti,
a ona bješe jaka da me voli!
U malih ljudi što trguju za srebrne novce
oči su namreškane smješkom; pa ipak
nema tog princa od grada prekomorskog
koji će je privoljeti na svoju mračnu postelju.
O, mala samotnice, ti prianjaš uza me kao haljina,
o, moja djevojko.

Još uvijek
ostaje mi samo jedan osvit. Ne hajem za zvijezde
što će sjati u sutrašnjoj noći.
Još jedno kratko hladno bdijenje nad praznim srcem,
i to je sve. Noćas ni mojoj kraljevni nema sanka;
Oh, spavaj, jer tjeskoba tlači cijeli svijet,
izim moga srca rasvijetljenog smrću.

Još uvijek
jedina mi želja njeno ruho što se samo svlači,
njene dojke, taj život onostranski;
jedna noć nereda med vezenim joj skutima,
i halja zlatopleta, stid zemljine odore,
nabori što nadigraše ritam morske plime.
Vidjeh je čednu gdje ulazi u hram,
nalik cvjetnoj zastavi što krije lice Božje...

Još uvijek
pamtim besjedu mudraca sa visokih kula
gdje u mislima potratiše mladost.
U njihovu zboru ne nađoh soli šapata
moje drage, ni žubora pomiješanih boja
što su oko nas mrmorile dok ležasmo sneni;
ne nađoh malih mudrih riječi, malih umnica,
požudnih ko voda, zaslađenih željom.

Još uvijek
drvosječa sa mjesecom na sekiri kroči svojoj kući,
i vraća se ribar mokre mreže a lovina mu žuta mjesečina;
purpurni plam ognjišta
poziva ih na ljubav i počinak; užarenim gradom
luta pjevač ubogar za korom kruha
da poslije legne pod bijelu lozu sa svojom draganom.
Mjesec njene grudi obasjao a ja moram umrijeti.

Još uvijek
kao da gledam lice svoje izgubljene drage,
njene oči plahe ko zvjerke lutalice,
oči što se bore sa žalobnim vodama,
sa suzama nerođenim što bi da se rode;
i gledam njeno lice bijelo, odvraćeno,
i malo uho što sluša daleki žagor pseći,
radosno režanje dok sam bježao cestom.

Još uvijek
pamtim spore uštape što kao žute rijeke gledahu iz noći,
čuvajući snoplje žetvenoga klasja
i motreći kako pada zrela kruška;
kako je spokojna bila moja draga, a ljubav kako dragocjena!
Kao kroz šareno staklo sipilo zvijezda svjetlo,
lagašno ko rosa i već sviklo da nas sreće
na stazama voćnjaka, kuda sporo u ljubavi lutasmo.

Još uvijek
ljubav je Bog a tamna Rati prva mu nevjesta;
ali jednom sretoh njino čedo, od njih ljepše
i sjaja neviđena. I bijasmo jedno drugom prekrasni,
bijasmo java nad kojom nema sna.
I vidjeh zemlju u zalazećem suncu
i bila je crven zlatast prsten za moj smaragd,
usađen u malo ljeto moje mladosti...

Još uvijek
moj ti poklon, o, čudesna, o, hrabra ljubavi!
Ona, čija dva tabana lako podiže moj dlan
a cijelo vitko tijelo oklop stražarski,
sunula je kao zlatni panter kad ga gvožđe stegne,
i oborila se, suzna, na moje gonitelje,
i uprkos gnjevnom ocu Crnobradu,
tukla je stražare bijelim krhkim rukama.

Još uvijek
pamtim kako ljubljah čemprese i ruže,
i modre planine i sive brežuljke,
šumor mora. U zoru, o, najdraža,
gledah čudne oči i ruke leptiraste,
i prhale su ševe iz majčine dušice,
dolazila su djeca da se kupaju u potoku.

Još uvijek
nema sna mojim noćima zbog tvoje bijele postelje,
gdje si zacijelo u gorkom plaču usnula;
O, uboga mala ljubavi, smrt je u vrtu, vrijeme leti,
godina što je tako nehajno i sporo prolazila,
sad vrije u vinu jeseni a ja moram umrijeti...

Još uvijek
pamtim naš hod, zbunjen ko u onih
koji idu iz sna u veliku svjetlost;
naš hod niz reku zimsku, za suncem što tone
u zelene vale, na vrhu hitre struje,
a cvijet njegova sjaja, posut cijelim tijekom
dobro zna da mora stići more i nirvanu.

Još uvijek
ja ljubim crne oči što miluju ko svila,
zauvjek ih ljubim, tužne, nasmijane,
a kad ih skriju vjeđe - o, slađana li hlada!
Te se čini da me i tad ljupko gledaju.
I ljubim svježa usta, ah, mirisna usta,
svilorune vlasi, nježne poput dima,
i tanane prste, smijeh zelen-dragulja...

Još uvijek
pamtim doba kad je upitah:
"Gdje to vode ljubav svećenice Rati,
reci gdje se kupaju u vrijeme niska mjeseca,
jel' kupalo im toplo? I srebrom obrubljeno?
I je li istina da češljaju se prstima
u grimiz zamočenim, te su nalik grani od koralja
u crnom moru vlasi?"

