Edgar Allan Poe

Edgar Allan Poe
1809.-1849.



Veliki američki književnik Edgar Allan Poe rođen je 19.01.1809. u
Bostonu u obitelji putujućih glumaca Okolnosti njegove smrti nikada
nisu razjašnjene. Tek nakon smrti otkriveno je da je književnosti dao
nešto novo i sve do danas ostao najčitaniji američki pisac.
Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje
zanimanjem glumci) preminuli su u roku od dvije godine (otac 1810.,
majka 1811.) nakon njegova rođenja - nakon toga, Poe je odveden u
Richmond, gdje je živio kod trgovca duhanom Johna Allana, te onda
poslan u Englesku gdje je od 1815. do 1820. pohađao Manor School u
Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao
srednje ime.
Godine 1826., Poe odlazi na studij na virdžinijsko sveučilište pod
imenom University of Virginia, no izbačen je zbog kockarskih dugova,
što ga dovodi u svađu s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao
sina. Godine 1827. pridružio se vojsci, lagavši o svom imenu i dobi;
1830. stiže do West Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog
neizvršavanja dužnosti.
O slijedećem periodu Poeova života malo se zna, osim da je 1833.
živio s očevom sestrom u Baltimoreu. Nakon što je s kratkom pričom
Poruka u Boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru spisatelja: u
časopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao
od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i
Graham's Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih
djela.
Godine 1836., Poe ženi trinestogodišnju rođakinju Virginiju Clemm,
koja će kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te
naposlijetku i preminuti, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog
alkoholizma i uzimanja opijuma . Slavna pjesma Annabel Lee (1849.)
posvećena je Virginiji.
Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840.
godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kuće
Usherovih. U ranim 1840-ima, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo
najprodavanije djelo.
Poeov opus obiluje romanima, kratkim pričama te pjesmama i smatra se
ogromnim doprinosom svjetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i
kriminalistike.
Njegova djela otvorila su put takozvanoj mračnoj tradiciji u
američkoj književnosti. Presudno su utjecala i na europsku kulturu te
na pojavu simbolizma u Francuskoj. Napisao je velik broj pjesama, od
kojih su najpoznatije Gavran i Annabel Lee. Zrele godine Poe je
posvetio pisanju pripovjedaka, dijelom i zato što ih je lakše
objavljivao. Napisao je sedamdesetak priča, a za života je objavio
dvije zbirke: Groteskne priče i Arabeske i Priče. Glavna tema njegovih
djela je smrt. Pričama strave i užasa prelazio je u svijet
iracionalnog i mistike. Utemeljio je horor kao žanr književnosti.
Najpoznatije takve priče su Crni mačak, Pad kuće Usher, Maska crvene
smrti, Ligeja. Poe je također bio začetnik detektivskog žanra pričama
logičkog zaključivanja, u koje je uveo prvog detektiva amatera
Augustea Dupina. To su priče Umorstvo u ulici Morgue, Zagonetni slučaj
Marie Rouget i Ukradeno pismo. Pred kraj života napisao je proznu
poemu Eureka i marginalije, niz bilježaka i zapažanja o književnosti i
književnicima. U kritičkim napisima Filozofija kompozicije i Načelo
poezije izložio je teoriju stvaranja, koja je iznimno važna za razvoj
moderne kritike.
Poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku
slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo,
također iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim
kriminalstičkim romanima. Također, bio je aktivan književni novinar.
Godine 1848., depresivan i u očaju, Poe pokušava samoubojstvo. Nakon
toga je nakon zabave na putu novoj zaručnici nestao na tri dana.
Pojavi se u vrlo čudnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu
preminuo 7. 10.1849.

Gavran

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše -
“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.”
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom “Nikad više”.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše”.
Tad će Gavran “Nikad više”.
Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.
“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od “nikada-nikad više”.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: “Nikad više”.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Rače Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će – nikad više!

Dolina nemira

Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.

Julaluma

Kao pep’o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne -
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod -
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
Zgran – jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne – mračno zavičajne.

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski’
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih -
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih -
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski -
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al’ misli, te misli od grca, od plaha -
I pamćenje nade izdajničkog maha -
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) -
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat -
Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat -
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ”Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran -
Da pokaže neba zaton tihobon -
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.”

Al’ Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
”Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru -
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta – samo bekstvo burno!”
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila – bezumno ih stere -
Padoše na zemlju da ih blato ždere -
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih: ”To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje -
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.”

Smirio sam Psihu, poljub’ dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
”Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?”
Odgovori ona: ”Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.”
Tad, ko pep’o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne -
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ”Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod -
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne -
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.”

Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše iste
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene

Grad u moru

Gle, podigla je smrt svoj tron
U čudnom gradu jer se on
Na zapadu daleko skri,
Gdje su bolji i gori i dobri su zli
Svoj vječni spokoj našli svi.
Svetišta, kule, palače dične
(Načete kule što se ne ruše!)
Ničemu našem nisu slične.
Ukrug, bez vjetra da nad njom puše,
Beznadno posve ispod svoda
Turobna svuda leži voda.

Ni zraka s neba svetog ne pada
U dugu noćnu tminu tog grada;
Al sjaj se kroz to blijedo more
Vije uz kule tiho gore,
Lije uz tornje što ukras tvore,
Uz kupole - dvorane - stube -
Hram - babilonske zidine grube -
Uz sjenice što mrak ih krije
Gdje isklesan se bršljan vije,
Uz mnogi, mnogi žrtvenik svet
Na čijem frizu vidi se splet
Lira i loze, ljubica cvijet.
Beznadno posve, ispod svoda
Turobna svuda leži voda.
Ljube se sjene uz kulu svaku
Kao da sve to visi u zraku,
Dok s gordog gradskog tornja, gdje sjeda
Smrt sve to gigantski gleda.

Rake što zjape, hramovi ini
S vodom su sjajnom tu u razini,
Al niti dijamante što siju
U zjenicama idola sviju,
Ni mrtvace pune dragulja
Val tu ne dira, nit ljulja;
Nije mreškanjem, vaj, takla
Voda pustoš toga stakla -
Da sretnije more bije
Vjetar znaka tamo nije,
Nit znaka da vjetri mute
Mora što jezivije šute.

Ali, gle, evo drhti zrak!
To val je - kretnje neke znak!
Kao da kule, da se k tlima
Ulegnu, rinu slaba plima,
Kao da krhki vrh im vreba
Prazninu usred mutnog neba.
Rujniji vali sad se liju -
Sati sve tiše, dublje biju -
I kad uz nezemaljski krik,
Niže i niže padne taj grad,
Pako će, dižuć s trona lik,
Naklonit mu se tad.