Još uvijek
pamtim tvoj tako tihi odgovor,
jer smo bili jedne duše a ruka ti u mojoj kosi
i plameni krug sjećanja oko tvojih usta:
"Vidjeh svećenice gdje ljubuju sa silaskom mjeseca,
na sagu dvorane gdje kandilo zlatom gori;
A onda polijegaše nebrižno kud koja."

Još uvijek
ne znam je li ona Mahadevi, žarka ruža Šive,
ili Kapagata, vijoglava drugarica kralja,
ili sama Lakšmi, ljubičaste kose?
I ne znam pravo je li ona onaj mrki Brahma
zbog nekih svojih tajnih i visokih razloga
poslao moju blagu djevojku da zaludi sva tri svijeta,
pa da jurnu tragom njene mirisave noge?

Još uvijek
ne znam tko se smije nazvat majstorom,
tko od slikara širom bijelog svijeta,
sa bojama ružičnim, zelenim i sivim,
sa pepelom od plavca kamena i zemljanim sjenama?
Sunčani sjaj na tijelu moje neve
glasno se smije njihovu umijeću;
O, sliko koju već ničije oči neće vidjeti,
o, vrela suzo na tijelu moje nevjeste.

Još uvijek
pamtim kišu i trk crvena mnoštva
i ono dvoje što je sa mnom vedro podijelilo kišu,
što sretno je zborilo u bogatom suglasju,
a kad razmahnu oluja prionulo svako
tijelu drugoga, tijesno i radosno,
kao da im više nema razdvajanja...

Još uvijek
prečista i sjajna prilika mjeseca
kotrlja svoju zlatost niz jesensko nebo
i tanki isposnik zaboravlja molitvu;
Koliko se dublje zaboravih ja,
kad se njena usta sa okusom nebesnoga pića
podniješe pod moja! I pijana mi duša
nad cjelovom drhtala.

Još uvijek
njena usta posuta mirisom kao lotos prahom
kupka su za svijeti žar moje ljubavi,
presvjeta su tirtha i posvećeno kupalo dragoga kupača.
O, da siđem još jednom, još samo jednom,
više se nikada ne bismo rastali.
- Ja bih isplakao svoj život u njegove vode.

Još uvijek
pamtim da se u doba ocvata drveća
moj san probudio u divljoj javi, mojoj djevojci;
i mezgra njene lijeposti točila se
niz moje dane da u njima više ne vene,
ne hlapi, već da svježa i nježna miriše
u onom danu, u svim danima, sve do današnjeg.

Još uvijek
ona u koje su udovi mlađani, glatki kao pelud,
a lelujavo joj tijelo miju snene vode hlađane,
ta pitoma žar-ptica ne odlijeće,
ne napušta crno jezero vječnog rastanka,
gdje u vazi vodoskoka jedre
voden-ljiljani mojih misli.

Još uvijek
mi bacamo mreže iza najdaljih voda,
neka se u njih zamreže tabani zore,
i sve zvijezde, znane i neznane,
prije buđenja i poslije sna;
i još luke, san najvećih sanjara,
mada, sve je to isto, Vidja, sve je ništa...

Još uvijek
noć je puna srebrnih slamčica kiše,
a ja šaljem svoju dušu da vidi tvoje tijelo
posljednji, tužni put. Stojim ti ukraj loga:
U sjeni ti počiva glava i čuva blistavo mjesto
na praznom jastuku, a ruka žalosnica
pružena, dotiče ništa.
I nema na tebi ponjave.

Još uvijek
mislim da tvoja stopala ko utjeha traže moja.
Još uvijek te ovija san koji neću saznati
kada se probudiš. Ne plači u osvit,
iako umorni dan donosi tugu svagdanju,
iako mrska mu svjetlost. Vrijeme je, vrijeme
da dušu svoju odnesem.

Još uvijek
pamtih kako iđah u pohode bližnjima,
a ispod čela; duboko u oku
vidjeh im duše gdje izleću u roju
na radost moga duha;
svijet je bio nalik letu ptice, sjeni i plamenu
koji promiče nad zupčastim gorjem.
I nigdje ne bijaše djeve poput moje.

Još uvijek
smrt prilazi k meni kao utjeha.
O, sve da sam slobodan ko krilati oro,
ili stari kralj na prijestolju od slonove kosti,
noć mi ne bi svanula bez ležaja od svilene trave,
nit bi bilo lijeganja bez moje divne drage.
I bolje ne časi, nego udri, ti crna stražo,
nek presahne česma prije zore.

Još uvijek
znam da sam kušao od najžešćeg života
i visoko dizao kupe, zelene i zlatne,
na velikoj gozbi. I za trenutak malen, zaboravljen,
do ruba nalih oči slikom svoje drage,
najbjeljim prskom besmrtnoga svjetla.
Golem, oštri se nož. Kao u dan slavlja.

(Bilhana: Čaurapančasika)